1880.
UNITED COLORS OF SEFER

Pedeset nijansi zelene. Fašističke. To je ofarbani Sefer Halilović, kurčev general kurčeve armije bIh.  Džamijska zelena, balijska zelena, sokačka zelena, osmanlijska zelena, sepet zelena, fes zelena, nesrpska zelena, seferska zelena, dudaković zelena, alijina zelena, BMK zelena...

Farbani Sefer Halilović, vođa autistične političke stranke, iskoristio je iskonstruisanu presudu generalu Tolimiru za neke genocide, genocid u Žepi, u Žepi je, inače, bilo sedamnaest miliona življa pa je sve istrijebljeno osim krava prvotelki i nešto kokošiju, da objavi kako je Republika Srpska udružena zločinačka republika i kako neće moći da opstane pod tim imenom.

Što mi se, Sefere, ne pojavi na krst-končanici. Pa da vidiš šta je genocid. PTM.

Nakon konačne presude onoj Plaćenoj Gotovini i onom Mrkaču, Krkaču, kako li, Haški sud ne postoji.

Samo je pitanje dana kada će Republika Srpska i Srbija proglasiti nevažećim Haški tribunal, Haški Trabunjal, i poništiti priznanje njegovih presuda.

Zajaši se, u međudobu, Blek Sefere, sa Dudakovićem. I orgijajte kao Pravi Patrioti. Jebo vas onaj koji je za BiH žrtvovao mir.

 

 

1879.
MA, KOME SONG

Nepostojeća Usrana Behaerte izdala saopštenje da ove godine BiH neće ići na Eurosong. A onda digitalnom brzinom Erteeres razaslala još saopštenije. Mi imamo i para, i muzike i pameti da idemo u Oslo, gdje li, da pokažemo kvalitet melosa i predstavljamo Banjaluku, Bosnu i Hercegovinu, Bivšu Jugoslaviju. Malu Aziju, Srednju Aziju, Veliku Aziju, Filipine, Antile, Grenland i Azore.

Sve samo ne Republiku Srpsku.

Zašto Erteres ne smije pomenuti Republiku Srpsku.

I zašto bi RTRS, Radio Televizija Republike Srpske, predstavljala Bosnu i Hercegovinu. Kad BiH nigdje i niučemu ne predstavlja Republiku Srpsku.

Zašto bi Erteeres igrala humanu bh ulogu kad su ovi sa Državne RTV, STJ, jedva dočekali da ne idu. Jakako, kad su na redu srpski pjevači, čini mi se. Da je na redu neki Al Džino ili Džin Alo, išli bi.

Dobro je da Beha Erta, nedejtonska i neustavna javna kuća, ne ide na Eurosong. Što se manje BiH pominje kraći će još život biti.

Neki mediji, neki političari i stranke i mnogi zaposlenici u takozvanim zajedničkim institucijama teško shvataju da svakog jutra, i prije pišanja, moraju znati da je Samostalnost Srpske trajna politička i nacionalna orijentacija. Samostalnost koja je propisana u Dejtonu i zapisana u Ustavu te Dejtonije. Ispred svih kancelarija u zajedničkim organima, ispod prozora, trebalo bi da razglašivači sa dobošima, svakodnevno i više puta, čitaju deset dejtonskih nadležnosti BiH. Jer ih nema više. I jer ih svi trebaju znati naizust. Ako Očenaš, već, ne znaju.

A ne u Zajedničke institucije, na nivou BiH, trpati sve od turizma do farme picajzli.

Zašto Republika Srpska učestvuje u biranju jednog predsjednika fudbalskog saveza, najboljeg sportiste BiH, podržava razne reprezentacije BiH u kojima je zastupljenost Republike Srpske mikroskopska, plaća diplomatsku mrežu koja radi protiv Republike Srpske, trpi BHRT koja ovdje ima dopisništvo kao i u Sanskom Mostu, trpi Sud BiH koji je gori od Haškog, A Naš, JMM, trpi Ustavni Sud BiH... Trpi Vašu Državu.

Sve su to pitanja jednako važna kao i pitanje Zašto bi Banjaluka pjevala za BiH, kad BiH nikad neće umjeti da pjeva o njoj.

 

 

 

rađa se nova skulptura (drvo, bijeli grab) pod radnim
nazivom Trio pande

1878.
KOLIKO PARE
SMIJU BITI BLIZU

Para kvari ljude. Para kvari čak i smrad. Jer, para je svemoćna. Ona može da učini da gospodar pozove slugu i zadavi ga. Ali. Ona može da učini da sluga pozove gospodara i, takođe, pridavi ga.

Upravo to se dogodilo Delta Miškoviću. Toman mi je govorio Ako te ikad ostavi lijepa žena, ne samo ona koja je prosto ljepša od tebe, to je loš božiji znak. Nađi manastir u stijenama i zamonaši se. Ili skoči s njih.

Niko nije htio da kaže da je Mišković Gospodar Serbije. Ali su mu tepali. Najbogatiji Srbin. Zapošljava sto hiljada radnika. Ili koliko već. Pričali da mijenja vlade i predsjednike Serbije ko Milka lajbiće.

Već odavno sam rekao da je Srbija jedina zemlja na svijetu u kojoj se nije dogodio klasični mafijaško-kriminalni sindrom da kriminalci pokušavaju da se približe državi i vlasti, već se dogodilo ono što nigdje nije. Da država i vlast nastoje da se približe kriminalcima i infiltriraju se među njih. I uspjeli su.

Proizvod tog simbioznog  političkog sistema jeste i Mišković. Da je baš i pošten do zadnjeg evra.

Između ostalog, i za to je trebalo, u Beogradu, suditi Miloševiću.

U normalnim društvima, za politiku, vlast, državu i političku artikulaciju, stranke i partije, uvijek je glavno pitanje Koliko blizu treba pustiti kobru vlastitoj vratnoj žili. Koliko blizu treba pustiti pare.

Neosporno je da postoji prag čija opasnost prelaska je katastrofalna. Smakovita. Nažalost. Kriminalci i Paraši uvijek bolje znaju gdje je taj prag. I uvijek prije stignu do njega. Nakon toga oni pljačkaju državu i narod a mrvice daju politici, vlastima, državi i političkoj artikulaciji. Da mogu da žive i rade za njih.

Idealne pare postoje ali idealne demokratije nema. Ispočetka, vlast i pratnja nastoje da pomognu biznis, privredu i ekonomiju. I da to prikažu kao vlastiti uspjeh. Nakon samo nekoliko koraka Paraši počinju da poklapaju sve pod sobom. Kao mreža male majmune u kolonizovanoj Africi. Oni počinju da odlučuju o kadrovskom mozaiku. O tome ko može da radi a ko ne može da bude na tržištu. O tome koliko kome posla dati. Oni prave kandidate na izborima. Lideri im postaju privjesci. Mada ih oni oslovljavaju sa Šefe. Što je tipični mafijaški vokabular.

U nezavršenim i nekonsolidovanim demokratijama imate Paraše kakve imate. Svaka bijela petodinarka njihovog kapitala je usrana. Vi vladate, u stvari, procesom pretvaranja opljačkanog kapitala u legalnu finansijsku moć. I najšečće, kao vlast, država, politika i stranka, nemate izbora.

Ali. Postoje neka pravila.

Nikad ne proizvodite Paraše. Ni stranačke, ni državne, ni vlastite. Nema lanca sa kojeg se neće otkinuti. A njihova nestrpljivost, halapljivost i iskompleksiranost, vrlo brzo će zakoračiti u nezakonitosti svake vrste i povući oca i tvorca sa sobom.

Nikad ne podržavajte nove i najnovije. Podržavajte one koji su i prije vas radili neki posao.

Ali ne podržavajte nikog, ni rođenog brata, prije nego izgradite beskrupulozan ortodoksni kontrolni državni aparat.

I ne ulazite niušta ako nemate obavještajnu službu.

A prije svega, formirajte državne firme. Uvijek imate dovoljno stranačkih kadrova koji su željni dokazivanja i koji neće svoju reputaciju u stranci dovesti u pitanje kao što će eksterni skorojevići srljati u nezakonitost. I uvijek ih možete prodati. Ali ne prije nego što obezbijedite uslove sa regulama protiv monopola.

Nikad ne zaboravite da je u nestabilnim i nedefinisanim demokratijama privatni sektor uvijek kriminalni sektor.

Mišković je, ako je kriminalizovan, a u Serbiji je malo netakvih, ipak slučajno pao. I to za sitnicu. Jer se krupnice nikad neće otkriti. Zbog stvarnog nedostatka dokaza i zbog mnogo aktera i statista.

Pao je slučajno jer je ušao u nepovoljan raspored zvijezda na vlasti. Da su, na primjer, Jadikali na vlasti, umjesto Naprednjaka, a Šešelj umjesto Nikolića, bio bi miran. Ovako, Nikolić i Vučić predugo su bili autsajderi i opozicioni autisti pa su pod velikim pritiskom da pokažu šta mogu i šta znaju. Oni čak žele i Evropi da se prikažu i dodvore. Ali ne seljački naivno kao što je Čeda izveo Slobu. Ako Vučić ima nekih psiholoških poriva, pored svega, Dačić je na istim pozicijama ali sa iskustvenom ledenom mirnoćom i proračunima koliko će se okoristiti on i njegova partija. Svi oni znaju da iz ove situacije mogu izaći kao apsolutni dobitnici pred biračima i pred Srbijom. I jedino time mogu pokriti gubitak Kosova a da se Srbi Ne Dosete.

Ako Srbijanski Seljak vrati veru u Državu i politiku, Mišković i ostali, premala su cena.

Eto kolika je muka, koliko vlasti treba proliti i koliko mandata u vjetar baciti, koliko decenija dati, zbog jedne davne nepažnje i bezazlene podrške nekom Šiškoviću. Dođeš u situaciju da umjesto Miška, zavezanih očiju vozi Država.

1878.
MUKANOVIĆU,

MUKANOVIĆU

Ja, bogami, uživam da čitam gluposti. Neću da kažem da mi je Enisa, sa Islanda, javila da je Kukanović nešto pisao o mom tekstu.

Jer, ako ne kažeš svi misle da se slažeš.

Izbjegavao sam da govorim detaljnije o tom Kukanoviću Kandidatoviću. Jer, doista je to fenomen trebinjskih birača. Ali, kad se on turi u tintu, jebiga.

Za početak bi mogao, kao Nesuđeni Načelniković, malo da prošara po Povijesti Trebinja. Pa da vidi ko je uvrijeđen. Sa naznakom da glasači Kukanovića nisu isto što i Građani Trebinja. I da ne veže moj blog za nekog sekretara. Ja jasno razdvajam šta govorim kao Javni Djelovodnik a šta kako inokosni srpski seljak sa Trebave. A kome nedostaje vaspitanja, neka se vrati u neku ustanovu pa neka se opskrbi.

Obraz Kukanovića je sporan.

Kandidovati se kao novinar za načeličku funkciju u opštini koju je, godinama unazad, ispljuvao uzduž i poprijeko, zakonski je dopustivo. Kad može Duška Puška da jednom piški u Srebrenici, i dobije pravo glasa, može i Kukanović za Načelnika.

Ali nije moralno. Novinarski rad je ovdje zloupotrijebljen. Gledaoci  njegove televizije zloupotrijebljeni. Drugi kandidati su dovedeni u neravnopravan položaj. Novinarska profesija je upotrijebljena kao nakurnjak.

Trebalo je načiniti malu dramsku psihološku pauzu između novinara i političara. Ja se nisam htio vratiti u novinarstvo nakon tri, četiri godine u rovu. Ne možeš pucati na ljude a onda kao novinar propovijedati neke ljudske vrijednosti. Bio sam majstor za mašinom, pa sam nakon sedam, osam godina ušao u političku mješalicu.

A Kukanović srao kao novinar pa nastavio da sere kao političar. Sad, pak, pokušava da piše ozbiljno. Kasno, Kuko, kasno.

 

1876.
AMAMB IMA
NOVI KOMPAS

Ohoho. Ne ide se više Kod Panja. Sad se ide kod Vlade Trišića. Beenteve. Nacionalni interes sjebo kompas. Ili je neki AmAmb analitičar važno zaključio da je to Načelnička Televizija. Svaka priluda s nje može da se kandiduje za načelnika. Kao onaj Kukanović. I dobije četiri i po hiljade glasova.  Mada to nema veze sa Kukanovićem. To ima veze sa Trebinjcima. Oni su u stanju za noć da prijeđu na katoličanstvo. I da se vrate.

Strah me je da Amb ne zahtijeva da se i drugi sa Beenteve kandiduju. Molim te, Suzana, pazi da te ne zapadne Doboj. Suzana me jednom pozvala u emisiju. A nije morala.

Nu. Šalu na stranu. Na sceni je nova medijska strategija u Republici Srpskoj. Apostrof, Respekt, Ateve, Beenteve. Ajd u kolo, Rado. Ostali kaskaju. Odgovorno1 Bljuc Presing. To je poznata medijska strategija Mome Krajišnika. Sve mi uzmite, samo mi ostavite medije. Hag nije pominjao.

Kako je krenulo, Amb će posjetiti i Respekt, takorekuć Novi Prst. Dok se Momo prevrće u Smederevu. A morebit i Vikom, STJ.

Nije problem što su se pojavili nerespektabilni i nereciklirani otpadi i što su narečeni medijumi antiprotivni. Elementi jedni. Problem je što je ljestvica spala kurcuzauši. Što nema ni N od novinarstva. Da ga ima, tada bi nivo apostrofiranog respekta bio uočljiviji i alarmantniji. Ovako, i to je u prosjeku.

Dobro mi reče Toman. Dobro pogledaj gazde i urednike, znaćeš kakva im je štala, ne moraš ni ići tamo. Da ne staneš u balegu.

1875.
BRIGA ZA KINU

Kinu se ne može razumjeti zapadnim civilizacijskim razumom.

Zato je svaka briga za Kinu geopolitičkih namjera.

Kineski rast i problemi koje ima u posljednje tri, četiri godine, sa njegovim usporavanjem kao i drugim ekonomskim dijagnozama, Zapadni Nobelovci Ekonomije mikroskopizuju sa neskrivenom namjerom da pronađu neku ćeliju raka. Ta zapadnjačka bolest Neograničenog Održivog Rasta nema lijeka ni u jednoj ekonomiji a kamoli u Kineskoj gdje sve starta sa velikih brojeva. Pa je 8% rasta bidipija jednako kao negdje stoposto. Mada ni to nije dovoljno jer su zahtjevi društva veliki a količine jedva dovoljne. Tek nedavno je Kina uspjela da obezbijedi jedan obrok dnevno svakom stanovniku.

Zapadnjačke zlurade analize prenose se i na neke kineske aktere. Ju Jongding, član mnogih važnih kineskih tijela, napisao je tekst pod naslovom Sljedećih pet godina ključno za budućnost Kine.

Nakon hiljada godina njene istorije, bilo kojih pet godina ne znači apsolutno ništa.

Ju očito ima potrebu da govori zapadnjačkim jezikom. Pominje starenje stanovništva, opasnost od tehološkog udara u zid kada će stići kriza kreativnosti, moguću propast američkih obveznica u koje je investirala Kina, opasnost od manjka električne energije za skorašnji i budući kineski rast...

Kinu ne treba analizirati tako.

Kina je najuspješnija ekonomija u istoriji čovječanstva.

Ono što su drugi postigli kolonijlaizmom, pljačkom naroda i kontinenata, istrebljenjem stanovništva, svakojakim istorijskim i geografskim monopolima, Kina je postigla komunizmom i znojem vlastitog naroda. Kina nije pljačkala svijet pomoću finansijskih mreža koje su monstruozno raširene i povezane. Njen omjer javnog duga i bidipija je još uvijek ispod 60%.

Kina je obrazac kako svijet može uspjeti. Kina pokazuje i kako svijet, dukčijim ponašanjem, može propasti. Zapadnjačka ekomomija i filozofija kapitalizma dostigla je svoj kraj. Sve nakon toga može biti samo krv.

Kod Kine treba cijeniti, za budućnost civilizacije uopšte, nekoliko bitnih stvari:

·         Sistematsku društvenu borbu protiv siromaštva

·         Kontrolu prirasta stanovništva

·         Brz tehnološki skok

·         Ogromnu važnost živog ljudskog rada

·         Patriotski nacionalni kolektivizam

·         Ličnu odanost Kini svakog njenog stanovnika

·         Uvažavanje važnosti teškog rada od strane bilo koga ko radi, ili kod države ili kod privatnika

Ta iskustva treba analizirati. Umjesto proseravanja o ljudskim pravima, pokušaja vojnog opkoljavanja Kine i nastojanja da se društvo destruizira kako bi Američki Finansijaši uletjeli i zaposjeli prebogate jasle profita.

Zapad i kapitalizam odavno ne znaju o čemu se ovdje radi. Njihov kult Rasta, Supraprofita i Topmenadžerstva, kao prikriće anticivilizacijske pljačke, odavno je prebrisao vrijednosti o kojima govorim.

Civilizacija može opstati samo primjenom iskustava Kine. I pomenutih i onih koje nisam pomenuo. Mada znam da nisu sve nacije, kontinenti i civilizacije sposobne da ih prihvate i primijene. Pa će mnogima biti bolno ono što je Kina uradila bezbolno.

1873.
NIJE SVAČIJE
MASLO ZA OSLO

Nobelova nagrada za mir jeste Oslobađajuća Presuda za EU.

Jasno. Radi se o političkoj odluci. Kao što je i Sud u Hagu Politički Sud. Kao što je onomad, davno, na pjesmi Evrovizije pobijedio Domeniko Mudonja. Junajt, junajt, Jurop.

Vrijednost ove nagrade, EU Za Mir, STJ, jednaka je kao da ju je dobio Čeda Jovanović ili Ante Gotovina.

Ta EU je, zarad dvije članice, u stvari, zarad članice i po, krenula u razbijanje Jugoslavije i tako postala jedan od direktnih krivaca za 150.000, ili već koliko, žrtava koji prije toga nisu imali namjeru da izgube život niti da ga nekom drugom uzmu.

Ta EU nije smjela da prdne na obzanu Hansa Ditriha Genšera da će Njemačka priznati Hrvatsku i Sloveniju bez obzira na stav drugih vlada. Pogledaj, cilj svoj, sad, Genšere.

Ta EU je odobrila i učestvovala u Bombardovanju Beograda. To joj nije uspjelo u Drugom svjetskom ratu, izgleda, samo zato što nije postojala.

Ta EU je proširila laž o Sadamovom oružju za masovno uništenje i podržala i učestvovala u razaranju suverenog Iraka.

Ta EU je podržala, učestvovala i mirno gledala kako se Libija, takođe suverena zemlja, pretvara u haos i razara.

Ta EU je sada saučesnik u rušenju Sirije i beskonačnom ubijanju. Njemački masteršef tajne službe daje političke procjene u vezi sa Sirijom. STJ. To nije radio ni Puder Huver.

Ta EU je Mrtvoladno pogazila svoj Helsinki o nepromjenjivim granicama što je omogućilo svakom drkadžiji, koji naiđe, da ga digne na neku naciju. I Državu.

Zasad, samo zasad, na Balkanu.

 

1872.
TURSKI OOUR
NA BALKANU
 

U Bosnamanetu nije sa nekom naročitom pažnjom proživljena tvrdnja Reisa IZS da Turska već nekoliko godina radi na stvaranju Balkanske Islamske Unije.

Zilkić je još rekao da ta ideja datira unazad nekoliko decenija ali da se IZS bori protiv toga, da je za nezavisnost IZS koja treba da štiti svoju zemlju, Srbiju, i njene granice.

Rekao je i da Turska to želi da ostvari preko IZ BiH.

Radi se, dakle, o integraciji moćne islamske vjerske strukture na Balkanu. Mada Unija asocira na teritoriju.

Ali od vjere do teritorije, put je veoma kratak. I krvav. Kako znamo odavno.

Zilkićev tipični socrealistički stav o Zemlji Srbiji otkriva suštinu cijele akcije Turske.

Turska zna da u islamskoj vjeri postoji granica kada njena moć nadvlada moć država i teritorija. Stoga je unijaćenje muslimana sa Dna Srbije istovremeno i znak da je Srbija izgubila tu teritoriju.

Različiti su putevi desuverenizacije neke zemlje. Albanci su na Kosovu i na Jugu Srbije to radili umnožavanjem, kupovinom imovine i protjerivanjem Srba. Turska to pokušava da učini okupljanjem vjere i njenim postavljanjem na pijedestal moćnika koji ima legitimitet da  odlučuje o teritorijama i područjima.

U tu svrhu se igra na vjersku organizaciju najjače Teritorije. BiH je Teritorija. A IZBiH je Osnovna Organizacija Udruženog Rada Turske.

IUB je samo jedan od procesa Nezavršenog Raspada Jugoslavije. A ima ih mnogo. Velika Albanija. Ekonomska propast Odzemljica SFRJ i novih članica EU.

Svi ti procesi sinhronizovano će uticati na dalju destrukciju Balkana. Naročito prostora bivše SFRJ. U kombinaciji sa Slomom Grčke, stagnacijom Bugarske i Rumunije i okolnom ekonomskom krizom uopšte, Balkan je zakoračio u Smak Svijeta koji će ovdje trajati nekoliko decenija.

Jedini lijek bi bio što brži završetak tih procesa i rješavanje detonatorskih pitanja kao što su Jug Srbije, Sever Kosova, BJRM, Raspad BiH...

Ali.

Maje nisu predvidjele Raspad Juge. I Smrt Druga Tita.