galerija minijatura

1907.
NACIONALNI PARK
ZA OPOZICIJU
 

Trebalo bi opoziciju u Republici Srpskoj smjestiti u Nacionalni Park. Ne zbog vrijednosti i dragocjenosti. Nego zbog čoporativnosti. Što je rijetka osobina oganizovanih ljudskih kolektiviteta a i političke artikulacije. Nacionalni Park je najbolji za zaštitu rijetkih živućih vrsta.

Problem je što Nacionalni Park Kozara i Nacionalni Park Sutjeska nisu primjereni. Na tim područjima su, barem nekada, ljudi nekoliko vrijednosti stavili visoko iznad svog života.

Možda bi u obzir došlo Hutovo Blato. Ali to je u drugoj državi. I to je samo Park Prirode.

Ovi se ponašaju potpuno neprirodno. I sve vrijednosti su stavili daleko ispod svoje guzice.

Opozicija se sastoji od nekoliko izvantjelesno  formiranih stranaka i jedne tuzemne, Esdeesa, te od nekoliko sitnih bolesnika, plaćenika, strnovinara, portaldžija i polanala, koje veže samo eksterni vab i evidentno odsustvo bilo kakve mogućnosti i sposobnosti da se nešto stvori ili smisli.

Te izvantjelesno formirane stranke su Pedepe, Čedepe, Enespekrs. O ovim narednim, u nizu, besmisleno je.

Besmisleno je i o Esdeesu koji je takođe postao neidentifikovani konglomeratorijum, nešto kao Kukanovićevi glasači, u kojem se nalaze pridružene feudalne zvijezde Mićo i Obro, Esdepeovac Batalj, Bubalj, kako li, Stari Kadar Šare, fra Bosić i jedan Ženski Četnik. Malo im guzica za mnogo željnih stolica. Gadljivo im sa Esenesdeom, još gadljivije sa opozicijom u Srpskoj. Za Esdees bi najbolje bilo formirati Distrikt. Dobrinja. Svejedno su je oteli od Srpske.

E, takva Čoporzicija, kao podivljali psi i pripitomljeni vukovi na golomrazici, odmah s početka godine, pošto su se otrijeznili od lokalnih izbora, vidjevši da im to neće donijeti nikakvu Čizmu Glasova Svetog Nikole, počela je kakofoniju prežvakanih i olinjalih medijskih udara, o tome kako je Republika Srpska u Recesiji, Gdje su milijarde, Zašto Vrbas teče nizbrdo, Zašto nas Predsjednik ne ujedinjuje...

E. To je zanimljivo pitanje. Ko će vas ujediniti kad ste od zla oca i od gore matere. Predsjednik ujedinjuje Republiku Srpsku a ne neartikulisane i dezorijentisane parapolitičke grupe.

Nedostatak bilo kakvog ekonomskog i političkog programa ostaviće Opoziciju u sadašnjem statusu. Čak i ako ikad pobijedi. Čoporativno. Jer, pojedinačno ne mogu ni u Foči. Ekonomski program nemoguće je imati u današnje doba ekonomskih preslagivanja velikih ploča zemljine kore. A pričati o tome da pada Bidipi u četvrtom kvartalu, nije ekonomski program. Da li ste čitali da je Amerika zaposlila svo čudo u prošloj godini ali stopa nezaposlenosti nije pala. Politički program takođe nije moguće imati. Samostalnost Republike Srpske je već zauzet politički program. Svi drugi ne mogu da idu ispod te ljestvice.

Najveći ekonomist Opozicije je Aleksa Milojević. A najveća politička zvijezda je Podstanar na blogu Onostranog Vaskovića, Dragan Čavić.

Besplatan savjet. Samo ovaj put. Morate se razdvojiti, odijeliti. I pokušati da budete političke stranke u pluralnom stranačkom sistemu. Što znači da prestanete da glumite Žrtve Režima. I da  prestanete da priželjkujete da budete Otporzicija. Da Otpor za vas obavi posao. To zahtijeva ideje i programe. Organizaciju. I Krv I Znoj. A ne Ladovinu u Podmuđu Ambasada, Rafija, Dolarčića i nastranih portala.

galerija minijatura

1905.
ZA KOGA
TRAŽE SLOBODU

Opšti su zahtjevi za Slobodom Medija. Umjesto jedne table Dobrodošli u Republiku Srpsku moraću da postavim Kip Slobode Medija.

Slobodu Medija traže i takvi dželati kao što su Bosić, Čavić i Ivanić. Pardon, zajebao sam redoslijed. Čavić, Ivanić, Bosić. Pored njih, određene zdrugove novinara naprosto je sramota da se oglase. Pa iz tamnog prikrajka, kad je galama najveća, i oni zucnu. Slobodica Medija.

U tom cijelom procesorijumu novinari su uhvaćeni u izvantjelesnoj oplodnji.

Oni još uvijek žive u socrealističkim kategorijama. U samoupravnom socijalizmu. Kada su Drugovi proklamovali da je Novinarstvo slobodno, nezavisno, pravovremeno, istinito. I šta, ono, još. Neuvredljivo za druge narode. Mislim na Bratstvo Novi Travnik.

Oni, novinari, traže Slobodu Medija a ne traže Slobodu Novinarstva. Novinarstvo, kako je poznato, ne postoji. Tražeći Slobodu Medija, oni traže Slobodu Gazdama. Jer Gazda je Medij. Gazda je Informacija. Gazda je istinit, pravovremen i nedodirljiv.

Da li i jedan novinar danas smije da prdne. Dok se gazda ne napne. Sloboda za koju je Alija žrtovao mir a Veliki krojači izmakazili Jugoslaviju, sveopšta je pojava i ima karakteristiku da se lijepi za one koji je prvi prigrabe. Za Slobodine Profitere. Sloboda Medija ne znači i slobodu svakog pojedinačnog novinara. Čak ni samo jednog.

Novinari su danas Crni Berači Bijelog Pamuka u nekadašnjoj Americi. Tekstilni radnici iz doba Industrijske revolucije u Engleskoj. Probušeni dolar iz doba Prvobitne akumulacije kapitala.

Sloboda Novinara je kad nešto smiješ da napišeš. A ne kad tražiš. Niti kad dobiješ. Nadam se da ću jednom sjesti i napisati knjigu koju nosim u glavi a koja će se zvati Deset komentara koji su potresli  SR BiH. I u kojoj će biti deset priča za svaki od tih tekstuljaka. A svih deset su objavljeni na Totalitarnoj Komunističkoj Neslobodnoj Mračnoj Centralnokomitetskoj Televiziji Sarajevo.

Ko smije na NATV, Natašinoj TV, da pomisli ono što ne misli Nataša. Makar kad ona spava.

A o Slobodi Medija koju traže ČMB, ambasadlije, ccipicpoveci i približno, ne vrijedi govoriti. Kao kad bi makroi svaku veče od svojih kurvi zhtijevali nevinost.

Apsurd Slobode Medija i Novinarstva u tome je što će Sloboda koja se dodijeli njihovim gazdama, za njih značiti Tamnicu. Što veća Sloboda Medija to dublja Kula Sužanja.

A o pratećim apsurdima. Tek da ih nabrojim. Čuvajte se onih koji traže vašu slobodu a vašim gazdama daju pare. Kad se sažalite na sebe, vrijeme je da promijenite profesiju. Nekad je bilo podvig dočekati trideset godina u Novinarstvu. Ja ga jebem ko danas dočeka trideset u Slobodi. Kad osjetite da ste napisali slobodan tekst a očekujete da još samo gazda to kaže, čestitamo, postali ste psihijatrijski slučaj.

I nešto posve lično i nepristojno. NKN Slobodu kod NVK. A i šire.  

Galrija Minijatura (9 x 12 cm, ulje na papiru)

Rađa se Porođaj

1902.
DUG U DŽAKU,
DŽAKULA U MRAKU
 

Da BiH nije država i da nema Državnu Vladu, pardoon g. Moon, jasno je iz novogodišnjeg vapaja izvjesnog Džakule, predsjedavajćeg Ivanićeve Jednoporezne Korporacije, koji se žali da je Džak UIO prazniji nego što bi trebao biti. Jer. Zakon ne dozvoljava da se objave imena dužnika Pedevea. On se, jadničak, nada da će članovi Upravnog Odbora te IJK dati saglasnost na član zakona koji predviđa da se mogu objaviti imena dužnika.

Jebla Mara zemlju u kojoj članovi Upravnog Odbora određuju koji Član će da se turi u zakon.

Taj Zakon O Neobjavljivanju na snazi je otako je osnovana IJK. UIO, mislim.

A za to vrijeme nema šta nam nisu radili, od reforme policije do reforme Sejdića i promjena Fincija. Sprdjan Blagovčlanin, kao simbol Nevladinog Ultrazvučnog Spektra, ne bori se protiv zaštićenih Međeda Prljavog Kapitala. Neke Ambasade ne prave ulice za proteste protiv onih koji ne plaćaju porez. Važno je da je Al Kapone zbog poreza bio u zatvoru. Ostali nisu u Nacionalnom interesu.

BiH tako glumi kvočku koja umjesto na zamecima leži na mućcima. Mada ona nije ni za Jaja. Kad bolje promislim.

Moć prljavog kapitala je, očito, jača i od Sprdjana i od Ambara. A svima ostalim odgovara. I svako svakoga drži u šahtu.

Nije ni čudo. Taj kapital vuče direktno porijeklo od nekoliko bliskih, vremenski, predaka:

·         Stranih donacija u koje se ubrajaju i terorističke

·         Šverca oružja

·         Plaćeničkih, od stranaca, kvota i kontigenata (medijima i polpolitičarima)

·         Droge

·         Ratne pljačke

·         Grabljive privatizacije.

Ako ikad razvesele Džakulu, biće transparetno ne ko je koliko dužan nego ko je čiji.

1901.

POTOPNICI

I NASLAĐIVAČI

Vidim i prof Kecmanović postao Politički Analitičar. Ta titula se Ovdje dodjeljuje samo onda kad nekog želiš da poniziš ili da ga priplatiš da obavi prljavi posao.

Postao je Polanal u sarajevskim medijima jer je prognozirao 2013. rizičnu za Republiku Srpsku. Čim skrše Srbiju u pregovorima sa Kosovom, skočiće na vrat Republici Srpskoj po formuli OFT. Otpor, Fejsbuk, Tviter. Prof misli da je prošlo zlatno doba prodaje Telekoma i Rafinerije a sredstva su uložena u dugoročne kredite koji se sporo vraćaju. Prof očito misli da je Republika Srpska trebala biti Mikrofin. Davati kratkoročne kredite za veliku kamatnu pljačku. Da je to dobro Damir Miljević ne bi propao. A da je dobro biti Polanal, Okolotrbušna Sesil bi bila na čelu KLA Holding. Uspešna Žena, STJ.

Dobro. BiH je na takvom mjestu da joj ne gine podjela. U rijetkim vjekovnim trenucima, kad je prelazila na drugu stranu, to je bila najava krvi, zla i katastrofe. Bosna je, uglavnom, u istoriji, služila kao sud za Vatanje Krvi. Prilikom dugog klanja. Onim Sulejmanima je bilo stoput bolje da je nisu dirali, i prelazili na ovu stranu. Možda bi još imperija stajala. Kao što nije bilo dobro suđeno ni Austrougarskoj, kad je poletjela za BiH.

Oni koji danas Ovdje štrickaju makazama, znaju to bolje nego što su znali Sulejmani i Bečki Carevi. Neće rizikovati. Da su htjeli, u Dejtonu bi. Nu. Ako je princip princip, nijanse su nijanse. Uvijek je moguće da jež skoči na ribaću četku ili da Balaševićev Pevac skoči na Patku, mesto na Gusku. U tim mogućnostima Republika Srpska mora biti na oprezu svakog božijeg političkog dana. Mora naći svoj vazduh za disanje. Ne gledati na Kosovo. Čak ni na Srbiju. Mora se okrenuti narodu i jasno reći šta je na stvari. Politička scena se mora deratizovati. Treba se na razne demokratske načine riješiti instrumentarijuma stranaca i sarajevske multietničnosti. Mora se politička scena opskrbiti standardima dugoročnog političkog djelovanja koji će važiti i kad je neka stranka opozicija i kad je pozicija. Mora se jasno reći javnosti da kratkoročne pozorišne scene sa prelaskom na drugu vjeru znače dugoročnu propast i cijenu koju će plaćati stoljeća i generacije. Dabome. Najveći dio budala teško može da shvati ulogu svoje gluposti u protoku vremena. Mnogi bi za smotuljak bodljikave žice kojeg mu stranci, usranci i sarajci tušnu u dupe, prodali i majku, i vjeru, i ćaću u grobu.

Šta se, dakle, može očekivati u ovoj Nesretnoj Trinaestoj.

·         Insistiraće se na sve brojnijim Picajzlastrit predstavama. Ali isključivo u Republici Srpskoj. U Federaciji samo ako bude uhapšen General Jovanča. Stritovi su dobra iluzija da je vlast totalitarna i režimska a da su birači, poreski obaveznici i građani, nezadovoljni i pred samom smrću. Kad bi se, kakogod, svi Srbi mogli pretvoriti u te ulične kategorije, bilo bi najbolje. U tom smislu je velika greška što je ATV prvog januara u Centralističkom Dnevniku pustila izjave dvoje neopreznih gledalaca koji su rekli da je 2012. bila dobra godina. I dobra su iluzija da Sitne Ambasadlije u Saraju nešto rade. Pošto je i Ranka Mišić stala pred masu protestnih kišobrana, treba očekivati i druge vođe. DP Čavić. I članovi udruženja ekonomista CMAG. Ceca, Mladen, Aleksa, Govedarica. Slabost ove strategije jeste u tome što za politički prevrat treba i sila. A nju je teško naći, teško dobiti i rizično upotrijebiti.

·         Ujedinjavaće se mediji. U Republici Srpskoj. I javni i objavni. I oni srednjeg roda. U tu svrhu se neki gostovali kod nekih a neki se udružuju kako bi zavladali nekim koji još nisu ukolijenčeni. Dograđivaće se Trojna Porodica. Kao Sagrada Familija. 2014. svi će biti Protiv. Ni sada najveći dio tih medija nije baš za stolom Posljednje Večere. Za stolom je samo Juda.

·         Radiće se na integrisanju opozicije. Kao dijelu tih opštih priprema za Sretnu 14. U tu svrhu vodiće se borba na dva fronta. U Republici Srpskoj će se okupljati Aladže Krsmani i nastojaće se ojačati neki faktori čija je centrala jaka u Srbiji. U Sarajevu će se rahatlokum nuditi Esdeesovim kadrovima kako bi postali kooperativni i mekani. Što pripremljeniji za saradnju sa Sarajevom. Stoga, kad sa Ljubinog Groba čujete da Republika Srpska više nije u opasnosti, znajte da je lokum bio slađi nego obično.

·         Maksimalno će se koristiti kriza i svi njeni odbljesci Ovdje. Vlada će time biti zaokupljena i neće moći da rješava stvari sistemski, na stvaranju uslova za održanje postojećih i otvaranje novih radnih mjesta. U malom privatnom sektoru prije svega. Cilj će biti da se Vlada vrti u krugu Šume, Željeznice, Štrajk.

·         Političko rukovodstvo će se nastojati okupirati raznim neproduktivnim projektima kao što je Sejdić Finci i drugi Cinci Linci. Pet Plus Dva. Nato i Ja. Uopšte, Republika Srpska će se nastojati zavlačiti na sve moguće način kako bi gubila dah, frekventnost i djelotvornost. Zanimljivo djeluje detalj iz izjave Zlatka Lagumdžije. Kaže Poslao sam Briselu sporazum sa SNSD-om na pregled. Još ništa ne javljaju. Pošto Zlatagan nije naivan, on nekoga zajebava. Suština je i bila u dogovoru domaćih političkih faktora. Čemu sada čekati Brisel. Tu istu taktiku provodi i sa Hadezeovima. U Federaciji.

·         Forsiraće se priča o Kriminalizaciji. Ne čekajući Miškovića Ovdje. Ali presija o kriminalizaciji čini dva važna efekta i bez nekog stvarnog velikog uhapšenika. Prvi efekt su demonstrirali dvojac Čekrk – Ljupkojević. Kad svi kradu i otimaju, takva je iluzija stvorena, možemo i mi. Masovnije takvo ponašanje sitnih tipova u vlastničkom i administrativnom sektoru razara sistem. Drugi efekt je uticaj na ravnodušnost birača. Umjesto opredjeljenja za opoziciju ili poziciju, za jedan ili drugi koncept, oni izlaze na birališta sa osnovnom primisli da su Svi Isti. To povećava eksternu manipulativnost biračkim kontigentima.

·         Razaranje Esenesdea. Ta bitka će se voditi u dva pravca. Stvaranje uslova za rascjep. Na dvoje, na troje. I Borisacija. Neki lokalni Dileri Esenesdea, mada oni kažu Lideri, omogućili su plodno tlo, izgubivši gotove načelničke pozicije, i za jednu i za drugu opciju.

Biće još pite na repertoaru. Ljubitelji Ulice imaju još mnogo ideja. Ko Kardelj. JIO. I imaju i više od onih deset miliona dolara.

Generalni lijek protiv svih tih procesa i planova jeste u držanju za Dejton, što uključuje mukotrpan povratak izvornom Ustavu Dejtona i neprihvatanju legalizacije Usranih Promjena niti nove algebre u stilu  5+2, Uzdanju Use i usvajanju, ne Platforme, ne Memoranduma, već Nacionalnih Konstanti za djelatnost političkih stranaka. Ali. O tome drugom prilikom.  

1900.
PUCAJ U MENE,
NE PUCAJ MI
U MULTIETNIČNOST

U Sarajevu još brani Valter. Sarajevo je has socrealističko.

Kod srpske crkve u Reljevu, jednom od istorijskih kvartova Sarajeva, u službenom automobilu, predzoru, ubijen policajac na dužnosti. On je čuvao Crkvu.

Ajnštajnova Teorija Relativiteta, inače, kaže da je energija čuvanja crkava obrnuto proporcionalna prisutnosti vjernika oko crkava. A Toman bi reko Jebo Sto Crkava bez Jednog Čojeka.

Ali Sarajevski Socrealizam je po hitnoj službi saopštio Ubistvo policajca je napad na multietničnost.

U Saraju, a i inače, u cijeloj BiH, toliko je multietničnosti da banditi nemaju na šta drugo ni napasti.

Oglasio se i Brat Srbin Pudarić. Užasnut i Zgranut.

Nema ko drugi da se oglasi. Desnica zauzet ljevicom. A ako bi se oglasio General Jovan, moglo bi asocirati na državni udar.

Uglavnom, uz pokoj duši nedužnom policajcu, ako je dao glavu zbog požarstva pred crkvom, jadna je zemlja u čijem glavnom, gradu policija čuva srpske crkve. A svatova više nema.

A i crkva je mala pa nema smisla pretvarati je u džamiju.    

1899.
I SREBRENICA
I OLUJA

 

Neverovatno je kako Srbija samu sebe ume da dovede u bezizlaznu poziciju Dva I. I Jugoslavija i Kralj. I Tito i Ranković. I Srbija i Pokrajine. I Srbi i Milošević. I Hag i Srbija. I Brisel i Kosovo.

Sada je Toma Nikolić, nesvesno, sugerisao nova ukopna Dva I. I Srebrenica i Oluja. Tom Nik kaže da Hrvatska slavi Oluju a Srbija plače zbog Srebrenice. Jedna i po Srbija, cela Druga i pola Prve, čipkasti deo, upregle se da Srbiji na noge, ruke i vrat natovare okove Srebrenice kao simbola Beskonačnog Srpskog Zločinstva. Nije dovoljno da Srbija plače zbog Srebrenice. Skupštinske rezolucije i izvinjenja nisu po meri. Ne bi pomoglo ni kada bi se cela Srbija obesila u Srebrenici.

Svet je takav.

Hrvatska je dobila dozvolu za Oluju, da protera Srbe, to što je to bilo i uz obilatu srpsku pomoć i sadejstvo, nije krivica Hrvatske, i zato je nagrađena laganim ulaskom kroz sva euvrata, kao baletani što prolaze kroz bečke dvore plešući za vreme novogodišnjeg koncerta bečke filharmonije.

Srbija nema nikakve veze sa Srebrenicom. Sve belosvetske službe imaju stoput više veze od Srbije. Ali. Samo za Srbiju, i Srbe, pripremljeni su panjevi. Čeka joj se glava.

Svet se neće promeniti. Srbija može da se promeni.

Nije dobro da Nikolić kaže Doći ću u Zagreb i Sarajevo čim me pozovu.

Srbija mora da učini sve da Zagreb i Sarajevo jedno dulje vreme čuče pred vratima i mašu repovima. Beograd je Beograd. A Zagreb i Sarajevo to neće nikad biti. Dogodiće se još Srebrenica i Oluja a Svet se neće promeniti.

Neophodno je da se promeni Srbija.

Ona prema Zagrebu, Sarajevu, Prištini, treba da pokaže Hladnu Okrutnost. Umesto da svaki beogradski šupak otvara tržište Srbije i Beograda Zagrebu i Ljubljani. Dok četnička firma u Zagrebu i Ljubljani, u Sarajevu naročito, ne može da prodaje ni tajno češkanje vlastitih mudanaca.

Ko je Bakir Izetbegović da bi Nikolić javno cupkako čekajući da ga taj marginalac, i u sarajskim razmerima, pozove u međudržavničku posetu.

Ne znam ko je tako dobro i temeljno isprepadao Srbiju ali znam da se Srbija toga mora osloboditi.

Hladna Okrutnost ne znači rat. Znači samo brigu za sebe i svoje interese.

Čemu pregovarati sa Kosovom. Niko na tome ne insistira zbog Srbije i Srba sa Severa. Insistira radi Kosovske Države. Ovim sluganskim razgovorima Srbija pokazuje da je Kosovo Država a da Srbija nije Država. Pregovori sa Kosovom su i namerno gurnuti u krilo Brisela da bi se Srbija zavarala. Bitan joj je Brisel. Oprosti mi Ketrin. Ali ako ti je Beograd fin, dođi malo bliže i klekni. Ili reci da se EU neće širiti u interesnu sferu Turske. Kao što kaže General Merkel.

Srbija mora da prestane i da pominje svoje vodeničarsko kamenje oko vrata. Oluju. Srebrenicu. Kosovo. To i jeste Sveta Trojna Zamka za ceo jedan vek Srbije.

Dvadeset godina vrtnje u tom krugu dovelo je Srbiju do Vučića. Da ne pominjem šta je pre njega bilo. Vučić je stanje svesti Srbije. Jeza je velika ako razmišljam šta će biti do kraja veka.