U KASABU STIGLA
KOMENDIJA ANĐELINA

Srpska stvar u Praznini, BiH je, u stvari, u državnom, političkom i ekonomskom smislu, prazan prostor između Srbije i Hrvatske, kojeg, kad sam poetičniji no obično, zovem Naseobinom, stoji fenomenalno.
Sarajevo se oduševljava Turskom a o Srbima kao Agresorima po svijetu govori Anđelina Džoli.
Cerić vjeru ulogorio u Silos a Lagumdžija nelegalno vlada Federacijom.
Brisel došao u Republiku Srpsku a ćirilica ušla u lične karte.
Iz tih nekoliko sličica Praznine, moguće je zaključiti da se sve mijenja samo Sarajevo još treperi i titra u sparini ićindije, dok cijela kasaba, kao Višegrad kod Andrića, spava. Sarajevski intelektualni, politički, kulturni, pa i vjerski krug i obrub, pošto Cerić vjeru, ne cijelu, nego sebe i saopštenja odgovarajuće Službe IZ, trpa u sve naprijed napomenuto, pa i u Silose, nemaju snage da zaustave to stajanje u mjestu. Da zaustave tapkanje u mraku. Tapkanje u ratu. Da zaustave povratak u žertvenu prošlost. Nemaju snage, ali nemaju ni volje niti hrabrosti.
Dopustili su da budale prave Bosnu. Da još luđi govore o njoj. Bono, Amanpur, Džoli. Ništa se nije promijenilo. Dvadesetogodišnja ićindija. Dopustili su, trajno i nepovratno dopuštaju, da vjera uređuje pravo i pravdu, da se Silos brani sa vjerske slobode, da upišana holivudska kurvetina govori o Srbima kao agresorima, da se u Srcu Patriotskog, Slobodarskog, Antiagresorskog, Antifašističkog, Olimpijskog Saraja, šepuri neustavna Vlada Federacije.
Praznina, Bosna i Hercegovina, postala je, tako, samo permanentna pripovijetka Ćorkan i Švabica. Švabica je svaki put druga. Taj Bono, Amanpur, Petritčscht, Švarc Štelung, Pešdaun... sada je Anđelina Džoli i Švabica i Ćorkan.
Ta jevtina igračica iz malog cirkusa porasla je u kasabi do kobne i tajanstvene veličine. Ona je uzburkala varoš, ispunila kuće šapatom i plačem, i muška srce velikim željama i zanosima
Ona je po Velikoj Kasabi, po svijetu, pričala o 50.000 silovanih žena od strane Srba Agresora.
Tako je i prije bivalo. Silajdžić je išao po svijetu i širio priče o srpskom seksualnom divljštvu i nastranstvu nad onim što se može dobiti džaba ili za dvije, tri, riječi, u najboljem slučaju za rukoljub, ili za jabuku kao u Rogatici nekada, svuda po svjetskim sokacima pa i po našima.
Te jeseni su šljive rodile kao nikad. Prodavalo se i prodavalo i opet su sve kace bile prepune, prelijevale se i širile nadaleko miris alkohola u vrenju. Te zime snijeg je zakrko kao nikad. Čistilo ga sve živo, i konji i ministri, i novinari i kruške bageristi a opet je prelijevao lavinama preko cesta i puteva a hladnoća se širila i nad Tešnjom i nad Bosnom.
A o Gospojini se digle žene u Čajniče Bogorodici kao nijedne godine. I Turkinje im dodaju pokoju paru za zejtin ili svijeće, samo ne bi li pomoglo da se skine urok i napast kasabe.
Taj urok i napast kasabe, danas, ne želi da skine i prekine niko. Svi uživaju u prljavom sranju neartikulisane Anđeline. Neki ne uživaju, šute. Ipak.
Anđelina je i Ćorkan i Švabica. Zaludjela je Kasabu. Čak je i onu Žbanilu zasjenila. Istovremeno, igra po Velikoj Kasabi i priča ludosti o Aušvicu i Agresorima. Mekoguza kurvetina objašnjava taj preokret od Srba Logoraša Aušvica do Srba Agresora. Pa i Ćorkan vidi da je to najobičnija sarajevska potplata. Jer, o tome Anđelina ne zna ništa, kao ni o sukobu civilizacija Ovdje, kao ni o prirodi ratova u BiH i na području bivše SFRJ. Dok domaća kasaba šuti, misleći da će jednog dana, ili jedne večeri, kad prođe ustajala i sparušljiva ićindija, od Saraja nastati Bosna bez Srba, Bosna bez svih, samo sa Patriotima, ozbiljan svijet vidi da je Komendija prevršila mjeru i više se niko od uglednih gazda i trgovaca, ozbiljno ne bavi Domaćom Kasabom, Prazninom. Niko ni zaponac da zatraži za mezu. Ni malo soli na vlažan prst.
Kasaba Saraj čini veliku grešku puštajući Ćorkane i Švabice da čine ono što nikad nije bivalo. Da kurve pričaju o jednom narodu. Da vjerski vrhovnici brane i veličaju logore za Srbe.
Razumljivo je da kasaba i čaršija mogu da stoje na jednom mjestu i da trunu u smradu zajedničkog jendeka.
Ali za države to nikad nije bivalo.
Napomena: Korištene su neke rečenice i sintagme iz pripovijetke Ćorkan i Švabica.

VARIJACIJA NA HUTBU
Kako je zapisano: A kada bi im se ponovo pružila prilika, opet bi nastavili da rade ono što je bilo zabranjeno, jer oni su zaista lažljivici. Oni bi opet u Silose išli jer tako su završili narodi koji su laži proizvodili. Nestali su. Putujte po svijetu hadžićkom i tako pričajte. Recite im Istina je došla i zato Laž mora otići. Istina je kad ja dođem i kažem da je Istina d.o.o. došla. O tome oni ništa ne znaju a ni preci njihovi.
Istina je da je Istina u Sihlosu, i drugijem Sihlosima, bila četiri godine, tri godine, dvije godine, negdje i manje mada bi bilo bolje da je i danas tako jer Istina je vječna a prolazni su oni koji joj se suprotstavljaju. Laž nije nikakav oblik Patriotizma. A zna se ko je na ovoj zehmlji, koja je srhpska, kako uči onaj lažljivac vasić, bio jedini Patriot i ko su bili jedini Patrioti. Zločinac počinje time što predstavlja da laž naliči na istinu a završava time što istina naliči na laž. Oni su naličili na agresore i na genocidaše a onda su agresori i genocidaši naličili na Srbe.
Istina je drahgulj, Najveći d.o.o. kako je pripovijedao Neulaživi. Zato oni hoće da nam Istinu ukradu i da vi za njihov boravak u Istini Silos d.o.o., budete u Laži, Okružnom Zatvoru s p.o.
Istina i laž svakako postoje. To je po zakonima fizike. I to je naša poruka Hadžićanima i onima koji su u Zatvoru s p.o., poruka da ćemo se boriti da se brane sa slobode. Lahko se braniti iz Sihlosa. Stoga mi sa ovog časnog mjesta, u ovom časnom danu, sa ovog časnog stepenika, iz časnih cipela, pred ovim časnim ljudima koji su danas u džamiji, tražimo da se uhapšenim Hadžićanima odmah i bezuvjetno omogući odbrana sa slobode jer oni nisu zaslužili da ih se zbog odbrane svog doma i domovine, ponižava.
To što je nekoliko hiljada Lažnih išlo u Istiniti Silos, to je Svevrhunska Patriotska Istina, S.P.I. Ti Lažni, kojima krv ima više laži nego crvenih krvnih zrnaca, i zelenih zajedno, žele da rašire Laž da su bili ovdje u Silosu na logorovanju i da su imali svoje čakije za otvaranje konzervi a da su subotom dobijali ananas, onaj u kolutićima, i da im, vi časni ljudi, sa časnim stražama, i časnim puškama u rukama, niste dali da se priključe Patriotskoj Borbi Istine i Kavge. Istina je jedino da onaj Jovičić s.r., nije mogao u Patriote jer ga je šejtan obalegao dok je prije Patriotizma hodao po onoj petokrakaškoj skupštini, a nije ni dovoljno visok za Patriote i kosa mu stalno raščupana, ko i on sam, naročito otkako je toliko vremena proveo na Logorovanju Laži.
Naša poruka Hadžićanima, sa ovih uzvišenih stepenica, je naše veliko hvala za veliku hrabrost i gostoprimstvo koje su samo Hadžićani znali pružati u danima Naše Odbrane od agresije na Naš Narod i Našu Državu.
Hadžići su bili i ostali oaza slobode i časti Našeg Naroda.
Gostoprimstvo i Patriotizam vazdan idu zajedno. Kao i Kazani i Silos.
Idite po svijetu i širite istinu o tome. O Gostoprimstvu Našem. I o Pasjaluku Njihovom. O Istina našoj. I o Lažima Njihovim.
I gdjegod žitoprodukt ima, mlinpek neki, pekara parna, silostrejd, žitoprerada kakva, neka se okreči, i krovovi poprave, spriječite da se privatizuje, jer će opet trebati za Istinu Našu. Laži se ne iskorjenjuju tako lako hladnom istinom, kao što je govorio Svelažounuštivi.
Probudi se, Moj Narode, i nemoj čekati da jednog po jednog odvode. Ni mi nismo odvodili jednog po jednog.
Već po stotine.
Probudi se, jer se nikog osim Boga ne bojimo.

NE PADA SNIJEG
DA POKRIJE GRAD
NEGO DA POKAŽE NERAD

Kako je umro Tito, niko ništa ne radi. Niti želi, niti zna.
Snijeg, Početkom Februara, napravio kataklizmu. Mediji i neodgovorne mudoklapčine stvaraju pretpotopno stanje. Snijeg od pola metra, barem na banjalučkom području, predstalja se sudnjim danom. Tamo daleko, na Istoku, javlja se o snijegu od nekoliko metara. Tako se laže javnosti da su mjestimični smetovi višemetarski snijeg koji je napadao ravnomjerno po cijelom području.
Novinari stvaraju paniku, građani napadaju vlast, svaka kuća se proglašava odsječenom od svijeta, Borenović i slični lovci u mutnom uzeli lopate i hvataju jevtine narodne poene. Lopataju demokratski progres, STJ.
Novinarsku nejač, bez iskustva u životu i u geografiji, izuzev relacije kuća disko, disko kuća, redakcije šalju da se slikaju kraj puteva i da kukaju kao je Bjelac Zakrko.
Vlada se pretvorila u dispečerski centar, skuplja bagere i šalje u odsječene opštine. Spašen je Kalinovik, spašava se Foča, Trnovo se negdje zaboravilo.
Da li je, međutim, stanje takvo kakvim se predstavlja.
Neku veče, neka ljudina iz Sarajeva priča kako je to Nekad Bilo. Na dva, tri tramvaja, veli, montiraju se grtalice i oni voze, svako po svojim linijama, kako snijeg pada tako ga i razgrću. I bog te veselio. A sada, panika, radne akcije, mobilizacija, dajte lopate da se čiste šine. A tek petog dana novinari su pronašli čovjeka koji konjima i grtalicom čisti seoske puteve. Ako nema ljudi, barem ima konja, a grtalice se prave od dvije deblje daske.
Stanje, dakle, nije takvo kakvim ga u sarajevskim i drugim medijima predstavaljaju novinarčići i službeničići.
Nije ni oko Banjaluke takvo kakvim ga novinarice amaterice predstavljaju javaljajući se iz njiva.
U nekim opštinama jeste sniježni udar paralisao neke funkcije. Struja i putevi.
Ali, ključno pitanje je Da li je moguće da u tim opštinama gdje je vlada odvezla bagere, niko nema kamione, grtalice, traktore, gusjeničare, utovarivače. Ni privatnici. Da li je moguće da neko u nekoj vukojebinskoj opštini ne zna da svake zime u njegovoj opštini pada snijeg. Kako je moguće da je pravi rat na tenderu za izgrdnju šumskih puteva a kada treba očistiti nekoliko kilometara opštinskih puteva, pomor. Nema nikoga i niko nema ništa.
Vlada Republike Srpske trebala je donijeti dekret o normalizaciji i naći pravni način da se, za nepoštovanje, smijene opštinska rukovodstva i imenuju povjerenici. Kako može Kalinovik da se oslobodi, da ljudi budu optimistični, a iz Nevesinja, Ljubinja i Berkovića samo šalju glasovi o propasti. Onaj Obrvan iz Foče hoće da bude lider u BiH a nije u stanju očistiti opštinske puteve. Rasformirajte svoje opštine, gospodo načelnici. Proglasite stečaj. Odrecite se izlaaska na izbore.
Ovako, Vlada mora da nabavlja kačkete, pištaljke i crvene zastavice, da prati i prosljeđuje konvoje.
Vlada je trebala donijeti i dekret o kaznama koje moraju platiti oni koji su dobili ugovore za čišćenje puteve. Trebala je kazniti sve one u elektropreduzećima na čijem području je snijeg povaljao vodove. Da li se električni vodovi grade za hodnike ili i za oluje i mećave.
Vlast nije samo Vlada i Predsjednik Republike. Vlast je upravnik dionice elektroprenosa. Vlast je i direktor komunalnog preduzeća sa dva kamiona. Ili neko misli da su vlast samo one prve dvije stavke a svi ostali treba da budu vojska mudoklapčina.
Pada snijeg. I sutra će smak svijeta.

MUTANT,
AĐUTANT
ILI DEGUTANT

Manje je bitno da li Čeda Nečetnik deluje konceptualno ili je Potpuno Izludeo.
Bitno je da udara na temeljne odrednice, moguće je reći i vrednosti, Srbije i Srpstva.
Možda Čeda tek u svojoj izvitoperenoj violenciji uma dolazi do takvih poteza koji su odavno napustili područje političke borbe, političke avangarde i političke vizije. Jer, teško je pomisliti da svestan čovek deluje tako naertikulisano protiv koordinatnog sistema na kome sedi.
Pošto je optužio Srbiju, Srbijansko Rukovoditeljstvo, što ide na noge Republici Srpskoj, koja je, po njemu, nastala na genocidu, kao da su Tadić i Patrijarh otišli direktno ljubiti noge Hitleru i Geringu, Čedohamed je u Novom Sadu optužio Crkvu, pravoslavnu, srpsku, da je mutant jedne pogubne politike.
Ekvilibristika budala može da bude zanimljiv javni i politički folklor i da izaziva sažaljenje i smeh kao u slučaju upotrebe priglavaka kao nakurnjaka. Ali ta ekvilibristika je ograničena temama i obuhvatnošću.
Neke teme, neke temeljne stvari, svake nacije i društva, ne pripadaju budalama i njihovoj dnevnoj ekvilibristici.
A i kada pripadaju javnoj analizi, i žongleraju budalaša, temeljne teme moraju da budu konkretizovane. Pa se o Crkvi, na primer, govori kao o miljeu koji toleriše mestimičnu pedofiliju, ili koja produkuje politikofiliju, dodvorava se političarima, ili uči od njih loše stvari, ili, ili, ili.
Čedohamed je Celu Crkvu okarakterisao kao mutanta. Tako nije ni komunizam bio kataklizmičan po veru kada je rekao da se radi o opijumu za narod. Liberal je napao Crkvu kao genetski modifikovan grašak. Neprihavtljiva je.
Tako je, u istoj meri čistilišno, nastupio prema jadnoj količini od milion i po Srba u Republici Srpskoj, Ostatku Ostataka Srba na bivšem prostoru SFRJ. Nastamba im je nastala na genocidu. Možda bi ih jedino spasilo kada bi se razbežali po vodama i ponovo počeli da žive na sojenicama.
Kako je u slučaju Srpske i Srba Ovdje tražio uništenje njihovog ustavnog i dejtonskog okvira, uz zabranu dolaska Srbijanskog Rukovoditeljstva na to područje smrada, tako je u Novom Sadu zatražio izolaciju leprozne Pravoslavne Crkve Srpske.
Čedohamed je dio šireg kordonkriga koji već tri decenije nastupa prema Srbima. Svaki od njih ima totalne ciljeve. Ciljeve Uništenja Temeljnih Vrednosti.
Uništiti Kosovo kao duhovni izvor.
Uništiti vojnu industriju kao izvor međunarodne crkavice.
Uništiti vojsku ulaskom u Nato.
Uništiti medije.
Uništiti srpski identitet i samostalnost u samom zametku (Republika Srpska).
Uništiti Crkvu.
Nešto od toga Čeda Liberal je umislio kao svoje ciljeve.
Tragično je, samo, što je Srbija tako nesposobna i mlitava, da ovakve ekvilibristike budalaša imaju mesta na površini.

SUMRAK OPOZICIJE
Kako je teško oronuo Demokratski Progres, vjekovna osobina Srba, koju je kod njih otkrio, na osnovu predviđanja Tarabića, Mladen Ivanić. To se u narodu kaže SKZ.
Doveo se u situaciju da javno napada odluke za koje je glasao PDP, pokušavajući javnosti da podvali da je to izglasao sam SNSD uz pomoć Jahorinskog Bratstva.
Radi se o Zakonu o državnoj pomoći kojeg je Ivanić ocijenio klasičnim prenosom nadležnosti. I za njega su glasali Pedepovci u Parlamentarnoj skupštini BiH. Ivanić nije ni trepnuo nego je optužio SNSD za izdaju i kolaboraciju sa mrskim unitaristima.
Mladen Rastjerivač, rastjeruje iz partije sve kao i Lagumdžija, zato mu se stranka i zove partija, iz stranke se teže rastjeruje, zna to Bosić, igra na jevtin pokeraški trik. Svakodnevna javnost ne prati ta glasanja u Stambolu niti zna šta je državna pomoć, kakva pomoć kad nema države, pa onda diže paniku pokušavajući tako postati potencijalni spasitelj Republike Srpske.
On, koji je dao indirektne poreze Sarajevu. Bilo bi moralno da mjesec dana obilazi oko UIO, u centru Banjaluke, sa suzama u očima i da se onda, kad malo ladnoća popusti, samozapali ispred jazbine Bivšeg Keme.
Ne samo Kako je oronuo Demokratski Progres, nego i Našta je spao Mladen Ivanić. Da bude portparol lažov. Malo govorljiviji od onog mu novog unezvijerenog lika koji se odnedavno pojavljuje na Televiziji za štrajkove, ulice i gladovanja, u posljednje vrijeme Glavnom Štabu za praćenje aktivnosti samo pojedinih ministara, jer ni Borenović ni Crnadak nemaju više motiva.
I na to da ga Bosić čak ne vodi ni kod Nikolića, kao Mihajlicu.
Suština tih pojavica na opozicionoj medijskoj sceni jeste u najavi kraha Pedepea na lokalnim izborima što će biti njihov i definitivni krah. Predlažem Borenoviću i Crnatku da organizuju prelazni rok i odu kod Pavića. Kod njega može čak i Zrilić. Oni bi bili među prvim violinama.
U teškoj borbi i jahorinskoj saradnji Esenesde i Esdees će pobijediti u svim opštinama u Republici Srpskoj, osim kod Marka, a prognoziram da se nigdje neće toliko zavaditi da bi Pedepe mogao da glumi vlast.
Sa krahom Pedepea i Ivanićevog Progresivnog Nudiguziluka, pada i Čavić. Mada je u posljednje vrijeme napredovao. Strančica mu se doselila u istu ulicu gdje je i Esenesde. Misli, sirota, pobjednici dolaze iz ulice Petra Kočića. A sa padom Čavića pada i Fočak.
Stoga je bitno da se Esenesde i Esdees toliko predizborno zavade da tim trinama i kučinama, svima zajedno, ne pripadne ni stotinjak odbornika na cijelom prostoru Republike Srpske. O načelničkim mjestima neću da zborim.

PERMANENTNA

NACIONALNA

NEKROPSIJA
Avazovi sve brojniji lešinari, ko da ih je sve porodila Almasa Hadžić, preusmjerili su tu nekad ozbiljnu novinu u svakodnevno lešinarenje i generisanje postzločinačke histerije do nivoa koncpeta. Mora da je neko tamo kreirao politiku pod zajedničkim imenom Kasapi živog Tihića i mrtve bošnjake.
Tako se već nedjeljama piše o izvjesnoj Prijedorskoj Muslimanskoj Legendi, Doktoru Esi. Esu su ubili, kaže Avaz, Prijedorski Četnici. Ali to nije vijest. Vijest je da njegova djeca nisu Bošnjaci nego su uzeli neka tuđa imena. Avazov američki dopisnik, isto lešinar, skoro Muška Almasa, ubija u pojam sve žive čitaoce Avaza. Sugeriše se da djeca pokojnog Ese ne smiju da kažu da su Esina. Neka nedivljiva srpska četnička ruka vlada Amerikom i svim njenim doseljinicima.
Sada je lešinarenje dostiglo vrhunac. Neko mu je u američki telefon, na kom broju bi trebala biti nekadašnja Esina supruga, koja nije muslimanka i koja se, kučka, preudala u međuvremenu, rekao Jebite se, bolesnici, jebe mi se za Srbe i muslimane.
I to je vijest za Avaz. I to je priča.
Ne znam šta je prijedorski pokojnik toliko bitan pokojnik. Pokoj mu duši, da se razumijemo, i dabogda one koji su digli ruku na njega stigla i božija i sudska ruka pa makar ih iskopali iz toplog groba i sanduke im donijeli na suđenje.
Ali, besmisleno je od pokojnog Ese praviti Prijedorsku Legendu, Muslimanskog Heroja, progoniti mu porodicu i sa posmrtnom sladostrašću, ispod mržnje prema Srbima, i očekivati da umiru i raspadaju se u dertu kako bi neki usrani novinar od toga mjesecima pravio priču a još usraniji političari širili tezu kako su Srbi, i Beograd, na Prijedor izvršili agresiju.
Tokača vam je dokumentovano sve rekao. Žrtava u ima 98.000. nažalost, na vašu lešinarsku žalost, njihov omjer je skoro kao i omjer stanovništva u BiH. Prema popisu iz 91. 98.000 heroja i legendi. A ne samo Doktor Eso i komandant Avdo.
Da li i sa Doktorom Esom želite stvoriti iluziju od su samo muslimani ubijani. A Srbi stradavali pod traktorima.
Odnos prema mrtvim muslimanima je, za sarajske lešinare, odnos prema živim Srbima. I to neće izaći na dobro.
Danas se obilježava 70 godina od ustaškog ubijanja 2300 Srba u Drakuliću i okolnim selima, tu ponad Banjaluke. Zahvaljući istoričarima, i novinaru Jovanu Babiću, zna se svaki detalj. Do toga da su nekoliko dana prije, ustaške vlasti uništavale pse pod izlikom neke bolesti, kako ne bi mogli jutarnjim lajanjem obavijestiti stanovništvo o pokolju. A onda su, predzoru, prtinama, zašli od kuće do kuće i maljevima, krampovima, sjekirama i kukama pobili 2300 ljudi. Sve je bilo gotovo do deset, jedanaest.
Danas su upaljene svijeće i položeni vijenci. Bio je gradonačelnik i predsjednik Republike. Nisu bili Srebrenički Ambasadori.
Niko nikad nije rekao da je to Hrvatski Genocid nad Srbima. Niko nije formirao Majke Drakulića. Čak je i koji kilometar ispod ugošćen Papa, iako su njegovi sveštenici planirali i organizovali pokolj, među ostalima.
Neću da kažem da postoji razlika između naroda. Ni u tome kako obilježavaju pokolje nad vlastitim pripadnicima. Ali postoji razlika među onima koji se uzdaju u mrtve i onima koji se uzdaju u žive.