FILOZOFIJA PENALA

Portugalija ispala na penale. Prije toga, Engleska ispala na penale. Svi Mudroseri, uključujući i trenere, izvikivali su da su penali lutrija. I prije utakmice i nakon penala.

Mislim da previše seru za tolike pare.

Svako ko kaže da su penali lutrija, kaže, u stvari, da nije trenirao penale ni izbliza koliko trenira razne taktike i postavke tima. A trener nije sposoban da pripremi pet igrača koji će pogoditi pet penala.

Penal je cijela utakmica. A dva aktera su, u stvari, dvije ekipe. I onaj ko puca ima sa sobom još deset igrača. I onaj ko brani. Stative i prečka. NPR. Penal nije samo jedan šut sa osamnaest. Pa ako pogodiš gol, pogodiš. Penal mora da bude sastavni dio obaveznog znanja i tehnologije svakog igrača sredine i napada, jednako kao i primanje ili predaja lopte.

Portugal je popušio zato što trener nije imao pojma da onaj Alveš nema pojma. Ali ne samo za to. Nego i zato što nije imao autoriteta da rasporedi igrače po penalima. Onaj Šepuran Ronaldo je trebao pucati među prvima. Ako tako dobro zna sve, pa i penale, kako se šepuri. Raskorači se prije šuta ko moja komšinka Stevka, iz mladosti rane, kad će pišati stojeći a da ne upršće suknju. Da je Ronaldo dao gol među prvima, dao bi saigračima samopouzdanje a golmanu protivnika strah. Ovako, oni koji su pucali prije Ronalda, imali su pojačan strah. Samo da ne poromašim pa da Ronaldo završi.

Kod penala je stajna noga važnija od one koja puca. Njena preciznost je važna kao i odrazna noga u skoku u dalj. A skakači udalj se ubiše mjereći mjesto za start zaleta, da bi stajna noga došla na tačno određeno mjesto. Da li igrači tako vježbaju penale. Pa, nema pojma.

Stajna noga je važna za ugao odlaska lopte u jednu ili drugu stranu i za preciznost po visini. Stopalo prije lopte je pouzdan znak da će šut preko prečke. Isto je i kod slobodnjaka.

Kako sam postao Strijelac Gola u Madridu. Kako stoji u pojoj podjebačkoj biografiji.

Pucao sam penal jednom od mladih rezervi De Gee, koji je tada branio u Atletiko Madridu. Igrali smo utakmicu protiv veterana tog kluba koje je predvodio Milinko Pantić. Našu ekipu predvodio je Nikola Nikić.

Moji saigrači su pozvali mene da pucam penal iako su znali da nemam tehnike za tako nešto. Vjerovatno da ne bi cijelim putem nazad, u autobusu, neko od njih bio na ražnju zajebancije, ako ga promaši. Kao kapiten nisam mogao da odbijem.

Prvo što sam uradio je koncentracija. Donijeli su mi loptu na beka, da mi pokažu poštovanje i da me na taj način privole da pucam. Išao samo odozdo lagano i razmišljao šta da radim. Znam da nema preciznosti da je očešem o statitvu. Nisam bio ni blizu a Nikić se okrenuo od igrališta, strah ga bilo gledati promašaj. Poslije sam mu dušu vadio. Golman je gore izigravao akrobatu, istezao se i trzao na sve strane, pokazujući tako ko je alfa mužjak u šesnaestercu. Odlučio sam da pucam desnom nogom iako sam ljevak. I odlučio da pucam naopak penal, penal koji se ne izvodi.

Kada sam prišao bijeloj tački, sagnuo sam se da postavim loptu i tražio rupu za duvanje iako mi to ništa ne znači. Golman je došao da se rukuje sa mnom. Pružio sam ruku ne dižući glavu i pogled. Ni danas ne znam kako izgleda jer ga nisam gledao u lice ni dok sam uzimao zalet a ni poslije.

Šta je naopak penal. Ko puca desnom zaleti se s lijeve strane pa puca desno, produženo, ili lijevo, pod uglom. Ja sam se zaletio sa desne strane, i to ubjedljivo iskosa, kao da ću pucati lijevom. Pantić mu govori Star je i umoran, igra cijelu utakmicu, neće imati snage, pucaće direktno u tebe. To Direktno ga je odalo, mada ne znam tako dobro španski da razumijem.

Šta je koncentracija. Gledao sam naizmjenično jednu pa drugu stativu pri zemlji i stvarao sliku u glavi gdje će mi one biti u trenutku zadnjeg koraka. Onda sam zapamtio gdje moram stati lijevom nogom, malo dalje od lopte nego što je uobičajeno. I krenuo. Golman je poslušao Pantića, stajao do zadnjeg koraka i shvatio da nemam izbora, da moram šutirati desnom u njegovu desnu stranu, pa je tako i krenuo. Pošto sam lijevom stao daleko od lopte imao sam prostora da desnu uvrnem u kuku, koljenu i stopalu, zajedno sa tijelom i da loptu udarim zadnjim dijelom unutrašnje i pošaljem dovoljno lijevo od golmana. Lagano. Pala je na liniju. Golman se leputao u vazduhu, kao da ima četiri noge i šest ruku, pokušavajući da se vrati.

Kad smo se rastajali, rekao sam Milinku Pantiću Vidi sa momkom, objasni da se dešava, da ne nosi traume, kasnije, u karijeri. Ajdukurac.

Nu. Oni mudroseri pucaju penale za pare. Čitav život igraju za pare. Znači, moraju da znaju. Ja, pak, kao stara drtina, samo više volim igrati fudbal nego što oni vole pare.

Bio je to moj prvi i jedini penal u višedecenijskom fudbalisanju.

Da Mudroseri i Šepuran tako izvode penale, sa toliko koncentracije i plana, ne bi penali bili lutrija. 

GENOCID JE IZMIŠLJOTINA

HAŠKOG TUŽILAŠTVA

Dabome da niko nikad neće uzeti u ozbiljnu analizu Slučaj Hag Protiv Srba ili Slučaj Hag i Postratno Opravdavanje. Preobiman je materijal, glavni junaci nisu planetarno bitni a svih dokumenata, siguran, sam nema. Još kad se dođe u priliku da Mrtva Usta ne govore, stvar će se potpuno zaprašiniti.

Sud u Hagu, koji inače sudi Srbima od klipa i konopca, odbio je optužnicu koju je Tužilaštvo pripremilo za Karadžića a koja ga optužuje za genocid u nekih sedam, osam opština.

Težina i značaj tog odbijanja jeste u ćinjenici da se radi o predmetu Karadžić. Karadžić je odavno u medijskoj i političkoj javnosti Sarajeva proglašen Zločincem Za Medalju, Krvolokom, Divljakom, Životinjom. I prije nego što je došao na sud.

Ako je, dakle, takvom izrodu Haški sud odbio optužnicu za Opštinske Genocide, onda je stvar ozbiljna. Jer taj isti sud, i Tužilaštvo, optužuje i presuđuje svaku šušu za genocid. Tako su uveli praksu da je genocid Zločin Pojedinca. A sva nauka i istoriografija govore o tome da je to zločin vlasti, politike, države i zakona. Što znači da se ne može suditi nekom usputnom pojedincu za politiku i njeno provođenje pri čemu to nikada i nigdje nije ustanovljeno ni u slučajevima gdje je presuđeno kao Genocid.

Sud je, vjerujem uvidio da je Genocid postao politička igračka i da je instrument budućeg preuređenja BiH. Ali i instrument budućeg rata koji može biti samo dvaput krvoločniji nego što je bio onaj sa izmišljenim genocidom.

Doprinijelo je i sistematsko odbijanje i negiranje genocida iz Republike Srpske.

Da su Srpske Pičke odmah reagovale, politički i argumentima, na prvo pominjanje Genocida, tokovi bi išli drugim pravcima. Naprotiv, Čavić poletio da prizna nepostojeće brojeve u Srebrenici i da se izvini što je veoma važan kamen temneljac Genocida. O tim njegovim brojevima sada ni Bošnjaci ne govore. Nemaju potrebe. Zadatak je obavljen.

Haško Tužilaštvo koje je prvo u optužnicu stavilo Genocid kao optužbeni teret, uradilo je to po političkoj naredni. Jer i Tužilaštvo i Sud su formirani po političkoj naredbi. Oni su imali zadatak da opravdaju stradanja Srba i da ih dokrajče na teritoriji BiH jer nije bilo planirano da tu opstanu. Stvar je dalje preuzela bošnjačka propaganda i nevladin sektor koji je počeo da zasijava genocid po svim opštinama. Slučajno su to iste opštine za koje je Karadžić oslobođen.

Danas Lagumdžija kaže da je Karadžić Masovni Ubica. Opet politička optužba i osuda.

Ta igra pravom u kome granatiranje Sarajeva može da bude Zločin Genocida, jednom mora da se zaustavi.

Inbače će Andrić morati da ustane i napiše novo Pismo iz 1920. U odnosu na koje će staro biti Mala Maca.

PANARAVNO DAČIĆ

Kako riječ može sa promijeni suštinu ili donese novu suštinu. Oni koji misle da su riječi samo zastavice, biljezi i oznake za slike, prilike i događaje, nisu u pravu. Riječi su prva i osnovna Ljudska Sloboda. A Sloboda stvara. Sloboda ne ruši. I Riječ može da stvori novu suštinu.

Prije neki dan, na pitanje Ko bi mogao biti mandatar za sastav Vlade Srbije, najveći dio bi odgovorio Pa, Dačić. Taj zarez je bio najvažnija riječ u toj sintagmi. Značio je dvoumljenje, nesigurnost, otezanje, značio je Mislim da bi moglo tako da bude. Danas, kada je vijest objavljena, danas se može reći Panaravno Dačić. Sada to izgleda kao da je oduvijek bilo tako. Riječ Panaravno ne ostavlja mjesta zarezu i sumnji, otezanju i mlitavljenju. Riječ Naravno, Naravski, Prirodno, postaje sada riječ iznad, na višem nivou.

Volim da stvaram riječi. Zato što je to sloboda. Nije sloboda biti kandidovan kao što kažu Sejdić i Finci. Šta će ti sloboda kad ne možeš biti izabran. To je jalovljenje. Kao što nije sloboda držati se za ruke sa muškarcem. Kad on ima Onostvar. I paradirati prajdom i korzom.

Sloboda je prejaka i riječ i suština, da bi se koristila za svašta. Sloboda je stvorila prvu riječ. Onaj moj predak koji je prvi sišao sa drveta, mada ja znam da je bio drljavac i pao, gledao sam svojim očima, i, pošto se osovio na nogu, ugazio u govno, promumlao je riječ Gouooovoovo. Tu prvu riječ donijela je sloboda. Sloboda da Čupavi Predak stane u govno.

Prvi srpski Ćeraćemosejošac, Matija Bećković, reče u Andrićgradu, na prigodnoj besjedi, opremljen leptir mašnom i crnim sakoom, rečenicu pohvalnicu Višegradu Gradu i Kusturici, iz koje iskoči sintagma Čuvari Dokonog Kamenja.

Eto, ušta se pretvori sloboda kad staneš u govno i ostaneš na mjestu. Čuvaš tuđe kamenje, zapišotine i spomenike tuđim carevinama i armadama. Onima istim koje je Gavrilo Princip simbolično ubio kraj Miljacke pa mu Patrioti stope sklonili u slavu ubijenog okupatora.

Ili čuvaš izumrle picajzle u banjalučkom Picinom parku a ne znaš ko je bio Pico, kako je sinčić mog prijatelja upitao mamu i tatu pošto im je saopštio da bi i on išao da šeta oko područja Picajzlwood.

Sloboda je da uzmeš mandat i da kažeš Ne zanima me Nebeska Srbija, Imam odgovornost. I dođeš, svježe umandatljen, Dodiku, preko Drine, Kusturici, Višegradu, i  kažeš da je obaveza Srbije da pomaže, sarađuje pa i da se brine o Srbima Ovdje. Kad drugi mogu preko desetina hiljada kilometara. Može i Srbija preko Drine.

Cenim Dačića kao konačnu Osvešćenu Srbiju. Videćemo kako će i šta biti. Mislim da Hoće. Mada na Reč Milošević potežem Kaćušu. A Kaćuša je takođe riječ koja je promijenila suštinu svijeta oko sebe. I onoga što je naimenovano njom. Prvo je bila riječ Katarina. To zvuči resko, odrješito, postrojavajuće. Podsjeća me na Utrina Uzorana. Ruski čovjek je, jamčim, znao to pa je uljepšao Katarinu sa Katja. A ruski vojnik nije bio zadovoljan ni tom nježnošću. Nešto, što mu pred Hitlerovcima ostavlja život i toplinu u njedrima, mora da ima nježnije ime. Katjuša. Kaćuša. Sloboda da krvoloka u svojim rukama odlikujem najnježnijom riječju koju znam jer mi spašava život od Usranog Okupatora.

Sloboda da se od gradova čine Svjetovi i da se ponovo, u Lijepom Starom Gradu, uspravi Andrić, koga su predrat srušili odmetnci od ljudi, sloboda je mnogo veća od gradnje Ćuprije Na Drini.

Suština Slobode i jeste da uvijek bude Nova i Veća.

Nekad je Milošević na Drini sagradio Sankcije. Sa samo malo boljom namjerom nego Mehmed Paša Ćupriju. A onda je Sloboda narasla pa je Mandatar došao na onosankciono područje.

Dok su dolje, južnije, danonoćne straže oko Dokonog Kamenja.

Ma, naravno.  

PALI KASUMOVIĆ

I HELIKOPTER

Sreća da Podministar Nakurac Kasumović nije helikopterom otisao u Iran. Nedajbože da se izgubi takav dragulj. Ne mislim na helikopter iz flote Oružanih Snaga BiH, poznate u narodu kao Čavrndija force.

Podministar Kasumović, koji je, zajedno sa ostalima, u posebnom, zasad neobjašnjivom, agregatnom stanju uzrokovanom slaganjem Zlatkove Kocke Vlasti, otišao je u Iran da nešto, kobiva, razgovara o kreditu koji se ne realizuje. Kopitar. Ljudi ne znaju gdje su, svakog jutra može ime se nad glavama pojaviti Nebeska Demokratija u potrazi za oružjem za masovno unistenje. A Kasumović došao da pita za kredit.

Ali sam se posebno zadubio da vidim ko je veći kopitar. Kasumović ili novinari. Našli da ga pitaju da li ministar Špirić zna da je on, Kasumović, otišao na put. Da li mu je potpisao nalog. Da li je utvrđena platform za razgovore i posjetu.

Novinari kao da ne znaju u kojoj zemlji živimo. I Kasumović s njima. U zemlji u kojoj Terzić smijeni Ivanića iz sedla ministra inostranih poslova. Pa ništa. U kojoj bivši ministar Alkalaj radi šta hoće, četiri godine, a nikom ne padne napamet da mu uradi bilo šta. U zemlji u kojoj u jednom danu padne dvadeset pet odsto zračnih snaga. U kojoj Član P, u pravilu bošnjački, ali sa manjom kličinom bošnjačkih glasova, takođe hoda kud hoće a ne pita nikog.

I onda im je Kasumović sasuo u notes. Na Kurac Ga Nabijem. Mislio je na ministra. Vidi se sabljarsko otomansko porijeklo. Nije nježan i prefinjen kao Mihajlica koji se anamonjima obraća sa Pičke jedne. Pomenuo je, Kasumović, i Četnike i Ravnu Goru.

Kako je Onaj File pogriješio što nije samog Kasumovića pozvao u Brisel. Da vidi kakvo je stanje u Zemlji Mape Puta.

Moj File. Jesi dobio resor.

To što demonstrira Nakurac Kasumović nije nikakva vijest. Tako funkcioniše rasada u toplim lejama nedejtonskih i vanustavnih institucija BiH koje su zasadili, zasijali i pozabadali, Unitarno Sarajevo, Vlasnici Bosne, Eksluzivni Patrioti, Visoki Predstavnici i dio Međunarodne Zajebnice. U to spada i Konstitutivnost Svih Svakuda. Pa Kasumović može da bude konstitutivan i u Iranu a Špirić ne može ni u Savjetu Ministara. Već samo na Ravnoj Gori.

Stoga će cijena koštanja tih Zajedničkih Instrumenticija, koju će na vidjelo iznijeti skorašnja rasprava u Narodnoj skupštini Republike Srpske, biti samo dio činjenica.

Mnogo više nas košta nematerijalno funkcionisanje i postojanje cijelih ergela nizaštonejebavajućih funkcionera. Jer, šta radi Kasumović, vjerovatno ne znaju ni u Esdea. Niti će Esdepe znati šta će raditi njihov, kada zauzme Nakurčevo sedlo.

RADIKALIZACIJA ILI ASIMETRIJA

Zlatko Pajton Šou, koji traje u Federaciji i Savjetu ministara i koji je premijerno izveden pod nazivom Čekajući Savjet Ministara, može unutar Bošnjačkog Političkog Kruga proizvesti samo dvije posljedice. Kombinovani aksl – Dva Čaušeskua i jedan i po SovNarKomGosPlan. Pri čemu prvi element predstavlja primitizovanu balkansku varijantu diktature a drugi Državni Plan u privredi koji se svodi na poklapanje upravnih odbora i finansijskih gnijezda.

Druga posljedica jeste radikalizacija bošnjačkih stranaka koje su ostale izvan tora. Esdea i Esbeiha. Pošto Esdepe & co nemaju nikakav program niti ideologiju za Bošnjake, Esdea im se ne može suprotstaviti nikakvom ideološkom ili programskom argumentacijom. A svakodnevna povika Oni hoće de da ovladaju ovim i onim, ne donosi političke poene i glasovne dobitke. Ostaje im da se uhvate klasičnog nacionalizma i radikalizacije bošnjačkog vizira. Ako budu pametni, prestaće da pričaju o Državi Bosna.bu.

Pošto to neće biti kraj procesa, slijedi dalja destabilizacija Federacije jer je izvjesno da će Zlatagan pokušati da Hadezeove i Hrvate zadovolji ministarskim mjestima a da se izbjegne Hrvatska Izborna Jedinica i Treći Entitet, pogotovu. Čak i ako bi postojalo nešto razumijevanja za te procese oni moraju biti dugoročni a to znači i nestabilni.

U toj višegodišnjoj Osmoj Ofanzivi Federacije, Republika Srpska treba ostati pribrana. Ali to nikako ne znači da treba biti pribrani posmatrač ili da treba čekati da se svi ti procesi završe pa da onda Krene Putem Sreće Te.

Republika Srpska treba za sve to vrijeme da radi na Asimetriji. Pri tome joj može pomoći efikasna vlast i usklađen politički sistem. Republika Srpska mora tražiti način da sa Birselom priča odvojeno kao što je to bilo na početku strukturalnog dijaloga. Ona mora neprestano slati poruke Briselu da je ona izvan mraka i bezdana Federacije i da mnoge korake može da poduzme ne čekajući rasplete. I ne čekajući Jedan Glas.

Ta Asimetričnost može značiti i povratak na izvorni Dejton ali i razdvajanje nadležnosti Republike Srpske i Federacije na one izvršive i one čekajuće.

Brisel bi mogao prihvatiti takve asimetrične akte jer bi mu to bio argument da nešto poduzima. Ali Republika Srpska treba imati u vidu da stvarno pridruživanje nije realno. Brisel će sve više fabrikovati mape puta i tako obilježavati put ka Evropi, da balkanske protuve ne zalutaju. U to spada i fantazmagorija o KOMACU, Beneluks Unija Kosovo, Makedonija, Albanija, Crna Gora.

A Asimetrija je i najbolja podloga Mirnog Raspada.

MAŽINO LINIJA
REISULA CERIĆA

Ne razumijem kako ne mogu da shvate.
Sedam Sekretara Skoja, Sedam Simbola Kulture Bosne.ba nije propalo uzalud. To je zakonitost. Nemoguća Bosna i Hercegovina ne može da održi svoje Institucije Kulture. Jer ta Nemoguća Zemlja nema svoje istorije, kulture, književnosti. Nije Andrić uzalud rekao sa se ima smatrati srpskim književnikom. Kao i Meša. Kao i Skender. Kao i Kusturica. Ne radi se tu o prostom napuštanju vjere ili uviđaju da je nekada neki predak promijenio vjeru. Koji bi vrhunski stvaralac želio da bude stvaralac u Nepostojećoj Zemlji.
Osim toga. Ahdnama nije kultura. Konjaništvo, sabljarstvo i sepetarstvo nisu ni kultura ni istorija. Tragedija nije pozorište. Mržnja nije civilizacija. Život u samonametnutom genocidu nije muzejski eksponat.
Upravo te institucije kulture, taj otpad SRBiH, Samostalne Radionice Branka i Hamdije, Reisul Cerić vidi kao propale rovove u linije odbrane BiH. Akademska zajednica je napustila rovove i liniju odbrane. Intelektualna elita napustila Prvu Liniju Odbrane. Mediji napustili PLO. Stranke i Partije napustile PLO. Samo gledaju svoja posla koji se zove interes.
Kuka Reisul izaglasa. Suze roni u besjedi povodom Dana Ajvatovice. Malo za Liniju Odbrane, malo što on, Najpošteniji, završava svoje dežurstvo u rovu IZBiH.
I kao Šef Nacionalne Vatrogasne Jedinice, postavlja dijagnozu. Nema potrebe nikoga prisiljavati da voli ovu zemlju. Oni, Srbi i Hrvati, imaju svoje rezervne i obećane domovine, otadžbine i države. A mi, Bošnjaci, nemamo ništa nego Bosnu i Hercegovinu. Mi smo jedini njeni patrioti i jedini branitelji i spasitelji.
Doista. Nema potrebe nekoga ubjeđivati da je suludo toliko voljeti Bosnu Usranu. Bosna.bu.
Ali se mora po hiljaditi put reći Reisulu Ceriću da se počeše iza uva i shvati. Zašto tu PLO napuštaju svi. Pa nije Zlatagan toliko slijep da ne shvati da je kasno da ovlada Stanarima, Ugljevikom, Gackom, HET-om. Drži se Elektroprivrede federacije i Telekoma.
I da on i Bošnjački narod nemaju prava na cijelu BiH. Imaju prava koja im je dao Dejton. I to im je puna šaka brade. Obzirom da su izgubili rat za Bosnu.bu. za koju je njihov politički i vojni vrh žrtvovao mir. Ta prava su ograničena i evidentirana su kao Muslimansko-Hrvatska Federacija. U međuvremenu su Hrvate naguzili pa su se prava našla u dodatnom neobranom grožđu.
Blagoglagoljivošću na temu rezervnih i obećanih otadžbina i domovina, Cerić otvara kapije i pendžere Srbima i Hrvatima da odu iz Bosne Njihove, Jedne Jedine Patriotske.
To je Drugi Otomanski Pohod. Nedostaje još samo Reisnama. Kao nekad Ahdnama. Onaj ko ostane neka zaboravi svaku nadu ali ima pravo da ispovijeda vjeru. Po šumama i gorama.
Nu. Stvari stoje drugačije. Niko nema prava na cijelu BiH. Jer ona cijela i ne postoji.
Bošnjaci neosporno imaju pravo na nacionalnu državu. Ali to nije BiH. To nije ni Republika Srpska. Ne znam kako stoji stvar u Muslimansko-Hrvatskoj Federaciji. Tamo bi, negdje, trebalo da bude ta Nacionalna Država Bošnjaka.
Eto, Reisule. Dok ste se bavili iluzijama, dogorjelo sokolu do muda. Pardon, do Telekoma.

LAŽI

SARAJEVSKOG

KRUŽNOG SOKAKA

Otišao jedno jutro, tu skoro, Američki Ambasador na kahvu kod Sulejmana Tihića. Iako AmAmb još nije naučio Čašijski, koji je nad jezik Bosanskom, Srpskom i Trećeentitetskom, i nije znao da izgovori klasiku kaldrme Št ima, ba, Sulejman Tihić je razumio da ga pita za Zlatagana. Zlatko je jedan obični prevarant, on nije respektabilan partner, nema tu ni Države ni Čojeka, mi smo, Esdea, snaga naroda i insana, mi smo na evropskom putu, mi samo po ustavu i pravu, ništa na silu i na prevaru, samo legitimno, nas je birao narod i dao nam mjesta u Federalnoj vladi, a Zlatko je oteo hrvatska mjesta, i dao nam mjesta u Savjetu ministara. Dobro, naš Desnica nema Zlatni Ljiljan, jebiga, čojek bio daleko od Igmana, nemere se Zlatni Ljiljan dobiti u provinciji.

Gud. Kaže AmAmb. Rasumio sam. Pikla Plutforma. Džebiga.

Nakon razgovora, u Esdea sjednu za pisaću mašinu, Biser Bugojno, onu što ima haubu kao Opel Olimpija, i sroče saopštenje.

Nešto u stilu Američki Ambasador podržao stavove Esdea.

Onda sjednu u AmAmbasadi i demantuju. Nismo se opredjeljivali. Jer vaša sranja nisu naš nacionalni interes. Dodajem.

Dobro. Znam da to nije velika Ambasada. Ne može biti Velika Ambasada u maloj zemlji. U zemlji koja ne postoji. Osim toga, kakva je ambasada kad na nju može da puca i Jašar. Ali nije red lagati o razgovoru sa AmAmbasadorom.

Znam da Sulejman uobičava da laže. Sjeća li se iko Pruda. Tamo je Čović napisao jedan papir u kome je rekao da bi mogle biti tri teritorijalne jedinice i Sarajevo kao distrikt. Sulejman je odmah, samo sedam kilometara od Pruda, slagao. Razgovarali smo o regionalizaciji. Zašto ne bi Bijeljina mogla da se pripoji Tuzli a Bihać Banjaluci.

Sulejman laže na Aliju. Čak ni Bakir ne laže na oca koliko Sulejman laže na njegovog oca.

Ta Laž Kružnog Sokaka je neosporni ostatak Otomanske stabilnosti.

Jedini lijek protiv Suljine laži je da on, Suljo, za svako pitanje izdaje Ahdnamu.

Mada to neće riješiti problem. Jer, i Zlatagan umije da laže. Čudo jedno. I drugi. Samo još nisu došli u priliku. U Sarajevu se još uzgaja Lisabonska laž.

Tako su Strancima Usrancima godinama lagali o Republici Srpskoj i Srbima.

Sulejmanu je to prešlo u naviku. Za trenutak se zaboravio. Podsvijest mu rekla da je i Lagumdžija Srbin jer ga je detektovala kao neprijatelja u rangu Republike Srpske.

Džebiga.