2053.
MUSLIMAZOHIZAM

Da nije uništena Jugoslavija, Hrvati bi bili nesretni, Srbi bi se samoprividno osjećali zadovoljni, Makedonci bi bili mirni, Crnogorci ne bi bili podvojeni, muslimani bi bili rahat. A Slovence bi bolio kurovc. Jer bi bili najbogatiji.

Ovako, svi su kakosutakosu. Samo su muslimani iznimno unesrećeni. Mnijem da je to nepravda prema jednom narodu, vjeri i nacionalnom romantizmu.

Za unusrećenje muslimana nisu krivi ni Srbi, ni Rašo, ni Šešelj, ni Arkan, ni Haveo, ni Ja Sušim A Kaši Kvasi, krivo je njihovo političko, vjersko i kriminalno vođstvo. Ako ima krivice, da se zna, gorepomenutih, treba ih osuditi.

To trojno muslimansko vođstvo pogrešno je shvatilo procese razaranja Jugoslavije. Oni su organizovani isključivo zbog Nezavisnosti Hrvatske. Slovenija je mogla da bude podnešena jer je geografski bilo nemoguće da ostane U Sastavu. Trojno Vođstvo je pomislilo da je kucnuo čas da se i BiH u nezavisnost baci. Njemačka je to iskoristila kako bi dodatno jebala Srbe. Kad budale nešto učine za tebe, zašto bi odbijao. Niko ne zna, pa ni muslimansko vođstvo, kakvi su sve planovi pravljeni, pa nisu ostvareni. Možda je od ostatka samo trebalo da se otkine još Kosovo. I Mirna Bosna.

Nu. Dobro. Bilojekakojebilo.

Ali formalno priznanje Hrvatske i BiH, od strane Njemačke, lakše je u paketu, i kasnije američko pomaganje, da se malo titrucne muslimanima u svijetu, nije ispunilo očekivanja Trojnog Vođstva koje se, u međudobu, proglasilo Bošnjačkim.

Frustracija Vođstva prenosi se, namjerno i ubrzano, na političku artikulaciju, na živalj i na javnost uopšte.

I to je ta nesreća muslimana koju nisu izazvali drugi. To je muslimanski samomazohizam. Muslimazohizam.

Kao i u ratu, najveću cijenu platiće sirotinja, običan muslimanski svijet.

Do kojih nivoa je otišao taj proces vidljivo je svakodnevno. U reakcijama Komšića i Izetbegovića na odlazak u Beograd. Na sokakluk Munire u UN. Pa i povodom nečega tako nepovezanog sa muslimanima, njihovim ratnim željama i stradanjima, kao što je posjeta Milanovića Hercegovini. Izvjesni Pavelić piše o tome kako je premijer Hrvatske stalno pričao Hrvati, Hrvati, posjećivao fratre, nigdje povratnike muslimane. Možda je jednom pomenuo BiH.  Trebao je, razumijem, čim stupi iza graničnog prelaza, da se baci u blato i izljubi ga uz šekspirovske riječi Blato ili ja. Bosanskohercegovačko blato biram. Zbog stradanja muslimana od Čuvaj Se Hrvatske ruke. Oj, Stolac, počinjem da plačem zbog stradanja tvojih muslimana. I sve tako. A izvjesni Omer zaključuje kako je HNS počeo Himnom BiH. Zar to postoji (op. ja). I kako su Hrvati shvatili da moraju ostati u BiH. I kako je sve legitimno dok se ne dira BiH. Kakva mlada budala.

Dabome da Haenes ostaje u BiH. Pa gdje će se izboriti za nacionalna prava Hrvata ako ne u toj tvorevini. Šta treba, da se samotocijepe i jednostrano pripoje Hrvatskoj. I da to isto učini Republika Srpska. Beogradu, mislim. Pa da onda Naši Prijatelji Klintonci protjeraju i jedne i druge i bombarduju Beograd i Zagreb i da, konačno, Muslimansko Trojno Rukovodstvo dođe na svoje.

Za srpsko-hrvatsku stvar, mada oni nemaju nikakve naročite veze, osim što su u istom problemu ali na različitim nivoima, najbolje je da ostanu u BiH u da, čuvajući i boreći se za svoja prava, dovedu do njenog raspada. Bolje je da se sama uništi nego da se otcjepljujemo. A to uništenje je siguran proces. Jer muslimansko vođstvo nikada neće pristati na trojnu nacionalnu ravnopravnost.   

 

rađa se
PTICA

2051.
SRPSKI
IZJAJNIK
 

Da bi bio Izdajnik, moraš biti s nekim, moraš biti dio. Kafanski izdajnik da bi bio, moraš barem početi da piješ Ladnu Klipaču pa prijeći na Naru. Zato što skakuće u nos. Nacionalni izdajnik da bi bio, moraš biti dio nacije. Pa onda se odvojiti i zastupati Proletere svih zemalja, Šiptare, Autonomiju, Genocid ili neku drugu budibogsnamicu.

Nije lako biti Izdajnik. Da bi bio Izdajnik moraš prije toga biti nešto. Mnogo lakše je biti Izjajnik. Obična izdrkotina.

U svakom vremenu ima ljudi koji veoma rano ispadnu iz njedara, iz zobnice, slete s puta, zapnu na bogazu, kliznu s kola. Pa, onda, cijelog života preskaču živice, trče za tuđim kolima, njuše sise drugih majki, ponekad i sisurinu drugih tajki, mašu repom svakom ko naiđe putem. Kako vrijeme prolazi, shvate da su izgubljeni, da ne spadaju niušta, da je za njih isto i bogaz i živica, da nemaju svojih kola. Ni točka, čak. Da ih niko ni u jaram neće.

Onda propadaju u svakom smislu. Rade poslove koje niko neće, žene one koje niko nije ni pogledao, ni u crkvu ne idu, ni na vodu, ni na kosidbu, niko ih ne zove ni na svadbe, sahrane i ispraćaje. Ako su neke škole završili, u neki javni život upali, spas nalaze u autizmu. Sve znaju a ne znaju ništa. Kao prilude perfektnog pamćenja, koje znaju spisak svih lijekova u nekoj apoteci a ne znaju šta je grip.

Ako imaju sreće, njihovo društvo, nacija i država upadnu u procese raslojavanja, razaranja, atomizovanja i svakogledne destrukcije, tranzicije i liberalizacije. Onda oni stupaju na scenu. Veliki Krojači ih koriste kao Drugo Mišljenje. Kao Drugu Srbiju. Nebudipriminito. To je, ipak, manji dio. Sitni plaćenici. Najveći dio njih sam se nađe u tom virtuelnom plaćeništvu. U iluziji. Pa, da bi pokazali, kako su Drugi, Drugačiji i Pravi, ne drkaju kao vascijeli svijet. Drkaju svoju potkoljenicu. A ne skidaju smrdljivu čarapu. I to proglašavaju nacionalnom politikom. Ljudskim pravima. Slobodnim mišljenjem. Antitotalitarizmom. Europejstvom. Euroblejstvom.

Kad je kakva pogodna situacija oni je ne vide i ne registruju  od silne potrage za drugim mišljenjem ili za drugom temom koja nema veze sa stanjem u kome su i oni kao Druge protuve.

Autisti, Izjajnici, imaju osobinu da umisle da su o svemu pitani a da ih niko ništa nije pitao. Da se dodvoravaju i ulizuju onima koje nisu nikad ni vidjeli. Da se slažu sa nekim ko i ne zna zašta se zalaže.

Opštom nesrećom, društvo, nacija i država znaju da zapadnu u vrijeme u kome nema ni puta, ni koraka, ni raskrsnice. To stanje je bogomdano za Izjajnike. Oni, onda, vade oči svakome ko nešto radi, ko nešto pomakne, ko kamen iz blata izvadi. Oni nikada ne kažu da kamen iz blata treba drugačije izvaditi. Desnom a ne lijevom rukom. Da, možda treba sačekati sunce i vjetar, da zemlju osuši. Oni će onome ko se latio kamena u blatu prevrnuti i prababu u grobu joj, razderati joj trulu sisu i ladnoj zemljici, samo da bi ocrnili i uništili nekog ko se drznuo izvaditi kamen iz kaljuge. Ili će, baš kad treba povaditi kamenje i stati na suvo, uzviknuti da je trebalo, na drugom mjestu prdnuti uz vjetar.

Ako su se neki prepoznali u svemu ovome, ko ih jebe.

Mnijem da su se najprije, da su makar malo umni, mogli prepoznati izvjesni Lukovići, Srbljanovićke, Pajtići, Čede.

Na te Srbijanopičke spala je ta Svetla Strana Srbije. Svi ostali su Četnici, Zločinci. Divljaci. Genocidaši. Šumnjaci. Nespamovci. Kecmanovići. Dobrice. Kusturice.

Teško je opisati bolest izvjesnog Pajtića koji pokreće Vojvođansku Deklaraciju dok Srbija nastoji da izvuče barem jednu nogu iz Kosovskog Blata. Ili bolest, višedenijsku, Počasnog Građanina Sarajevu Pokornog, Zlukovića, čiji je putral, kao intelektualna nadgradnja putravaca, najsveobuhvatnija dijagnoza trule, izludele, sifilističke, kugaške, pomoraške Srbije, koja se sastoji od kordona nesvijeta koji se zakačio negdje na ostrugu, ispao iz volovskih kola, istovoremeno kad i dobar kolač balege ispod Šaronjinog repa, pa je čak i ta balega, ispred njih, na kakvom takvom putu. Taj putral, e-govnine, magnetna je rezonanca Bolesne Srbije. Naslađivačke Srbije nad vlastitim Sumorom. Sladostrasnih autodestruktivaca. To je promenada Tme i Tmore u poluljudskim likovima. To je uzdizanje intelektualne oplaze na pijedestal umnih gromada. A radi se tek o Udnim Komadima.

Ili bolest izvjesnog Čede Jovanovića koji drži lekciju Tomislavu Nikoliću, predsidetelju Serbije, koji može da bude sve ali ne može da bude Politička Pička. Jasno je da neće pomoći. Ali trebaim reći. Makar i u Ujedinjenim nacijama. To je mnogov veći korak nego isporučivanje sto sloba u hag.

Ili bolest one Dramske Sklizateljice, Kokainičarke, Srbljanovićke, koja važno uzvikuje Srbija da prizna Kosovo. Otkrila da joj je toplo kad piša. Na šta su spale Revolucionarke Orleanke. Umjesto uzvika Na barikade. One propišavaju Na Bari Kade.

Ali. Vidim. Ta Srbija Nesveta, Nesvetla, Nesvesti, sve je manja. Sve tanja. Te imenovane pribudale, i nepomenute, ne mogu da shvate da postoje vremena kad je šutnja najveće neslaganje. Za društvo, naciju i državu, najprduktivnije. Ne odmažeš a zadržiš integritet. Ne mogu da shvate da nema smrada ako prdiš u svinjcu. Prdiš u dvorcu. Ako si Revolucionar. Ne prdiš po isklizicama, po putralima, po vojvodinama.

Izjajnici. I tom im je pohvala.

 

 

 

 

 

 

 

2049.
UNEREĐENE
NACIJE
 

Ne moraš imati nikakav zanat da bi znao da je sve na svijetu alat. A ako baš ne želimo da koristimo tu tursku riječ, možemo da kaže da je za svaki moment sve u svijetu instrument.

Tako i Ujedinjene Nacije. Koje su nastale poslije Drugog Svjetskog Klanja, kada je trebalo brzo i efikasno ovladati svijetom prije nego to učine Srp & Čekić. Isto alati.

Tada je to bilo utopljeno u opšti polet i zanos. Došla sloboda. STJ. Djevojke ljepotice dopuštaju po ulicama da ih presretni vojnici ljube kao svoje. Omladinske radne akcije. Večernje škole. Vlast, uniforma i slast. Kapitalizam u zamahu. Šuškavci, vespe, kokakola.

Iz tog mozaika potiču i MMF, JJM, Ja Mamicu, Breton-Vuds, Svjetska banka, Status najpovlaštenije nacije, Svjetska trgovinska organizacija.

Drug Tito je držao na uzdi i jedne i druge a u toru Nesvrstane. Juga je bila sretna zemlja. Nacije se međusobno voljele. Mada su se osmjehivale stisnutih suba.

Onda je puko Novi Svjetski Poredak. Pao Berlinski zid. Pao Varšavski pakt. Ameri se osilili. Alatka im se digla do nebeske demokratije. A nekako se zacrnio, ko prolom oblaka, STJ, okvrgavio. Iz svake kvrge suče plamen po pet hiljada kilometara u napredak i po tri u širine.

Tako smo i mi ovdje došli pod alatku. Neki pod tvrđi, neki pod mekši dio. Srbi pod najtvrđi, DMJ. Dete Mu Jebem.

A da bi sve bilo demokratski i međunarodno pravno, Ujedinjene Nacije će formirati Sud u Hagu. Sunce Ti Jebem. Taj sud je imao tajni zadatak. Bio je Sud za čekanje dženaza i sahrana. Sačekaće da umre Franjo. Da se udženazi Alija. Bio je i sud Za oslobađanje. To je jedini sud koji je formiran za Oslobađanje. Ćivša im Haradinaj Tezen Pil.

To je bilo tako demokratski prikriveno da je svaka budala vidjela o čemu se radi. Pola Srba je nevino osuđeno, na osnovu plaćeničkih svjedoka. Pola je pomrlo neosuđeno. Još se nešto razvlači deceniju čitavu. Ne znaju kako da ih osude. Jedini su im aduti Ratko i Raško. Ali ni za njih nemaju ni jednog dokaza.

Onda se pojavilo Srpče Jeremija. Studirao na Hrvardu. Svi mislili Demokrat Bez Gaća. Zato su ga Tadićevi isključili iz stranke jer nije htio da daje guzice na svakoj raskrsnici.

Pa organizovao debatu u UN. Da se Ujedinjene Nacija do kraja Unerede.

Jasno je da nisu došli Ameri i da nisu došli plaćenici iz suda i tužilaštva u Hagu. Time su dokazali da je sud jednostran. Time su dokazali da ne mogu da brane svoje presude. Nemaju argumenata ni izvan obične sumnje.

Otišla Bakira. Bošnjaci su UN i Hag shvatili kao svoj ćeif sokak. Pa misle da mogu raditi šta im padne napamet.

Jedini način da UN i svijet, takozvana Međunarodna zajednica, spasu dva prsta obraza jeste da se formira novi međunrodni sud. Sud za krvničke i političke zločine muslimana u BiH. Uključujući i prema muslimanima.

Što se nikad neće desiti. Dabome.

 

 

 

 

 

 

KURONERO
To je talijanski naziv. Pošto je skulptura od crnog graba. Originalni naziv je, po libijskom talijanskom, Il verikalore dela Kuronero, Uspravio se Kuronja.
Radi se o monumentalnom djelu koje treba da simbolizuje moje obospolno usmjerenje. Tako ovdje imamo i raskoračenje i erektiranje. Sve u jednom. Da ne kažu, opet, Vasić sproću ovih, sproću onih.
Ali, ne jamčim. Vidjeću na kraju kako će se skultpura zvati.

2047.
ZAŠTO
RTRS
OBJAVLJUJE
IVANIĆUSKASA
POVODOM GLINICE
 

Na čijoj strani je Erteres.

Trčim kući, ko budala, prolazim kroz crveno, snimaju me Čađine Kamere, ne pozdravljam suprugu, na silu prebacujem na taj kanal. I onda vidim da klasična pedepeovka najavljuje Ivanića o Glinici.

Nakon svega, nakon svih godina upropaštavanja Republike Srpske, njenog Pedevea, njenih Banaka, njene Privrede, šta Ivanić ima da kaže. A naročito, šta ima da kaže o Glinici.

Osim ako stratezi Erteresa ne misle da će Ivanić 2014. doći na vlast. JVO. Prije ću ja naslijediti Obamu.

Umjesto da objave sve detalje o aranžmanima tandema Ivanikerević, pa i dosoljavanje, oni dozvoljavaju da Ivanićuskas daje dijagnozu. Nedopustivo. Što bi rakao radnik u fotografskoj radnji, u okupiranom Sarajevu, Ko te plaća.

Znam, sada će Direktor Državotvorne Televizije da mi šalje privatni mejl. Da ne bi javno odgovorio. Odgovori javno. JTI.

 

2046.
KO PRISTUPI
PRVOMARTAŠIMA
ZA ISLAMSKU
DEKLARACIJU JE
 

Prvomartaši Emira Suljagića oformili su platformu za zajedničku listu na opštim izborima 2014. u Republici Srpskoj i ponudili je svim strankama koje ne niječu genocid nad muslimanima. Na spisku su stranke Federacije. Dabome. Mada ja oštro protestujem što Zajednička lista nije ponuđena i Čaviću. Ivanić nije za tu listu. On će kada bude Zajednička Bosanska Lista Glinice.

Šta, dakle, žele Mračnjaci Prvog Marta.

Žele pod firmom prava onih koji su otišli, od vlastite nacije protjerani, od opšteg ratnog stanja razbježali, od straha pobjegli, i od paravlasti i vlasti razjureni, da načine izbornu vojsku uz koju bi se švercovali oni koji samo prijavljuju boravište Za Neku Sitnu Lovu, glasaju i odjavljuju se. To bi, predviđaju, stvorilo takav haos u Republici Srpskoj da se ne bi moglo pratiti i zakonski regulisati a glasovi bi se uknjižili kao u Srebrenici, žalbe odbijene, nelegalna vlast formirana a u vlast bi došli Novi Osvajači Republike Srpske. Tako svoje predstavnike u predstavničkoj demokratiji ne bi imali oni koji žive oko birališta nego Glasački Psi Oko Mesare koji ne žive tu nego daju svoj glas u nekoj vrsti biračkog prostituisanja.

Bez obzira što javnost ne prepoznaje sve trendove i opasnosti Prvomartaške Osme Ofanzive, u njoj se kriju dvije opasnosti.

Jedna je ostvarivanje Cerićeve Bosne, Bosne i Hercegovine za muslimane. Druga je ostvarenje Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.

Radi se o osvajanju samo Republike Srpske jer o glasanju nepostojećih Srba u Federaciji niko ne govori. Takvi Srbi nemaju prava. Ni na Federaciju a kamo li na BiH. Osim toga, oni nisu protjerani. Oni su samo otišli u gljive.

Radi se o jasnoj podjeli na Genocidaše i Žrtve Uživaoce svih prava.

Stoga Suljagića treba ovlastiti da dopuni Islamsku Deklaraciju sa pasusom da muslimani ne mogu ostavriti svoj način života i zeman dok su u njihovoj blizini oni koji su isključivo od njih ocijenjeni kao kolektivno genocidni.

Na taj način će se i vjerski opravdati Prvomartaška Zajednička Lista.

Inače, takva zajednička lista je neviđena politička tortura nad demokratijom. Višestranačje i politčka alternativa su ovim pokopani u sekundarne grobnice i neće ih nikad niko naći.

Suštinski. Suljagić i cijele kohorte Najezdaša na Republiku Srpsku neprestano igraju na kartu činjenice da u Srpskoj nema muslimana i Hrvata, ni blizu, procentu  u kome ih je bilo za vrijeme Tite i Partije.

To je posve normalna činjenica. Bilo bi nenormalno da ih ima. Mada ja dopuštam da se svi javnosnici, uključujući i važne ambasadore, mogu i izvan umjerenosti praviti budale i zalagati se za bajke.

Za nestanak muslimana i Hrvata iz Srpske ne mogu se optužiti Srbi i Srpska. Hrvati su nestali onog trenutka kad je na scenu stupio projekt Nezavisne Otcijepljene Hrvatske. Njih ni Nato ne bi mogao zadržati u Srpskoj. A muslimani su nestali onog trenutka kad je Alija Izetbegović promovisao političku Žrtve Mira Za BiH. Koliko ih je imalo hrabrosti da ostanu među Srbima. A da ne detaljišem o SDA Evakuacijama muslimana. Kako bi se Srbi optužili za etničko čišpćenje i kako bi ih se lakše protejralo iz BiH.

2045.
DŽABA STE
RATOVALI,
BAKIRE,
DRŽAVA JE
 

Kad Sin Bakir povuče državnički potez, ustavima u klasičnim evropskim demokratijama spadaju gaće.

Danas je upozorio Tomu Nikolića, predsidetelja Serbije, da je Republika Srpska samo multietnički entitet u BiH. I nije Država, kao što je Toma rekao, prilikom razgovora rukovodstva Dveju Srpskih Država. Nije, valjda Sin Babe Svog mislio da Toma njega treba da pozove na savetovanje o Kosovu.

Predsidetelj Toma je, obaviješten sam, pored sve brige oko Patrijaršije, Naprednjaka, Vlade i Brisela, samo čekao šta će reći Sin Bakir.

A kad ga Sin zatuče, i Alija se prevrće u grobu. Iako je i on znao da lupi.

Ne znam da li se Sin Bakir sjeća da je Republika Srpska, prije odlaska u Dejton, ovlastila SRJ da pregovara u njeno ime. Da li multietnički entiteti mogu da ovlaste nekoga. I da li od njih neko traži ovlaštenja. Dok je, za to vrijeme, na brzinu krpljena Država Federacija BiH. Kako bi imao ko da pregovara sa Državom Srpskom. I sklopi BiH. To što ni Hrvati ni Bošnjaci nisu Federaciju smatrali Državom, to nije problem Države Srpske.

Da to nisu bile Države na vratima Dejtona, ne bi ni trebao Dejton. Rekli bi svi da priznaju Republiku BiH. I bog te veselio. Ali, dvije države su im trebale u Dejtonu upravo da pokopaju nepostojeću Republiku BiH koja je Međunarodnoj zajednici služila samo kao izgovor za torturu nad Srbima. Pravljenje Neovisne Hrvatske. Slabljenje Srbije. ITD.

A što se, Bakire, Članu, tiče multietničnosti Republike Srpske. Ona je dvojaka. Jedna je stvarna, mnogi ljudi su ostali u Republici Srpskoj, i ratovali s njom, mnogi su se vratili i žive kao sav normalan i siromašan ovdašnji svijet. Druga je vještačka, nametnuta konstitutivnošću svih na cijelom prostoru. Ona će, kad tad, biti ukinuta jer nije ni ustavna ni dejtonska.

Ali i po jednoj i drugoj, Država Srpska je u ogromnoj prednosti nad Federacijom. To što u kompaktnim enklavama Drvara, Glamoča, Grahova i velikim dijelom Bosanskog Petrovca, žive Srbi, to nije znak multietničnosti Federacije. To je znak getoizacije.

Mogao bi Sin Bakir doći na jedno studijsko putovanje u Republiku Srpsku, Državu Srpskog Naroda, da se upozna sa horizontima multietničnosti. I jasnom razlikom između Mutnoetničnosti i Multietničnosti.

Džaba ste ratovali.

 

Bodljari
legli na svoje mjesto u ateljeu

2043.
TERITORIJALNA
UZBUĐENJA
NA BALKANU
 

Portal Vijesti.ba pukao naslov Premijer Hrvatske Milanović u dvodnevnoj posjeti BiH.

Ja odmah poletio da otvorim taj tekst. Ne zato što me zanima taj Ćiriličar, niti zato što me zanima BiH, nego, velim, ako dolazi u Sarajevo, možda bi mogao doći i u Debeljake kod Banjaluke, da svrati u moj atelje. Na čašu hercegovačkog vina. Sarajevo i Debeljaci, mnijem, za njega imaju isto značenje.

Kad ono jest. Dolazi u u Hrvatsku Hercegovinu. Posjećuje stara mjesta Stolac, Ravno, Radimlju, Ljubuški, Čitluk, Međugorje. Sve bosanskohercegovačka mjesta, JMM. I razgovaraće sa ministrom inostranih poslova starog helenizovanog plemena Daorsi. Onda u Mostar na Sajam.

Ubijte me ako tu igdje ima Bosne i Hercegovine.

Neću da budem zloban. Milanović je jedva dočekao da malo pobjegne od Ćirilice i Prosvjednika. Pa gdje će nego u HH. Nema tu BiH ni izapodne.

Da BiH nije taliko zabihavljena i narcisobihoidna ovu posjetu bi čitala malo drukčije.

Bez obzira što to nema jedno sa drugim nikakve veze, ja Milanovićevu posjetu razumijem kao podršku Teritorijalcima Haenesa. Kao što je borba protiv Vukovarske Ćirilice čista Teritorijalizacija. Kao što je Vojvodina Monti Pajtić čista Teritorijalizacija. Kao što je Uan Tači Lok najčistija Teritorijalizacija.

Ide proljeće. Idu teritorijalna uzbuđenja.

Ako neko postoji u toj BiH, trebao bi da uvaži te balkanske trendove. Pa da podrži Hrvate u Teritorijalizaciji a Republiku Srpsku ljubi i u ruke i u guzu. Nebili nekako opstala ta Naseobih.

Jer BiH je iz Hercegovine otišla odavno. Kao i Srpska iz BiH. Nije baš taoliko odavno kao što je Dačić rekao patrijarsima u vezi sa odlaskom iz Pećke Patrijaršije.

Ali. Odlazak je odlazak. Odlazak se nikad ne vraća.