NA OVOM BLOGU MOŽETE OTVORITI MOJ ROMAN "PRSTI LUDIH OČIJU"

BOŠNJAČKO VLASNIŠTVO ISTORIJE
Da su Bošnjaci vlasnici Države, vlasnici Nezavisnosti, vlasnici Pobjede nad agresorom, vlasnici Velikog praska odvajanja od Velike Srbije, vlasnici Patriotske borbe, vlasnici Oreola žrtve, vlasnici Zajedničkih organa, Vlasnici svih sarajevskih članova predsjedništva BiH, vlasnici Ejupa Ganića i svih drugih istorijskih ličnosti, vlasnici Hrvata u BiH na osnovu preuzimanja njihovih nekoliko riječi kao što su općenito i općina, a koje je, u stvari, na Balkan donio Mehmed Fatih Sabljaš, vlasnici mjerne jedinice genocidnosti, vlasnici akceleratorske mašine za ukidanje Republike Srpske... zna se već neko vrijeme i ne izaziva neko čuđenje, osim patnje podnošenja, gadljivosti i torture javnog i pojedinačnog uma.
Danas, na Veliki petak, Akademik Akademije Avaz, Muhamed Filipović, muslimanist i opozicionar iz ranog komunizma, potvrdio je još jedno bošnjačko vlasništo – vlasništvo nad istorijom. Nad historijom. I to je pobošnjačena riječ. Hrvatima su uzeli entitet, Herceg Bosnu, uzeli Mostar, uzeli pravo na televiziju, sad će im uzeti i jezik a oni će biti primorana da govore čakavski i slično. I ja sam za ikavski. Za multisarajsko shvatanje bilo bi najbilje da govore historijski bosanski.
U autorskom tekstu o Izdajici Tihiću, čime se ne bavim jer se radi o naručenim međustranačkim krvoločnostima u predizbornom zemanu, Filipović govori o dva protivbošnjačka pragrijeha, dvije čestice koje mogu biti bozon uništenja Bošnjaka, Bošnjakije, Bošnjaštva i Države.
Prva čestica antibošnjaštva jeste činjenica da su neki izrodi podržali tezu o građanskom ratu u BiH.
Druga čestica antibošnjaštva jeste lažna i neodrživa teza o „inicijalnom zločinu u Dobrovoljačkoj“.
Ako prihvatimo tezu da se u slučaju Dobrovoljačka, kaže Dobromuhamed, dogodio zločin, onda mi falsifikujemo historiju. Povest.
Ako to tvrdi neki izrod Dževad Galijašević, to nije ništa, to je razumljivo, to nije falsifikat. Ali kada to radi Sulejman Tihić, to je propast. Apsolutno nedopustivo, veli Dobromuhamed.
Tako vrijeme jedanput teče kao historija a drugi put kao histerija.
Dobromuhamed Filipović je, zarad sačuvanja istorije u bošnjačkom vlasništvu, prihvatio da kaže da je Ganić ugledni naučnik i historijska ličnost, da je Ganić u slučaju te mrske jna odigrao historijsku ulogu, da se ne može govoriti ni o zločinu u Dobrokoljačkoj u odbrani slobode i državne teritorije, da je jna tada bila strana armija na tlu Nezavisne Države Sarajevo, da je Ganić izgovarajući historijske riječi: Niste vi, Predsjedniče zadržani, Vi ste uhapšeni, a nakon dvadeset godina, neki engleski sudija za kriminalce, protuve i svodnike, iste, istorijske riječi, uputuio je živoj historiziranoj personi, Ganiću, prihvatio je Filipovič da kaže i tezu: Agresorska JNA i njeni subverzivni pomagači u Bosni i Hercegovini.
Ako nekome još nije jasno:
Subverzivni pomagači JNA u BiH su Srbi.
Oni su kasnije, otkinuli dio historije pa su formirali, a izrodi im priznali i potpisali, Alija, Haris i ostali, Subverzivnu Pomagačku Genocidnu Naseobinu Eres.
Pošto je malo nezgodno izreći Republika Srpska.
Glavna teza Dobromuhameda Filipovića, Tunje: nikako ne smijemo, ni u kom pogledu, prihvatiti tezu da smo i mi krivi za rat. Znači: Nas je napala JNA, mi nismo imali ništa u rukama, ni patriotsku ligu, ni švercovano oružje preko Zagreba, ni zelene beretke, samo džezvice u rukama smo imali, i nismo ni sa kim ratovali u građanskom ratu, samo smo se branili od Agresorske JNA koja je izvodila agresorske manevre povlačenja kroz Dobrovoljačku, kroz Tuzlu, kroz aerodrome pa su pomagali da pobjegnu i neki naši a u tim agresorskim povlačenjima bilo je pucnjave, no pucali su samo Subverzivni pomagači agrsorske jna, Srbi.
To je zvanična historija BiH.
Mi, u priči, smo Bošnjaci.
Uredu.
Potpisujem, onda, ovakav nadrealizam.
Čim je BiH proglasila neovisnost, srbi su poklali kokoši, krmke i telad, uhvatili krv u šerpe i lavore pa se njome, onako crnom i toplom, polili po cijelom tijelu, naročito po dlakavim dijelovima, a po manji čokanjčić nasuli u oči, a onda su krvlju namazali puške i čupava prsa, zamazali noževe i kame pa ih stavili u zube i tako hodali Slobodarskim, Stabilnim, Otomanskim Sarajevom. Čak je i onaj poginuli svat imao krvavi nož u zubima i tako išao u onu staru baščaršijsku crkvu iz hiljadudvjesta i neke. Svi ostali, a naročito Ganić, Izetbegović, komunistički zatvorenik, Silajdžić, čak i Kljujić, Divjak i Lazović... hodali su u svilenim gaćicama sa šeherskom čipkom. Samo je Zlatko Lagumdžija hodao u satenskim prekomudnim provjetravajućim gaćama, bez čipke.
Kako tad, tako i danas.
Zato žena, djeca i Silajdžić i idu stalno u London, kod Ganića, da mu nose čiste svilene gaće. Historijske.

IVANIĆ BOSANSKOHERCEGOVAČKI PROMOTOR SREBRENICE
Nije trebalo čekati ni tri dana da bi se teret deklaracije o Srebrenici prelio i na leđa Republike Srpske i srpskog naroda u BiH. Ipak, niko nije očekivao da će promotor tog zahtjeva biti Mladen Ivanić sa svojim zahtjevom da se donese “generalna deklaracija” u kojoj će glavni i najveći dio biti posvećen Srebrenici. Ivanić tako trči pred rudu agresivnog sarajevskog političkog kruga i prvi veže Srebrenicu za vrat Republike Srpske.
Bitno je reći da bilo kakva deklaracija o Srebrenici u BiH, ne samo da izdvaja jedan zločin i jednu žrtvu, a druge potiskuje i potcjenjuje, nego je uvod i predigra za ukidanje Republike Srpske. Ivanić se, ako već nije dobio zadatak i pristao na prljav politički angažman, nudi dijelu međunarodne zajednice koja želi unitarnu, jednionacionalnu BiH, kao prvi saradnik.
Istorijski je neodgovorno dijeliti zločine prema nacijama a ne prema krivcima. Naročito je istorijski nedopustivo srpskom narodu koji u cijelom vijeku trpi genicid, istrebljenja i iseljenja, nametati kolektivnu krivicu, što Ivanićeva deklaracija neospornio čini, a da pri tome niko nikad nije izrazio ni sažaljenje prema srpskom narodu i njegovoij sudbini u Jasenovcu, u Kninskoj krajini, u Slavoniji, na Kosovu, u pola BiH, u rejonu Srebrenicia-Bratunac…
Političari i političke stranke se ne mogu igrati nacionalnom istorijom, kako to čini Ivanić, kao da se radi o dnevnom političkom potpitanju.
Pošto je Ivanić ovim pokopao svoje srpske šanse na izborima u oktobru, biće zanimljivo vidjeti samo dvije stvari:
Za koji honorar i
Koga će kandidovati umjesto sebe.

ZLOČIN NA BALKANU
Da pripadam nekoj bratstvenoj sekti svetih silnica i nadmagnetne moći, ustvrdio bih da je ispod Balkana neka čudna energija koja ove ljude ovdje čini takvim kakvi su – divljim, ubibratoljubivim, ekstremoidnim, netolerantnim, nekompatibilnim, paracivilizacijskim i neevropeisanim. I da bi, kad bi ih sve do jednog, u istom razmjeru, sa istom glavom i istim posjedima, premjestio na neko drugo mjesto zemljine kore, u Skandinaviju, naprimjer, bili sasvim ljupki, nježni, humani i ljudoljubivi do neprijatnosti.
Svejedno, mislim da ima nešto ukleto. Ili ispod nas, ili u nama.
Rat, recimo.
Mada svi, u raznim fazama svoje istorije, vole da ratuju. Ali rat na Balkanu je prinosni obred kolektiviteta, žrtva bogovima koji su, istovremeno, bogovi naroda, rata, ljubičica i krvi. Rat je priča iz narodnih predanja. Dio porodičnog stabla. Najvrednije iz porodičnog blaga u sanducima na tavanu.
Zločini, pogotovu.
Na Balkanu ni jedan vic nije daleko od pameti i realiteta. Onaj stari, kad je Huso iščakijo, preko vrata, komšiju Marka. Šta uradi, bolan Huso. Marko je zaklo našeg Musu Kesedžiju na Kosovu. Pa, to je bilo 1389. Ne znam, bogami, ja sam juće ćuo. U zadnjim bratskim, epskim, ratovima tokom Bosne i Hercegovine, jedan se starina, odmah na početku, objesio, blizu Prijedora. Imao je na vratu neke zločine, odležao svoje, poslije Drugog svjetskog rata ali se našao u okruženju koje nije slutilo na dobro. Onaj rat sam preživio. Nema komunista, više neće biti suda za mene. Na Ozrenu je sasvim normalni borac, jednog sunčanijeg jutra, pred seoskom prodavaonom, preklao staricu. Trijezan. Šta ti je baba smetala, juče nam je pite pekla. Pogino mi je brat na Orašju, sve ću i’ poklati, krvi im i djecu jebem. A tamo, na istoku, na nekadašnjem putu ruda, duvana i svile, bilo je sljedstveno: Prošlog rata mi u Drinu, ovog vi. Jebiga.
Zločin na Balkanu nije samo zločin. To je melem na ljutu ranu. Zločini na Balkanu nisu ničiji. U svakom od njih svi su učesnici. Ne postoje pojedinačni zločini. Zločini na Balkanu su nerazmrsivi. To je kolektivno vlasništvo. Zato se i kaže da su svi Srbi četnici a svi Hrvati ustaše. I balije, izrodi. Zato je Republika Srpska genocidna tvorevina a, nekad muslimansko selo, Lišnja, kod Prnjavora, naseobina. Ko zna zbog kog zločina nad Hrvatima je sradala porodica Zec. I ko zna koliko će glava letjeti tokom ovdašnje mikroistorije, zbog Dobrovoljačke, zbog Ahmića, zbog Bradine, zbog Kotor Varoši, zbog milion mjesta krvi. Da li je neko primijetio da je na Balkanu prirodno da djeca mrze više od očeva koljača. Tako se hrane budući zločini. Da li će podjele i etnički sterilizatori pomoći, da se zločini i zločinci trajno razdvoje, vidjećemo.
Onda fini, uglađeni, klunirani, Boris Tadić iz tog mikrovalnog miljea zločina, izdvoji Srebrenicu. Misli, imamo većinu, biće koristi. Srbija napreduje. Pozdravljaju Brisel, Pariz, Vašington. Samo Kacin nešto sere. A i ja sam lider na Balkanu.
Zločini tokom Bosne i Hercegovine se ne mogu razabirati na naše, vaše i njihove. To je sve jedan zločin. Zločin kao prekrivač. Zločine ne treba dirati. Osim da odrobijaju i krivci, i navijači i gledaoci, ako treba. Ali Boris nije filozof, kao njegov tata, i ne razumije da je svako izdvajanje zločina, ovdje, najbolja hrana za nove zločine. Jednima, jer ih rasrđuje što žrtve od toga prave predstavu, drugima jer im hrani osvetu koja teče zajedno sa crvenim krvinim zrncima i samo čeka da se negdje zarežeš pa da pokulja među ljude, dušmane i izrode. Boris ne zna da na riječ Srebrenica ne navire potištenost, poštovanje, sukrivica, nego eruptira Nož, žica, Srebrenica.
Ako hoćemo da prekinemo tu spiralu zločina na Balkanu, moramo ih držati u tišini. Obilježiti, zapamtiti, odrobijati i utrapiti.
Ako ćemo praviti predstavu, kakva je deklaracija u srbijanskoj skupštini, i oni iz prvih redova, učtivi i fini, i oni iz zadnjih, razdrljeni i pjani, čupavi i okozakrvavljeni, tražiće još. Kao na novogodišnjem koncertu. Još Balakanski marš. Gluvo dobrokoljačko. Krvavo muslimansko. Pravoslavni valcer na kami. Katoličanski bolero.

SRBIJA PRIZNALA SREBRENICU, JOŠ KOSOVO
Srbija je, za svoju veličinu na Balkanu, postupila nesrazmjerno naivno.
Usvajanjem deklaracije o osudi zločina u Srebrenici 95., nad muslimanskim stanovništvom, a Srebrenica je u Republici Srpskoj koja je u Bosni i Hercegovini, neprimjereno se miješa u stvari izvan svoje teritorije.
Srebreničarenje u skupštini Srbije, loša je trgovina jer je uloženo mnogo više vrijednosti od robe koja je kupljena.
Dabome da Tadić, predsjednik Srbije, nije slučajno lansirao ideju o deklaraciji niti je vladajuća koalicija slučajno odmah prionula na posao pa ispisala tekst koji je skupština pošto-poto i brže-bolje, izglasala. Štagod je Tadiću obećano, obećano je bez pokrića. A i da je sa pokrićem, nevrijedno je bremena koje deklaracija o Srebrenici tovari na leđa Srbije i srpskog naroda, u BiH, naročito.
Sud je presudio da Srbija nije kriva ali nije učinila ništa da spriječi zločin u Srebrenici. Po toj osnovi kriv je i Island. I Grčka, samo što je stigla da bankrotira prije osude. Ovom deklaracijom Srbija sebe proglašava krivom. Zašto bi, inače, osuđivala tuđe zločine.
Srbija se nikada nije razumjela u poslove Srba u BiH. Da li da im pominjem Miloševićevu upotrebu Srba, i Ovdje, bez zaštite, sankcije na Drini, pljačku deviza novoštampanim dinarima... Ne razumije se ni sad.
Srbija se neovlašteno miješa u poslove Srba Ovdje iako nije u stanju da riješi svoje kućne probleme, pa im mi moramo predlagati podjelu Kosova kojeg nikad neće priznati.
Ovom deklaracijom Srbija tovari na leđa Republike Srpske, i Srbe Ovdje, kolektivnu i institucionalnu krivicu. Nigdje nije ustanovljeno da su institucije odlučivale o zločinu. Ali onaj muljavi Mašović je već izjavio da je Srbija priznala da su genocid u Srebrenici počinile vlasti Republike Srpske a ne pojedinci.
Sada predstoji decenija, i više, sve do raspada BiH, a poslije me ne zanima, mahanje genocidnom zastavom nad svakim Srbinom kao i nad cijelom Republikom Srpskom.
Drugi zločini, drugih i nad drugima, u BiH, više nisu važni. Sada će se pored parola: Republika Srpska, genocidna tvorevina, Republika Srpska, separatistički entitet, Republika Srpska, Miloševićevo djelo, neprestano ispostavljati zahtjev da institucije Republike Srpske donesu istu ili goru deklaraciju o Srebrenici, da svaki Srbin hoda sa žutom trakom i tekstom: Ja, genocid, da djeca koja polaze u osnovnu školu odmah priznaju da su genocidni... Uključiće se i dijelovi međunarodne zajednice, po potrebi.
Tako se dijeli Bosna i Hercegovina. Jedni će uživati o genocidnoj košulji navučenoj na Srbe i Republiku Srpsku. Drugi će uživati što su obilježeni kao zločinci i genocidaši. A svi zajedno će uživati u sretnoj, bratstvenoj i usranoj državi.

AL ŽURNALISTIČKI SKOK U BiH
Građani, i otkriveni dio građanki, BiH, dosada je živio u velikom dijelu medijskog mraka. Sva sila informacija koje je emitovala globalna mreža Al Džezira, nije dopirao do građanki i građana BiH. Naročito smo bili uskraćeni za izjave Velikog Vođe Al Kaide. Ovi naši amateri, i kad puste neku izjavu, onda nemaju međunarodni ton pa ne čujemo šta čovjek zbori. Samo titl.
Sada će Sarajevo srušiti taj medijski mrak. Sarajevo, otkako je na njegovo čelo došao Al Behmen, esdepeovac.
Prvi istorijski medijski potez kojeg je povukao gradonačelnik bila je kupovina neke lokalne televizije za trista iljada marki. Sarajevske medijske sveznalice, koje znaju koja dlaka u kom Dodikovom uhu vuče direktno četničko i velikosprsko porijeklo, nisu imale pojma o čemu se radi. Digli su galamu: Što će gradu TV, Što se daju pare za propale privatne medije, Što ovo, što ono... valjda su sad shvatili da je Al Behmen NRTV Studio 99 kupio za Al Džeziru. Jer, ta planetarna mreža će gradu nadoknaditi 320.000 troškova. Tako Al Sarajevo neće štetovati a postaće regionalni centar medijske stabilnosti.
Zadovoljni smo što će Al Džezira doprinijeti velikom žurnalističkom skoku u BiH, rekao je Al Behmen. A žurnalizam u BiH je na takvim visinama da se svako usere čim pogleda dole.
Sarajevo, dakle, nije samo glavni grad BiH.
Sarajevo je projekt regionalnog centripetiranja vjere, medija i otomanske stabilnosti.
A socijaldemokratska priča Esdepea i njegova krvava borba protiv članstva SNSD u socijalističkoj internacionali, evropskim socijalistima i svjetskim i evropskim asocijacijama mladih socijalista, samo je ćaršijska prića sokačkih vizura Zlatka Lagumdžije čiji su politički dometi, i reference, proizvodnja takvih protuva kao što su Al Komšić, Al Behmen...

OPOZICIJA JE SVE OD SEBE DALA
DVA MLADENA, JEDNOG RADIKALA
Od velikih međunarodnih projekata u BiH, Republici Srpskoj, a i šire, ponekad neki i uspije.
Propala su Bonska Ovlaštenja, propala je Reforma policije, Propao je Aprilski paket, propao je Butmir, ispropadala je nekoliko puta Reforma Ustava... Ali uspjelo je ujedinjenje opozicije u Republici Srpskoj.
Srpska Demokratska Stranka, ono što je od nje ostalo, pošto je prošla veliki politički put koji je, zadnjih deset godina, ličio na put prosute kante klikera niz kaldrmu iz pjesme Ne klepeći nanulama, Partija Demokratskog Progresa, partija sumanutog naziva jer je demokratija uvijek konzervativna a ne progresivna, jedna od G-partija balkanskog ekspertizma i Srpska Radikalna Stranka, stranka jednoglavog lidera iz Bosanskog Novog, poznatog jezgra srpskog radikalizma, ujedinile su se i potpisale papirus sa jednostavnim stihom: Opozicija je sve od sebe dala, dva Mladena, jednog radikala.
Noćima ne spavam. A kad spavam, budim se kao da spavam sa piranama. Ili Amazonkama. Analiziram šta je ujedinilio te tri jurišne opozcione grupe, ta tri lidera, tri slobodara, od kojih je jedan, znate vi dobro koji, kao nosilac odborničke liste u Bosanskom Novom, 2008. dobio 277 glasova, tri kolosa, koji su, dvojica, jer treći nije imao ništa, na tim lokalnim izborima 2008. izgubili 20 opština.
Programa, opozicionog, nemaju.
Njihov jedini program je da se mora srušiti nenarodni režim Esenesdea za koga je 2006. glasalo pola naroda. A 2008. dvije trećine naroda.
Za dobru i izglednu opoziciju morali bi imati program, ako ne svi, barem jedna od tih stranaka, iako je sada, šest mjeseci do izbora kasno, program koji taj narod prepoznaje i kome daje masovnu podršku i koji u javnosti dobija sve više i više postotaka.
Za njihovu žal da kažem – takav se program još nije rodio i neće zadugo. Esenesde ima odgovor za kompletnu lepezu pitanja, i dugorčnih i današnjih, koja stoje pred narodom i Republikom Srpskom.
Vođu, opozcionog, nemaju.
Ni liderski ni partijski. Bilo bi normalno da je jedan od njih stjegonoša, lučonoša, mudonoša, barem. Pa da se drugi okupljaju oko njega i da narod kaže: Vidi junaka, a vidi ih i oko njega. Ili da jedna od tih partija ima snagu, program i organizaciju pa da se druge upotpore i tako stvore front. Ali jedna od njih, Esdees, živi burnim partijsko-organizacionim životom – svake nedjelje neko nekog raspušta. Ima ih više po bunjištima nego po odborima. Druga, Pedepe, pretvorila se u pi-ar agenciju za butmirsku promociju osakaćenog entitetskog glasanja. Treća, bosanskonovska, i nije stranka. To je pojava.
Kandidate, opozicione, nemaju.
Tadić, Ognjen, Nosilac Šešelj Štafete, već je bio na tim izborima. Ivanić, Mladen, takođe. Izgledno je da i on opet bude kandidat ali ovaj put za Člana Predsjedništva BiH. To je već jednom bio pa ga je narod upamtio kao takvog borca za sprstvo da mu je s leđa otpadalo po tri, četitiri kile mesa u komadu. Od Mladena Bosića ni McEricson ne može napraviti kandidata.
Šta je, onda?
Strah je crvena nit koja ih ujedinjuje. Strah od poraza.
Računaju da je manja jeza kad izgubiš grupno. I uvijek možeš, makar podsvjesno, u sebi, ako ne smiješ javno, reći da ste izgubili zbog onih kretena.
Tačno ih vidim u oktobru.
Niko iz njihove pameti se neće pitati zašto je Esenesde pobijedio nego zašto su oni izgubili.

MADRIDSKI TERITORIJALIZAM
U posljednje četiri godine jedva smo živi ostali od brige raznih komesara, briselaša, nižih, viših i prolaznih predstavnika, prvih zamjenika, izvjestilaca, parlamentaraca... za napredak u BiH, za ekonomiju, za demokratiju, za funkcionalnu državu, za dijalog, za reforme, za jedinstvenu šestojanuarsku policiju... Mislio sam da se svaki briselski administrant noću budi u zeleno-žutom znoju PBSS-a, postbosanskog stresnog sindroma, zbog želje da što prije napredujemo. Mislio sam da EU i NATO-integracije nisu toliko važne. Dok nam ne daju bezvizni režim a ni u MAP nismo dobrodošli.
Najednom, stiže papirus iz Madrida. Mi, dole... Oduševljeni... Razdragani... Rasproljećeni... Ushićeni... Neuhićeni... Egzaltirani... Razgaćeni...
potpisujemo papir kršten kao „Učvršćivanje posvećenosti BiH procesu Evroatlantskih integracija“.
Papir ćemo usvojiti prije izbora a provoditi poslije izbora.
Neću sada da se bavim kućnim poslovima EU, španskim selima predsjedavanja EU, Eštonkom i vijestima da ona formira diplomatsku službu EU od nekoliko stotina diplomata, borbom za prevlast nad briselskom birokratijom i bratijom, prekoatlantičkim transeverzalama... ali čim je Dokument izašao u javnost, dobio je vrijednost sabranih esemesova pokojnog Pukija.
Njegove šanse da bude učvršćen su ravne nuli. Sada je svako u demokratskoj prilici da kaže da je to malo ili mnogo.
U suštini, BiH je ovdje u drugom planu.
Ustavne promjene, zbog kojih smo sluđeni, već cijeli mandat, u drugom su planu, bratstvo i jedinstvo dva entiteta i tri naroda u drugom su planu, ekonomija je u mrduši donjoj. Samo je bitno da BiH obavi, glatko, svoj gaćoskid kod evropskih i nato-integracija. Da se teritorijalizuje.
Ako nije u pitanju Šarena Laža. Tipa: Čim provedete Reformu Policije, u BiH će pohrliti strane investicije i ulaganja a SAD će zaustaviti finansijsku krizu za najmanje pet godina kako bi građani Vaše Zemlje osjetili Blagodeti Reforme.
No, mislim da je u pitanju najmanje dvoje:
· Da se legalizuje i uturi u ustav sve ono što je dosad podržavljeno, mada se nabrajaju četiri stvari
· Da se sarajevizuje država jer u „daljnjim obavezama“ stoji: Mi se takođe obavezujemo podržati i obezbijediti funkcionisanje svih institucija i agencija već uspostavljenih na državnom nivou ili koje će tek biti uspostavljene kako zahtijeva proces integracije u članstvo EU i NATO.
I deklaracije su postale pak-papir za stare stvari.

UZLET I ESEMES SIROTOG PUKIJA
Samo još oni koji mrdaju usnama dok čitaju intelektualije u novinama, misle da postoji novinarstvo. Znam da ću naježiti i razrežati mnoge, ali novinarstvo na ovim prostorima je umrlo sa samoupravnim socijalizmom.
Ali, da krenem od nereda.
Sa propašću tog našeg samoupravnog socijalizma, za sve druge, komunizma, svaki je umobolnik, idiot i skretničar s pameti dobio priliku da misli da je svetac lično, bogomdan ako ne za patrijarha a ono za vođu nacije, najmanje.
Tako su se u našim životima pojavile protuve. A oni koji su znali da nešto rade, otišli su u tri pizde materine. Riječ Otišli upotrebljava se za situaciju kada su organizovane protuve organizovale progone. Izbjeći ću da govorim o sebi. Gledao sam po banjalučkim ulicama kako mobilišu ljude samo zato što nisu ušli u Esdees. Ne moraš da budeš Srbin, srbenda, srbljak, ne moraš da srbuješ, srbčiš, srbičariš, dovoljno je da si u Esdeesu. Gledao sam profesore, gledali su i drugi samo se prave da nisu, kako prodaju na pijaci stare majice i suvišne kašike, gledao sam fufbalere, legende Borca, prvoligaša nekada, koji su kupili lišće po trotoarima. I, dabome, gledao sam poluazbučare koji su postajali novinari. Polupičke koje su postajale urednice dnevnika. Za dva skakanja po kurcu. Gledao sam kafandere koji su pokretali svoje novine. Druge koji su postajali direktori svega i svačega. A u komunizmu im ni njihova rođena majka ne bi dala da čuvaju kurac od ovce, na priuzi.
Političke stranke sa srednjim D spustile su kriterijume na apsloutnu nulu. Dvjestasedamdesettri. Svemu, pa i novinarstvu. Stranci su pomagali. Dovoljno je bilo da se pojavi neko ko piše za nešto, ne za neke novine, nego baš za nešto, da nešto lane u kafani pa da ga stranci promovišu u nezavisne novinare. Tako je stvoren soj Jedna čovjek – jedne novine. Onda su stranci, ambasadori, i drugi, sa ispucalim cipelama, hlačama za duboku vodu, takozvanim poluvehabijkama, sa prugastim košuljama, kockastim sakoima, cvjetnim kravatama i pirgavim pantolama, dolazili kod Nezavisnih Vlasnika Novina i direktno im iz tašne vadili dolare. NVN nisu shvatili da im, ispod stola, vade i Crven Bana Kvrgana. Svoga i daju im ga direktno u šake. Šta mislite o Dodiku. O Čoviću. O Čaviću. O Harisu. Onda usrani provincijalci, ponapijani, seru o tome kako su oni rekli, saopštili, analizirali. Onaj feder, radi na Federalnoj, kezmastog vrata, Bakir, nedavno izjavljuje u novinama: Ja sam rekao Amerikancima... Američani, kobiva, spali na Bakira. To je kao kad bi Džordž Kluni spao na to da traži one stvari od kamile.
U međuvremenu su se upetljali tajkuni, milioneri, bizMismeni, pljačkaši, dioničari, u stvari, horde Kriminalizovane Odbrane Nacije. Na svim stranama. Mediji su privatizovani. Pored onih bakira, medije su kupili i osnovali krkani. Drugi, pametniji, privatizovali su profitabilnije segmente. Ušle su, u sretnije zemlje, Hrvatsku i Srbiju, i strane korporacije. Sve poštena do poštene.
Države više nisu finansirale medije. Sada ih finansira tržište. Prestala je da važi umotvorina: Koga ljubim toga i jebem. Stvorena je nova: Koga plaćam toga jebem.
A plaćaju tajkuni, oglašivači, stranci, lokalni i regionalni feudalci, klasični kriminalci. Istorija novinarstva, ako je bude, jer je kraj i novinarstva i istorije, moraće zapisati i da su se na Balkanu novine formirale samo za jedne izbore. Čak za jedno ubistvo. Pripreme javno mnijenje, ubiju, zamagle i prestanu izlaziti.
Tako su nastali novi novinari. U toj posteljici.
Tu dolazimo do Pukija. Puki Nacionale. Prva liga. U odnosu na ostale vadipare on je napravio ime, list i položaj. Dabome, nikakve veze sa novinarstvom nije imao. Petljao se sa svakim, turao nos u svašta, dolazio do informacija, manji dio objavljivao, veći dio tržio. Upućeniji znaju ko je vlasnik kapaitala iza Nacionala. Ali to nije važno. Uvijek je neko vlasnik. Ostalo su lutke na koncu, lutke na rafalu, lutke na eksplozivu.
To što su Pukijevi esemesovi objavljeni, to nije nikakav raritet, nikakav udar na slobodu, privatnost i slično. Taj način komunikacije, koju praktikuju i drugi, kao i kafančarenje, razgovore u službenim prostorijama, tajne dostave... dio je njihovog javnog položaja. Svi se oni, kao i Puki, malo preračunaju, pa pišu svakome, traže svašta, pomisle da su važni. Zovu političare po sto puta na dan. A političari, najveći dio njih, onda, misli da su važni pa se i oni užive.
Takvi puki-novinari, novinari na koje se puca, novinari koji pucaju na lovu, uništavaju, i uništili su, novinarstvo. Da li se neko sjeća onog izvrsnog tv-kritičara koji je dijelio kaktuse, mrzovoljni genijalac koji je Severinu, kada se tucala sa kamerom, nazvao pjebačica, i kojeg je Puki otjerao za sekund jer je napisao nešto loše o nečijoj jetrvi.
Preberite koji šljam radi u tim medijima. Pokušajte se sjetiti koje su novinarsko ime izbacili. U bilo kojoj našoj zemlji. A imali su vremena. Dvadeset godina. U tom vremenu i nekoliko ratova. Dobrog novinara može stvoriti jedan osrednji zemljotres. Ali, ne. To novinarstvo nije babica za novinare.
E, sa komunizmom je, dakle, umrlo i novinarstvo. Oni su imali selekciju, podobnost, školovanje, kriterije, stepenice. Nema pušenja uredniku. Imali su reportaže, komentare, crtice, zapise, fotoreportere, fotografije iz života... imali su Vjesnik u srijedu, Spektatora, Danas, Nedeljne informativne novine, Viba, Grizelja, Lešića...
A od puki-novinarstva dobro da su ostali i esemesovi. Državnom tužiocu bajiću – komada 172.
Polusvijet medija će uskoro početi objavljivati svoje sabrane esemesove. U međuvremenu, tu je Maja Morales, Ivonica, Era, ona jeboždrebica...