OBRATIO SE MINISTAR SADOVIĆ
U svim vrtićima u Bosni i Hercegovini zavladao je muk i tajac, u svim osmoljetkama i srednjoljetkama stali su časovi a kreda je prestala da piše po učioničkoj tabli, građani BiH i roditelji su naćulili uši, oprane, neoprane i nagluve, da čuju.
Malim riječima za rječnike bosanskog, bošnjačkog, bostjanskog, bošnjanskog i sarajevskog jezika ali velikim riječima za istoriju: dragi građani, dragda djeco, dragi maloljetnici, dragi srednjoškolci, drage srednjoškoljke, dragi roditelji, dragi alkoholičari, dragi ljubitelji petardi... obrato se ministar bezbjednosti i sigurnosti Nove Godine i Djeda Mraza, Tarik Sadović.
Ovim područjem prošle su svakojake budale, propalice i probisvijeti, graditelji, trgovci i prevaranti, vojskovođe, junaci i šenlučari, vojvode, grenadiri i koljači, putopisci, pisci i pripovjedači... i ni jedan od njih ne srete takvu ludu koja umišlja da leptir može da uđe u košnicu i objasni pčelama kako se leti.
Da li je moguće da se Tarik Sadović uživio u ulogu ministra-propovjednika za kojim čezne javnost bosanskohercegovačka, dječija, roditeljska, petardarska, građanska i bezbjednosna? Da li je moguće da je shvatio da u opštoj razularenosti onoga što neko pokušava da skupi u državu, on može da se ovaploti u iskonskog Državnog Ministra Sigurnosti čije obraćanje svi čekaju kao vjesnikonosca nove bezbjednosne vjere, pa da petarde pobacaju u Bosnu, Vrbas, Neretvu, Unu, Savu i Krivu Drinu, zajedno sa pjanim ključevima od automobila?
Da li je Tarik Sadović, bivši narodni poslanik u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, umislio da njegovo izmišljeno ministarstvo ima šta da radi i da je on taj kreativac koji će animirati metod i sadržaj rada Državnog Ministarstva Sigurnosti?
Da li je moguće da postoji tako uređivana televizija kao što je Sarajevski Pink, Pink BiH, od milja, koja će objaviti budibogsnamicu Tarika Sadovića?
Draga djeco, ljubitelji petardi... obraćajuće novogodišnje riječi TS iz SM, spada u samo dno nepoštovanja mjesta, vremena i kože u kojoj se nalaziš.
Jedino objašnjenje: eto do čega može dovesti izmišljeno ministarstvo države koje nema. Nisu uzalud oni dželati u Dejtonu smislili samo tri ministarstva zajednička za BiH. Sve ostalo je suvišno, kao i ono Ljubićtrans ministarstvo koje ne umije ravnomjerno podijeliti prevpzničke dozovole, kao i CC-ministarstvo, Cikotić-Crnadak...
Kao i sam Sadović.

POLITIČKI GRAFITI

HANTINGTONOVA LIGA CIVILIZACIJA
Umro je Semjuel Hantington, tvorac članka o sukobu civilizacija iz kojeg je, kasnije, nastala svjetski i epohalno poznata knjiga i teorija.
Sudba velikih pisaca je takva da nikad ne dočekaju da vide ono o čemu pišu. Oni pišu na velike daljine.
Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj?
To je univerzalni neodgovoren i neviđen ishod onog o čemu pišeš. A ako neko i vidi slobodu da pjeva, niko nikad neće saznati da li je baš to pjevanje na koje je mislio Miljković, prije nego što se objesio u zagrebačkoj prigradskoj šumi.
Sad je, dakle, nemoguće utvrditi da li je ono što će se neminovno dogoditi, doista sukob civilizacija o kome je pisao Hantington. Da je mogao da živi nekoliko stotina godina, on bi jedini bio ovlašten da kaže: To jeste taj sukob. Ili nije.
A sukob će se sigurno dogoditi. On je na vidiku. Znakovi njegovi postoje. Neke smo vidjeli, neke smo samo registrovali kao vijesti. Nije intravenozni bratski rat u BiH i na prostoru bivše SFRJ, sukob civilizacija. Sukob civilizacija se ne događa na smetljištu, u staračama i okrajinama.
Znaci su prikriveni. Neki put naftom, neki put oružjem za masovno uništenje, neki put ugroženim nacionalnim interesom onoga koga niko ne može ugroziti i ko nema nacionalno biće, neki put hladnim ratom.
Ljudska istorija je samo veliko neprimjetno tektonsko pomjeranje ploča kultura, nacija i civilizacija. Određena područja imaju takvu silu da tvore civlizacije, nacije, kulturu i vjere koje traju milenijima, sve dok se veliki ledenjaci ne otope, zemlja zagrije a smog je zatvori da se ohladi do izmuiranja. Unutrašnja energija tih područja je različita po su i vanjske posljedice takve. Pod tlom velikih prostranstava Egipta i okoline postoji samo energija za monumentalno ljudsko graditeljstvo i ni za kakav dugovni amalgam trajnosti. Ispod nazaretskog područja, i velike okoline, očito, postoji energija koja stvara duh sposoban za velika poniranja i uzlete vjere ali nesposoban da izgradi išta trajnije od pećine.
Ta nadzemna duhovna energotvorina traje dugo. Imetak njen propada, rađa se, umnožava, dobija ili gubi na vrijednosti. Oko imetka se imaju rojiti sukobi. Pa tako izgleda da se svijet otima i sukobljava oko nafte, ili, pak, oko emisije CO2.
Ne treba se zavaravati. To se sukobljavaju civilizacije. Sukobljava se njihov duh stvoren od unutrašnje energije geoareala i unutrašnjeg bića mnogočovjeka, sa drugim takvim duhovima. Njihov mae geri i aperkat se ne vide jer udarac traje dok mi umiremo i rađamo se.
Neke sile nisu civilizacije. To su samo gomile para i oružja, bez unutrašnjeg duha, i pod korom i pod kožom. Zbog toga takve sile, kao što je Zemlja Američana gube u tim sukobima.
Pravi sukob će se odigrati u narednih nekoliko stotina godina između civilizacijskih kora nad kojima su slavenska civilizacija, žuta civilizacija i islamska civilizacija.
To neće nužno biti ratovi i krvoprolića. Tamo gdje ima imovine, naročito. Ali tamo gdje je samo duh, krv će teći.
I neće se obavezno završiti pobjedom i porazom. Suština bivstvovanja velikih grupa jeste u neprestanom doticaju, sukobu i pomjeranju. Velike grupe kao što su civilizacije, nikada se ne spajaju i ne udružuju. Od svega čovjekovjekog moguće je registrovati samo da izumiru.
Vjera i nacija u tim istorijskim, transmilenijumskim (možda je istorija kratka za ova posmatranja) doticajima, sukobima i pomjeranjima, nemaju ključnu ulogu, kao što je pisao Hantigton. To su samo pokušaji kolektivne lirike da opiše tugu dugih sukoba. Vjera i nacija su opisi nevidljivog pisca koji nikada neće vidjeti ono što je naslutio stvaranjem ih.
Složio sam se sa pokojnim Hantingtonom.
Bez obzira što je slučajno došao do tog otkrića o sukobu civilizacija.

LJUDSKA IMOVINA SRBA U HRVATSKOJ
Dakle, Evropski sud za ljudska prava naložio je Državi Neovisnoj Hrvatskoj da vrati kuću trospratnicu Srbinu u Kninu.
Srbina iz Knina, u zajedničkoj trojnoj akciji etničkih higijeničara, u sastavu Tuđman, zastupan po Gotovini, Milošević, zastupan po raznim Martićima i Galbrjat, zastupan prividno sam po sebi, protjerali su kroz Oluju. I 96. njegovu kuću država daje na privremenu uporabu zaslužitom Hrvatu.
Otad se Srbin sudio sa Državom u kojoj je komponirana pjesma Danke Dojčaland, da mu vrati kuću. Sudbeni sustav je djelovao tako da se ni Srbin ne vrati kući ni kuća Srbinu. Onda je predmet došao do te europske instance.
Ta presuda pokazuje da se imovina Srbima u Hrvatskoj neće nikada vratiti jer neće svi imati mogućnost, sredstva i energiju da se sa Državom isude toliko da stvar padne u ruke Europi.
Ta presuda pokazuje da ljudska prava i imovina, tamo i ovamo preko Une, imaju različite odsjaje, odbljeske i odraze. Ovdje su Srbi takođe uzurpirali tuđu imovinu, kao dio kozaračkog kola gdje je svako uzeo tuđe. Ali, ovaj put gledam Srbe. Onda su pod pritiskom i samopravno vratili 99,99% te uzurpirane, otete, prisvojene i privremeno ovlašteno korištene imovine. U Hrvatskoj tim istim Srbima, pripadnicima iste flore i faune, niko ne mora vratiti ni 1% imovine. Zadužen je jedino srpski katastar za ljudska prava u Europi.
Pošto se radi o Srbima i tamo i ovamo, zaključujem da nije problem u njima. Izgleda da je problem u imovini. Ona u Hrvatskoj je bezvrijedna jer je oteta od Srba pa se tako nešto bezvrijedno nema radi čega ni vraćati. Ova ovdje je isuviše vrijedna da bi bila u rukama Srba, oteta i li privremeno ovlaštena, svejedno.
Problem je i u ljudskim pravima. Ovdje se moraju poštovati ljudska prava, tamo se ne moraju poštovati ni ljudi.
Povratak Kuće Trokatnice u ruke ljudskih prava, pokazuje dokle je Hrvatska došla na putu ka Evropskoj uniji. Umjesto da moli Srbe da im vrati imovinu, ona ih ponižava pred cijelom Evropom.
I na kakve je niske grane spala Europa. Umjesto da Hrvatskoj trajno zabrani zapišavanje eurospkog plota, čekajući da se kapija otvori, ona se međusobno zavađa oko njenog prijema. Ili će izvršiti prijem bez kuća iz ljudskih prava.
Eto za mlade novinare velikog nauka o tome šta je vijest.
Vijest je kad se Srbinu evropskim sudom vrati kuća u Hrvatskoj.

CRNI TALAS U MEDIJIMA
Školske vlasti bi trebale donijeti uredbu koja bi onemogućavala da se studentima žurnalistike govori, na predavanjima i u eventualnim udžbenicima, o slobodnom, nezavisnom novinarstvu.
Nezavisno novinarstvo ne postoji.
Sadašnje novinarstvo u BiH je manje profesionalno, manje nezavisno i manje slobodno nego novinarstvo u Titovoj Jugoslaviji.
Državni mediji ne postoje. Postoji nešto jadnih javnih koji već dvije decenije ne izbacuju ni jedno ime kome javnost, obični ljudi, vjeruju a političari i direktori ga uvažavaju ili ga se boje.
A to je pouzdan znak da novinarstvo nije slobodno i nije nezavisno.
Samo u nezavisnom, slobodnom i profesionalnom novinarstvu možeš da napraviš ime.
U novinarstvu gdje se puši, gdje se sluša, gdje te plaćaju, gdje na jaslama drži ne vlast već vlasnik, ne pravi se ime. Kurve samo prolaze, imena ne ostaju.
Dakle, pored javnih, postoje i privatni mediji, postoje donirani mediji i postoje oni koji sami sebe zovu nezavisni mediji.
O javnim sam rekao sve ako kažem da ne bih nikad radio u njima.
O doniranim medijima, koje doniraju nevidljivi stranci i fondacije, a i ako se vide, iza njih stoje nevidiljivi donatori donatora, može se misliti gore nego o prodaji ljubavi na trotoarima noći, kokaina i smrada. Tamo se barem zna o čemu se radi a donirani mediji u BiH se predstavljaju sveticama a u stvari su jetrve.
Nezavisni mediji ne postoje. Oni se samo tako zovu. Medij u privatnom vlasništvu ne može da bude nezavisan jer se na nezavisnosti ne može ništa zaraditi, niko ucijeniti i nikoga reketirati.
Najpogubniji su donirani mediji.
Oni služe u direktne kratkoročne političke manipulativne svrhe. U te svrhe služe i neki neprijateljski javni mediji u okruženju. Koliko li je od onih 3600 sekundi javno, nedonirano i profesionalno?
Doniranim medijima uprvljaju službe. Za ispiranje javnosti. I za dugoročno upravljanje trendovima.
Oni djeluju na kolektivnu svijest i treba da pobiju ono što ljudi vide golim očima, što je javno mnijenje percipiralo kao pozitivno i što demokratski izabrana vlast radi.
Ti mediji se ne bave aferama i slučajevima. Oni rade sistematski. Svaki dan plasiraju informaciju o sirotinji, o tome kako su pale bandere, o tome kako neko ima sedmoro djece a vlada nije ništa uradila, o penzionerima koji su na rubu gladi, o studentskim kreditima koje treba kriterizirati tako da niko ne može ostati ispod crte, o polaznicima javne kuhinje crvenog krsta kojih je 400 od 23o hiljada živitelja jednog grada...
Svaki dan se u kolektivnu i pojedinačnu svijest i podsvijest sipa kašičica crnog talasa, iz dana u dan, iz dnevnika u dnevnik. To projektuju visokotehnološke službe, to malim sirotim novinarima za tričavih četiri stotine maraka, ne pada na pamet. Takvim informcijama se ne postaje nezavisan ni opozicion, ni demokratski ni alternativan. To je razaranje sindromom stečenog gubitka imuniteta.
Nikada ništa nemoj hvaliti. Ako se izgradi zgrada vlade onda kaži da je izgrađena ali da ima šesnaest spratova za šesnaest ministara i sedamanaesti za predsjednika vlade.
Možda novinari koji to rade i ne znaju za koga rade. Moguće je da misle da je to slobodna profesija. Ali bi trebalo da se za pitaju za koju publiku rade. Sirotinja o kojoj pričaju ne gleda njihove dnevnike nego gole guzice u Opstanku. Srednji sloj koji bježi od sirotinje ne gleda njihove dnevnike, sve to im se gadi jer su do jučer bili sirotinja, već želi da zaradi više para da se odmakne od politike. Onih 400 jadnika koji idu na kazan ne gledaju njihove dnevnike a i kada gledaju, njih je samo četiri stotine, oni nisu kritična masa koja može promijeniti stanje svijesti. To treba da znaju - da rade uzaludan posao.
Stanje se može promijeniti formiranjem i izbornom pobjedom samo bolje stranke od one koja je na vlasti.
Pušenje zatvorenih očiju ne mijenja svijet.

SLIJEDI LI CRNI VIJEK AMERIKE
I NASTANAK NOVOG SVIJETA?
Možda crni Obama doista bude junak one priče u kojoj Crnac u Americi uvijek dobija najteži posao.
Amerika je u takvim problemima da je propast raznih bankarskih divova od izvikanih cijena dječiji festival spram onog što će se tek desiti.
Obama je u opasnosti jer se nalazi na vododjelnici kada treba da odluči kako zamijeniti sisteme Breton-Vuds, Vol-strit i video-ratno upravljanje nacionalnim interesima po svijetu. Da li će okupiti snage koje mogu predložiti novi koncept inkorporacije u svijet ili će prevagnuti fundmentalisti koji će koristiti grube etatističko-makartističke metode koje će kroz nekoliko decenija dovesti do još većeg kraha kao što je ovaj veći od onog iz 29. Sigurno je da sa scene silaze neobuzdani divlji liberali slobodnog tržišta pljačke i nadvikivanja.
Šta je suština Novog Svijeta čijem rađanju prisustvujemo?
· Dolaze nove mnogoljudne ekonomije umjesto klasičnih čelično-automobilskih-oil i bankarskih divova Amerike
· Koristi se moć jevtine rukotvorne i umne mase umjesto siledžijskog monovalutnog sistema
· Propast vojnog divljanja koja je nastupila krahom Varšavskog pakta a koji je za sobom povukla i premoć Zapada koja sada ništa ne znači. Unutrašnja američka kriza neće dati vrijeme da se spoljni problemi rješavaju silom u kojoj za nacionalnu razonodu malo bombarduješ Bagdad, malo Beograd.
· Nove sile napreduju produktivnošću, radom, marljivošću za svoju zemlju a stara sila koja je preskočila tu fazu napreduje dolarom, silom i NATO-paktom
· Novi Svijet se samo jednom osvaja invazijama i istrebljenjima Indijanaca. Ovaj Novi Svijet osvaja se radom i zdravim profitom.
· Vol-strit privid, dolarski sistem opkoljavanja i podjarmljivanja cijelog svijeta propada i ustupa mjesto zdravim radno-umno intenzivnim ekonomijama koje se oslanjaju na dominaciju nad nacionalnim ekonomskim prostrorom a ne nad čitavim svijetom.
· Propast privida Američkog sna koga vjerno prikazuje tapiserija Las Vegasa, sjaja dolara, kurvi i žetona u pustinji, a koji se sastoji od dobošarskih cijena kompanija i akcija na sedmom nebu ispod kojeg je jad i bijeda crnačkih četvrti, besplatne supe i beskućnika.
· Globalizacija, world-integracija pa i regionalne integracije, idu ka sumraku i smaku. Svijet može opstati onako kako je i nastao – kao skup plemenskih ekonomija i pećina koje imaju najboljeg čuvara vatre, lovca i vrača.
· EU, NATO, OAJ, OIZ... sve će to propasti pred najezdom izduvavanja vještački naduvane nadmoći nad svijetom jedne sile koja ne može ni sama sobom da vlada.

ENTITETI NA SPAJANJE
Imam sreću da sam prvi, još kao zvaničnik Vlade Republike Srpske, javno govorio i pisao o Trećem Entitetu kao i o mogućnosti spajanja tri pretežito hrvatska kantona po južnom trbuhu BiH i deklarativnim diskontinutetnim pripajanjem četvrtog sa sjevera.
Sada, nakon osam-devet godina, mogu reći da je ideja o Trećem Entitetu, bez obzira kako će se zapisati u katastru i gruntu, veoma blizu realizacije. Međužupanijsko vijeće kojeg su formirale tri županije, odnosno tri kantona sa hrvatskom većinom, najavljuje takve mogućnosti ali i otkriva bezbolne i realne formule.
Najbitnije od svega jeste da se poštuju dejtonske unutrašnje granice u BiH. Kolikogod unitaristi nadirali na te granice, na jake entitetske i na slabašnije kantonalne, granice unutar BiH su plod nekoliko nedodirljivih procesa: krvi, istorije i međunarodnog dogovora velikih sila. Granice kantona i entitieta pa i sama BiH, plod su pakta velikih sila koje više nikada ni jedan svjetski a lokalni problem neće okupiti za istim stolom. Pakt velikih sila se ne poriče. Zato su Haris i Zlatko igrači idealizma.
Međužupanijsko vijeće je znak realiteta koji prevladava u BiH. Pomenuti dvojac je ostao usamljen na dajak čamcu unitarizma, centralizacije i jačanja države.
Čak je i Sulejman Tihić prestao da svaki dan ukida Republiku Srpsku i izjavio da je niko ne može da ukine bez volje njenih stanovnika i političkih aktera pa je otišao na savski nasip i potpisao sa Dodikom i Čovićem Prudski sporazum.
I to je znak realiteta. Naročito kada je izjavio da mu je dosta filozofije bošnjačke žrtve već nastoji da prijeđe na politički aktivizam, inicijativu i dogovaranje što najbolje jača BiH.
Tihić je prvi shvatio da zalaganje za ukidanje Republike Srpske tako efikasno ruši BiH da ne treba ništa raditi na referendumu i osamostaljenju.
Ukoliko Tihić izdrži na toj politici koja Žrtveni Program ostavlja istoriji i sudu i ukoliko se nađe modalitet entiteta na spajanje, sa politički i ekonomski već ojačanom Republikom Srpskom, BiH ima šanse da ide stabilna naprijed, ka Evropskim integracijama, mada su one na dugom štapu. Jer, kad jedna Neovisna Hrvatska zapne na nekom potoku između nje i Slovenije i ostane bez podrške Danke Dojčland Merkel, onda znači da je EU daleko ili je u velikoj nuždi.
Bez obzira na Tihića, ja sam najprije za entitet na spajanje. O tome sam govorio na davnoj konferenciji za štampu sa temom federalizacije BiH. Gradnja tog entiteta može ubrzati dva procesa: rješenje sredje razine vlasti kao glavne razine postojanja BiH i omasovljenje Tihićeve politike odlaska sa mjesta žrtve ka mjestu aktivizma i realnog političkog programa za Bošnjake.
Možda se Tihić, i niko, neće složiti sa mnom ali BiH a pogotovu Bosna, nije rješenje za nacionalno pitanje muslimana ili Bošnjaka. Jer, ne postoji način da vladaju BiH ili Bosnom na način da se potpuno opredmete kao nacija.
Spajanje kantona može se pokazati ključnim procesom za rješenje trojnog nacionalnog pitanja u BiH i može značiti mnogo veći obim spajanja od sada proskribovanih županija.

SDP USLOVI ZA ULAZAK
Počelo je bombardovanje šćućurene bosanskohercegovačke javnosti kasetnim i dimnim bombama, mrudovima i nagazno-rasprskavajuće-odskočno-poteznim (koje jedino postoje u ovdašnoj političkoj ponjavi) minama o tome da li će SDP ući u vlast ili neće.
SDP će podržati Prud ako bude u vlasti.
SDP neće ući u vlast jer je Prud previše maglovit i nekonkretan.
Nisam siguran da su to izvorni SDP-ovi stavovi ili su samo bombe iz one ponjave.
Ali da bih olakšao posao, predlažem slijedeći spisak uslova za ulazak SDP u vlast, Zlatka Lagumdžije i SDP ili samo Zlatka Lagumdžije:
· Da Zlatko L. Bude ministar i Svenovih i Sadovićevih poslova
· Da Zlatko SDP uvijek putuje u inostranstvo umjesto Špirića
· Da SDP preraste u OHR
· Da program SDP preraste u Ustav BiH
· Da Z bude član makar Akademije Nauka Tupkovići – Kalesija
· Da Tunjo Filipović svakog četvrtka, umjesto da piše u Nezavisnim, sluša predavanje ZL
· Da niko ne dira Miću jer će Prudski sporazum otići u onu stvar a s njim i učešće u vlasti
· Da svaki dan Zlatko drži video i cd konferencije za štampu i da sve televizije, uključujući TV Simić i TV RAK, to prenose direktno sa kamerama sa Zlatkove desne strane, on je ljevičar unitarističke provenijencije, i da svaki drugi dan repriziraju sirovi materijal
· Da u prostorima gdje se kreće ministar unutrašnjih i vanjskih poslova budu razasuti monitori koji će na beskonačnoj traci emitovati povijesne izjave Z.
· Da Špirić potpiše bjanko ostavku i organizuje ostavinsku raspravu kako bi mjesto Predsjedavajućeg SM, kad dođe vrijeme, prepustio ZL.
· Kad Z ne drži KZŠ (konferenciju za štampu) da boravi kod Miće u Banjaluci i da se slika s njim pošto Mićo ima svaki dan nešto važno da kaže.
· Da se u kanjonu Ugra, tamo gdje fašistoidni flajfišingaš Kopanja prži pastrmku, izgradi Bosnia Guantanamo, samo za unutrašnju upotrebu.
· Da Oslobođenje vrati predratni format pa da, ko nekad u osam, na prvoj strani, umjesto Ivana Brigića, Hasana Grabčanovića i Nikole Stojanovića budem svaki dan ja Z.
· Da Socijalistička internacionala isključi iz svog članstva Mićkovu omraženu SNSD ali da to ne saopštava Mićku da Mićko ne bi satro Zlićka
· Da se emisija produži na 360 minuta

Prometeji svih zemalja, raziđite se!

Jedan je Prometej!

POLITIČKI GRAFITI

DATI SLAMKU ILI UZETI SLAMKU
Nadležno američko slobodno, neregulisano, demokratsko ali državno tijelo, nešto kao FBI, Federalni Bankrot Instalater, odlučio je da da 17, 4 MLRD $ trojici giganata mamutomobilske industrije. Da bi se spasili od propasti.
Sve moguće intelektue, intelektualne individue, prevrću se u grobu, od Platona, Arija, Hegela, Ničea, Kejnsa i Marksa... jer ovdje ni cilj ne opravdava sredstvo.
Buš, umjetnik u izbjegavanju iznenadnih letećih cipela, važno je izjavio da Amerika ne može dozvoliti da propadne ta auto-industrija.
Ljudi ponovo kupuju Das Kapitla Karla Mrksa. Marksa treba čitati jer je na najjednostavniji način rekao kako kapitalist da bude kapitalist, kako da ekploatiše radnika a da ovaj nikada ne crkne (osam sati rada, osam sati spavanja, osam sati duha uopšte). U Das Kapitalu Marks govori o tome kako je kamatonosni kapital mati suludih oblika gdje se dugovi mogu ispoljiti kao roba, o kamati kao iluzornoj predstavi, o kapitalu kao akutomatu koji sam sebe oplođava, o fiktivnom kapitalu nakon potrošene glavnice, o tome da, kada obveznice postanu neprodajive, prestaje i privid kapitala...
No, kopmlikovano je to šta je sve pisao Marks. Kejns je jednostavniji: ne može ništa samo sebe da reguliše pa ni tržište a pogotovu ne kapitalizam.
Sa stanovišta marksizma, prima facie, treba dozvoliti da propadne autoindustrija Amerike i da propadne sve što je stvarno propalo. Tako će najprije propasti kapitalizam i moraće se krenuti iz početka poštujući tri osmice njegovog veličanstgva izrabljenog radnika. Tada se može stvarati tržište i socijalnoupravljiv kapital koji bi služio ne samo za plate radnika i profit kapitalista nego i za široke socijalne potrebe.
Sa stanovišta države treba dozvoliti da propadne autoindustrija Amerike i sve što je stvarno propalo, uključujući i sve vrste banaka. Na taj način država dobija šansu da se brine za svoje podanike jer se ona na ovaj način brine samo za kapitalonosce, nosioce vlasništva izvikanog kapitala. Ona otkupljuje propala bunjišta i čak obavezuje ih da ozdrave kako bi ih onda prodala kapitalonoscima u kupnji izvikanim kapitalom iz prethodnih ciklusa propasti i omogućila im da krenu u novi ciklus baloniranja kapitala koji ne postoji a koji donosi profit koji je stvaran. Država je ovdje samo jamac koji kapitalonoscu govori da može da radi šta hoće i da propadne a da mu se ništa neće desiti. Država, prima facie, mora da bude nešto drugo, da bude jamac svim svojim podanicima i ugovornim stranama koje čine svaki pojedinac i svi zajedno i da ih čuva od malog broja kapitalonosaca na način da omogućuje tokove roba-novac-roba i novac-kapital-kredit (pojednostavljeno) ali i da dugoročno zaštiti entitet stvaranja novih vrijednosti na kojima jedino može sve i opstati.
Stoga je jednako opasno ako država kupuje vijest o propasti, koja će Ameriku koštati 1000 MLRD $, kao i da državni fondovi raznih ojlstejts ili država ekonomija u usponu kupuju ili kapitalizuju dijelove i udjele u finansijskom sektoru trulog parakapitalizma.
Taj kapital, u oba slučaja, biće upropašten jer je odmetnuti američki bofl-strit kapital stvorio crnu rupu koja usisiva sve oko sebe kao što je propast mamutoindusttije u Americi odvukla i Tojotu u gubitak, prvi put u njenoj istoriji. Ne pomaže što je produktivnost i kvalitet Tojote višestruko iznad Forda i Dženeral motorsa.
Dakle, davljeniku ne treba dati slamku spasa.
Treba mu uzeti slamku spasa jer je doborovljno kročio u mutnu vodu slobodnog neregulirajućeg mulježa dok je državu ostavio na poslovima bombardovanja Republike Srpske, Srbije, Iraka i - na meti cipelobacačima.

PAD REALA I VIKTORIJA CIRKUS
Madridski Real, fudbalski klub, kraljevski klub, galaktikosi... postao je žrtva svoje planetarne orijentacije kojoj je glavni cilj da bude planetarna orijentacija a ne da igra fudbal.
Pored planetarne orijentacije mora da promijeni i predsjednika kluba.
Očito je da u posljednjim godinama, od odlaska del Boskea, Real nema igru i ne igra fudbal koji vrijedi gledati, ako se želi sačuvati dostojanstvo vrhunskog fudbala za velike pare, i od dolaska Ramona Kalderona, svake sezone stvara veliku medijsku cirkusku šatru u kojoj su glavni golijati novac, priče o dovođenju zvijezda i uništavanje zvijezda.
Samo velike pare koje troše velike budale na Real omogućuje mu da ne doživi sudbinu legla Zvezdinih Zvezda i da se nađe da igra sa Hajdukom iz Kule.
Titule koje je osvojio u zadnjih nekoliko godina rezultat su loše igre i loših dvije godine Barselone a ne igre Reala.
Dejvid Bekam, poznatiji kao muž britanske nekadašnje pop-pevaljke u pokušaju, Viktorije Cirkus, stigao je u Milan. Ponižavajući ugovor kaže da će bekam u Milanu da održava kondiciju dok ne počne fudbalska sezona u Americi. Na šta su spali Ronaldinjo, Kaka, Maldini i ostali rosoneri, da propali fudbaler UTDM trenira s njima na prvenstvenim utakmicama. Uzgred, koga otjera ser, taj nije za fudbal.
Viktorija Cirkus je potvrda da žena može upropastiti i najgoreg čovjeka. I da najbolji čovjek može sebe upropastiti pored lijepe žene.
Priča o Realu je priča o parama a priča o Bekamu je priča o Viktoriji i parama.
Bez obzira što vrhunski fudbal ne može bez para koje obezbjeđuju dvije stvari: pare i pozorište, što ide jedno s drugim, granica se mora postaviti. Tu granicu su prešli i Real i Bekam. Real, jer kupuje igrače radi kupovine igrača, najčešće ne pitajući trenera i struku da li se taj igrač uklapa u tim a treneri koji dođu u takav klub ne mogu postaviti igru kakvu imaju u svojoj glavi i teki jer dobijaju igrače koje želi neko drugi. Jačanjem pozicije Peđe Mijatovića kao trećeg u kvadratu Kalderon – trener – sportski direktor – tim, stvar se možda samo komplikuje jer i Mijatović, kao nekadašnji fudbalski čarobnjak, s pravom, ima i svoje koncepcije.
Bekam održava formu i dolazi u Milan isključivo zbog dvije stvari: da bude u evropskim medijima jer u Americi nema medija za takav cirkus i da se vrati u reprezentaciju Ingleske jer to omogućuje još medija i jer to odgovara Viktoriji Cirkus. A mediji i cirkus su, jasno je, zbog para. Da je do forme, fudbala i reprezentacije, Bekam nikuda nije morao ići nego igrati u UTDM i raditi na sebi kako bi postao najbolji igrač pamtivijeka. Jer, Bekam je veliki talent ali toliko ima nenaučenih i nedorađenih rupa da ga je pomalo bilo mučno gledati u Realu. Ne znam kako sada igra u toj zemlji duguljastih lopti. Vidjećemo u Milanu.
Srećom, čuda se događaju i u sferi čudnih para. Jedinstvo iz Hofenhajma je čudo o tome kako neki mali tim sa dušom, igrom i ekipom koja se međusobno poštuje i uklapa, može da bude najzanimljiviji fudbalski događaj u čijoj sjeni ostaje i otkaz Šusteru, i dolazak Bekama na trening u Milan, i izbor za zlatnu loptu, nogu i kopačku.
Ima i drugih koji će omogućiti da fudbal preživi sindrom stečenog gubitka granica realiteta.
I Srećom, žrtva sindroma Real Bekam Cirkus biće samo Milan.
Rela i Bekam su već žrtve.

DA LI DA SE DEMANTUJEM?
Listam današnje Oslobođenje i vidim da sam važna faca sa izjavom da Jevrej ne može biti predsjednik BiH.
Da ne pomisli neko da hoću da se vadim i pojašnjavam, ili da se izvinjavam, ili da se demantujem, odmah ću reći: ne pada mi na pamet. Jevrej doista ne može biti predsjednik BiH.
Dabome, mogao bih sada sve da relativizujem pa da kažem da je ustav takav, izborni zakon takav, zakonski odnos prema ostalima takav... ali nema potrebe: Jevrej ne može biti predsjednik BiH jer BiH pripada Hrvatima, Bošnjacima i Srbima i jer su oni konstitutivni, ustavni narodi. Oni tvore ustav, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, pišu ugovor o tome da će živjeti u zajedničkom domaćinstvu i uređuju odnose među sobom (što je u suštini ustav). Jevreji ne pišu ustav, što ne znači da ne treba da budu zaštićena njihova prava i da možda imaju i veća prava nego ustavni narod – oni to u suštini mogu da imaju jer njihova prava ne ograničava odgovornost prema ustavu i državi, kao što to ograničava ustavne nacije.
Kad kažem Jevrej, mislim da je jasno da se to odnosi i na Mađare, Zimbabveance, Fince ili na Tuarege.
Zato mi nije jasno zbog čega je Oslobođenje izdvojilo tu rečenicu kao važnu izjavu.
Ne želim da kompresujem slobodu medija pa ću samo reći da bih ja, da sam urednik, objavio kompletnu tezu: Srbin ne može biti predsjednik Izraela pa tako ni Jevrej ne može biti predsjednik BiH.
Ali, dobro.
Sve je imalo za cilj da pokažem svu licemjernost, pritvornost, kvazievropejstvo i lažnoću borbe za ljudska prava.
Muslimanski i Bošnjački lideri na svim nivoima, kako smo vidjeli, neki intelektualci i običan puk koji se suludo dao u trku proučavanja istorije kako bi se našlo bilo koje zrnce koje dokazuje da su ovdje Dobri Bošnjani bez prijedloga Ivana Zlatoustog, postali muslimani a da to nije uradio onaj sjekač Mehmed i sličnih hiljade njemu u osmanlijskoj okupaciji, silovanjima, janjičarstvu i nabijanju na kolac, predlažu ljudska prava koja, kada se ubace u ustav, treba da dovedu do mogućnosti da Bošnjak bude uvijek biran za predsjednika BiH. Stoga se i napada na izmjene tog dijela ustava sa izlikom da su tu ugrožena ljudska prava ostalih jer ostali po sadašnjem ustavu, eto, ne mogu nikako biti izabrani za predsjedika BiH.
Svaka čast svakom narodu, pa i Ciganima i Tuarezima, koje najviše volim i cijenim, ali oni ne mogu, osim ova tri naroda sretnika, biti predsjednici, bez obzira da li mijenjali ustav ili ne.
Pritvorno je uneređivati okolinu o ljudskim pravim kad tu, u komšiluku, Srbin ne može biti predsjednik Hrvatske. I ne samo to - ne može ih biti više od 3 u Saboru. Jer tako piše u ustavu. A tako piše u ustavu jer su ustav pisali Hrvati, pošto su Srbi u higijenskoj akciji protjerani iz zemlje i njenog hemijskog sastava.
Zato ne razumijem šta hoće da kaže oslobođenje. Valjda da opet podjseti nekoga iz međunarodne zajednice kako u Banjaluci žive divljaci, genocidaši, mrzitelji Jevreja...

REN I REDING
Ipak ima koristi od čitanja Oslobođenja.
Na istoj strani Oli Ren, politički komesar EU za proširenje i Vivijen Reding, poddiktator za slobodu nezavisnih regulatora u oblasti komunikacija i sličnog sporazumijevanja, sve do informatičkog društva, protestuju protiv predloženih amandmana kojima bi se izmijenio i dopunio zakon tako da bi se smanjila nezavisnost Regulatorne agencije za komunikacije.
Da bi narodu sve bilo jasnije:
· Radi se o RAK-u koji djeluje doista nezavisno pod mandatom onog začešljanog Keme. Narod bi rekao da su Kemo i njegov RAK, zauzeli nizaštonejebavajući stav i to sada treba da brane svi pa i izlobirani Ren
· I radi se o Oli Renu koji je nedavno primio u audijenciju Miroslava Miškovića Omegu čime je (Ren) dokazao svoju apsolutnu regulatornu nezavisnost, čime je zapečatio svoju sudbinu ako dođe u Sarajevo jer bi ga mogli linčovati oni iz nevladine organizacije za borbu protiv Miškovićevog dućana, iza koga, u stvari stoji pokojni Milošević koji mu je aminovao prvi Milion, umjesto da ga je zaradio ubijanjem na ulici kako se to ljudski radi, dućana u našem Sarajevu, centru Otpora i svih svjetskih šehida i čime je dokazao istorijsku stvar da su viđeniji Beogradski Srbi konačno shvatili da ne treba ići Paši na Bosfor nego Renu na Brisel.
· Radi se o Vivijen Reding koja je nedavno pokušala da uvrne đoletova jaca u svim članicama EU i da ih izvlasti iz vlasti nad frekvencijama i ostalim isključivo nacionalnim dobrima i pravima.
Prvo,
Kad je BiH sastavljena od dva entiteta, tri naroda i deset kantona, ne može na nivou BiH da postoji regulatorna nezavisna agencija za telekomunikacije jer sve to što ona radi pripada entitetima, pripada zemlji iznad koje se to nalazi a niko nije ovlastio RAK i Kemu da umjesto njega upravljaju tim bogatstvom (podsjećam da je RAK nastao iz nametnutog IMC protiv kojeg sam se krvavo borio ali me tada niko nije mogao podržati jer nismo imali većinu u Narodnoj skupštini).
Drugo,
Čak i da neko te amandmane piše velikim prstom lijeve zadnje noge i tako ograničava slobodu te regulanferne agencije, što se to tiče Rena i Vivijen osim ako nisu izlobirani i ne rade u nečijem interesu (kao da je Ren pedeset mjeseci tražio da Mišković dođe kod njega a onda se on, na proputovanju, umilostivio).
Treće,
Kada BiH bude u predvorju EU i bude otvorila poglavlje iz tih komunikacija, promijeniće propise o tome. I bog te veselio.
Hajd’ što se ja borim protiv drugih predsjendika, osim Srba Hrvata i Bošnjaka, ali što se Ren bori za jačanje Države sa p.o.
On je komesar za proširenje a ne za ešdaunaziju policije, komunikacija, suda, tužilaštva...

ETNITETI I NACIJA.BA
Bosanskohercegovački prostor ima problema sa nacijama.
Sada u 21. vijeku više nego ikada.
Ranije su nacionalno pitanje rješavale, prevedi: zapretavale, imperijalne koljačke horde osmanlija, ujalovljeni fini bečki kolonizatori i ljubitelji ovdašnjih šuma, jasenovački istrebljivači i ovdašnji pomagači Endeha, Cekakape i šire.
Onda su na sav taj jad i čemer došle demokratske snage iz koncerna za razdvajanje crvenih krvnih zrnaca od tijela i duše, SDSDAHDZ i riješile nacionalno pitanje tako da sad nismo ni na nebu ni na zemlji.
Hrvati su u BiH ponovo svedeni samo na katolike. Tročetvrtisani su. To znači da je tri četvrtine protjerano ili otišlo iz BiH. Upotrijebio ih Zagreb i šutnuo.
Srbi u BiH, koje su neki pokušali naguziti sa uspavankom „Bosanski Srbi“, kao i Hrvate, imaju Republiku Srpsku i to im je jedina slamka spasa među vihorove. Ali to ni blizu doka nije niti ima sidra u koji se može pouzdati. Vide kako su prošla Srbljad u Hrvatskoj i na Kosovu, nisu ćoravi. Upotrijebio ih Beograd i Sloba Zloba i šutnuo.
Muslimane su imenovali nekolicinom „m“, pa ih razvlačili od jugoslovena do bogumila a oni sebe razvlačili od Bosanaca do Bošnjaka, od Dobrih Bošnjana do nekih selefija, džimlija i dželatlija, alah ih poselamio. Upotrijebio ih Alija pa se preselio na ahiret.
Sad je problem kako riješiti nacionalna pitanja u BiH. Beograd i Zagreb se namirili. Za Serbe i Hervate ovdje se moraju stvoriti dugotrajni teritorijalno-kolektivni osigurači koji neće, barem ne odmah, razbiti BiH jer onda i muslimani ostaju na meraji bez živice.
S muslimanima je i najveći problem jer nacionalno neprekinuto lutanje stvara konfuziju u glavama a i islamska vjera ne daje naglasak na naciju. Bitno je da smo muslimani. U tom procjepu jača fundamentalna struja islama i još više ovdašnje dobre ljude izbacuje iz takta i mira.
Najveći dio muslimana izlaz vidi u stvaranju jedne bosanskohercegovačke nacije, po mogućnosti bosanske sa bosanskim jezikom a njiha dva neka budu etnos. Čuo sam i varijantu da na ličnoj karti, u rubrici nacionalnost, piše Bosanac i Hercegovac.
Dva su, dakle, razloga za toliku muslimansku fascinaciju jednom nacijom.
Oni prostodušni i dobronamjerni vide u tome način da se i muslimani skrase u neku naciju a da se pri tome vjera ne prevede u naciju, vidaju žal za zajedničkim komšijskim mirom itd.
Oni krvoločni vide u tome formulu građanske, evropske priče, svi smo nacija, ba, ljudska prava, ba, patriotizam, ba, država, ba, milina, ba... ne možemo više trpiti da Jevrej ne može da bude prijesednik države, gdje su ljudska prava, ba? Dok se na početku ukine Eres i dok se sve to izdobri eto asimilacije, eto odlaska u Beograd i Zagreb, eto manjima... a onda ćemo kao i u Ustavu Hrvatske utefteriti jedno dva mjesta za Hrvate, u ba-parlamentu i jedno tri mjesta za Srbe, u ba.parlamentu. Jakako.
*
Kad otac umre (sfrj), braća dijele njivu, prave među. Uvijek je tu lopata i sikira. Ako treba, odmah se isjeći i zakopati ali međa mora ostati, za širinu ašova, makar. Ako su normalni, pruže ruku i budu braća, zemlja ionako ne može nigdje, nije stonoga.
A i očevina se ne prodaje.

UMNO POREMEĆEN SISTEM VRIJEDNOSTI
Bosna i Hercegovina ne može biti država.
Jer nema, među ostalim, sistem vrijednosti.
A sistem vrijednosti je temelj svake države, društva, nacije, družine, skupine, plemena...
Ako je samoubistvo jednog običnog sarajevskog dripca, divljaka, drogeraša, kriminalca i pljačkaša vijest za naslovne strane i dnevnike javnih televizija u BiH, onda je to znak mnogo veći od toga da nema sistema vrijednosti. To je znak da nema vrijednosti uopšte. To je znak da je gola balkanska guzica sjajnija od Luvra.
Ne prihvatam priče o tome kako se rahmetli dripac uključio u odbranu opkoljenog Sarajeva. To nije legitimacija za ulazak u čestite i napaćene, niti među žrtve. Ne prihvatam da je herojstvo jedne budale veće od Fatinog herojstva u jednom odlasku po vodu sa plastičnom bocom.
Svi oni koji su objavili tu vijest na naslovnicama i drugdje treba da se zapitaju o tome kako su se doveli u tu situaciju da mediji i javnost već petnaeest i više godina od budale i krimanlca prave heroja. Nakon takvog tretmana red je da ga se ukopa u aleji velikana. Što je sumračno za ovu zemlju prepunu patriotizma kojeg mora dijeliti i probisvijetima.
Kada sam u predvečerje SDSDAHDZ rata u BiH još radio na Televiziji Sarajevo, iz banjalučkog studija, doživio sam bezbroj susreta sa dripcima vanzemaljcima. Jednog dana su okupirali relej na Kozari i TV SA je u tom dijelu BiH prestala da postoji a ja sam sveden na radio-dopisnika, samo telefonom. Drugog dana pojavljuje se jedan od banjalučkih dripaca koji je umislio da je srpski intelektualac, antički heroj i budući ukopnik u aleji velikana, a inače nekadašnji perač ecovanih bakarnih valjaka na incelovoj šestobojki koja je štampala kese za bronhi i negro, i gura mi pod nos vhs kasetu da je pošaljem u Saerajevo i objavim „na toj tvojoj televiziji“. Rekao sam mu da on nije ništa, da su počinili kriminalno djelo i da me to ne zanima. Svi oko mene su najednom dobili povećane oči. Ja nisam odmah shvatio zašto jer nisam znao o kakvim se budalama i naoružanju radi, mada sam dotičnog poznavao otkako sam u Banjaluci.
Kasnije sam sve to saznao, kada je dotični postao važan u AR ovoj i AR onoj, u Karadžićevim vladama... a ja postao važan u smrdljivim, krvavim i blatnjavim rovovima na Savi, na Doboju, na Bijelikm Stijenama...
Dabome, i danas bih uradio isto.
Pokušao bih da zaštitim sistem vrijednosti.
Ako se nije mogao odbraniti tada, potrebno ga je odbraniti sada. Ali, vidim, mrka kapa.
Ovo je odgovornost prije svega medija. Tu se me nogu zaklanjati iza političara i neke nacionalističke retorike koju ne mogu zaobići. To je urednička i profesionalna orijentacija mnogih medija. Negativna informacije, inforamcije samo o sirotinji, samo o neimaštvu nikad o uspjehu i radu, o zločinima, o napadu na institucije...
Na taj način se vanmaterično začinju novi sarajevski ili banjalučki dripci jer su u ovih petnaest godina dobili pravo na začeće.
I tako istorija teče, od Ćuprije do Ćuprije, od Ćorkana do Ćorkana, od Zločina do Zločina...

SIROTI LAGUMDŽIJA ŽRTVA TRAČA
Da se odmah razumijemo, što nikako ne znači urazumimo, mislim da ti neki Ait Idr Mustafe nisu imali šta raditi u BiH u toku i nakon rata. Isto kao i onaj Arkan, jedan od generala Kriminalizovane Odbrane Srpstva Slobodana Požarevca. Isto kao jevtini legionarski plaćenički šljam, sada heroj u Hrvata, Ante Sitniš.
Pošto su Idr i drugi sada aktuleni, reći ću da je takav čin, dolaska da se ovdje ratuje za nešto sveto, vjeru, braću, bosnu... nasilje nad ovdašnjim ljudima muslimanima, nasilje nad BiH. Ako smo već toliki divljaci, red je da se sami iskoljemo a ne da nam neko stranjski šutira odsječene glave po Ozren Gori. Udadba naših žena za strance, udadba koja je imala isključiv ratni, vjerski i misionarski cilj, takođe je nasilje. Rađanje djece na silu i prekoreda, što nikada nije bilo svojstveno ovdašnjim ženama, takođe je nasilje.
Pokušaj da našu vjeru, islamsku, našu jer je ovdje u BiH, očistimo, ispravimo, upeglamo, vagoniramo i postrojimo s pomoću uvoznih jebivjetara i zločinaca, takođe je nasilje.
Nasilje je i isporučiti ljude koji žive u BiH, bez obzira imaju li dokumente ili nemaju i bez obzira kako su i radi čega došli. Isporučiti bez optužbe makar, bez suda a naročito bez ovdašnjeg suđenja. Jer to je samo korak do sutrašnjeg mogućeg isporučenja nas, Huse, Marka, Janaka, nas kojih ima mnogo više i koji tvorimo zemlju.
A upravo to je uradio Lagumdžašvili.
I tako pokazao sav staljinizam svoje začešljane narcisoidne lideriornosti, sav pragmatizam svog shvatanja prljavštine kao politike, i obratno, svu preobratnost prema ljudima zemlje kojom ima ambicije da upravlja kao političar koji utiče na trendove i odluke.
Lagumdžija je političar koji je u stanju strancima, američanstvu, okrenuti lijepo njegovano lice i evropski osmijeh a svoje rođene birače bacati u užareno grotlo jajačke Elektrobosne ili zeničke simens-martinovke.
Lagumdžija je, ipak, žrtva trača.
Njemu je neko prenio trač da je on „američki čovjek“, neko ga je uvjerio da zna šta Američani hoće i na koga igraju. Čak i ako mu taj povjerljivi aberonosac nije rekao direktno, on je odmah shvatio da se o njemu radi i u svojoj sajžijskoj pameti, sastavljenoj od onih sitnih zupčanika, proračunao, tika – taka: sad, kad su im jebali nanu i daidžu na dan 11. sad je vrijeme da pokažem da sam na njivoj strani. Izručiću ih. I vladati dovijeka.
Da li možemo zamisliti kakvi sve monstrumi čuče u izliderisanim, napudranim, komunistički njegovanim ili zatvaranim, svejedno, protuvama politike?

POLITIČKI GTRAFITI

SMAK BOSANSKOG SVIJETA
Narodna skupština Republike Srpske usvojila je nacrt zakona o teritorijalnoj organizaciji.
U tom nacrtu piše da se dosadašnja mjesta, naseobine, opštine, Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica imaju zvati Brod i Kostajnica.
Avaz je o tome izvijestio na 11. strani. Ne mislim da je to gurnuto na 11. stranu zbog ponižavanja Republike Srpske ili vijesti iz Republike Srpske, mego što aberi iz tog područja uglavnom budu na toj strani. Ali, da je vijest velika, bila bi na prvoj.
Nije, dakle velika vijest ako se promijeni ono što niko i ne upotrebljava. Isto kao kada bi pas došao u redakciju sedmi dan da javi da je ujeo čovjeka koga je ujedao unazad tri godine. Nije vijest.
Ali, da malo razaberem.
Kada sam bio mali i kada sam prvi put putovao vozom, čudio sam se natpisima na zgradama žekljezničkih stanica, otkud tolika nova mjesta: Doboj Novi, Zenica Nova, Maglaj Novi, Šamac Novi, Vinkovci Novi... ne znajući još moć komunizma i masovne propagande, pitao sam, ali otac nije znao odgovor.
Poslije, kada sam ja došao sebi, a i kada je komunizam došao sebi, pa ono Novi počelo da blijedi a da se postavljaju slova samo za nazive kakvi su oduvijek bili, Podlugovi, Breza, Vareš... shvatio sam da su oko svake novoizgrađene stanice na novizgrađenoj pruzi vlasti stvarale iluziju da niču nova mjesta i gradovi.
Tako je i nastankom BiH, pošto je to komunistička tvorevina, takozvani amalgam, došlo do potrebe da se naglasi da ta i ta naseobina pripada ovoj republici pa su uvedeni nazivi Slavonski Brod i Bosanski Brod, Hrvatska Kostajnica i Bosanska Kostajnica... i tako redom granice.
Ne želim baš da kažem da je BiH komunistička iluzija kao što je bila iluzija o novim gradovima koja je servirama Malom Rajku u putničkom vozu na dionici pruge Štutgrart – Ploče.
Želim da kažem da to nema veze ni sa BiH ni sa Bosnom ni sa bosanskim u smislu BiH, niti sa protjerivanjem BiH iz Republike Srpske, niti sa Bošnjacima i tako unedogled, doklegod seže iskazivanje patriotizma izvjesnih kretena koji od svega prave BiH i od svega prave protivnike BiH.
Jednostavno, izdanak se nije primio.
Još tamo 59. i sve do danas, svi su u okruženju govorili da idu u Brod.
A ako se stanje pogorša, nećemo otići u onu bosansku stvar nego, jednostavno u onu stvar.

ČETERES DANA NAPRETKA
Priznajem, kad moram pomenuti Lagumžiju i SDP, nemam četrdeset dana napretka.
Četeres, da bude narodnije.
Kako ih je, nekidan, pomenuo VP, Miroslav Lajčak, neće imati napretka četiri godine.
Razmišljam da li je dobro da ih VP tako obalega, ili bilo koga u BiH.
Razumijem da neki krugovi u Sarajevu doživljavaju orgazme pošto je dvojac dobio etikete, jedan kao smrznuti narcisoidni krastavac a drugi kao razularena pričajuća i pismopišuća viršla. U Republici Srpskoj svi su ravnodušni na pomen Zlatka Lagumdžije i Harisa Siladjžića, kao stari mačak pod tekunjem naloženim fijakerom u predvečerje veljače. I u Sarajevu, razabiram, politička je ravnodušnost ali na platformi KOB, kriminalizovane odbrane bošnjaštva, borbe se još vode, još ni Luks nije poginuo. Tu Zlatan i Haris imaju brojne brdske motorizovane i tu nema ravnodušnosti.
VP Miroslav Lajčak je u nekoliko posljednjih dana rekao političarima stvari koje bi im rekli i drugi, barem pola naroda u BiH, ovisno o kome se radi. Rekao je i Dodiku za sudije muslimane.
Dobit vidim u Slučaju Haris.
Još neko mu je, osim lidera iz Republike Srpske, morao reći da njegove nebulozne priče seoskog političkog propalice izazivaju reakciju koja ruši dragu nam i lijepu BiH. A i da ih prihvatimo onako kako Haris zahtijeva, draga bi nam propala jer je sve to neostavrljivo po principu ne lipši magarče dok trava ne naraste.
Dakle, dolazimo polako do činjenice da je problem onaj ko hoće da ruši u BiH. Jer, zahtjev da ostane Republika Srpska ne ruši ništa u BiH. Ruši samo Harisa a, koliko vidim, svi oko njega i cijela mu stranka, poderaše guzicu češući se od tuge i žalosti.
VP može imati problema sa tim svojim izjavama, kolikogod su, na drugoj strani, nepodnošljivo glupa saopštenja ohaera o tome kako ništa ne komentatiše dok ne donese odluku, jer ulazi u vrzin koloplet sarajevskih izjava i postaje jedan od njih. Mada znam da nema mnogo efekta i kad je jedan od ohaerovih.
Pozdravljam intervenciju da se prljadika i kukolj otklone, makar s puta Prudskog sporazuma. Jer, Lagumdžija i Sijaldžić doista na tom evropskom putu BiH, iako je on slabiji od prudskog nasipa pored Save, ne znače više ništa. Bez obzira što je SDP osvojio mnoge lokalne vlasti koje su izvan domašaja Bosanskog Sarajeva. Da su bili opšti izbori ti odbornici se ne bi pretočili u poslanike, mada je to teže shvatljivo i za mnoge njihove kolege u Republici Srpskoj.
Ne pozdravljam ono o kraju karijere Milorada Dodika. Visokom predstavniku se to otelo. Ne priliči pitomom Slovaku, tako možda Hajdi zamišlja odlučnost nekih svojih zemljaka.

LAŽ KAO POLITIČKA PLATFORMA
Politički lider za rušenje aprilskog paketića ustavnih promjena, stopostotni koncentrat koji se nikad ne razblažuje, pisac političkih pisama, svjedok ratnih silovanja u BiH – komada 50.000, narcisoidno začešljani nikad ostvareni nasljednik Alije, državni govornik u svoje ime, član Predsjedništva kome su ostale još dvije godine, lider zanemarljivo malog broja postotaka od 100% - Haris Silajdžić, napisao je još jedno pismo. Pismo protiv izlaganja visokog predstavnika negdje u svijetu.
I obratio se, sa nekoliko po dvaput izgovorenih rečenica, sjedeći sa svojim sudužnosnicima u stranci, kao Isus na tajnoj večeri, javnosti i novinarima.
Glavna optužba Harisa Silajdžića, bez obzira što je etiketirao Lajčaka da je govorio neizbalansirano i zaboravio optužiti prave krice, uperena je i ovog puta prema Repubblici Srpskoj.
Rekao je da Republika Srpska opstruira i krši Dejtonski sporazum.
Haris Silajdžić ponovo laže.
Svakoj tetki političkog analitičara jasno je da je BiH u dejtonskoj vojnoj bazi nastala podijeljena, da je namjerno stvorena šizofrena zemlja, Oslobođenje je nekidan donijelo Holbruk-bukvar za početnike pa to i Haris može tamo pročitati. Zalaganje da se ta podijeljenost briše i zalaganje da ostane, dvije su različite stvari i nisu samo političke koncepcije. Radi se o političkom divljaštvu koje želi da ukine entitete, u stvari Republiku Srpsku i koje želi da Srbe protjera tamo gdje ih ni Milošević ne bi otjerao, radi se o stvaranju monohromatske BiH, radi se o pretvaranju Bosne i Hercegovine u Bosnu. I, kod druge koncepcije, radi se o prostonarodnom zalaganju da Republika Srpska, Srbi, zadrže ono što im je u američkoj vojnoj bazi dato da bi ostali u državi od koje su bježali.
Haris Silajdžić laže jer je Republika Srpska učinila mnogo za BiH a BiH nije učinila ništa za Republiku Srpsku:
· Republika Srpska je pristala da se izbriše međuentitetska linija koju su stranci vjerno, gusto i očigledno obilježili odmah nakon Pariza
· dala je Brčko (preciznije, dao ga je Milošević)
· dala je sarajevske Dobrinje (preciznije, oteo ih je neki visoki predstavnik)
· dala je 6o nadležnosti mimo ustava i Dejtonskog sporazuma
· dala je svoj račun za PDV
· dala je vojsku da bi se napravile neke tri smiješne satnije koje čuvaju stražu u kasarnama Iraka
A BiH, šta je BiH dala Republici Srpskoj:
· poniženje
· konstantne optužbe za genocidnost
· neprestanu presiju ukidanja
· izrabljivanje i eksploataciju
· kadijsko tužilaštvo i sudstvo
· Silajdžićeve laži
Istorija će jednog dana, ako opstane ova spodoba za koju se 100% zalaže Silajdžić, verifikovati neporecive zasluge Srba za taj opstanak.
Haris Silajdžić bi trebao da zna da je punica rekla Ajnštajnu, kad je zavolio njenu kćerku: moj Alberte, sve je relativno.
Kao i Judina izdaja Isusa. Šta bi bio Isus da ga Juda nije izdao. Nije poenta u izdaji već u Isusu.
Tako i ovdje nije poenta u ukidanju Republike Srpske nego u opstanku BiH, moj Harise.

NA POLITIČKOJ SCENI
NOVA MARKA MESNOG NARESKA
Dragan Čavić, malo desno od centra.
Ili, malo sutra.
To je njegova sintagma, ja sam je samo uzidao u prva dva reda.
Što se tiče Dragana Čavića, vidim da sam pogriješio. Svojevremeno je rekao, u novinama, javno, da sam za sokolačku ludnicu a ja sam mu poručio da ću predložiti kadrovskoj komisiji Vlade da ga imenuje za direktora te sokolačke ludnice. To bi mu bila najbolja nagrada: bivši predsjednik republike postao direktor ludnice.
Pogriješio sam jer ima i gore: bivši predsjednik republike osnovao svoju stranku.
Nema zdrave djece koju porađaju krokodili.
A upravo to se događa sa Čavićevom strankom.
Prvo, Čavić još čeka ime svoje stranke. Kaže: marketinška agencija će izabrati najbolje ime. Ime mercedesa izabrao je južnoamerički nebitni prodavač po svojoj kćerki a ime fiatovog una izabrao je kompjuter između nekoliko hiljada uobzirenih mogućnosti. Pravo ime ne zavisi od onoga ko ga bira nego od kvaliteta onoga ko nosi ime. Ako Čavić hoće da njegova nova stranka bude kvalitetan proizvod mora sam da da ime. Ovako, Čavić mi liči na bejbisiterku, čuva stranku dok mama ne dođe. Nije stranka mesni narezak. Ako znaš program, ako znaš šta hoćeš na političkoj sceni, ako znaš kome se obraćaš i ko će glasati za tebe, onda znaš i ime. Ako ne znaš ime, onda čuvaš djecu. Predlažem, ipak, da se to nešto Čavićevo zove: OSS, Ostaci Esdeesove Scene
Drugo, treba pažljivo čitati televizije i gledati novine što može dovesti do sigurnog zaključka da je nova stranka projektovana tamo daleko, na jednom mjestu, možda čak i tamo gdje su zajedno projektovane srpska Demokratska stranka, hrvatska Demokratska zajednica, stranka Demokratske akcije, i još neke aktuelne.
Treće, Marketinška Narezak Agencija pažljivo savjetuje Čavića pa on, nježno kao maslačak, izjavljuje da neće više napadati Esdees jer nije red da pljuje u izvor iz koga je jedanaest godina pio vodu. Jedino što dobro mogu reći na ovu temu jeste: Čavić je prije trinaest godina zalutao u Esdees i tu grešku u biografiji mora da plati. Ušao je da bi po svaku cijenu bio u nekoj stranci i važan. Greške se ponavljaju. Zato i postoje.
Četvrto, Čavićev OSS će biti test za trudnoću a na temu koja je stranka plod vještačke oplodnje. Sa njim će u koaliciju, prvo preko tarabe, sa povremenim ispadima umiljavanja, a nakon izbora 2010. i otvoreno, one stranke koje je osnovala ista Marketinška Narezak Agencija.
Peto, glavni cilj je Republika Srpska i SNSD sa naglaskom na slabljenje do ukidanja. Ne treba zaboraviti da je za Čavićeva mandata otišla vojska, otišao PDV, skoro otišla policija, otišle nadležnosti, otišlo priznanje osam hiljada i više žrtava u Srebrenici a da nema potvrde za to...
Šesto, ako kaže da OHR treba odmah da ode, da ambasade ne mogu da vladaju BiH, da je Republika Srpska trajna a sve ostalo prolazno, da je Republika Srpska preča od EU, da je referendum prirođeno narodno pravo, da više nema prenosa nadležnosti a da su sve osim tri-četiri, prenijete protivustavno i protivdejtonski... onda sam pogriješio od jedan do pet.

ODSAD SAMO RATOM
Penzionisani general samozvane „armije bih“, za izviđače i obavještajce uočljivo po tome što farba kosu, Sefer Halilović, izjavio je povodom formiranja Međužupanijskog vijeća, da od toga nema ništa, kad to nisu uspjeli ostvariti vojskom Hrvatske, tenkovima i avionima, neće ni sada.
Sulejman od Pruda je izjavio, u drugoj temi: ne dolazi u obzir da prepustimo Upravu za indirektno oporezivanje.
Iako je Sulejman Tihić natjeran da zaduži Kalašnjikov, nije, dakle, čovjek rata, iako je Halilović zadužen da bude general, oni su, ipak klasični predstavnici divljih ratničkih hordi kojih je u BiH, još na desetine hiljada.
Sefer Halilović ima još i neku stranku, Bosanska Patrtiotska Stranka, to je, otprilike kao Četnički Pokret Triglava, pa se smatra političarem a ne vojnikom.
U tome i jeste pogubnost njegovih i Tihićevih teza.
Oni smatraju da se u BiH nešto može dobiti samo ratom. Interes Hrvata mogu ostvariti samo brojniji i modreniji avioni i tenkovi od onih koje su koristili u Prvom Bosanskom Ratu. Ako čelnik najveće i najmiroljubivije bošnjačke stranke izjavi tako o UIO, nama ne ostaje ništa drugo do da zamišljamo da su oko Uprave za Kemala Čauševića iskopani rovovi, tranšeji i borbena osiguranja i da na obližnjem drveću vise naredbe Sulejmana Thića Kalašnjikovića: UIO noćas ne smije pasti.
Ja sam, kao naivni slikar stvarnosti, takorekući bosanskohercegovački Generalić, mislio da je red da Hrvati imaju jednakopravan odnos prema teritoriji, svojoj zemlji i u smislu tla i u smislu države, i prema političkoj artikulaciji. Mislio sam da je normalno da se na čelu tih uprava ljudi mijenjaju po nekom nacionalnom ključu. Pa to su još komunistiu pronašli. Osim ako neko ne želi da kaže da su porezi uvijek bošnjački, muslimanski, da su logori uvijek srpski a neizgrađene ceste uvijek hrvatske...
To je dakle teorija „ko je jamio, jamio“, ovdje u BiH prevedena na: uzvlačite gaće, svanulo je.
Mislim da je sada jasno zašto je pogubno što su poslije rata mir počele da grade ratne stranke. I zbog čega SNSD ima problema sa svima. Jezik poslijeratne stranke nije jezik rova i kalašnjikova i stoga se veoma teško sporazumijevati.
Mislim da je sada jasno i to da je malo kome stalo do ravnopravnosti ili jednakopravnosti u BiH i da je jedini spas, barem za jednu stranu, čuvanje Republike Srpske kao garancije minimuma prava koja pripadaju ustavnim, moj pradjed bi rekao: konstitutivnim narodima.
Mislim da je sada jasno da generacije koje stasaju za Novi Početak u BiH moraju izučiti njihove škole ili saačekati da izumru.

LIJEPE NAŠE ŽUPANIJE
Dakle, možda je konačno Dejton ušao i u glave lidera diljem BiH i na svim nivoima.
Otkako je završen nejedinstveni rat bratstva i jedinstva, takozvani drugi kolosijek mržnje i krvi, slušam eksprimentatore o tome kako treba da se izvede činodjestvije preustroja BiH.
Ukinućemo Republiku Srpsku i onda će umjesto meda, mlijeka i vina vaseljenom i cijelom BiH poteći raj, svi će kusati zlatnom kašikom a EU će svoje institucije preseliti u Državu koja je ionako centar svijeta.
Biraćemo jednog predsjednika kao sav ostali svijet a kome se ne sviđa može da ide ali ne može ništa danosi. Kninski Srbi su imali pravo da nose traktor, jugu i zavežljaj ali to je bilo u prošlom vijeku.
Formiraćemo regije u kojima sve behara i sve cvjeta a jablani se povijaju kao da mi tajne znaju.
I tako unedogled.
Trinaest godina bacili u vjetar. Turili pod guzicu. Pakovali maglu nad Travnikom i prodavali muslimanima u fišecima.
Sada je konačno neko predložio nešto na osnovu Djetonskih unutrašnjih granica. Tri premijera tri kantona najavili su formiranje Međužupanijskog vijeća.
Dejtonske unutrašnje granice treba da postanu sveto pismo. Ne samo radi opstanka Republike Srpske nego i radi činjenice da kada bi ušli u proces pretvaranja entitetskog zemljišta u građevinsko (za novu građevinu BiH) ne bi apetetite zatomila samo Posavina i slične teritorije nego bi se sve proširilo do opština i mjesnih zajednica. Takvu međusobnu otimačinu smo imali pred rat. I u toku rata, što je normalno.
Ne bi ostao ni kamen na kamenu a kamo li kanton do kantona i Država.
Povezivanje županija, makar bile i hrvatski većinske, normalan je proces, kao što je normalno da Dodik i Branković razmotre kako da se nose sa tim Elektroprenosom. Ako je to prvi pedalj ili osnova nekog trećeg entiteta, i to je normalno. Možda će se jednog dana i entiteti dogovoriti da formiraju međuentitetsko vijeće.
Nemoguće je u svakom potezu u BiH, koji nije došao sa državne, bosanske, baščaršijske ponjave gledati rušilaštvo Države koje nema. Politički slijepci bi trebali shvatiti da se Država gradi iznutra a ne iz magle.
Uz to, inicijativa tri premijera nije uperena protiv Federacije BiH. Niko je ne ruši. Ona postoji onoliko koliko je strankama koje je vode stalo do nje a ne isključivo do Države Bosne. Dabome, Federacije ima skoro koliko i same BiH ali to ne znači da Tri Županije treba da propadaju i čekaju sudnji dan kad će ih iz vedra neba pobiti grom.
Nije to, koliko sam razumio, ni najava Herceg-Bosne. Osim toga, ako Herceg-Bosna postoji u glavama Hrvata, niko joj ništa ne može.
Bolje i Herceg-Bosna nego Bosna.

MESIĆ – TRAGEDIJA JEDNOG PREDSJEDNIKA
Stjepan Mesić mi je u političkom životu bio zanimljiv samo kao neko ko je pobijedio onog narcisoidnog samoživog Savkinog junošu Budišu a da, prema istraživanjima javnog mnijenja i analizama, nije imao nikakvih šansi da to uradi.
Inače, imam averziju prema tom obrvašu ne samo zbog rečenice da je svoj zadatak obavio, makar samo pokušavao da bude zapamćen kao Armstrong na mjesecu sa svojom istorijskom prvom lunarnom rečenicom.
Imam averziju prema Mesiću i zbog toga što je bio u komunističkim zatvorima. Svako objektivan mora priznati da je to, uglavnom, zadnji šljam. Jer, ko u komunizmu nije dobio šansu, koji je u SKJ primao i kapom i šakom, taj je nizašta.
Imam averziju prema otpadnicima. Mesić je otpadnik od komunizma, otpadnik od tuđmanizma...
Dakle, da ne bude da tog niskočeloidnog političara za dosjetke, predsjednik za ukras, predsjednika fikusa ili predsjednika filadendrona, ne podnosim zbog izjava protiv Republike Srpske, iznio sam taj kratak karakterni pregled.
Konkretno, opet je Mesić nešto srao protiv Republike Srpske a za unitarnu i centralizovanu BiH.
Moguće je prihvatiti i Margetićevo objašnjenje da je Iran kupio Mesića. Činjenica je da Mesić djeluje kao sinhron u Silajdžićevom mjenjaču. Moguće je i da se pokušava kandidovati za neku regionalnu funkciju ali kao tipični balkanoid za to ima malo šanse.
Jedino logično objašnjenje njegovog djelovanja je genetski istorijsiki sindrom koji je kao dijagnoza uspostavljen raspadom SFRJ a koju su manipulatori pokrenuli zbog ideološkog aspekta pada komunizma, zbog ekonomsko-vojnog apsekta SFRJ, a najviše zbog okončanja istorijskog apsekta utjerivanja Srba u šumadijski tor. Zbog svega toga, na tom projektu su radili papa, Genšer, Galbrajt, Klinton... sve pojedinačno nespojivi igrači u jednom timu, ali svako iz interesa grupa kojima pripadaju.
Mesić ovaj put djeluje na osnovu uslovnog refleksa ali sigurno u dosluhu sa nekim od Velikih Manipulatora. Ne bi inače pominjao Miloševića i Dodika u istom kontekstu jer inostrana sienen-amanpur javnost funkcioniše na dva tri simbola, dobri – loši boys.
Krajnjii cilj, sada ga moram konačno optužiti, jeste ukidanje Republike Srpske i nestanak Srba iz BiH. Cijela novija istorija protkana je tim ciljem. U realizaciji tog cilja učestvovali su svi maloprije pomenuti ali i Milošević za čije je vladavine nestalo Srba u Hrvatskoj, Srba na Kosovu i Srba u pola BiH. Možda je i Milošević davanjem Sarajeva i Brčkog, podsvjesno ili podmuklo išao za tim da u vrtlogu ustavnih promjena, reforme policije... nestane i Republike Srpske i Srba u BiH. Uostalom, on je smislio divljaštvo po kome Srbi iz Republike Srpske treba da idu na Kosovo a Šiptari u Albaniju.
Sada Mesić pokušava da nađe strance koji će taj posao, barem u jednom dijelu, završiti. Da Srbi odu iz BiH. To je najlakše, bez rata, učiniti ukidajem Repubklike Srpske. Samo je Dodik problem. Mesić se na taj način promoviše u nosača plemenske šahovnice ka Drini.
Ne treba zaboraviti da je čovjek lud. On je umislio da ga je neko onomad poslao u Beograd da izvrši neki zadatak i da je on taj zadatak izvršio.

MIRISI SMEĆA
OTVARANJE PONUDA U TUŽILAŠTVU
Danas pravosudbeni aparat Dejtonskog rezervata ide na obračun kod OK korala, tačno u podne, na sučelje sa predstavnicima državnog neprijatelja BiH Broj 1, predstavnicima Vlade Republike Srpske.
Danas se u cirkuskoj šatri zvanoj BiH, prezentuje nova tačka sa situacijom kada su svi ubalegani a On pokušava da se pojavi u belom odelu.
Nakon pripuzavanja vršioca dužnosti tužioca B na noge Rafiju G, nakon pravnih vratolomija predsjendice K, nakon privatizacije SIPE od strane zamajenika L i nakon pokušaja neidentifikovane cirkuske grupe da na maloj i eksperimentalnoj sceni pokaže moć države koja ne postoji, nikome u BiH nije trebalo ovo Podne Otpakivanje Dokumentacije.
To je predstava za cmizdrave internacionalne narcise i za ukazivanje Gospe od BiH na koperfildovskim zastorima Brisela.
To je pokušaj da Tužilaštvo pokaže da ima Državu kad već Država nije uspjela da pokaže da ima Tužilaštvo.

MANJAK SRBA
Onaj podzemni naprednjak, napreduje ali je još uvijek na dnu arteškog bunara na Kalemegdanu, ministar informacija Slobodana Požarevca, šešeljjugendovac na liniji Kavlovac-Vivovitica-Kavlobag, vatreni protivnik izdajnika Dodika i Biljane Plavšić i cijele koalicije Sloga pa i šire, plačizvečka povodom raspada Srpske radikalne stranke doktor Voja, Aleksandar Vučić, prešao u Srpsku naprednu stranku predsjedničkog kandidata Tomislava Nikolića i otišao u hrvatsku krajinu na svetoj srpskoj zemlji u Hrvatskoj.
Boris Tadić primio u ispovjedaonicu Dačića i dačiće, i dao im oprost pa dežmekasti lider socijalista postao ministar kožnih kaputa.
Onda kaputaši kandidovali svoje Liliće i Anđelkoviće za neke upravne odbore itd.
Sve je u Srbiji naglavačke i naopako.
Lider partije koja je kriminalizovala celu Srbiju, koja je omogućila kriminalu da se razvije, da se obogati i da se napije krvi ekonomije i življa srbijanskog, koja je omogućila da se vazdigne Gospodin Legija, postaje ministar unutrašnjih poslova, ministar za taj gubisvet, nesvet i zlosvet.
Predsjednik SRJ, Savezne Republike Jugoslavije, bre, treba da bude predsjednik nekog upravnog odbora. Ne zna čovjek šta je jadnije, ili ta SRJ, ili taj predsjednik, ili taj upravni odbor. Jebeš vozvođu koji pere nužnike na ranžirnoj željezničkoj stanici.
Da, i taj Nikolić se odvojio, Od Vojio se. To ne znači da je Nikolić postao naprednjak nego im je neko naznačio da se Šešelj nikada neće vratiti pa treba stvarati Novu Alternativu.
Cijeli proces, od odlaska Vučića na pusta srbišta Hrvatske, što je prije jad politike nego politika jada, do farse sa Predsjednikom SRJ, znači samo da Srbija nema ljudi, Srbija prežvakava veće jednom opašenu travu, Srbija liže jasle po napuklinama, vrti se za svojim repom. Od mučkog ubistva Đinđića, pa još daleko unaprijed, Srbija ne može pronaći nove ljude.
To isto se događa i Sarajevu. I Zagrebu.
Pored političara, koji olako troše koncepcije, vrijeme i programe, u kolu su i nacije koje olako troše lidere pa se onda, bez stida, vraćaju na linjalište i ponovo izvode islužene.
Uz osjećaj uskisle rđe u kaci prošlogodišnjeg kupusa, neopranoj od januarskog koma. Slično kao osjećaj u svijesti Srba u Hrvatskoj koje je posjetio Vučić.

ZAMKE MASOVNOSTI
Moj odnos prema religiji je gori nego marksistički – religija je opijum za mase.
Mislim da je religija opasna manipulacija masama.
Opasna zbog toga što je nepromjenjiva u vremenu i nezaustavljiva u prostoru. Dabome, i politika je još praktičnija manipulacija masama ali je ograničena izborima, zakonima i granicama ali i međunarodnim regulama i normama.
Moj odnos prema vjeri je veoma jednostavan i čist. Volio sam nekad, jer toga više nema, da čujem hodžu kako, bez razglasa, uči sa minareta. Nisam znao šta uči, kao ni većina življa na zemlji oko džamije, ali sam smatrao to nečim uzvišenim i nečim što ima značenje. Volim da odem u crkvu staru nekoliko stotina godina ili da vidim tako staru fresku na vjersku temu. Smatram uzvišenim nešto što je stvorila ljudska ruka, i um, a da traje dok mi umiremo.
Kada bih imao vremena, uz još malo istraživanja, napisao bih knjigu o tome kako su sve vjere jedna vrsta prikrivanja politike u najširem smislu.
U najširem smislu politika je sredstvo upravljanja ljudima, njihovim odnosima, granicama, imovinom, umnim sposobnostima i zlim osobinama.
Politika, kao i sva druga oružja za masovno upravljanje, veoma rijetko hoće da upravlja dobrim osobinama ljudi. Jer od njih niko nema koristi.
Ako je Isus govorio bilo šta protiv Rimljana onda je to politika. Kao i to što su Rumljani uopšte tamo došli i uspostavili vlast, tj. politiku. Kao i to šti su ga kaznili političkom kaznom raspinjanja na krst. Ako u saudijskom izdanju Kuran pominje artiljeriju, to je politika. Ako islam govori o neprijateljima, to je politika.
Poštujem svaku vjeru samo kao ispoljavanje unutrašnjeg duhovnog bića pojedinca. Već dvije individue vjeru mogu lako da pretvore u politiku. Masovnost u ljudskoj istoriji je veoma opasna pojava. Još je opasnija manipulacija ljudskom masovnošću, ne samo zbog posljedica već zbog toga što individuu čini bezvrijednom, homogenizovanom, pasterizovanom i kratkotrajano sterilizovanom, do njegove konačane upotrebe u obliku mase, do obilježavanja neprijatelja.
Religije su različite po tehnologiji. Slažem se sa muslimanima koji smatraju da ne treba da postoje zemaljski posrednici između vjernika i alaha – sveštenici, ali mnogi islamski reisuli i drugi, koriste svoj položaj mnogo pogubnije nego sveštena lica u sjaju zlata i privilegija svog posredništva. Neke formule se jednako primjenjuju bez obzira u kojim društvenim grupama – sportu, vjeri, vojsci, politici...
Islamska religija je masovna centrigugalna totalitarna religija koja briše nacije i granice i ubija pojedince u njegovoj individualanosti. Možda je ubijanje tog individualizma i kreativnosti dovelo do ličnog čina bombaša samoubice kao protesta sveopštosti upravljanja. Simbolično je sedam krugova obilaska oko svetog kamena jer je to jedna velika centrifuga.
Katolička verzija hrišćanstva takođe donekle ubija pojedinca, postrojava, vagonira, vuče crtu bojišnicu, komandira, nadzire, crpi moć nad zadnjim vjernikom iz jednog centra, svete stolice, što je opasno po materijalni svijet.
Pravoslavna verzija ostavlja slobodu pojedincu, dozvoljava običaje po individualnom prohtjevu, naglašava pojedinačnu kreativnost i slobodu, nema vjerskih knjiga koje se moraju znati napamet, vjersku amrofnost i nertikulisanost često prenosi na druge koektivitete pravoslavaca, što je opasno po ovozemaljski kolektivitet kao što su države ili druge velike ljudske organizacije jer ih se ne može dovoljno čvrsto organizovati.
Ljudski rod će opstati ili propasti na umijeću ili nesposobnosti da odredi granicu kada masovnost postaje opasna i za pojedinca i za kolektivitet.

SEKSUALNI ODNOSI U DISTRIKTU
Nakon formiranja svesrpskih koalicija u Brčko Distriktu i Srebrenici, sa glavnim ciljem da se oslabi i onemogući SNSD, pravio sam se ćorav na jedno oko pa nisam htio da kažem da lokalne budale žive u virtuelnom usranom kaleidoskopu sastavljenom od saznanja o vlastitom nadprirodnom političkom značaju i njihovoj neminovnoj pobjedi, od uvjerenja o krahu Dodikovih Socijaldemokrata i od samoužitka podaništva u dobrovoljno zauzetom položaju spremnosti za felacio jevtinim strancima koji su dijelom učestvovali u tim aranžmanima.
Mislim na te koalicije SDSPDPSPDNS, mada su prisutne neke različite nijanse za Brčko i Srebrenicu. Ali, da nije bilo te koalicije SNSD bi imao načelnika u Srebrenici, red je kad kao vlasnik Vlade odlučuje o ulaganjima. Mada ne mislim da je tragedija da je Bošnjak načelnik jer i to je red. Ovdje govorim o podaničkom ponašanju koje nema veze sa načelnikom Srebrenice.
Ali ima veze sa Psihijatrijskim Rafijem. U Brčkom.
Slab sam u vezi sa tim kriminogenim krugovima ali bih rado izdejstvovao, u onoj CIPIRIPI instituciji, da Glavni Urednik Brčkog i Distrikta dobije našu ličnu kartu, da mu formiramo stranku pa da organizujemo lokalne izbore samo za njega i samo za Brčko. Pa neka onda sastavlja vlast kako želi.
Ne želim da istražujem da li je tačno sve što novine o tome pišu, i baljezgaju, kao danas onaj pivarski bilten, ali je nešto sumnjivo u tom letu iznad kukavičjeg gnijezda. Bilo je sve jasno i lako dogovoreno dok se nije umiješao Psihijatrijski Rafi. Sad je najednom sporna neka rezolucija Narodne skupštine Republike Srpske pa ako doktor Pajić izađe na trg i kaže da to ne važi onda može. Sporni su, navodno i oni koji su dosad bili u izvršnoj vlasti. Sporni su SDS i SNSD pa se traže četiri jahača GMS, genetski modifikovanih Srba. Da li bi pomoglo da Đapo promijeni vjeru?
Istovremeno, na drugom kraju dunjaluka, Lajčak, supervizor za OHR, knjigu bijelu piše sirotom ministru Ljubiću oko nekog amandmana koji nudi poseban seksualni odnos nezavisnom RAK-u.
Zaključujem da taj uredan seksualni život ima samo jedan cilj: neidentifikovani strani faktor želi da upravlja komunikacijskim bogatstvom BiH i Didstriktom Brčko. Na dugi rok.
Sve drugo, pa i objašnjenje kako evropski standardi i ministrica za RAK u EU zahtijeva ovo ili ono, kako u Distriktu treba stabilna vlast... priče su za male čitateljke revije ČIK.

IDEJA JUGOSLAVIJE
Bilo je nekoliko tekstova o jugoslaviji, ne toliko o državama koliko o ideji jugoslavije. Neki su, kao u Danasu, govorili o tome kako je neminovno da se opet stvori ta neuronska struktura i da ćemo svi shvatiti kako je pijemontalizacija brdusina Balkana samo pitanje vremena.
O ideji jugoslavije govorili su i Muharem Bazdulj i Šaćir Filandra. Načitani ljudi kako i ne doliči ovom vremenu. Šteta što žive u Sarajevu koje nije leja intelektualistike. To je danas gašistički, reisistički, usokačeni, provincijalni sferarij u kome ne uspijevaju intelektualci. I druge polumetropole, od sončanih stran Alp na dole, u sličnom su stanju.
Kao ljudi od intelekta iskazali su poštovanje prema istorijskoj ideji bez obzira na mnoge njene praktične degeneracije.
Govorio sam ovdje o Danu Republike, dakle i o ideji jugoslavije, iz posve ličnog ugla. Mislio sam da ne ulazim u šire koordinate jer bi morao iskazati sumračnost njenog kraha kao i tmu posljedica.
Ali ako je već u ta dva ili u još kojem tekstu, iskazano poštovanje, moram da kažem i nešto o posljedicama.
Jer, mi živimo u tim tragičnim posljedicama raspada Ideje jugoslavije. Na nama je da Ideju ukupamo do kraja, da joj se ne mogu uzeti ni uzorci za DNK-analizu. Našli smo se u toj ulozi, svi koji su u situaciji da rade posao javnosti, bez obzira šta misle o Ideji ili o relizaciji i šta bi nekad uradili da su imali priliku. Našli su se u tom ukopu svi osim onih koji su uništavali Ideju. Razgraditelji su kao lešinari, dođu, raskrvare, raskopaju, napiju se krvi, opljačkaju, odu u svoju tamu iz skoje su došli, bogatiji i važniji nego što su došli. Lešina ostaje da smrdi na suncu.
Mi smo u situaciji mrava i crva koji treba da završe posao tako da ni kosti ne ostanu da se bjelasaju na mjesečini.
Kraj raspada Ideje tiče se samo još Bosne i Hercegovine.
Ovdje se Ideja završava.
Ovdje, gdje su još na okupu tri različite nacije koje se udaljavaju kao galaksije svemira ali između kojih barem nema državnih granica, u trenutku Kraja Ideje, vidljiva je sva pogubnost što su mase koje su umislile da su krahom Eskaju ušle u demokratiju, a to je izgledalo smrdljivije nego da su ušle u poljski nužnik, počele da se bave politikom i tako dale legitimitet ultranacionalističkim i animalističkim kriminalcima svog naroda, Rušiteljima. Jer, Ideja jugoslavije bila je vjesnik evropske unije, mnogo prije zajednice za ugalj i čelik.
Paradoksalno je: idejom evropske unije definitivno je sahranjena Ideja i jugoslavije i Jugoslavije.
Zarad istorijske odgovornosti, ostaje ovom prostoru zadatak da se sve dosljedno podijeli do kraja.
Da svi budu nasljednici a ne samo neki. A neki kopilad koja nemaju prava.
Da se Ideja ne bi repetirala kao ideja, drugi put kao totalitarna farsa. Da ne bi sve mane Ideje jugoslavije, u minijaturi došle do sve svoje pogubnosti u punom sjaju.

PRESIJA NA SRBE
U ZAJEDNIČKIM INSTITUCIJAMA

Intenzivna medijsko-politička presija na rukovodeće i odgovorne kadrove u zajedničkim institucijama BiH iz Republike Srpske dio je smišljenog i agresivnog pritiska na Republiku Srpsku ali providne pragmatike kako bi se izdejstvovao ostanak mnogih bošnjačkih rukovodilaca na važnim mjestima i u drugom mandatu kao što su to Regulatorna agencija za telekomunikacije ili Upava za indirektno oporezivanje.
Nacionalno prebrojavanje koje se lansira iz Sarajeva samo je pokušaj da se u javnosti i u međunarodnoj zajednici stvori utisak da «Srbi drže sve u BiH» i da Bošnjaci moraju dobiti više funkcija kako bi se nacionalni balans, navodno, popravio.
Normalno je da se u svim institucijama gdje se ne odlučuje konsenzusom ili tripartitnim učešćem, striktno primjenjuje princip nacionalne rotacije a da se u pojedinim užim segmentima kao što je bezbjednost ili sudstvo, primjenjuje mozaik odgdovarajućeg nacionalnog rasporeda.
Nikakva kumulativna nacionalna analiza nikome ne daje pravo da zadrži drugi mandat za pripadnike istog naroda.
Sarajevska hajka na «Srbe koji drže sve u BiH» i na «Srbe koji mogu da blokiraju svaku odluku» samo je maskrina predstava kako bi se od tih istih Srba, a i Hrvata, otele pozicije za druge mandate i tako trajno prigrabile najvažnije funkcije na nivou BiH.

SPIRITUALNI NACIONALNI INTERES
Trebalo bi nekoliko pasusa da kažem šta se dogodilo u sudskoj proceduri u predmetu Vitalni nacionalni interes Bošnjaka protiv zakona o zastavi, grbu i himni u Republici Srpskoj.
Uglavnom, nadležni dio Ustavnog suda Republike Srpske odlučio je da je zahtjev Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske, prihvatljiv.
Postoje filozofski apsekti ovog i sličnih pitanja.
Ako storiju o vitalnom nacionalnom interesu posmatramo kao ozbiljan pravno-politički proces, onda se mora zaključiti da je vitalni nacionalni interes bošnjačkog, muslimanskog naroda da Republika Srpska traje hiljadu godina i tako dalje. Pošto je ta želja takva i ozbiljna, Klub Bošnjaka u Vijeću naroda zahtijeva da se ta želja verificira i u grbu, da i bošnjački narod bude garant i supotpisnik postojanja Republike Srpske.
Ako storiju gledamo kao epizodu španske sapunice Neka vise Rosalinda i Pedro, onda ćemo detektovati spiritualni nacionalni interes. I sigurno doći do prljavog egzistencijalizma u kome će zadovoljenje jednog vitalnog nacionalnog interesa pokrenuti proces ugrožavanja drugog vitalnog nacionalnog interesa na istom grbu. Klupko bi se moglo odmotati do zahtjeva Austro-Ugarske, ili Austrije i Ugarske, da se i njihov biljeg nađe na grbu jer su, božemioprosti, ostavili ovdje svoj dublji trag od nekih ovosezonskih aktera.
Dabome, jasno je da nikakav komadić grba ne može zaštititi vitalni nacionalni interers, pa ni cijeli grb. U situaciji kada nikome nije važan grb Federacije BiH, grb i zastava BiH, tragikomično djeluje važnost grba Republike Srpske Klubu Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske i mom drugu Kemi iz Kaknja.
Glavni cilj je onemogućiti da ljudi u Republici Srpskoj imaju neko obilježje svoje teritrijalno-političke cjeline. To je samo varijanta zahtjeva za ukidanjem Republike Srpske. Stoga tu pojavu imenujem spiritualnom u vračarskom, lažnomađionišarskom smislu.
Za svakog poštenog živitelja BiH, a naročito za Bošnjake kao najbrojniji narod, treba da bude ponižavajuće geometrijsko obilježje Države na zastavi i grbu. I njihove boje. Da sam stigao jučer ovdje, iz bijelog svijeta, pomislio bih da je BiH geodetska uprava.
Dakle, čak i ako nadležni oour Ustavnog suda donese za Klub Bošnjaka zadovoljavajuću odluku, ništa se neće riješiti nego će podjela biti veća.
Nisu grb i zastava BiH takvi zbog toga što je neko grafički konj nego što je stanje BiH takvo i još gore.
A stanje se ne popravlja uljepšanim grafikama kao što se mrtvac ne oživljava etiketama za marmeladu.

DAN REPUBLIKE
Neko mi je ovdje rekao da se u mojim tekstovima nakupilo mnogo mržnje a da sam, dok sam bio novinar, bio dobar.
Možda neko to vidi i kao mržnju.
Ja znam da se u meni nakupilo mnogo gadljivosti prema svemu što se dogodilo u vremenu od predvečerja nastanka demokratskih ultranacionalista.
Danas, kad je 29. novembar, Dan Republike, socijalističke federativne, osjećam upravo gadljivost.
Ne mogu reći da osjećam nostalgiju. Nisam otišao nikud. Otišla je moja zemlja. Ne mogu reći da zbog toga osjećam tugu jer nije to živo biće da je otišlo nekuda pa ću tugom lakše prebroditi vrijeme dok se ne vrati. Nije ni umrla ta zemlja, nema groba pa da tuga može da se ispoljava u posthumnom poštovanju. Ne mogu reći da su uzeli nešto moje, nisam se borio za tu zemlju, rođen sam nakon posljednjih gladnih godina koje je iskorijenila ta Moja Zemlja. A jedan moj djed, koga su Nijemci sasjekli rafalom mitraljeza, kod Đakova, tako da je jedva preživio, beskrajno je volio kralja. Drugi moj djed je nosilac partizanske spomenice a četnici, u stvari vucibatine i ostaci, ubili su ga na Trebavi 45. Dakle, nisam ni iz direktne partizanske porodice pa da mi je žal za Jugom porodično nasljeđe.
Danas, na Dan Republike, osjećam poštovanje prema toj zemlji koju su uništili divljaci, marginalci, sitni lopovi, šizofrenici i perverznjaci.
Ona mi je, kao siromašnom seljačetu, dala školovanje, uz položen prijemni ispit i bez ponižavajućeg potplaćivanja za upis, i slala mi pare svakog mjeseca dok sam studirao, dala mi je posao, na televiziji, na poštenom konkursu, bez veza, bogatih rođaka i kriminalaca koji su me tamo progurali.
Ova zemlja, koju neki zovu BiH, uzela mi je posao koji sam izgrađivao deceniju i pol i za koji sam se školovao. Uzela mi je ime jer sam na tom poslu izgradio i malu novinarsku marku na ovdašnjim prostorima, prvom prilikom, 1. novembra 91., gurnula mi u ruke poziv za rat i pušku koju nisam znao ni rasklopiti.
Da se razumijemo: to je uradila Bosna i Hercegovina Esdeesa, Esdea i Hadezea koji su sve učinili da unište Moju Zemlju.
Da li neko očekuje da volim tu zemlju koja mi je sve uzela?
Ali ne traba očekivati ni da je poštujem.
Zadnje poštovanje iskoristila je Moja zemlja i 29. novembar.

RAFINERIJA I KRLEŽA
Miroslav Krleža, književnik, enciklopedist, ensiklopolitik, multivjekovni intelektualac, imao je tih svojih dobrih zagorskih pjesničkih slika. Sjećam se da je nešto išlo sa spava ovaj, spava onaj a živi pijesak, kal i amonijak nadiru.
Sjećam se, kao i svi iz stare dobre sfrj, karavana i seoskih pasa.
Republika Srpska je od pojave proljeća 2006. uradila nekoliko kapitalnih stvari:
· Formirala je realan politički koncept Republike Srpske, pa i srpskog naroda, u BiH
· Stabilizovala političku scenu
· Stabilizovala ekonomski milje
· Zaustavila bunilo unitarizacije i sarajevizacije
· Prodala telekom operatera, za nevjerovatne pare
· Potpisala ugovor o gradnji „krsta autoputeva“ koji će Republiku Srpsku unutra povezati a vani otvoriti prema Hrvatskoj i Srednoj Evropi i prema Jadranskom moru
· Prodala i omogućila da se pokrene Rafinerija u Brodu. Može nešto da uspije i što počinje sa rafi.
Kad kažem Republika Srpska, na ovom mjestu, mislim na Milorada Dodika i SNSD.
Neke od ovih tačaka bilo je teže realizovati nego se bos popeti na Mont Everest.
Rafinerija je najbolji primjer.
Na rafineriji se vidi sva pogubnost srbljačkog (Srba divljaka) koncepta Kriminalizovane Odbrane Srpstva. Svi su nastojali da je opljačakaju, na licu mjesta i na djevičanskim finansijskim otocima, od radnika koji su krali elektromotore, do direktorčića, ministara, predsjednika vlada pa čak i Republike. Ta politika propasti, koja je imala dvije parole, jednu za srbljad: prodaj pušku, kupi kravu, a drugu za sebe: kradi za sebe a galami za državu, skinuta je sa političke scene opet zahvaljujući Dodiku i SNSD-u.
Na rafineriji se vidi da je Republika Srpska sa nekim strankama, znate vi dobro kojim, izgubila najmanje osam godina napretka. Rafinerija je mogla ovako početi i 2000. godine, da ne kažem da je Dodikovu Vladu spriječio frontalni napad na Koaliciju Sloga i na njega lično (i tada zbog „kriminalizacije“) da se još prije 2000. uradi nešto.
Sada opet čujem Krležine peseke iza zagorskih kleti.
Republika Srpska je kao karavana na dugom putu kroz noć.
Spava sarajevo,
spava federacija,
spava politička baščaršija,
spava ohaer,
spava pik...
a veoma je teško naći put kad svi hrču.
Samo ne spavaju oni iz Grupe G zbog kojih mi se čini da je Krleža bio vidovit.
Ako ne podnesu tužbu za pokretanje rafinerije, izgubiće i zadnji kredibilitet u mojim očima.
Psi laju a karavana prolazi.

PISMO IMAMA LATIĆA
Dr. Džemaludin Latić, intelektualac i profesor na Fakultetu islamskih nauka, jedan od osnivača Esdea... uputio je pismo imamima u BiH. Vjerskim službenicima.
Ne znam kakve su islamske nauke, ali, prema Latićevim ispisima, veoma liče na pravoslavne i katoličke nauke, koje, ako sam dobro evidentirao, ne postoje.
Profesor Latić u tom pismu sitno piše da „Dodik, Ćosić i srbijanska politika...“, „aktuelni lider SDA, stranke koja valjda ne bi ni postojala da joj mi imami...“, „a skromnog heroja našeg naroda, Mehmeda Žilića, koji je u državnom parlamentu odbio četničko-bušovsko uništenje naše države i katastrofu našeg i hrvatskog naroda, kao što je poznato, lider SDA istjerao je iz ove političke organizacije...“. Itd.
Na kraju pisma Latić kaže: „Ovaj autor svim svojim bićem je uvjeren da izrazita većina članova i funkcionera SDA (od kojih su mnogi imamski sinovi ili potekli iz najpobožnijih muslimanskih familija) ne slijedi politiku aktuelnog lidera ove stranke kada su najvažniji nacionalni interesi u pitanju“.
Latić je takođe rekao da nema ni primisli da se opredjeljuje za ovog ili onog lidera već ima iskrenu namjeru da „svi skupa odigramo svoju vjersku ulogu u spašavanju naše države i našeg naroda“.
Jasno je:
· Latić ne prtežira Harisa Silajdžića već ide na rušenje Sulejmana Tihića
· Kreće džamijska priprema terena za utakmicu koju će odigrati strukture SDA na terenu što će biti zanimljivo pratiti u neposrednom vremenu ispred nas
· Time se otvara put za Bakira Izetbegovića kao lidera koji će iza sebe imati „spontan“ stav članstva a ne pedigre pučiste, vjersku strukturu, nacionalno spasilaštvo i porodično porijeklo – dovoljno za lidersku poziciju dovijeka
· Ruši se Prudski Sporazum koji, zbog toga, na dugi rok nema realne izglede
· Otkriva se da je Esdea nikla kao, i jedno vrijeme bila, radikalna islamska politička organizacija i da se takvom ima ponovo uspostaviti
· Zaustavlja se narodnjačka evropeizacija Esdea koju su neki prepoznali u Tihićevim nakanama
· Latić pokušava da potpuno mobiliše vjerske službenike islama i samo je pitanje koliko on ima upliva u toj strukturi i da li to radi samostalno ili sa još nekim iza sebe
· Može se očekivati radikalizacija sarajevskih političkih platformi uz paralelnu dvorsku borbu aktera u obličju lidera stranaka i samih stranaka u kojoj će neki definitivno ispasti iz igre kako bi se politička scena 2010. raščistila a na izborima se pojavio jedan lider u Bošnjaka sa čvrstim islamskim, vjerskim blokom iza sebe. Bakir, nema drugog.
Nemam ništa protiv pisma Latića imamima.
Opasno je, međutim, što to znači kreiranje islamske države, jednog dijela države, vjerske države, da budem blaži.
I opasno je što se bošnjačka politička scena islamizira a to znači da i dalje neće imati autentičan politički koncept koji odražava interes bošnjačkog naroda, a ne samo vjerskog sloja, i da će i dalje ići epskim stazama izbjegavajući četničko-bušovske zamke kao što je nekada paljansko jazbinsko medijsko ludilo upozoravalo Srblje na vatikansko-teheranske koalicije.
Kakav falsifikat nakon petnaest godina.

GREGORIJAN ZA MASOVNO ISTREBLJENJE
Velika je greška Miroslava Lajčaka što je stao u odbranu Operativne Grupe G.
Mogao je jednostavno da kaže, u stilu jalovih saopštenja Ohaera, da nadležni organi treba da obave svoj posao.
Ovako, izjavljujući da Dodik i Vlada, tužbom protiv zločinačkog udruženja, izazivaju međunarodnu zajednicu sugeriše dvije stvari koje ne može pobiti:
· Stvara sumnju da pokušava nešto sakriti i nekoga zaštititi
· Prijeti
Grupa G je evidentna po svom sastavu. Njeni istorijat takođe. Gregorijan je prvu prozivku Grupe G izvršio na teritoriji Ohaera u Banjaluci. Grupa se tada „žalila“ da nema slobodu mišljenja. Nakon toga, sloboda mišljenja nekih članova Grupe G naglo se pojavila u 3.600 sekundi, emisiji FTV, inače vjernoj kopiji miloševićevskog propagandnog rata kojeg je razvijao od Osme sjednice. Potom je G pozvao tužioca, u prostorije sarajevskog Ohaera i, mirno sačekavši da se ovaj upiša u svečane sudbene halje, uručio mu „materijale“ koje treba da procesuira. Tako se tužilac Barašin našao u Grupi G. Kasnije se pridružio i sipaš Lukač koji je nizom istupa u javnosti stvorio utisak da je cijela borba protiv Dodika i Vlade Republike Srpske isključivo njegova lična stvar a ne stvar institucije. Neki drugi iz Grupe G se, nakon prozivke, nisu više aktivirali pa neću da ih navodim.
Tu Grupu G Visoki Predstavnik sada deklariše kao međunarodnu zajednicu koju Dodik izaziva.
U njoj su i jedan paljanski preprodavac, djelatnik nekadašnjeg beogradskog kosovskog glasila protiv Koalicije Sloga i Vlade Republike Srpske i jedan bivši Karadžićev septembarski, a možda i još nečiji, špijun i vojni manipulator.
Gregorijan dolazi iz zemlje koja je izmislila da Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje. Na osnovu te laži ta zemlja, i iznuđena alijansa, satrale su Irak, slobodnu zemlju čiji su ljudi imali život, možda pod diktaturom, ali život. Sada nemaju ni život ni oružje za masovno uništenje ni naftu.
Formula Nepostojećeg Oružja za Masovno Uništenje primjenjuje sada i Grupa G. Najprije se izmisli postojanje oružja a onda se ta laž, a navodna sloboda mišljenja, širi preko plaćeničko-podaničko-felacijskog novinarstva da bi se na osnovu toga formirala Alijansa za Irak, Gregodijan-Barašin-Lukač, i onda realizovala invazija na Dodika, Zgradu Vlade, Republiku Srpsku, Zgradu RTRS-a, dva preduzeća...
Visoki Predstavnik je trebao ostati iznad tog blata čiji je cilj stvaranje situacije u kojoj je sve u Republici Srpskoj kriminalizovano i kupovina vremena da se izgradi neki novi manipulativni politički faktor na kojeg će se igrati, neki naprednjaci, narodnjaci, čini mi se, što se ovih dana događa pred našim očima jer se Čavić izlanuo da „ovakav SDS ne može parirati SNSD-u“ čime je otkrio glavni cilj.
Ovako, Visoki Predstavnik je u svoju biografiju, nepotrebno, upisao i ovo sranje Grupe G.

FUDBALOMET
Neka odgovorna lica, a to znači dobar dio, iz Republike Srpske, čim odu u neku zajedničku komisiju, organ ili radnu grupu na nivou BiH, odmah prime islam.
Već nakon Kneževa ili kod toplane u Doboju, zaborave da predstavaljaju institucije Republike Srpske i automatska sklopka ih prebaci u situaciju da predstavljaju BiH mada ih niko ni zašta ne pita.
Jedan dio njih je nekompetentan i karakterno nespreman za odbranu bilo kojih pa i interesa Republike Srpske, te se genetski ponaša po sistemu: Je li Ale? Jeste kapetane. Drugi dio je sticajem okolnosti tu gje je i po bilo koju cijenu želi da zadrži poziciju.
Svi oni, generalno, imaju podaničku svijest Esdeesa i mentalitet provincijalnog odlaska u Stambol po svoje mišljenje, po svoju poziciju i po dopuštenje da onima drugima uradi ono. Za vrijeme komunizma su te svoje genetske stambolske osobine dodatno izvježbavali odlaskom u Ce-Ka, kod Hamdije, Nikole i Branka.
Kada sam bio ministar informacija u prvoj Dodikovoj vladi onda su Unitaristi sa Miljacke, u sadejstvu sa stranim kolaboracionistima, došli na ideju da formiraju PBS, državnu, bosanskohercegovačku televiziju. Trebalo je da mi to, demokratski, prihvatimo, Vlada i ja, bez obzira što je u Dejtonskom sporazumu informisanje u nadležnosti entiteta.
Nisam htio ni da čujem, čak i da je Vlada bila za. Podnio sam ostavku ali nisam potpisao.
Neću da kažem da svi treba, i mogu, da rade po mom receptu ali svi treba da znaju da postoji prag preko kojeg se ne prelazi. Valjda je jasno šta izabrati između interesa svih i vlastitog podgužnjaka.
Vidim, Fudblaski savez Republike Srpske je pristao na neke zajedničke registracijske knjižice za fudbalere. Kažu, to je po preporuci UEFA, bilo još prije tri godine.
To mi ne liči na argument. Interes Republike Srpske je uvijek isti, i sada i prije tri godine.
Ako postoji Fudbalski savez Republike Srpske onda na knjižici za igrače premijer lige mora da stoji, u vrhu: Fudbalski savez BiH a ispod: Fudbalski savez Republike Srpske ili Fudbalski savez FBiH (ako hoće). Karta Bosne i Hercegovine, ili grafički simbol, ne može biti bez granica entiteta. Svaka karta bez unutrašnjih granica je protivustavna. BiH se sastoji od dva entiteta i to piše u Ustavu.
Osim premijer lige, sve ostalo je označeno isključivo Fudbalskim savezom Republike Srpske.
Analogija sa bilo čime drugim u BiH, a naročito sa onim što je predato kao ovlaštenje mimo procedura i ustava, a često i da to niko nije ni tražio, nije validna. Interes Republike Srpske je da ima Fudbalski savez a ne da se utopi u nešto što je sarajevski unitarizam.
Odgovorni ljudi u raznim institucijama na nivou BiH treba da shvate da interes Republike Srpske ne može da se zadovolji samo ćirilicom.

DAVNOBiH
Jedna od tri strane bermudskog trougla smrti, krvi i ljudske nesreće u BiH, ona sarajevska, nevjerovatno uporno insistira na tome da BiH vuče porijeklo od stećaka i bogumila, od Kulina i njegovih prvih ovaca koje je utrpao na berzi u Dubrovačkoj Republici da bi zauzvrat dao pravo da jevtino kupuju po Bosni sve na čemu će se obogatiti i u Dubrovniku graditi dvore, zidine i biti gospari, i oni i njihovih pedeset generacija, od ZAVNOBiH-a, od AVNOJ-a, od Sedam Sekretara SKOJ-a, od... da je sve prije pokolja bilo BiH, da je u vrijeme pokolja sve Bilo BiH, da je u Dejtonu samo rečeno: To je BiH, ajmo dalje.
Taj trostrani trougao imao je najmanje dvije tačke koje su sve učinile, a sve nelegalno i protiuvustavno, ne pominjući međunarodne regule, da sruše SFRJ koja je nastala na tom temelju ZAVNOBiH, AVNOJ itd. Bihaćka i jajačka priča o Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja i Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije, instrumenti su komunista, partizana i antifašista koji su tada u porobljenoj Evropi bili svijetlo zrno pijeska u pustinji kolaboracije sa Hitlerovim nacističkim hordama. A Ovdje su kolaboracionisti bili vlasti Nezavisne Države Hrvatske, ustaše, uz koje su išle i muslimanske strukture izuzev jednog manjeg dijela komunistički i ljudski orijentisanih muslimana tipa Osmana Karabegovića čije ime je i ljetos u Milića Gaju, nakon toliko decenija od borbi na Grmeču, dobilo ovacije od srpskog življa od kojeg je najveći dio samo od djedova čuo za Osmana.
Te dvije tačke trougla koje su bratoubilačkim, međuvjerskim i građanskim ratom rušile ono što je stvarano kao zajednički prostor svih a ne jednoga, nemaju nikakav istorijski i moralni kredibilitet da slave 25. Novembar. To je praznik i datum protiv kojeg su se oni borili.
To je simbol zdanja koje su oni srušili.
Istorijski je perverzno krvave ruke zločina, kriminala i rušilaštva dizati u slavu dana koji je bio plemenita tačka ljudskog suživota i zajedničke borbe protiv istrebljivačke germanske i italijanske filozofije i ideologije.
Nepopravljiv je osjećaj duhovne bijede kada se prisustvuje činjenici da jedna marginalna grupa stranputaša, krimonacionalista i perverznjaka pripisuje sebi tuđe zasluge i kiti se tuđim istorijskim lentama.
Uvredljivo je, kao što to čini Oslobođenje, sva ta imena Rodoljuba Čolakoviča, Avde Hume, Branka Ćopića... podvoditi današnjoj BiH, preciznije Bosni. Oni nisu svoje ideale razvlačili po blatu i krvi borbe protziv fašista zarad onoga što su uzurpatori danas stvorili od ovog prostora.
Jevtino je na taj način dobijati legitimitet za ono što je Dejton nazvano prosto i bezlično BiH a za koju se nisu izjasnili i oni sa treće tačke trougla.
Postoji BiH ali ne postoji zajednička BiH.
Stoga je nametanje 25. Novembra tortura kao i referendum o nezavisnosti.
Samo, ovaj put jednostrana a ne dvostrana.