MOSTARSKI UZORAK
Bostan je odavno došao, turisti prolaze, Srbi se ne vraćaju, đul ne miriše, Emina i Aleksa na onom su svijetu, nema nikog ko bi igrao fudbal kao nekada Veležov BMV...
Izbori bili prošle godine, u oktobru. A Mostar još nema gradonačelnika. Nema ni budžet.
Analize nisu potrebne. Gradonačelnik je nepotreban. Mostar je podijeljen grad. To je uzorak bosanskohercegovačkog tkiva uzet za patohistološku analizu koja će pokazati, unaprijed se zna, pozitivan nalaz.
Mostar je veoma očigledna posljedica domaćeg rata i inostranog zaprška. Stanje tog grada ne može se objasniti agresijom na BiH, srpskom i Srbijanskom, uobičajenom, ne može se objasniti genocidom, ne može se objasniti etničkim čišćenjem jer su deratizovani samo Srbi, Miloševićevom Velikom Srbijom, jer se ona protezala mnogo sjevernije, Dodikovom blokadom, secesijom i referendumom, mrskom Republikom Srpskom...
Naprotiv, ljudi Esenesdea paze da ne pogoršaju stvar pa su prostorije kantonalnog odbora iznajmili na liniji razdvajanja.
Mostar nema:
· Jedinstveno komunlano tkivo (voda, struja, čistoća...)
· Gradski lokalni informativni sistem
· Privredu i ekonomiju koja djeluje konzistentno i od koje grad može da živi, kao nekad Maglaj od Natrona ili Zenica od Željezare i Vatrostalne
· Gradsku kulturu
· Gradski noćni život
· Gradski sport
· Gradsku politiku razvoja, urbanizma, turizma...
· Gradsku pjesmu, muziku i dušu.
Kad sve to nema, šta će mu i budžet , i gradonačelnik.
Šta će mu i jedno ime, Mostar. Možda su skladnija sa stvarnošću dva imena, Mostar Tamo i Mostar Ovamo.
Potrebno je samo učiniti mali napor i podjele, koje su duboke kao Kanjon Kolorada, formalizovati i ljude, sa njihovim kolektivnim potencijalima, učiniti odgovornim za rad, život i razvoj a ne odgovornim što je nemoguće izabrati gradonačelnika.
Mostar je stvarna slika BiH. Slika koju se nije uspjelo retuširati, kao ni Sarajevo. Ostale slike se, sticajem okolnosti ili zbog nešto bolje situacije, retuširaju. Sredstva retuširanja su širokog spektra, od Bonskih ovlaštenja do kriminalizacije, satanizacije i gonocidacije Republike Srpske. Unitarizacija je jedno od najpoželjnijih sredstava retuširanja koje, na sreću, još nije primijenjeno.
Iskustvo ljudskog zajedničkog organizovanog života govori da za priznavanje onog što se već podijelilo i odvojilo ne treba nikakva sila. Kao što je potrebna za sastavljanje onoga što se samo od sebe, i ugrađene odbojnosti, podijelilo.

FASCINACIJA
Sarajevska Državna Oaza još se nada da će se pojaviti Švabica, kao, onomad, u Višegradu, u Višegradu gdje je moja draga a mene na Bikavcu nema. Toliko se nada da su svi već zaljubljeni, oduševljeni i fascinirani njom. Oaza živi u svom ustajalom popodnevu i feudalnu begovsku pamet okreće sad ovako, sad onako.
Tako i Tihić, koji sada nosi breme i Lagumdžije, i Harisa, i Bakira, kad treba za podršku u režiranim demokratskim stranačkim izborima, uključi se Prudski proces. Kad dobije podrušku i bude demokratski režiran na mjesto predsjednika Esdea, napusti Prudski proces. Mislio sam, zbog krupnog političkog, konceptualnog i programskog razloga. Ne. Zbog emisije u kojoj je govorio Milorad Dodik.
Tihić je tipični višegradski popodnevlija.
Uporedo, u Sarajevskoj Državnoj Oazi traje fascinacija Amerikom, Državnom Imovinom i Novim Ustavom.
Senatori, koji su došli iz SAD, od kojih je jedan pomenuo Novi Ustav, potakli su iznova facinaciju koja je bila splasnula dolaskom potpredsjednika Bajdena, čovjeka koji bi, možda, drugačije vidio ovu državu, ali razumije realnost i odnose snaga, pa je rekao da je najvažnije da se ide u EU a entiteti – kako hoćete. Sada se opet pjeva Čvrstoj Američkoj Ruci, kao četrdesetpete Rusima i Sajuzu. Novi Ustav treba donijeti do aprila sljedeće godine, najbolje da se startuje od Aprilskog paketa, vele, kako bi se onda promijenio izborni zakon i – sve behara i sve cvjeta.
Dotada, kao ciljeve i uslove, treba popisati državnu imovinu, tako da sve što se ne kreće, bude državno. Ono što se kreće, treba da bude popisano kao sarajevsko, možda, eventualno, kao bosansko.
Posjeta Bjadena, i senatora/kogresmena, krajnji je domet angažmana SAD u ovom demokratskom mandatu.
Državna imovina ne postoji.
Novi Unitarni Ustav, bez entitetskog glasanja itd. neće nikada biti donešen.
Krajnje je vrijeme da neko o tome obavijesti Švabicu i Ćorkana.

KAMENA ČAROLIJA

ZNANADER
Dabome da predsjednik vlade jedne demokratske neovisne stabilne jednonacionalne zemlje ne podnosi ostavku bez velikog pomora, sramote ili propasti.
Ivo Sanader je jednostavno rekao da se povlači iz politike i napušta mjesto predsjednika vlade i predsjednika stranke. Sanader je, inače, velemajstor naučenog mirnog obrazlaganja koje ne znači ništa ali publitici (političkoj publici) djeluje trenutno paralizirajuće uvjerljivo.
Prvi razlog koji se iza toga može prepoznati jeste približavanje predsjendičkih izbora i Sanaderova kandidatura. Bez obzira što je rekao da se neće kandidirati. Tanki su razlozi jačanje desnice unutar Hadezea i sve slabiji uticaj Sanadera na stranačku strukturu. Jer, Sanader je odabrao Kosorku Djevojku (sintagma T.Đ.) za nasljednika na oba mjesta. Da ima problema u stranci, kao što kažu mediji, borba oko nasljednika bila bi krvava a nikako Sanader ne bi mogao ustoličiti svoju neizbježnu njime opčinjenu i opsjednutu prišipetlju. Osim toga, Sanader je onomad stranku očistio od onakvih klasičnih ratnih tuđmanovih krokodila pa mu to ne bi bio problem ni sa sadašnjim jaganjcima.
Suštinski razlozi odlaska Sanadera mogu se podvesti samo pod dva:
· Hrvatska je finansijski i ekonomski propala
· Propala je evropska integracijska politika Hrvatske, odnosno premijera Sanadera.
Doista je zanimljivo kako opstaje zemlja koja je deset puta zaduženija nego što je Juga bila kad je propala. Nije zanimljivo, nego je tragično, to što nema izlaza u ekonomskom uzletu i što nema više tajnih pretinaca za prihode. Turizam, i da cvjeta, tek je šaka soli za potrebe Hrvatske.
U kombinaciji sa ova dva, svakako je i kandidatura Sanadera za predsjednika Republike. Ruku na srce, tamo i nema nikoga ko bi se makar na domet topa 210 milimetara, mogao primaknuti Sanaderu po performasama za to mjesto. A Jadranka Kosor neće postići ništa slabije rezultate nego Sanader u bezizlaznoj situaciji.
Evropska integracija vjerovatno čeka istovremeni paket aranžman Hrvatska, Srbija, BiH. Diletantski bi bilo zamisliti da je Slovenija tek tako, zato što kobasice nisu bile najbolše pečene, zaustavila Hrvatsku.
Sanader će onda moći da kaže da je za njegovog predsjednikovanja Hrvatska izašla iz ekonomske krize i ušla u EU. Dovoljno za velikog državnika.
Da. Kako izvesti salto kandidature? Lako. Ako moja pretpostavka bude tačna, krenuće zahtjevi diljem Hrvatske provincije, koje ne moraju uvijek emitirati stranački punktovi i zdrugovi, da se Sanader kandidira. Dabome, on to neće moći odbiti i obznaniće kandidaturu kao veliku predstavu.
Od svega, naročito od zastoja na putu prema EU, može i BiH imati koristi. Ako išta može da ubrza BiH na tom putu, to je zastoj Hrvatske.
Nije ništa dobro na tuđoj nesreći ali ponekad koristi.

I BI KOMUNIKE
Upravni odbor Savjeta za primjenu mira sastao se u Sarajevu.
Pisac komunikea, obznane, saopštenja, na putu je da dobije slabu ocjenu iz pismenog sastava. Pisac kaže da je UOSPM:
· Pozvao – 11 puta
· Pozdravio – 10 puta
· Podsjetio – 2 puta
· Naglasio važnost – 2 puta
· Izrazio zabrinutost – 2 puta
· Izrazio nezadovoljstvo – 2 puta
· Apelovao – 2 puta
· Konstatovao – 2 puta
· Sa zabrinutošću konstatovao – 2 puta
· Nastavio – 1 puta
· Tražio – 1 puta
· Podržao – 1 puta
· Izrazio razočaranje – 1 puta
· Izrazio žaljenje – 1 puta
· Prihvatio – 1 puta
· Smatra – 1 puta
· Oštro osudio – 1 puta
· Ponovo pozvao – 1 puta
· Ponovio punu podršku – 1 puta
· Ohrabrio – 1 puta
· Istakao – 1 puta.
Sadržinski, ujalovljeni komunike pokazuje da Ohaer i pisac, doista ne znaju više šta da rade. Tri mjeseca su prelistavali novine i sve što se dogodilo pomenuli su u Komunikeu. Bilo je na ponudi još izraza i sintagmi. Čudi me da nisu iskorištene: blagougodno udivlenije, žalopojno cviljenje i mrgođenje.
Radi se o prežvakavanju već slamnatih stavova o izbanalizovanim temama, od ombudsmena do pojačane regionalne saradnje i vječno ukaljužanog Mostara. Jezgrovito, to je kupovina vremena jer ni Upravni odbor, ni Savjet za primjenu, ni politički direktori, ni EU, ne znaju šta da rade. Samoustanovljena tijela su same sebe, a i BiH dobrim dijelom, doveli u zazidani mrak. Sada se zračak nade vidi u stavu da će aktivnosti kao što su Zaključci Narodne skupštine Republike Srpske, biti uzeti u obzir kod procjene drugog uslova, iz paketa uvjeta, kojeg je postavio UOSPM, a to je, trijumfuje Pisac, pozitivna procjena situacije u BiH, što bi trebalo omogućiti još vremena i još uslova, uvjeta i eksperimenata.
Sa tom prijetnjom nije se složila Delegacija Ruske Federacije.
Komunike nigdje ne pomenu Federaciju BiH.
To me čudi, kad znam da tamo med i mlijeko nemaju vremena da teku nego lete od sreće.
Tamo se sloboda medija proteže na trihiljadeišeststotina sekundi, tamo i djeca sa navršenih 14 godina dobijaju status borca i redovne isplate borčevina, tamo Hrvati prolaze ko bosi Srbi u gostima kod Eskima, tamo se svi Srbi zovu Desnica, Mirko i Divjak, tamo je unutarstranačka demokratija režirana, tamo su političke stranke na takvom stupnju političkog razvoja da uništavaju i svoje premijere, tamo u zemlji nema magnezijuma, kalijuma i para. Tamo je sve propalo.
Federacija grca, grkće, krklja a Komunike ohrabruje, poziva, smatra...
Federacija BiH je jedna od najvidjivijih i najdirektnijih katastrofičnih posljedica postojanja pisaca komunikea. Svi se bave državom i Republikom Srpskom.
Niko Federacijom.
Ja ne podržavam, ne pozdravaljam, ne apelujem.
Ja, samo izražavam svoju najdublju privrženost inventurisanju pogubnih posljedica.
Sljedeći moj tekst o komunikeu biće 20. novembra 2009. godine.

PARTIZANSKI USTAV
Pokret otpora se seli u francuske šume.
Ovo govorim samo jednom.
Instruktori Centralnog komiteta u Sarajevu. Došli sa direktivom da 25% članova parlamenta ne može da blokira usvajanje zakona.
Neka nezvanična nevladina nezavisna institucija, koju finansira izravno podsekretar nebeskog visokog predstavnika, gospoda do-boga za izmećarenje i finansije, pa je stoga nezavisna i nevladina, organizuje u francuskim šumama raspravu o novom ustavu BiH. Tračevi su u širokoj lepezi, do toga da je polazna osnova Aprilski paket sa mašnicom.
Radi se o već uočenoj organizaciji Dejton-projekt ili slično.
Istovremeno, grupa senatora i kongresmena je došla u Sarajevo i razgovarala sa liderima stranaka pa se, na kraju, fotografisali zajedno i izrekli nekoliko rečenica. Jedan od njih je rekao i to o 25%.
Velika hrabrost treba da se dođe na tačku globusa koju malo ko od njih, one tetke iz Ajove i stričevi iz Arizone, zna pokazati prstom, i govoriti o ustavu i o tome kojih 25% ima, i kakva, prava.
Kao što i velika para treba za neku nezavisnu, nezvaničnu, nevladinu organizaciju da se bavi tuđim ustavom.
Partizanski pokret za novi ustav BiH, neće imati uspjeha ali će uzeti vrijeme Bosni i Hercegovini i njene sarajevske lidere, još više osakatiti. Na način, na primjer, da se kaže Tihiću, ne idi u taj prudski proces, naši partizani će da pripreme diverziju a s neba će da dođe novi neidentifikovani ustavni aranžman, tzv. NUA.
Tihić se, dabome, kao onomad Alija poslije Lisabona, popišmani, u skladu sa najboljom balkanskom praksom.
Federativna Bosna i Hercegovina je jedini ustavni aranžman koji ima realnost iza sebe. Svi drugi aranžmani, koji imaju NVO i NUA iza sebe, ubijaju BiH, ubijaju joj vrijeme i rade za račun njenog raspada.
I to Federativna BiH, sa izvornim, dejtonskim nadležnostima, bez nametnutih, otetih, prigrabljenih i prenijetih mimo parlamentarne procedure.

KUKIĆEVA ANATOMIJA SOCIJALDEMOKRATIJE
Sveupotrebljivi Slavo Kukić, od strane međunarodnih slobodno dirigovanih faktora, izjavio je na Okruglom stolu povodom sto godina socijaldemokratije u BiH, kojeg je organizovalo jedno slobodno dirigovano udruženje za potihu provedbu javnih nakana koje se ne smiju javno saopštavati, ispripovijedao je o tome kako programska orijentacija Esenesdea sadrži mješavinu evospkog i nacionalnog i kako srlja u nacionalnu isključivost i kako je Esenesde preuzeo biračko tijelo Esdeesa prilagođavajući mu programsku orijentaciju.
Razumijem. Slavu upotrebljavaju tako često da nema vremena da se bavi bilo čime osim da priča ono što se od njega traži ili ono što je od nekoga čuo.
Mislim da je preskupo organizovati okrugli sto da bi se djelovalo, na tako jevtin način, protiv Esenesdea.
Uglavnom, Slavo Kukić, sveučilišni sveprofesor, nije ni pročitao Program SNSD. Tamo je glavna odrednica, koja se može povezati sa nacionalnim, stav da je, za nas, BiH sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. To smo napisali 96. To i sada kažemo. Nemoguće je na osnovu toga dokazati osnovanost sumnje da SNSD srllja u nacionalnu isključivost.
Ono što smo saopštavali biračima, i javnosti, proteklih godina, svodi se na nekoliko riječi: Naprijed Srpska, Prvo Republika Srpska, Moja kuća, Srpska. Ali se uvijek radilo o izborima unutar Republike Srpske. I nikada o srpska, sa malim prvim s.
Svekukić, i njegovi nalogodavci i organizatori, očito misle da je socijaldemokratija samo ono što je upravljivo, evropogodno i uštrojeno, daleko od bilo koje nacije. To jednostavno nije tačno. Jer i ta socijaldemokratija, koju su obilježavali u Banjaluci bez Esenesdea, a sa Esdepeom, pojavila se među Srbima. To ne znači da ću reći: srpska socijaldemokratija.
A glavno što je ubalegalo Kukića, jeste ono o Esdeesu.
Kukić, profesor, inetelektualac, društvenjak, morao bi da zna da se društvo mijenja i da se sa njim, za njim, ili ispred njega, mijenjaju i njegovi elementi, među kojima je i biračko tijelo.
Ako prihvatimo njegovu konstataciju o biračkom tijelu Esdeesa, onda bi društvo shvatili kao skladište u kome stoje prašnjave i nepromjenjive stvari a samo se mijenjaju oni koji imaju ključ, da ih povremeno inventarišu ili upotrijebe.
SNSD nije preuzeo birače Esdeesa niti njima prišao. Birači i društvo su se promijenili. Esdees je, moj Slavo, bio protiv Dejtona i dejtonske BiH. Njima je Slobo čestitao na državi i oni su to doista i mislili. SNSD je, od početka, dakle, bio za Dejton. Birači koji su, od početka, bili protiv Dejtona, sada su za.
Darvin, moj Slavo.

ZAMKE BOŠNJAČKO-SRPSKIH ODNOSA
Bošnjačko-srpski odnosi u klasičnom smislu ne postoje a u partikularnom smislu samo su imitacija nekadašnjih srpsko-hrvatskih odnosa koji su se, neutemeljeno, proglašavali razlogom propasti ili ključem opstanka SFRJ. Tako bi i bošnjačko-srpski odnosi trebali biti alatka razbijanja ili opstanka BiH.
Nekoliko balkanskih transverzala otežava bošnjačko srpske odnose.
Bošnjačke političke stranke nisu uspjele artikulisati politički interes kao višemandatni izraz nacionalnog interesa Bošnjaka. To je, dijelom, uslovljeno činjenicom da islamska vjera ne ostavlja dovoljno prostora za nacionalno nego insistira na temeljno vjerskom a dijelom i time što su na sceni kod Bošnjaka još uvijek ratni lideri, ratne stranke i ratne političke opcije. Da je tako sa uobličavanjem političkog interesa, svjedoči i panično zakazivanje i insisitiranje na Trećem bošnjačkom saboru kao i sve veće uplitanje reisula u strateška politička pitanja.
Srpski politički interes, nakon imitacije i podaništva Miloševićevom Beogradu, nakom neprijateljovanja sa svim svijetom, nepriznavanja Dejtona... usmjeren je na očuvanje Republike Srpske u okviru dejtonske visokodecentralizovane BiH, dakle, udaljilo se potpuno od srpskog jednodržavlja, i ka ekonomskom utemeljenju a takav interes formulisale su postratne političke stranke na čelu sa SNSD. To je prva nekompatibilnost tih odnosa.
Druga je, svakako, bošnjački, zasad samo na vjerskom nivou, izražen zahtjev, ne tako javno definisan: svi Bošnjaci na okupu u jednom arealu što je samo nestrukturiran zahtjev: svi Srbi u jednoj državi. To bošnjačko-srpske odnose okreće u srpsko-bošnjačke i upliće u geopolitičke puteve što može dovesti do loših odnosa na nivou država – Srbije i BiH. Takav zahtjev bošnjačke, zasad vjerske, elite, kao i zahtjev da Bošnjaci dobiju nacionalnu državu kao i svi nakon raspada SFRJ, otvara pitanje Sandžaka a ono onda otvara pitanja opstanka Republike Srpske u okviru BiH.
Ona transverzala koja onemogućava bošnjačko-srpske odnose u kvalitativnom smislu, u smislu napretka i rješenja političkih, ustavnih i bh. egzistencijalnih pitanja, svakako je ratno naslijeđe, optužbe o genocidnosti i genocidnoj tvorevini, referendumska prevara o nezavisnosti i odbijanje članstva u ostatku SFRJ. To nasljeđe se teško može prevazići i, vjerovatno, pokazaće se kao dugotrajnija odrednica.
Bošnjačke političke stranke, kada obznanjuju bosansko-hercegovački interes, reducirano bosanski, misle na bošnjački jer smatraju da je sudbina Bošnjaka vezana isključivo za sudbinu BiH što je dnevno i istorijski neutemeljeno. Bošnjačka politička artikulacija mora prezentovati bošnjački politički interes a ne bosanskohercegovački. Tada bi se moglo u okviru odnosa napretka tražiti rješenje za BiH. Prezentovanje bosanskog programa kao bošnjačkog interesa neodvojivo je od unitarizma i jednonacionalne i jednovjerske države.
Bošnjačke političke stranke nedorasle su uobličavanju političkog programa kao strateškog interersa Bošnjaka. Stoga je neminovno, ali i neprirodno, da Cerić javno predsjedniku Srbije nudi bošnjačko-srpski dijalog a da se, istovremeno, miješa u unutrašnja pitanja Srbije.
To bošnjačko političko lutanje nastaviće se i onemogućavati napredak.
Temeljna odrednica koja onemogućava bošnjačko-srpske odnose jeste trojnost BiH bez obzira na brojnost pojedinih ustavnih naroda. Stav Tunje Filipovića da Hrvati treba da šute jer imaju dvostruko više teritorije nego što njih ima, originalni je oblik bosanskog feudalnog monopolnog teritorijalizma koji se graniči sa fašizmom. Hrvatsko pitanje i Hrvati, iz nacionalnih odnosa se ne mogu eliminisati. Samo je pitanje vremena kada će Hrvatska riješiti svoje pristupe EU i onda će takvom žestinom postavaiti pitanje položaja Hrvata u BiH, da će se sve usijati, a bošnjačko-srpske odnose, ako se i uspostave, potpuno učiniti suvišnim ili čak opasnim.
Bošnjačko-hrvatski odnosi mogu biti očigledna nastava. Dvonacionalne relacijena ovakvim područjima uvijek se završe štetom.
Bosni i Hercegovini, ako išta, može pomoći samo realni trojni politički dogovor legitimnih faktora, faktora koji na izborima dobiju legitimitet. Sve drugo je u sferi magle, neizvjesne prošlosti i prisvojene budućnosti.
Napomena: Tekst zatražio Dnevni avaz i objavio u Sedmici. Možda pretenciozno obilježen analizom.

POZITIVNI SIGNALI IZ CRNE KUTIJE
BiH je jedna velika crna kutija.
Još se ne zna gdje je i na kojim mračnim dubinama a signali su sve slabiji.
Ostajem pri tome da je hajka na Srbiju i njenog predsjednika Tadića i hajka na Republiku Srpsku, u stvari, jedna antisrpska histerija koja se smišljeno razvija, sa različitim intenzitetima i impulsima, ne samo u političkim nego i u vjerskim pa i u najsvjetovnijim, plinskim kao i onosvjetskim, dobrovoljačkim i tuzlanskim nivoima.
Sarajevo je taj nuklearni reaktor iz koga ističe nekontrolisana uranska emisija.
Male nade, ipak, postoje.
Oduševio sam se danas, izjavama Srđana Dizdarevića u intervjuu sarajevskom Oslobođenju o tome da je državna imovina i njena podjela smiješna jer nikud ne ide i o državničkoj odgovornosti, kao i tekstom urednice koja prostonarodnim očima govori o tome kako se treba ophoditi prema predsjedniku Srbije – tražiti u njemu saveznika BiH.
Dabome da su to slabašni glasovi razuma i realiteta ali znače da nada nije potpuno izgubljena i da histerija nije premrežila nebo i zemlju.
Dodik je, u širem intervjuu, rekao da Republika Srpska gleda svoja posla u BiH. Prvi put njeno rukovodstvo artikuliše takvu politiku. U Beograd gleda kao u posljednji punkt od koga očekuje razumijevanje. Ali ne očekuje naredbe, recepte i dnevno-političku upotrebu. To zna i Beograd. Samo sarajevske budale mogu Tadića da poistovjećuju sa Miloševićem. To, pak, znači da je vrijeme u njihovim glavama stalo.
Bosna i Hercegovina, Sarajevo prije svega, mora odvojiti Srbiju i Republiku Srpsku. Unutar BiH možemo diskutovati o ustavu i nadležnostima ali sa Beogradom, i Zagrebom, moramo biti u dobrim odnosima. Kao i oni sa nama. Nikada se ne zna kada će jednoj državi, kao i običnom čovjeku u životu, zatrebati prijatelj. Ili barem neutralan posmatrač.
Višegodišnji neadekvatan odnos Hrvatske prema Sloveniji ispostavio je račun kojem se cijena ne može ni izračunati. Zar to treba BiH? Sutra, od Beodrada ili od Zagreba.
Dokazivanje prazne državnosti tako što će se pametovati ili lagati o susjedima, samo će je još isprazniti.
Ali, eto, kako reče, Srđan, odijelo ne čini državnika.
Zlatni ljiljan ne čini političara. Inače bi na vlasti još bili Titovi nosioci Spomenice Četrdesetprve.

AKUD
Reakcije i „analize“ nakon posjete Borisa Tadića, predsjednika Srbije, Banjaluci i Republici Srpskoj, sugerišu da se sastalo neko veliko amorfno kulturno-umjetničko društvo pa, umjesto žikinog i gluvog glamočkog, igraju dubokomisaono-političko kolo.
U istom AKUD-u si političari i medijski nadničari.
Nekoliko aspekata svjedoči o tome da mnogi na ovim prostorima nemaju oči prilagođene stvarnosti.
· Podsmješljiva reakcija na Tadićevu ponudu specijalnih veza Federaciji BiH i stav da se specijalne veze mogu uspostavljati samo sa BiH a ne sa entitetima, direktono je negiranje Dejtonskog sporazuma i Republike Srpske. Trebalo bi Dejtonski sporazum štampati, ali u obliku slikovnice, i dijeliti prvačićima-političarima da im se čita prije spavanja.
· Tadić, kaže Tihić, poziva na dogovor samo na nivou BiH ali ne i na nivou Republike Srpske što znači da Hrvati i Bošnjaci ne postoje. Dogovor oko Zaključaka Narodne skupštine bio je baš u tom parlamentu. Samo što je neko bio za a neko protiv. Da li bi predsjednik Srbije trebalo da se sastane i sa Murselovićem?
· Besmisleno je kritikovati srpsko-srpske odnose a istovrmeno činiti sve da se sa Srbijom, od strane BiH, odnosi stalno kvare, čekajući neku novu tužbu i osudu protiv te zemlje, za genocid, agresiju i ratnu štetu. Ona dvojica iz Predsjedništva BiH bi trebala da znaju da je najbolji način da odnose Srbije i Republike Srpske učine suvišnim, razvijanje dobrih odnosa BiH i Srbije. Ali oni znaju i da je latentno neprijateljstvo prema Srbiji dobra podloga za odbojnost, u BiH, prema Republici Srpskoj. Ne možete biti dobri sa Srbijom a loši sa Republikom Srpskom.
· Tadić je, pišu mediji, došao da disciplinuje Dodika. Nemoj Mile antiinternacionalnom prugom, Bajdo obećao Srbijici para. A poslije je bila fešta. Ljudi sa mrenom, feredžom i jutanom brazilskom vrećom za kavu, preko očiju, bolje bi vidjeli stvari. Dolazak predsjednika Srbije u sjedište Republike Srpske je samo to – dolazak predsjednika Srbije u sjedište Republike Srpske. Poruke sa molbama o smirenju mogu se dostavljati i kurirom. Dabome, mnogima bi odgovaralo, Sarajevu naročito, da sve opet funkcioniše po principu Karadžić – Milošević, da se u Beogradu brinu ovdašnje srpske brige. Po mogućnosti, na oproban pogrešan način. Kazaće se samo.
· Iz cijele operacije Zaključci NS Republike Srpske, jasno su izašli označeni u gubitnici i dobitnici, jasno su detektovani trendovi i tokovi, jasno su obznanjene pozicije i polazišta i jasno inventurisani politički programi i alatke. Sve drugo je pakovanje ili neshvatanje.

POLITIKA KAO ELEMENTARNA LAŽ
Politika nije obavezna da uvijek govori istinu.
Ali je obavezna da ne saopštava laž.
Federacijska, bošnjačka, bosanska, politika je godinama i poslije rata ljudima saopštavala laž. Od toga da sam ja izvršio agresiju na svoju rodnu Trebavu i da sam učesnik genocida, da uživam blagodeti svoje genocidne tvorevine, živeći u njoj, do laganja da u Federaciji ima para više nego šehida i invalida a njih ima više nego što je bilo onih koji su čuli plotune i kanonade sa linija na kojima se branilo bratstvo od jedinstva.
Sada je jedna od tih laži, laži o parama, došla do zida. Izrežirani protesti su spriječili smanjenje socijalnih i vještačkih davanja a onda je MMF to jedva dočekao i u Beču istrenirao strogoću. Još im je lijepo ispopovao: imali ste godine da to uredite davanjima realno, na osnovu realnih spiskova.
BiH tako ostaje bez spasonosnog počeka, koji se u ovdašnjim jezicima zove stend-baj aranžman. Federacija BiH, taj veći beha entitet, propada.
Politička vrhuška je sada u neprilici. Lako je dekretom smanjiti davanja za 10% pa onda podnositi proteste, nerede, davati ostavke, rekonstruisati vlade, usput tražiti da se kazne Dodik u Republika Srpska...
Problem je što je kolektivna narodna pa i politička svijest utemeljila shvatanje, koje im je godinama servirano, o poštenoj borbi, o patriotizmu, o Državi, o opravdanosti žrtvovanja, o vlastitoj ulozi žrtve, o tome da su borbe bile poštene i u zemaljskom i u nebeskom smislu i što se taj temeljac kosi sa činjenicom da nema para.
Ali, taj sudar kolektivne svijesti sa tih deset postotaka, nije ništa šta će se dogoditi kada se ta ista opštenarodna svijest, u vožnji pogrešnom trakom, sudari sa temeljitijim gromadama, kao što je ona da nema Bosne, da nema Države, da sudbina Bošnjaka nije isto što i sudbina BiH...
Bošnjačka politika je zarad dnevnih ili popodnevnih koristi neprestano servirala lažnu idiličnu sliku ljudima i ugradila je u cerebralni politički procesor. Kada se stvarnost objelodani u drugačijoj odori onda se to može, privremeno, zakrpiti samo mržnjom i bijesom. Samo je pitanje vremena kada će Srbi i Republika Srpska postati krivici za niske invalidnine i socijalna davanja u Federaciji.
Sirotinjska istorija bosanskohercegovačkih brdusina i kamenjara pokazuje da je bolje narodu ne dati pare nego mu davati laž.

Aneks 10 - Sporazum o civilnoj provedbi
Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska ("Stranke") sporazumjele su se o sljedećem:
Član I: Visoki predstavnik
Stranke su se sporazumjele da provedba civilnih aspekata mirovnog rješenja obuhvata veliki raspon aktivnosti uključujući nastavak pružanja humanitarne pomoći dok je god to potrebno, obnovu infrastrukture i privrednu obnovu, uspostavljanje političkih i ustavnih institucija u Bosni i Hercegovini, promoviranje poštivanja ljudskih prava i povratak prognanika i izbjeglica te održavanje slobodnih i poštenih izbora prema rokovima u Aneksu 3 Općeg okvirnog sporazuma. Veći broj međunarodnih organizacija i agencija bit će pozvan kako bi pomogao tom procesu.
Radi kompleksnosti s kojima su suočene, Stranke traže postavljanje Visokog predstavnika, koji će biti imenovan u skladu s relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako bi Strankama olakšao napore, pokrenuo i, ako je prikladno, koordinirao aktivnosti organizacija i agencija koje su angažirane u civilnom aspektu mirovnog rješenja na taj način da će provoditi zadatke povjerene rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako su navedene u daljnjem tekstu.
Član II: Mandat i metode koordiniranja i veze
Visoki predstavnik će:
Nadgledati provedbu mirovnog rješenja;
Održavati tijesne kontakte sa Strankama radi promoviranja njihovog potpunog pridržavanja sa civilnim aspektima mirovnog rješenja i promoviranja visokog stepena suradnje između njih i agencija koje učestvuju u tom aspektu;
Koordinirati aktivnostima civilnih organizacija i agencija u Bosni i Hercegovini kako bi osigurao efikasnu provedbu civilnih aspekata mirovnog rješenja. Visoki predstavnik mora poštovati njihovu autonomiju unutar područja operacija, dajući im, ako je potrebno, opće smjernice o utjecaju njihovih aktivnosti na provedbu mirovnog rješenja. Od civilnih se organizacija i agencija traži da pomognu Visokom predstavniku pri izvršavanju njegovih nadležnosti davanjem svih podataka relevantnih za njihov rad u Bosni i Hercegovini;
Olakšati rješenje bilo kakvih poteškoća koje nastanu provedbom civilnog rješenja, ako Visoki predstavnik prosudi da je potrebno;
Učestvovati u sastancima organizacija donatora, naročito u pitanjima obnove i izgradnje.
Periodično izvještavati Ujedinjene narode, Evropsku uniju, Sjedinjene Države, Rusku Federaciju te druge zainteresirane vlade, stranke i organizacije o napretku provedbe mirovnog sporazuma u vezi sa zadacima postavljenim u ovom Sporazumu.
Davati smjernice i primati izvještaje od povjerenika Međunarodnih operativnih policijskih snaga, osnovanih Aneksom 11 Općeg okvirnog sporazuma.
U skladu sa svojim mandatom, Visoki predstavnik saziva i predsjeda Komisiji ("Zajednička civilna komisija") u Bosni i Hercegovini. Ona će se sastojati od viših političkih predstavnika svake Stranke, zapovjednika IFOR-a ili njegovog predstavnika te predstavnika onih civilnih organizacija i agencija koje Visoki predstavnik smatra potrebnim.
Visoki predstavnik će prema potrebi osnivati podređene zajedničke civilne komisije na lokalnom nivou u Bosni i Hercegovini.
Zajednički konsultativni odbor sastaje se povremeno, ili kako je to dogovoreno između Visokog predstavnika i zapovjednika IFOR.
Visoki predstavnik, ili njegov imenovani predstavnik, održavat će tijesnu vezu sa zapovjednikom IFOR-a, ili njegovim predstavnicima, te uspostaviti odgovarajuće aranžmane povezivanja sa zapovjednikom IFOR, kako bi se olakšalo provođenje njihovih zadataka.
Visoki predstavnik izmjenjivat će informacije i održavati redovno vezu s IFOR-om, kako je dogovoreno sa zapovjednikom IFOR i kroz komisije koje su opisane u ovom članu.
Visoki predstavnik će prisustvovati ili slati predstavnika na sastanke Zajedničke vojne komisije, te nuditi savjete naročito o stvarima političko-vojne prirode. Predstavnici Visokog predstavnika također prisustvuju radu podređenih komisija Zajedničke vojne komisije, kao što je navedeno u članku (8)(8) Aneksa 1-A Općeg okvirnog sporazuma.
Visoki predstavnik može također osnovati civilne komisije unutar i izvan Bosne i Hercegovine kako bi olakšao provođenje svog mandata.
Visoki predstavnik nema ovlasti nad IFOR-om i ne može utjecati na bilo koji način na provođenje vojnih operacija ili na zapovjedni lanac IFOR-a.
Član III: Osoblje
Visoki predstavnik imenuje osoblje, ako smatra da je to potrebno, koje bi mu pomoglo pri provođenju navedenih zadataka.
Stranke će olakšati rad Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, uključujući odgovarajuću pomoć koja je potrebna u vezi s transportom, hranom, smještajem, komunikacijom i drugim stvarima po cijenama koje su jednake onima koje se osiguravaju IFOR-u prema važećim sporazumima.
Visoki predstavnik imat će u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine takva pravna ovlaštenja koja mogu biti potrebna za provođenje njegovih funkcija, uključujući ovlaštenje za sklapanje ugovora, pribavljanje i raspolaganje nekretninama i ličnom imovinom.
Privilegiji i imuniteti koji se pružaju su sljedeći:
Stranke priznaju Uredu Visokog predstavnika te njegovim prostorijama, arhivima i drugoj imovini iste privilegije i imunitete kao što ih imaju diplomatska predstavništva i njihove prostorije, arhivi i druga imovina prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima.
Stranke priznaju Visokom predstavniku i profesionalnim članovima osoblja te njihovim porodicama iste privilegije i imunitete koje uživaju diplomatski predstavnici i njihove porodice prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima.
Stranke priznaju drugim članovima osoblja Visokog predstavnika i njihovim porodicama iste privilegije i imunitete koje uživaju članovi administrativnog i tehničkog osoblja i njihove porodice prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima.
Član IV: Suradnja
Stranke će u potpunosti surađivati s Visokim predstavnikom te njegovim osobljem, kao i s međunarodnim organizacijama i agencijama, kao što je predviđeno u članu IX Općeg okvirnog sporazuma.
Član V: Konačna nadležnost za interpretaciju
Visoki predstavnik ima konačnu nadležnost interpretacije ovog Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog rješenja.
Član VI: Stupanje na snagu
Ovaj Sporazum stupa na snagu potpisivanjem.

TIHIĆ, VRHOVNI TUMAČ
Pobjedom u režiranim demokratskim stranačkim izborima, samosvijest Sulejmana Tihića razlila se sve do poimanja o dužnosti vrhovnog tumača o tome šta i kako treba da radi Visoki predstavnik u BiH.
Sulejman Tihić izrazio je, u sarajevskom Oslobođenju, što samo može značiti da je pod temeljnim uticajem Zlatka Lagumdžije, svoju ogorčenost što nema sankcija u odluci o stavljanju van snage zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske. On je, u najboljoj međujetrvskoj praksi, komentarisao ponašanje Incka, njegov trostrani odlazak u Banjaluku i njegovo izvinjavanje zvaničnicima što će donijeti takvu odluku. A rekao je i da, zbog ljutnje što nije prihvaćena Izmijenjena strategija, SDA neće glasati za zakon o popisu u BiH.
Tihić se ovom jogunastom reakcijom promoviše u nasljednika političkog ponašanja Harisa Silajdžića. Ne želi razgovarati u sklopu prudskog procesa, dijeli lekcije visokom predstavniku, ponižava ga, zahtijeva sječu glava. Glibi se u autizam.
I drugo, prisvaja za sebe pravo gazdovanja Bosnom i Hercegovinom jer će on propisivati recepte o tome šta je dejtonsko a šta antidejtonsko i kakva je kome terapija zbog toga potrebna.
Ono što može da zabrine Tihićevu BiH, svakako je činjenica da će natezanje oko Tihićevog uslovljavanja učešća u razgovorima odnijeti jedan dio vremena a onda će doći do sarajevskog čekanja Trećeg Bošnjačkog Sabora. Onda će doći zima i nova godina pa će se ući u izbornu godinu i počeće politička borba za pozicije i start.
A vrijeme radi protiv BiH.
Kolikogod sarajevske ucviljene bosanske kone mislile da vrijeme radi za njih.
Zahtijevati od Visokog predstavnika krvoločne mjere drastično je kršenje dejtonskog sporazuma i Aneksa 10 koji ničim ne daje pravo Visokom predstavniku ni da prođe raskrsnicu na žuto a kamoli da nekome siječe glave. To je i drastično antiustavno ponašanje. Mogu zamisliti šta bi se događalo po BiH kada bi se tim Tihićima dala Bosna i centralna vlast u Sarajevu.
Možda bi trebalo još jednom pokušati sa Dejtonskim sporazumom. Sa njegovom izvornom primjenom. To znači Savjet ministra sa tri člana itd.
Sve što je osim i nakon izvornog Dejtona stvoreno, potpuno je nelegalno i neustavno.
Inckovo bojažljivo hodanje po Banjaluci, kao po mjehuićima od sapunice, svjedoči o tome da je i on toga svjestan.
Tumačenje o tome da se Narodna skupština može staviti u ulogu nosioca veta za odluke institucija na nivou BiH, nema nikakve logike, BiH ima svoje institucije i one funkcionišu na osnovu ustava i zakona. A i bez narodne skupštine izabrani delegati iz Republike Srpske u Parlameentarnoj skupštini BiH, mogu glasati protiv.
Tumačenje o tome kako Zaključci mogu spriječiti prilazak BiH EU, neubjedljivo je.
Republika Srpska je već rekla da su nadležnosti Republike Srpske na prvom mjestu, čak i ispred evropskih integracija. To je politički stav koji se ne može promijeniti zaključcima. A ni njihovim ukidanjem.

DRŽAVOZBORCI
Muslimanski političnjaci, vrtovi uobličenog političkog interesa muslimana u BiH, ako do toga dođe, biće isključivi krivci za propast BiH.
Takođe, ako do toga dođe, biće veoma zaslužni za samostalnost Republike Srpske.
Olako redovanje i svrstavanje iza jednog zatvorenika i jednog pamfleta, kojeg se zvučno nazvalo Islamska deklaracija i u kojem se, autistički, saopštilo da nećemo imati sreće dok ne budemo sami i dok ne budemo živjeli po svoji zakonima i pravilima, a nesagledavanje istorijskog procesa raspada SFRJ koji je bio došao u tu fazu da se ne može zaustaviti i da se mora dovesti do kraja, sa odvojenim Kosovom, samostalnom Crnom Gorom, sada izvjesnim statutom Vojvodine... po kome bi ostajanje u krnjoj Jugoslaviji samo dalo vremena tom procesu razjedinjenja a spasilo stotinu hiljada života i ogromnu imovinu, dovelo je muslimane, sada, do zida i bezizlazja u kome se uzdaju, u spasonosnu slamku jedne rečenice potpredsjednika SAD, Bajdena, ili slamku odluke jednog pripavnika na mjestu VP, Incka, u kojoj će čarobnim Bonskim ovlaštenjima poubijati sve političke protuve i stvoriti raj za muslimane a zemlju za Bošnjake.
Da je bezizlazje na vratima jasno je iz stanja Federacije, te danima očekivane odluke-poklona Incka, kao i iz panične Tunjine, Muhameda Filipovića, pozivke na Bošnjački sabor i konstatacije da se ovdašnjim muslimanima sprema sudbina Palestinaca.
Kada su počinjali višenacionalni demokratski ratovi na prostoru Titove Jugoslavije, muslimanski predstavnici su:
· Odbili ostanak BiH u Ostatku SFRJ
· Izglasali vanrpavnu i prevarantsku nezavisnost BiH
· Stvorili vojni savez sa Tuđmanovom regimentom
· Pristali na muslimansko-hrvatsku federaciju
· Pouzdali se u istinitost Konfederacije sa Hrvatskom
· Odustali od svega i pristali na Dejton vjerujući, kao Karadžić Holbruku, da će se odmah u miru odpozadi zavući Srbima i da će se stvoriti unitarna centralizovana sarajevska Bosna
· Zaboravili Federaciju i Hrvate u njoj kao i odnose sa Hrvatima u BiH
Skoro sve to su radili bez ikakve procjene slijeda i bez ikakvih garancija, vjerujući na riječ raznim dripcima koji su ih u sarajevskim magazama uvjeravali u ovo i u ono.
I skoro sve su radili protiv Srba, što se jednom mora osvetiti, kao i Srbima Slobe Miloševeća jer su sve radili protiv drugih a ništa za sebe.
Kada smo došli u Vladu Republike Srpske, poslije Kličkovića i Esdeesa, imali smo iskrene želje da popravimo BiH, da je načinimo normalnom i funkcionalnom. Prihvatili smo zajedničke tablice, vozačke, saobraćajne, pasoše... Glasao sam iskreno za to, kao ministar.
Ali, prvi sam vidio da je na sceni nešto što je neustavno i nerealno. Jedna od unitarističkih predstava se odvijala i na mojoj, informativnoj sceni. Krenulo se u pritisak da se stvori zajednička bh televizija iako je informisanje bilo u isključivoj dejtonskoj nadležnosti entiteta. Nisam se složio i zaprijećeno je Dodiku da će me Ohaer smijeniti i zabraniti politički i javni rad. Da ne bih pravio probleme Vladi, podnio sam ostavku. Ali nisam pristao na unitarnu bh televiziju.
Naivan, kakav sam oduvijek, smatrao sam da nije problem u zajedničkoj televiziji ako se dva entiteta dogovore ustnovivši da im je to interes.
Ali Federacija nije postojala, niko nije govorio u ime Federacije, nikada niko, ni Bošnjaci, Hrvati pogotovo, nije rekao to i to je interes Federacije. Umjesto svega na sceni je bila jedna grupa državozboraca i jedna grupa međunarodnih podmićenih drkadžija tipa Hejzloka, pa sve do Ešdauna, koji su govorili o nečemu nepostojećem i potpuno nedejtonskom, novom, nerealnom – državi. Federacija, Hrvati, muslimani, Srbi, sve je to ostavljeno po strani, samo se govorilo o Državi.
Nikada nisam shvatao ko treba da napravi Državu. I za koga. Ne shvatam ni danas. Ne shvataju to ni obični ljudi, muslimani. Umjesto toga, njima se servira rješenje: treba pokoriti Srbe i Republiku Srpsku.
To nije politički interes muslimana.
Zato i jeste došlo do panične protivpožarne situacije u kojoj Tunjo vapi Sabor a mediji željno iščekuju Incka kao djeca, pedeset i neke, dugačke, spiralnošarene bonbone.

PORTPAROLI O USTAVNOM UREĐENJU
Zla vremena su došla pa jastrebovi zimu zimuju među kokošima.
Portparolka visokog predstavnika EU za spoljnu politiku i bezbjednost je izjavila da su Zaključci Narodne skupštine Republike Srpske protivustavni i da trebaju biti promijenjeni.
Ako je samo to od podrške Brisela Valentinu Incku, onda je malo. Namjerno je dato portparolki da to saopšti.
Međutim, uvjeren sam da Incko zna koliko ima podrške Brisela. A trebao je to znati i mnogo prije nego što je krenuo u Misiju Zaključci.
Izjava bilo kog portparola koja sadrži ocjenu o ustavnosti bilo čega, makar i pišanja iza živice, žalosno je dostignuće evropske demokratije, ustavnosti i praktične državne tradicije. Čak i da je BiH članica EU, nije ničije u Briselu da ocjenjuje ustavnost parlamentarnih akata.
To samo govori o birokratskom odnosu neizdiferenciranog neokolonijalnog konglomerata prema maloj eksperimentalnoj kolonijalnoj oazi, punoj komaraca, miševa i smrada.
Besmisleno je polemisati sa Kristinom o tome da je svaki ustav stvar svake zemlje za sebe. Da je ustav preči i prvi od EU. Da je demokratski izabrani parlament ozbiljna institucija koja će sutra odlučivati o tim koracima pristupanja EU.
Treba li podsjećati Birsel da BiH mora odlučiti o pristupu EU. Bez toga Brisel ne može reći da BiH postaje član. Znači, parlamenti su vrhunski odlučilac. Kad mogu o tome, mogu i o zaključcima.
EU i portparoli bi trebali da izbjegavaju ukrućenje i da se prema evropskim državama, kolikogod se one predstavaljale kao nesamostalne smlate, ne ponašaju voluntaristički. Jer su u situaciji da tamo nekoj zemljici nude ustupke samo da izglasa taj EU-ustav, ne mora biti ni član NATO, imaće osigurano mjesto u upravnom odboru EU itd.
A BiH ćemo propisivati i zaključke.
Dabome, tome su krivi i domaći, sarajevski političari iz klase tužibabe, plačipičke i šmrcavci. Štogod se dogodi u BiH, što njima nije po fildžanu, zovi Brisel, zovi Vašington.
Neprihvatanje Republike Srpske, koju bi najradije poistovjetili sa zaključkom koga porparol može promijeniti ili izbrisati, jedino je zlo zemlje BiH. Dok neko ne sjedne na Miljacki i ne pogleda u šolju i javno kaže da vidi Republiku Srpsku kao ruku bez koje nema BiH, cijena kristina i portparola će biti vrtoglava, kao ratnog benzina za vrijeme vladavine esdeesovih ratnih profitera.

SDA – ZAROBLJENIK SRBA
Vanredna sjednica Predsjedništva Esdea šalje signale da BiH i dalje klizi u političku kataklizmu. Podržavanje aranžmana sa Ememefom i podržavanje zahtjeva RVI, invalida i civilnih žrtava rata da se naknade ne smanjuju liči na situaciju: vuk sit, ovce na broju. A to je moguće jedino ako vuk pojede čobanina.
Ta formula dobrojutročaršijonasvečetiristrane nikada nije bila tehnologija politike. To je tehnologija koegzistencije begova i sirotinje raje.
Esdea pokazuje suštinsku nesposobnost artikulisanja političkih rješenja za tekuće probleme, koji se, nakon protoka vremena, nagomilaju kao veliki i nerješivi. U tome Esdea nije usamljena. O tome svjedoči cijela Federacija i stanje u njoj.
Istu tehnologiju Esdea primjenjuje i u stavu o Bosni i Hercegovini. Ponovo je problem adresiran na mjesto boravka od prije petnaest godina: Srbi. Republika Srpska, SNSD i Dodik. Radi patriotske ubjedljivosti, pomenut je i OHR.
Esdea je, najvećim dijelom, formirana zbog Srba u BiH. Kao što je to bio slučaj sa Esdeesom i Hadezeom. Da su te stranke formirane zbog „svojih naroda“, valjda bi nešto uradile za njih i valjda bi tim narodima danas bilo bolje od te sdsdahdzvladavine.
Lociranje problema na Republiku Srpsku, vodeću političku stranku i njenog lidera, govori o tome da je Esdea zarobljenik činjenice da postoje Srbi u BiH. Esdea se, u stvari, ne bavi Bosnom i Hercegovinom. Ona se neprestano bavi Srbima i Republikom Srpskom.
To nikada neće riješiti problem Bosne i Hercegovine.
Političke plastične igračke, sintagme: antidejtonsko djelovanje, nacionalistička i huškačka retorika... samo su dio političkog smoga čiju produkciju je Esdea usavršila još za vrijeme Alije Izetbegovića. Tako je lansirana i njegova floskula o multietničnosti, multikonfesionalnosti i multikulturalnosti pa je od svega ostalo samo sve više zabrađenih mladih žena u Sarajevu, o čemu, kao o islamskom preporodu, piše i prijateljska američka štampa.
S razlikom: nakon plastificiranih sintagmi o antidejtonskom djelovanju i nacionalističkoj i huškačkoj retorici, neće ostati ništa.
Tvrdnja tog organa Esdea da je OHR dio političkog sistema BiH i politička himna Ostajte ovdje, demonstracija je amaterizma u znanju o državi i njenoj političkoj zgradi. To je svijest srednjovjekovnog kolonijalnog esnafa a ne moderne političke partije.

NIJE ETNIČKA ALI JE PODJELA
Haris Silajdžić je počeo držati rijetko konferencije za štampu, skoro kao Lepa Brena koncerte u Sarajevu.
Novinarima je odaslao tvrdnju da se podjelom državne imovine, koja ne postoji, ostvaruje strategija etničke podjele i stvaranja državne zajednice.
ZNDBiH, kazujem.
Kada se govori o tome na šta misli Haris 100%, onda je jedini mogući termin Imovina u BiH.
Nikakava državna imovina ne postoji. Kao što ne postoji ni imovina BiH. Dejtonski sporazum je jasno razdvojio vlasništvo nad rijekama, jezerima, putevima, prugama, fabrikama. U nekim oblastima Dejtonski sporazum je predvidio formiranje korporacija na nivou BiH. To je, otprilike, kao kada Nisan i Reno formiraju korporaciju. Svako donosi svoje i ostaje vlasnik svoga. Željeznička korporacija, na primjer.
Stvar je, dakle, sa imovinom jasna.
Jasno je i to da Država BiH ne postoji i da je nastoji napraviti preko zajedničke policije, zajedničke Sipe, zajedničke obavještajne službe, zajednička tri junačka vojna puka. I sada, preko zajedničke imovine. To je kao kada bi momak koji ima stan i cura koja ima auto, otišli u sud i uknjižili tu imovinu kao vlasništvo ½ a onda otišli u opštinu da zaključe brak.
Što se tiče etničke podjele ili podjele uopšte, ona je ozvaničena priznanjem Hrvatske kao samostalne države. Time je ozvaničena i legalizovana čak i podjela na Ibru. Ali ozvaničena je i formiranjem muslimansko-hrvatske federacije i odlukom da se ide u konfederaciju sa Hrvatskom. Nisam primijetio da je Silajdžić bio protiv toga i da se i tada jednako borio za Državu i Imovinu. Mada razumijem da politika mijenja stavove kao u sličice u kaleidoskopu. Silajdžićevo epohalno zalaganje za 100% obavezuje ga da uvijek bude na toj liniji.
Osim ako nije u pitanju dominacija nad teritorijom i nad Srbima u BiH. Da Hrvate ne pominjem.
A onda su sva sredstva, i stavovi, dozvoljeni, kako demonstrira Silajdžić.

KO BOS PO REALNOSTI
Bosna i Hercegovina je na istorijskoj prekretnici.
Nakon sudara sa civilizacijama, s ove i s one strane civilizacije, nakon sudara sa monarhijama i imperijama, nakon sudara sa krvlju i sabljama, sada je došlo vrijeme da se susretne i sa realnošću.
Savjet EU pozdravio je progres. Na BiH su gledali kao na dio regiona. Nastoje da bezvizna dobrodošlica bude što prije odobrena za cijeli balkanski tor. Bajden, od koga je Sarajevo očekivalo da bude dželat, rekao je da trebamo ići u Evropsku uniju. Brisel dao do znanja da su Bonska Ovlaštenja mrtva, drže partijske sastanke o tome da se Ohaer isključi sa aparata za vještačko disanje, krvotok i dijalizu. Obznanjuju se glasovi da bi strani tužioci i sudije trebali otići a da ostanu samo u onom dijelu o ratnim zločinima, mada su i tu jednako neefikasni i nepravni.
To što uvrijeđeni novoizabrani predsjednik Esdea ne želi da razgovara u okviru Pruda, to što neki Lazović traži da OHR zaustavi Dodika, to što SDA traži od Solane da zaustavi Dodika... to su marginalne provincijalizacije na tom putu realnosti.
Realnost ide svojim tokom. Kolikogod vijesti o kamenu temeljcu za fabriku radijatora ili o aranžmanu sa Srbijom o prodaji automobila i namještaja uz pomoć vlada, izgledale socrealistički, to su vijesti realnosti.
Realnost je, dakle Novi evropski pogled na BiH.
Realnost je Republika Srpska.
Toj realanosti obavezni smo i mi dodati koji kamenčić u mozaiku, bez prizivanja paša, careva i diktatora.
Bosna i Hercegovina je, u ovom trenutku, umijeće mogućeg. Nikakve sile, flote i ekadrile, probano je i to, ne piju više vode. Ono što se na Balkanu htjelo postići silom, postignuto je. Barem za narednih pedeset godina.
Realnost za zapadni Balkan je da se instalira bezvizni režim. To je prva faza pristupanja Evropskoj uniji. Koliko će trajati, da li godinu, pet ili deset, do daljih koraka, zavisi od ekonomske krize i rješenja unutarevropskih problema. Ne treba biti optimist da će, nakon Hrvatske, uslijediti stampedo prema Evropskoj uniji. Prevelika je finansijska cijena integracija plaćena, i od strane same EU, i od strane pojedinih zemalja (bankrot Mađarske), da bi se sada ulazilo u još skupocjenije akvizicije drugorazrednih robnih maraka Balkana.
Sarajevski golovrati moraju konačno da se provedu ko bos po realnosti i da prestanu okretati glave, sad prema Briselu, sad prema Vašingtonu, sad prema islamskom svijetu.
Sada je, više nego ikad, potrebno okrenuti se nekome unutar BiH.

U IME DRŽAVE
Moraću da priredim kratak kurs za Sulejmana Tihića.
· Nije predsjednik Esdea po funkciji zadužen da govori o Državi. Ako je to pravo sebu prigrabio, kod neobaviještena dunjaluka i pjevača Bona, Alija Izetbegović, na osnovu Islamske deklaracije i Komunističkog Zatvora, ono se ne može nasljeđivati. A i o toj Državi Alija je govorio, radio i pisao, misleći isključivo na muslimane. Inače bi se Islamska deklaracija zvala Državna deklaracija. Tihić bi trebao, u razrješenju tog rebusa, da se opredijeli: ili će zastupati politički interes Bošnjaka u BiH, ili će osnovati Državnu Stranku i zastupati Državu.
· Država nije samo Ja, Tihić, Predsjednik Esdea, Pobjednik nad Bakirom Sinom, zadnja pošta Sarajevo. Država je i Banjaluka. Država je i Republika Srpska. Država je i Hercegovačko-neretvanska županija. Država su i ostale županije. Država je i Esenesde a ne samo Esdea.
· Ako je pobijedio Bakira Sina, u režiranoj trci za predsjednika stranke, nije pobijedio na svim izborima u BiH. A naročito, nije dobio pravo da tumači šta je dobro za Državu, koga treba zaustaviti, ko treba da zaustavi Dodika i da kazuje kad treba da ode Ohaer.
· Nedolazak u Banjaluku, sabotiranje prudskog procesa, amaterski je potez, ili potez očajnika, ovisno s kojeg kraja posmatramo. Samo gore od toga je insistiranje da se i ostali uključe u prudske razgovore. To je potpuno normalno, ako iza toga ne stoji izvlačenje iz tog procesa i ako krajnji cilj nije da se dobije Državna Većina u tom procesu, kako bi se Dodik i Čović ostavili u manjini.
· Pozivanje Incka, Solane i Brisela da „zaustave Dodika“ znak je potpunog odsustva realnosti i analitike. EU, Evropa, Brisel, štogod još, već odavno imaju isti politički kurs prema BiH. Švarcšiling, Lajčak i Incko, djeluju na istoj liniji, istom tehnologijom, istim zaobilađenjem Bonskih Ovlaštenja, istom dobronamjernošću prema BiH, istim pozivom da domaće političke snage da nađu rješenje. Samo Age Sarajlije prizivaju Brisel na Bosforu da, umjesto domaćeg, donesu krvavo tuđe rješenje.
· Jadna je ta pravnička mudrost i iskustvo, Tihića, koje je korišteno i u borbi za predsjednika Esdea, ako može da bude pravna podloga za stav: Ohaer ne može otići iz BiH dok svoja ovlaštenja ne prenese na domaće institucije, na ustavni sud, ili ne znam koga, kaže Tihić. Ne znam na koga bi, uključujući i Ustavni sud BiH, kažem ja. Takva ovlaštenja ne priliče ni jednoj zemlji koja je imala izbore. Takva ovlaštenja ne postoje ni u jednom pravnom poretku na svijetu. Takva ovlaštenja su pravno i ustavno nelegalna i ne mogu se prenijeti ni na koga. Sa takvim ovlaštenjima BiH postaje legalizovani monopolitički, mononacionalni i monocentrički teror.
· U tom odlasku, natraške, u kružnu brigu za Državu, Tihić bi trebao da pazi da se leđima ne sudari sa Montgomerijem. Dva krajnja pola kružnica obično jednom i dovede u jednu tačku.

MOJ JARANE, SULEJMANE
BiH počinje da plaća cijenu pobjede Sulejmana Tihića na Kongresu Esdea.
Pred „istorijski“ banjalučki sastanak trojke, koji se odvija u ozračju, obzorju i plavovidu vedrog neba nad pobjedom Zaključaka, koji su unuštili iščekivanja opozicije da će Vlada Republike Srpske, i omrznuti SNSD, ispušiti, zaledili stranke oko Murselovića u općenitoj iznenadbi kako se nijedan organ Bonskih Ovlaštenja nije digao, odveli VP na ugarsko mušičarenje, otišli u Službeni glasnik Republike Srpske da budu objavljeni, i na kome će Dodik predložiti da se usaglase da Ohaer treba da ode, kako bi BiH mogla aplicirati za EU i Nato, Sulejman Tihić izjavljuje, nakon što je Prudski proces koristio da dobije izbore nad Bakirom, kako je ovo posljednji sastanak u tom stastavu i kako prelo treba proširiti.
Na taj način, Tihić, pretvara nedjeljni sastanak u Banjaluci u igranje prstena pod priglavcima ili u mušičarenje.
Ali, što je mnogo važnije, najvaljuje zalaganje za podvođenje i ostalih jarana iz sarajevske političke sevdalinke. Pretpostavljam, Zlaje, koji odavno nije bio pod svjetlima političkih reflektora pa probijelio od muke kao proklijali krompir u magazi u aprilu, i Harisa, koji je takođe iz voza iskočio u Podlugovima, onomad u aprilu.
Podvođenjem Zlaje, Tihić bi ojačao u pregovaračkom smislu ali i u međubošnjačkom. A podovđenjem Harisa, oslabio bi Bakira i taj radikalni blok, što bi, opet, bilo njegovo jačanje.
Proširenje trojke nema nikakvog smisla, osim paradnog. To samo odlaže mogućnost dogovora. Proširenje je već omogućeno skupštinskom procedurom za razgovor o ustavnim promjenama. Prudskoj trojki su ostala praktična pitanja za koja nije potrebno uključivati svu bulumentu od kojih najveći dio njih nema ni vlasti ni odgovornosti.