DEJTONSKA PILULA ZA
POTENCIJU VIŠE NE DJELUJE
Kad su poslodavci javili Čaviću, posljednjem Srbinu koji se bori za Bosnu i Hercegovinu, da ne ide, jasno je bilo da se butmirovanje ljulja. A kada je Vilijam Montgomeri, podsjetio da nacionalne zajednice u BiH nisu lude da prihvate svoj ukop te da se nacionalnim entitetima mora dati pravo na odcjepljenje, uz unparijed propisane procedure, bilo je jasno da je butmirovanje propalo.
U stvari, sve pretvorilo u produženi ukop Ohaera, u sahranu na kojoj svi nose crninu a niko ne plače. Poneka plaćena seoska naricaljka, u vidu Sulejmana Tihića, zakuka: na stolu je aprilski paket plus.
A glavna i jedina novost i dobit Butmirske incijative jeste redizajnirani Oli Ren.
Realne posljedice po BiH mogu biti sljedeće:
· Beskrajno razgovaranje uz lagano osipanje što će se postizati slanjem zamjenika, popredsjednika itd.
· Odugovlačenje euintegracijskih procesa (vize, zahtjev za članstvo, aranžman sa MMF...) što je dio ciljeva međunarodne zajednice
· Dugotrajno mrcvarenje sadašnjih lidera i stranaka na vlasti (Lagumdžija, Čavić i Borenović neprestano, po uputstvu stranih mentora, upiru prstom na vladajuću koaliciju, petorku i stranke na vlasti da nađu rješenje)
· Slabaljenje biračkog i refleksa javnosti prema strankama na vlasti, naročito prema Dodiku i SNSD, kako bi se stvorila ravnodušnost i neizvjesnost (slomiće, ih neće ih slomiti, potpisaće, neće potpisati, ukinuće županije, ukinuće entitete, protjeraće kninske i ostale Srbe u Hrvatsku...) i tako smanjio njihov glasački fond na izborima sljedeće godine. U tu svrhu će se Butmirska inicijativa produžavati kolikogod je to moguće.
· Utjerivanje otpalih glasova od vladajućih stranaka, naročito od Esenesdea, na dvije adrese. Prva su one stranke u koje su organizatori Butmirske inicijative uprli prstom i pozvali ih: SDP, PDP, DP. Druga grupa koja je izvan a koja može profitirati na glasovima ravnodušnih i razočaranih, indoktriniranih, jeste Esbebe i Esdees. Krajnji cilj takvog scenarija je da se nakon izbora 2010. dobije ujednačen politički tucanik koji bi se lako oblikovao za nesmetano upravljanje Bosnom i Hercegovinom.
Moja prognoza, koju ne naplaćujem: u bošnjačkom biračkom tijelu profitiraće Esbebe ako govori o bošnjačkom a ne o bosanskohercgovačkom interesu i profitiraće Esenesde jer govori o interesu Republike Srpske a ne BiH.
Ono što se može utrpati u slova SDPDP, može lako da klizne do izbornog praga. Najveći gubitnik će biti SBiH i SDA.
I biće zanimljivo ko će od Butmirskih inicijatora, doći 20.

UNIŠTENO NOVINARSTVO
Jedna od tragedija Bosne i Hercegovine jeste u činjenici da je novinarstvo za vrijeme ortodoksnog komunizma bilo slobodnije i kreativnije nego danas. Novinar koji je htio da piše onako kako misli mogao je to i da radi, ili barem da pokušava.
Novinari u BiH su svoju dušu, profesionalizam i kreativnost bacili u septičku jamu onog trenutka kada su pristali da za prljave nacionalističke horde SDSDAHDZ obavljaju javne poslove pismonoša i mrzonoša do masa koje je trebalo sluditi i pustiti ih u tor rata i klaonice.
Moram da kažem, bez obzira što će me opet kritikovati dežurna obzornica za ja pa ja, ego i prošlost, da sam za petnaest godina televizijskog staža u BiH Branka, Nikole i Hamdije, objavio više neplaćenih, vlastitih, nenaručenih, kritičkih tekstova o vlasti nego na desetine novinara za ovih petnaest godiona, zajedno. O meni su raspravljali i opštinski i međuopštinski komiteti eska, i socijalistički savez radnog naroda i opštine, i ceka, i zadnji kongres eskabeiha. I da nisam htio da titram jajca pobjednicima na višenacionalističkim izborima pa su me istjerali iz televizije i donijeli poziv za rat. Nećeš pero, hoćeš pušku.
Dakle, mogu da kažem novinarima da su pali na veoma niske grane.
Nema više ni druge strane kojoj su ih učili usrani stranci. Danas u Avazu, Dragan Čavić se raskrilio sadržajima svog debelog crijeva o Dodiku, Republici Srpskoj i o tome kako neka Vasićeva štamparija dobija poslove bez tendera. Takve laži neću da pobijam jer je besmisleno polemisati sa čovjekom koji još uvijek vrši proces felacija kadaveričnom Ešdaunu – puši mrtvacu.
To ništa ne govori o Čaviću. Govori o novinarstvu.
Kao i aktuelna storija o Bazi Butmir. Niko od novinara ne smije da kaže ništa o takvom načinu rješavanja sudbine jedne zemlje. Naprotiv, svi su oduševljeni i svi se utrkuju ko će istorijskiji naslov plasirati, kad bi moglo, na četiri a ne na dvije stranice. Dejton Dva, Svemirski Dejton, Kosmički Dejton... kao da su zaboravili da su popušili sa takvim ushićenjima pred Bajdenovu posjetu.
Ona esdeesovka na erteeresu, frizurisala se, specijalni mejkap, stajling, okrečila fejs, osmijeh iz filma o egzaltaciji Snježane kad su je sedam patuljaka... dok izvještava o tome kako je Baza spremna da im jebe mater. Uživa, i ona i drugi, u toma da neki zastavnik govori kad će izabrani političari ove usrane zemlje smjeti da telefoniraju a kada ne.
Umjesto da kažu da je to pokušaj vojnog udara na Bosnu i Hercegovinu i da tog seksa nema u suverenim demokratijama.
Nisu samo političari zaduženi za duh i stvarnost nekog društva, za kritiku ili ideološku borbu, za napredak ili za konzervaciju. Zaduženi su i novinari, pisci, intelektualci.
A šta sada imamo?
Svaki uniformisani, internacionalizovani ili europeizirani skorojević, nikogvić, mediokritet i kreten, diže kurčić na sve i svakoga u BiH, sa naglaskom na Republiku Srpsku, a Kumrovec spava, keruše spavaju, kokoši spavaju, novinari spavaju, samo poneki reketira ili lešinari nad sudbinom lidera, sa naglaskom na Dodika, pisci mamuraju, intelektualci se uknjižarili...
Kao da još vladaju Turci Otomanci.

STO USLOVA I DVJESTA UVJETA
Bez obzira da li je tačno da procurjeli dokument Evropske komisije sadrži zahtjev prema BiH da se prije bilo kakvih euintegracijskih koraka ovdje izvrše ustavne promjene, samo je pitanje dana kada će se to postaviti na dnevni red. Kao što je rekao i Rasmunsen.
Evorpska unija će sve učiniti da BiH nikada ne ispuni sve uvjete i uslove za prijem u članstvo. A najmanje do trenutka kada sama unutar sebe sredi sve relacije i stvori mehanizme unutrašnjeg funkcionisanja bez pritisaka njihovog Ohaera. A to će biti kad žabe budu nosile tange.
Ne znam da li ima svrhe prevoditi aktuelnu političku situaciju onima koji su je i kreirali i trude se da je dalje produkuju takvom – nekreativnom, samoblokiranom i neupotrebljivom.
Novi ustav BiH je jedna od najboljih tačaka Dejvida Koperfilda. Nešto kao prolazak kroz kineski zid. Na ovakav i na sve dosadašnje načine, novi ustav se neće nikada donijeti. Novi ustav može nastati samo ratom. A rata neće biti jer su se oni koji su ga pokrenuli za područje Bivše SFRJ, namirili i više ih ne zanima Sirotinja Raja sa Balkana.
Šta je, dakle, rješenje?
Njegovati dejtonski mozaik ko malo vode na dlanu.
Jer, ako se i to izgubi neće više niko skupiti regionalno-feudalne faktore, plemena i stada po ovim božijim brdusinama u bilo šta što ima granice i što bi moglo da liči na državu.
Konačno se mora prestati sa politikom upravljanja Bosnom i Hercegovinom po sistemu: život drumom a mi Butmirom.
Čak je i onaj idealistički, državozborni i sarajevocentrični komentator Oslobođenja prihvatio realnost: Ljud u BiH se mrze.
Ako Butmir hoće na tom nuklearnom reaktoru da gradi Atomsku centralu BiH, onda je to pogrešna odluka. ČernoBiH.
Potrebno je decentralizovano rješenje koje će rasteretiti tenzije a ono se gradi unutrašnjim dogovorom koji neće biti lak ni kratak. Neki pomaci, su ipak, optimistični. Hrvatske stranke su aktuelizovale kreševsku deklaraciju, SBB govori o ekonomiji i politilčkom interesu Bošnjaka a ne o maglovitom interesu zvani sto posto BiH.
A Evropska komisija, promjena ustava...
To su samo plivadoni za glavobolju izazvanu idealizacijom i samoobmanom.

OMEKŠAVANJE
Sastanak u Butmiru bio je najavljen kao mistični skup istjerivača đavola i lokalnih drakula i orangutana. Obavještenje o sastanku lično je uručivano sa važnim napomenama da će Istorijska Salveta čekati na stolu a da se prije toga neće znati ništa. Usput je stigla vijest da je Nosač Aviona na odmoru kod Neuma. Slobodni Mediji su najavljivali Dejton Dva, Rajt Butmir. Čak i danas Blic, koji je pod Njihovom Kontrolom, puca naslov: Učesnike čeka veliko iznenađenje.
Političke partije koje su dobile poziv za mobilizaciju uspostavile su krizne štabove. Za lidere su pripremljeni dentalni i higijesnski pribor, štapići za uši, vježbanje potpisa: pristajem, pristao sam, pristali smo, zapakovane su čiste gaće, kao kad se ide u proboj na frontu, pa da se poslije pobjede nedolično ne smrdi, pripremljeni priglavci jer su donosioci poziva rekli da se može ostati dok se ne dogovori, dodvori ili podvori, da nema islaska iz vojne baze.
A onda smo obaviješteni da za svoje lidere trebamo naći civilni smještaj na kontaminiranom području.
Potom je novi ruski ambasador u velikom intervjuu samo rekao jednu važnu rečenicu i ponovio: to je inicijativa EU i Nato a mi nismo član ni jedne od tih organizacija. Time je jasno stavio do znanja da suština sastanka ne može biti preustroj i deratizacija BiH jer je ona pod patronatom Ujedinjenih nacija ili čak samozvanog ali mnogo šireg tijela kao što je PIC.
Danas je u Pivarskom Biltenu osvanuo naslov na dvije strane, sa važnom fotografijom, jedan ulijevo a drugi udesno: Ne treba očekivati čudo u Butmiru, rekli su ambasadori Švedske i SAD.
Stvari se omekšavaju, neće biti jutarnje fiskulture i iščašenih ramena. BiH nije stvar Brisela i Vašingotna. Ili samo Brisela i Vašingtona, nego, prije svega, BiH je stavr BiH.
Mislim da je predstava Butmir sarajevskih Malih i eksperimentalnih scena, došla malo kasno, jer Federacija trune, i malo prerano jer su izbori tek 2010.
Stanje u Federaciji Neravnopravnih Naroda i Ravnopravnih Huligana, došlo je do tačke raspada. Nikakvi Butmiri i Dejtoni ne mogu nabiti obruče na kacu čvršće države ako su dvije duge protrule.
BiH se, dakle bavi maglom.
Za opstanak BiH ključno pitanje je Federacija BiH sa svojim ekonomskim krahom, socijalnim krahom, međunacionalnim krahom.
Ako je moguće, zamolio bih da se Butmir prestroji na tu temu.

ŠUMNJAK IZ AGENCIJE
Lijepo sam govorio da se ne formira fantomska Agencija za šume Republike Srpske.
Prvo, to nije gramatički ispravno. Republika Srpska nema svoje šume. Treba da stoji: Agencija Republike Srpske za šume.
Drugo, zašto formirati Agenciju pa omogućiti pražnjenje srpskim šuma i šikara tako što će neki šumnjaci poletjeti u Agenciju.
Treće, kada strani okupatori, a njih uvijek ima oko tora ko pasa oko mesare, iako više nema stare birokratizovane Austrougarske, budu poželjeli šume, mogu uvrnuti jajčiće Agenciji i tako dobiti šume na panju.
Mnogi poslanik koji u Narodnoj skupštini sjedi ko kostur pod pepelom Vezuva, ne govoreći ništa, glasao je za Agenciju iz jedostavnog razloga da bi, prije stranog okupatora, neko, na terenu, mogao da divlja srpskim šumama i golosječama.
Sada je formirana ta Agencija i iz nje odmah izašla aždaja koja suče vatru tri koplja unaprijed a pet kopalja u direktora Šuma Republike Srpske. Izvjesni Srđan Ljubojević, bezazlenog imena i prezimena, pokazao je svu konfuziju i haos mladog proljetnog stršljenika i nabacao naramke beslovesnih teza kao što su: prevashodna profitabilnost Šuma Republike Srpske, direktor Šuma odlučuje o svemu, gubici, nema šumara, ima viška zaposlenih, nema sistematizacije a oni, Agencija, je imaju...
Većih budlaština o Šumama Republike Srpske nisam čuo još od zvjezdanih trenutaka Radovana Karadžića koji je svakom borcu u Vojsci Republike Srpske dodijelio deset dunuma šume.
Jasno je da je Agencija instrumentalizovana od nekih šumskih poslanika, nekih aktera iz Ministarstva za šume i ostale vododerine, nekih neformalnih i formalnih lobija koji odavno znaju da najveći šverc, krađa i profit nije u nafti i cigaretama nego u šumama. Potrebno je samo odstraniti direktora JPŠ.
A njen direktor, kao da je pao iz šume direktno u agenciju. Njegovo objašnjenje bračnog trougla između Šuma Republike Srpske, preduzeća, dakle, Vlade Republike Srpske, vlasnika, pak, i Agencije jeste ovako: „Vlada daje šume, koje su javno dobro, na upravljanje JPŠ Šume Republike Srpske, da unaprijedi stanje u toj oblasti. Grubo rečeno, Agencija je arbitar u toj priči koja prati kako se sprovode želje Vlade.“
Suština je u tome čije još želje provodi Direktor Agencije.
Moram da konstatujem da je pametniji od Austrougara. Oni su za srpske šume, i šire, formirali samo ŠIP a.d.
Da su znali, jadnici, da formiraju i agenciju za želje i pozdrave po šumama i gorama.

SVJETLUCAVO LIZALO
Konačno se ogoljava svo šarenilo i blještavilo draperija avangardne predstave pod nazivom Euroatlantske integracije.
Bosna i Hercegovina ne treba nikome, samo što to Unitaritivno Sarajevo još nije shvatilo, kao zemlja demokratije prosperiteta i područje za strana ulaganja. BiH je potrebna samo kao KČ.
Stoga su nenaoružani službenici NATO-a bili u pratnji Ohaerovih komisionara u geodetskim upravama Republike Srpske. Zanima ih vlasništvo vojne imovine koja je bitna za NATO i natointegracije.
Stoga se i digla prašina oko izjava političkih faktora o tome da ne treba odbacivati neku vrstu provjere o tome šta misle građani o natointegri pa je RGRGRJN odmah rekao da se o tome već glasalo.
Stoga je i saopšteno Srbiji da uslov za ulazak u EU nije priznavanje Kosova, jer se ulazak u EU paketira sa ulaskom u NATO.
Stoga se nekidan izlanuo stari zamašćeni Žak Klajn: Prvo NATO pa onda EU. Ja to odmah mogu da prevedem. Prvo Nato a EU kad i Turska. To znači nikad. Kaže: Ako BiH propadne, šta će biti sa Afganistanima, Iracima, Somalijama. Jebe mi se, kao što se i njemu jebe za Srbe, Hrvate i muslimane.
Ogoljava se polako sudbina BiH.
Ona je samo teritorijalna odrednica i glavna pitanja se vode o tome ko će gazdovati i kome će koliki komad pripasti jedan kroz jedan. SHB su tu samo podstanari.
Jedini način da se to preduprijedi jeste da političke stranke artikulišu i uobličavaju stvarni politički, ekoniomski i civilizacijski interes naroda u BiH, Srba, Hrvata i muslimana, a ne da artikulišu i zastupaju interese teritorijalne mafije koja će svoje da provede i ode a kezmad, janjci i pijevci u bosanskohercegovačkoj jebarnici neka se snalaze kako znaju i umiju. Tako je Hans Ditrih Genšer ostvario svoje parateritorijalne fantazije, ne samo svoje, dabome, i otišao u legendu i penziju. Izdejstvovao je priznanje Slovenije, Hrvatske i BiH a sa žrtvama šta bude. Ekshumacija, satanizacija, autopsija, N.N. Nema veze.
Kogod danas paktira ili traži podršku izvana za rješavanje unutarbosanskohercegovačkih pitanja dnevne ili trajnije prirode, radi protiv BiH i njenih naroda, svih ili dva. I protiv Svog Naroda.
Dabome, pitanje koliko ko ima istorijskog karaktera, humanizma i odgovornosti da se odmakne od Popisivača Imovine, od Prvo Nato Ljudi, od Države sa jednom adresom, od Laži Integracija...
Sva istorija BiH sa svim dodvoravanjima Vatikanu, Stambolu, Caru Rusu, Hitleru, Habsburgovcima, Staljinu, istorija je koljeniziranog spolnog odnosa koji se širio vijekovima brže od ambrozije.
Malo ljudi ima koji mogu da prekinu taj odnos i da ovdašnjem življu pogleda u oči.

NAIZGLED SMRT NAVIJAČA
Pokazalo se da smo džaba ratovali.
Ništa nismo naučili od taktičko-formacijskih tehnika i umijeća upotrebe žive sile i materijalno tehničkih sredstava na privremeno zauzetoj teritoriji.
Omanje grupe divljaka nadmudrile su cijelu armadu policijskih snaga, modernizovanih, reformisanih, obučenih i certificiranih (i to smo džaba radili) davanjem lažnih informacija da će rat početi u Mostaru a onda su oslabljene snage policije izgubile kontrolu i stradale u Širokom. Hitro pregrupisavanje, koje se učilo još u školama rezervnih oficira jna, zaboravljeno je, u skladu sa najboljom evropskom praksom garniranom političkim budalaštinama tipa: eto, opstruisan je, nekoliko puta Državni Zakon o Huliganstvu. Da nije, svo kamenje u Širokom bi bilo popisano u Centralnom Državnom Spisku za kamenice, cigle i kaldrmski granit i ništa se ne bi desilo.
Nažalost, ubijen je čovjek u bezrazložnom divljanju.
Moguće je sve, i nedavne događaje u Beogradu, i probleme BBB prirode, objasniti tezom o sociološkoj uslovljenosti frustrirane navijačke sirotinjske baze. Ali to je prevaziđeno englenizirano razmatranje sindroma siromašnih mančesterskih slojeva stanovništva koje svoju pojedinačnu i kolektivnu socijalizaciju traže kroz okupljanje oko klubova kao jedinog društvenog magneta iskrenosti u raljama kapitalizovanog liberalizma.
Ovdje, i u Beogradu i u Zagrebu, na sceni je frustracija raspadom koji je izvukao tlo ispod nogu mnogim generacijama u naponu snage što se na njihove potomke prenosi ubrzanom agresivističkom osmozom.
Samo naizgled, ovdje i u Beogradu, ginu navijači.
Ginu pripadnici drugih nacija.
Nije više bitno dokazati da je Sarajevo bolji igrač fudbala od tima iz Širokog. Treba dokazati da smo Mi bolji od Vas, kad već nismo to uspjeli u ratu.
Iako znam da nije izlaz u autizaciji, atomizaciji i izolaciji, ne odustajem od teze da divljacima ne treba organizovati utakmice i praviti igrališta za nacionalno, vjersko i geografsko divljanje i fašizaciju. Kad kažem: igrališta, mislim i na politička, ili na njih prije svega. Vještačka i prisilna integracija neće rasteretiti nikoga frustracija zbog gubitka države, SFRJ, i sistema odnosa, ne smatrajući da je svima žao te države i tih odnosa ali smatrajući da umjesto gubitka nije ponuđeno ništa kvalitetno i bezbjedno. To podsvijest svakog divljaka pod plaštom navijanja zna. On svoju nesigurnost zbog toga liječi agresijom. Ni kraljevska kobra ne ujeda zato što je agresivna nego zato što je nesigurna.
Uostalom, za evropski razvoj fudbala nije bitno ko je bolji, Zrinjski ili Velež. Sarajevo ili Široki.
Zato treba i odustati od tih utakmica.