DRŽAVOZBORCI
Muslimanski političnjaci, vrtovi uobličenog političkog interesa muslimana u BiH, ako do toga dođe, biće isključivi krivci za propast BiH.
Takođe, ako do toga dođe, biće veoma zaslužni za samostalnost Republike Srpske.
Olako redovanje i svrstavanje iza jednog zatvorenika i jednog pamfleta, kojeg se zvučno nazvalo Islamska deklaracija i u kojem se, autistički, saopštilo da nećemo imati sreće dok ne budemo sami i dok ne budemo živjeli po svoji zakonima i pravilima, a nesagledavanje istorijskog procesa raspada SFRJ koji je bio došao u tu fazu da se ne može zaustaviti i da se mora dovesti do kraja, sa odvojenim Kosovom, samostalnom Crnom Gorom, sada izvjesnim statutom Vojvodine... po kome bi ostajanje u krnjoj Jugoslaviji samo dalo vremena tom procesu razjedinjenja a spasilo stotinu hiljada života i ogromnu imovinu, dovelo je muslimane, sada, do zida i bezizlazja u kome se uzdaju, u spasonosnu slamku jedne rečenice potpredsjednika SAD, Bajdena, ili slamku odluke jednog pripavnika na mjestu VP, Incka, u kojoj će čarobnim Bonskim ovlaštenjima poubijati sve političke protuve i stvoriti raj za muslimane a zemlju za Bošnjake.
Da je bezizlazje na vratima jasno je iz stanja Federacije, te danima očekivane odluke-poklona Incka, kao i iz panične Tunjine, Muhameda Filipovića, pozivke na Bošnjački sabor i konstatacije da se ovdašnjim muslimanima sprema sudbina Palestinaca.
Kada su počinjali višenacionalni demokratski ratovi na prostoru Titove Jugoslavije, muslimanski predstavnici su:
· Odbili ostanak BiH u Ostatku SFRJ
· Izglasali vanrpavnu i prevarantsku nezavisnost BiH
· Stvorili vojni savez sa Tuđmanovom regimentom
· Pristali na muslimansko-hrvatsku federaciju
· Pouzdali se u istinitost Konfederacije sa Hrvatskom
· Odustali od svega i pristali na Dejton vjerujući, kao Karadžić Holbruku, da će se odmah u miru odpozadi zavući Srbima i da će se stvoriti unitarna centralizovana sarajevska Bosna
· Zaboravili Federaciju i Hrvate u njoj kao i odnose sa Hrvatima u BiH
Skoro sve to su radili bez ikakve procjene slijeda i bez ikakvih garancija, vjerujući na riječ raznim dripcima koji su ih u sarajevskim magazama uvjeravali u ovo i u ono.
I skoro sve su radili protiv Srba, što se jednom mora osvetiti, kao i Srbima Slobe Miloševeća jer su sve radili protiv drugih a ništa za sebe.
Kada smo došli u Vladu Republike Srpske, poslije Kličkovića i Esdeesa, imali smo iskrene želje da popravimo BiH, da je načinimo normalnom i funkcionalnom. Prihvatili smo zajedničke tablice, vozačke, saobraćajne, pasoše... Glasao sam iskreno za to, kao ministar.
Ali, prvi sam vidio da je na sceni nešto što je neustavno i nerealno. Jedna od unitarističkih predstava se odvijala i na mojoj, informativnoj sceni. Krenulo se u pritisak da se stvori zajednička bh televizija iako je informisanje bilo u isključivoj dejtonskoj nadležnosti entiteta. Nisam se složio i zaprijećeno je Dodiku da će me Ohaer smijeniti i zabraniti politički i javni rad. Da ne bih pravio probleme Vladi, podnio sam ostavku. Ali nisam pristao na unitarnu bh televiziju.
Naivan, kakav sam oduvijek, smatrao sam da nije problem u zajedničkoj televiziji ako se dva entiteta dogovore ustnovivši da im je to interes.
Ali Federacija nije postojala, niko nije govorio u ime Federacije, nikada niko, ni Bošnjaci, Hrvati pogotovo, nije rekao to i to je interes Federacije. Umjesto svega na sceni je bila jedna grupa državozboraca i jedna grupa međunarodnih podmićenih drkadžija tipa Hejzloka, pa sve do Ešdauna, koji su govorili o nečemu nepostojećem i potpuno nedejtonskom, novom, nerealnom – državi. Federacija, Hrvati, muslimani, Srbi, sve je to ostavljeno po strani, samo se govorilo o Državi.
Nikada nisam shvatao ko treba da napravi Državu. I za koga. Ne shvatam ni danas. Ne shvataju to ni obični ljudi, muslimani. Umjesto toga, njima se servira rješenje: treba pokoriti Srbe i Republiku Srpsku.
To nije politički interes muslimana.
Zato i jeste došlo do panične protivpožarne situacije u kojoj Tunjo vapi Sabor a mediji željno iščekuju Incka kao djeca, pedeset i neke, dugačke, spiralnošarene bonbone.

PORTPAROLI O USTAVNOM UREĐENJU
Zla vremena su došla pa jastrebovi zimu zimuju među kokošima.
Portparolka visokog predstavnika EU za spoljnu politiku i bezbjednost je izjavila da su Zaključci Narodne skupštine Republike Srpske protivustavni i da trebaju biti promijenjeni.
Ako je samo to od podrške Brisela Valentinu Incku, onda je malo. Namjerno je dato portparolki da to saopšti.
Međutim, uvjeren sam da Incko zna koliko ima podrške Brisela. A trebao je to znati i mnogo prije nego što je krenuo u Misiju Zaključci.
Izjava bilo kog portparola koja sadrži ocjenu o ustavnosti bilo čega, makar i pišanja iza živice, žalosno je dostignuće evropske demokratije, ustavnosti i praktične državne tradicije. Čak i da je BiH članica EU, nije ničije u Briselu da ocjenjuje ustavnost parlamentarnih akata.
To samo govori o birokratskom odnosu neizdiferenciranog neokolonijalnog konglomerata prema maloj eksperimentalnoj kolonijalnoj oazi, punoj komaraca, miševa i smrada.
Besmisleno je polemisati sa Kristinom o tome da je svaki ustav stvar svake zemlje za sebe. Da je ustav preči i prvi od EU. Da je demokratski izabrani parlament ozbiljna institucija koja će sutra odlučivati o tim koracima pristupanja EU.
Treba li podsjećati Birsel da BiH mora odlučiti o pristupu EU. Bez toga Brisel ne može reći da BiH postaje član. Znači, parlamenti su vrhunski odlučilac. Kad mogu o tome, mogu i o zaključcima.
EU i portparoli bi trebali da izbjegavaju ukrućenje i da se prema evropskim državama, kolikogod se one predstavaljale kao nesamostalne smlate, ne ponašaju voluntaristički. Jer su u situaciji da tamo nekoj zemljici nude ustupke samo da izglasa taj EU-ustav, ne mora biti ni član NATO, imaće osigurano mjesto u upravnom odboru EU itd.
A BiH ćemo propisivati i zaključke.
Dabome, tome su krivi i domaći, sarajevski političari iz klase tužibabe, plačipičke i šmrcavci. Štogod se dogodi u BiH, što njima nije po fildžanu, zovi Brisel, zovi Vašington.
Neprihvatanje Republike Srpske, koju bi najradije poistovjetili sa zaključkom koga porparol može promijeniti ili izbrisati, jedino je zlo zemlje BiH. Dok neko ne sjedne na Miljacki i ne pogleda u šolju i javno kaže da vidi Republiku Srpsku kao ruku bez koje nema BiH, cijena kristina i portparola će biti vrtoglava, kao ratnog benzina za vrijeme vladavine esdeesovih ratnih profitera.

SDA – ZAROBLJENIK SRBA
Vanredna sjednica Predsjedništva Esdea šalje signale da BiH i dalje klizi u političku kataklizmu. Podržavanje aranžmana sa Ememefom i podržavanje zahtjeva RVI, invalida i civilnih žrtava rata da se naknade ne smanjuju liči na situaciju: vuk sit, ovce na broju. A to je moguće jedino ako vuk pojede čobanina.
Ta formula dobrojutročaršijonasvečetiristrane nikada nije bila tehnologija politike. To je tehnologija koegzistencije begova i sirotinje raje.
Esdea pokazuje suštinsku nesposobnost artikulisanja političkih rješenja za tekuće probleme, koji se, nakon protoka vremena, nagomilaju kao veliki i nerješivi. U tome Esdea nije usamljena. O tome svjedoči cijela Federacija i stanje u njoj.
Istu tehnologiju Esdea primjenjuje i u stavu o Bosni i Hercegovini. Ponovo je problem adresiran na mjesto boravka od prije petnaest godina: Srbi. Republika Srpska, SNSD i Dodik. Radi patriotske ubjedljivosti, pomenut je i OHR.
Esdea je, najvećim dijelom, formirana zbog Srba u BiH. Kao što je to bio slučaj sa Esdeesom i Hadezeom. Da su te stranke formirane zbog „svojih naroda“, valjda bi nešto uradile za njih i valjda bi tim narodima danas bilo bolje od te sdsdahdzvladavine.
Lociranje problema na Republiku Srpsku, vodeću političku stranku i njenog lidera, govori o tome da je Esdea zarobljenik činjenice da postoje Srbi u BiH. Esdea se, u stvari, ne bavi Bosnom i Hercegovinom. Ona se neprestano bavi Srbima i Republikom Srpskom.
To nikada neće riješiti problem Bosne i Hercegovine.
Političke plastične igračke, sintagme: antidejtonsko djelovanje, nacionalistička i huškačka retorika... samo su dio političkog smoga čiju produkciju je Esdea usavršila još za vrijeme Alije Izetbegovića. Tako je lansirana i njegova floskula o multietničnosti, multikonfesionalnosti i multikulturalnosti pa je od svega ostalo samo sve više zabrađenih mladih žena u Sarajevu, o čemu, kao o islamskom preporodu, piše i prijateljska američka štampa.
S razlikom: nakon plastificiranih sintagmi o antidejtonskom djelovanju i nacionalističkoj i huškačkoj retorici, neće ostati ništa.
Tvrdnja tog organa Esdea da je OHR dio političkog sistema BiH i politička himna Ostajte ovdje, demonstracija je amaterizma u znanju o državi i njenoj političkoj zgradi. To je svijest srednjovjekovnog kolonijalnog esnafa a ne moderne političke partije.

NIJE ETNIČKA ALI JE PODJELA
Haris Silajdžić je počeo držati rijetko konferencije za štampu, skoro kao Lepa Brena koncerte u Sarajevu.
Novinarima je odaslao tvrdnju da se podjelom državne imovine, koja ne postoji, ostvaruje strategija etničke podjele i stvaranja državne zajednice.
ZNDBiH, kazujem.
Kada se govori o tome na šta misli Haris 100%, onda je jedini mogući termin Imovina u BiH.
Nikakava državna imovina ne postoji. Kao što ne postoji ni imovina BiH. Dejtonski sporazum je jasno razdvojio vlasništvo nad rijekama, jezerima, putevima, prugama, fabrikama. U nekim oblastima Dejtonski sporazum je predvidio formiranje korporacija na nivou BiH. To je, otprilike, kao kada Nisan i Reno formiraju korporaciju. Svako donosi svoje i ostaje vlasnik svoga. Željeznička korporacija, na primjer.
Stvar je, dakle, sa imovinom jasna.
Jasno je i to da Država BiH ne postoji i da je nastoji napraviti preko zajedničke policije, zajedničke Sipe, zajedničke obavještajne službe, zajednička tri junačka vojna puka. I sada, preko zajedničke imovine. To je kao kada bi momak koji ima stan i cura koja ima auto, otišli u sud i uknjižili tu imovinu kao vlasništvo ½ a onda otišli u opštinu da zaključe brak.
Što se tiče etničke podjele ili podjele uopšte, ona je ozvaničena priznanjem Hrvatske kao samostalne države. Time je ozvaničena i legalizovana čak i podjela na Ibru. Ali ozvaničena je i formiranjem muslimansko-hrvatske federacije i odlukom da se ide u konfederaciju sa Hrvatskom. Nisam primijetio da je Silajdžić bio protiv toga i da se i tada jednako borio za Državu i Imovinu. Mada razumijem da politika mijenja stavove kao u sličice u kaleidoskopu. Silajdžićevo epohalno zalaganje za 100% obavezuje ga da uvijek bude na toj liniji.
Osim ako nije u pitanju dominacija nad teritorijom i nad Srbima u BiH. Da Hrvate ne pominjem.
A onda su sva sredstva, i stavovi, dozvoljeni, kako demonstrira Silajdžić.

KO BOS PO REALNOSTI
Bosna i Hercegovina je na istorijskoj prekretnici.
Nakon sudara sa civilizacijama, s ove i s one strane civilizacije, nakon sudara sa monarhijama i imperijama, nakon sudara sa krvlju i sabljama, sada je došlo vrijeme da se susretne i sa realnošću.
Savjet EU pozdravio je progres. Na BiH su gledali kao na dio regiona. Nastoje da bezvizna dobrodošlica bude što prije odobrena za cijeli balkanski tor. Bajden, od koga je Sarajevo očekivalo da bude dželat, rekao je da trebamo ići u Evropsku uniju. Brisel dao do znanja da su Bonska Ovlaštenja mrtva, drže partijske sastanke o tome da se Ohaer isključi sa aparata za vještačko disanje, krvotok i dijalizu. Obznanjuju se glasovi da bi strani tužioci i sudije trebali otići a da ostanu samo u onom dijelu o ratnim zločinima, mada su i tu jednako neefikasni i nepravni.
To što uvrijeđeni novoizabrani predsjednik Esdea ne želi da razgovara u okviru Pruda, to što neki Lazović traži da OHR zaustavi Dodika, to što SDA traži od Solane da zaustavi Dodika... to su marginalne provincijalizacije na tom putu realnosti.
Realnost ide svojim tokom. Kolikogod vijesti o kamenu temeljcu za fabriku radijatora ili o aranžmanu sa Srbijom o prodaji automobila i namještaja uz pomoć vlada, izgledale socrealistički, to su vijesti realnosti.
Realnost je, dakle Novi evropski pogled na BiH.
Realnost je Republika Srpska.
Toj realanosti obavezni smo i mi dodati koji kamenčić u mozaiku, bez prizivanja paša, careva i diktatora.
Bosna i Hercegovina je, u ovom trenutku, umijeće mogućeg. Nikakve sile, flote i ekadrile, probano je i to, ne piju više vode. Ono što se na Balkanu htjelo postići silom, postignuto je. Barem za narednih pedeset godina.
Realnost za zapadni Balkan je da se instalira bezvizni režim. To je prva faza pristupanja Evropskoj uniji. Koliko će trajati, da li godinu, pet ili deset, do daljih koraka, zavisi od ekonomske krize i rješenja unutarevropskih problema. Ne treba biti optimist da će, nakon Hrvatske, uslijediti stampedo prema Evropskoj uniji. Prevelika je finansijska cijena integracija plaćena, i od strane same EU, i od strane pojedinih zemalja (bankrot Mađarske), da bi se sada ulazilo u još skupocjenije akvizicije drugorazrednih robnih maraka Balkana.
Sarajevski golovrati moraju konačno da se provedu ko bos po realnosti i da prestanu okretati glave, sad prema Briselu, sad prema Vašingtonu, sad prema islamskom svijetu.
Sada je, više nego ikad, potrebno okrenuti se nekome unutar BiH.

U IME DRŽAVE
Moraću da priredim kratak kurs za Sulejmana Tihića.
· Nije predsjednik Esdea po funkciji zadužen da govori o Državi. Ako je to pravo sebu prigrabio, kod neobaviještena dunjaluka i pjevača Bona, Alija Izetbegović, na osnovu Islamske deklaracije i Komunističkog Zatvora, ono se ne može nasljeđivati. A i o toj Državi Alija je govorio, radio i pisao, misleći isključivo na muslimane. Inače bi se Islamska deklaracija zvala Državna deklaracija. Tihić bi trebao, u razrješenju tog rebusa, da se opredijeli: ili će zastupati politički interes Bošnjaka u BiH, ili će osnovati Državnu Stranku i zastupati Državu.
· Država nije samo Ja, Tihić, Predsjednik Esdea, Pobjednik nad Bakirom Sinom, zadnja pošta Sarajevo. Država je i Banjaluka. Država je i Republika Srpska. Država je i Hercegovačko-neretvanska županija. Država su i ostale županije. Država je i Esenesde a ne samo Esdea.
· Ako je pobijedio Bakira Sina, u režiranoj trci za predsjednika stranke, nije pobijedio na svim izborima u BiH. A naročito, nije dobio pravo da tumači šta je dobro za Državu, koga treba zaustaviti, ko treba da zaustavi Dodika i da kazuje kad treba da ode Ohaer.
· Nedolazak u Banjaluku, sabotiranje prudskog procesa, amaterski je potez, ili potez očajnika, ovisno s kojeg kraja posmatramo. Samo gore od toga je insistiranje da se i ostali uključe u prudske razgovore. To je potpuno normalno, ako iza toga ne stoji izvlačenje iz tog procesa i ako krajnji cilj nije da se dobije Državna Većina u tom procesu, kako bi se Dodik i Čović ostavili u manjini.
· Pozivanje Incka, Solane i Brisela da „zaustave Dodika“ znak je potpunog odsustva realnosti i analitike. EU, Evropa, Brisel, štogod još, već odavno imaju isti politički kurs prema BiH. Švarcšiling, Lajčak i Incko, djeluju na istoj liniji, istom tehnologijom, istim zaobilađenjem Bonskih Ovlaštenja, istom dobronamjernošću prema BiH, istim pozivom da domaće političke snage da nađu rješenje. Samo Age Sarajlije prizivaju Brisel na Bosforu da, umjesto domaćeg, donesu krvavo tuđe rješenje.
· Jadna je ta pravnička mudrost i iskustvo, Tihića, koje je korišteno i u borbi za predsjednika Esdea, ako može da bude pravna podloga za stav: Ohaer ne može otići iz BiH dok svoja ovlaštenja ne prenese na domaće institucije, na ustavni sud, ili ne znam koga, kaže Tihić. Ne znam na koga bi, uključujući i Ustavni sud BiH, kažem ja. Takva ovlaštenja ne priliče ni jednoj zemlji koja je imala izbore. Takva ovlaštenja ne postoje ni u jednom pravnom poretku na svijetu. Takva ovlaštenja su pravno i ustavno nelegalna i ne mogu se prenijeti ni na koga. Sa takvim ovlaštenjima BiH postaje legalizovani monopolitički, mononacionalni i monocentrički teror.
· U tom odlasku, natraške, u kružnu brigu za Državu, Tihić bi trebao da pazi da se leđima ne sudari sa Montgomerijem. Dva krajnja pola kružnica obično jednom i dovede u jednu tačku.