IZDAJNIČKI
KONFORMIZAM
ESDEESA

Srpska Demokratska Stranka je već godinama u velikim problemima. Prošlo je njihovo zlatno doba Poklanjanja i Davanja kad je, uz akorde njihove Ode Srpstva Čupavih Prsa, u ruke Sarajeva i Stranaca odlazilo sve što je bilo kome palo napamet kao Državna Stvar. Neću da budem Esdeeosofob. I Ivanić je davao i kapom i gaćama. Priznat je i genocid. Njihov Čavić je to uradio. Neka ostane zapisano da se nikad nisu odrekli te njegove izjave. Sada bi da se revidira odnos prema Karadžiću. Prvo prema Čaviću, braćo. Ili, bratijo.
U velikim, dakle, problemima sa političkom orijentacijom.
Esenesde je borbu za Republiku Srpsku poveo ustavnom, dejtonskom, zakonskom i međunarodnom argumentacijom. Esdeesovo srbovanje slaninom i bijelim lukom, i pečenjem vola od strane Popa Teslićkog, otišlo je u istoriju.
Istovremeno, njihova organizacija počiva na četverouglu Bosić, Babalj, Mićo, Obren. Od njih četvorice samo Bosić misli na Esdees. Ostali misle na sebe. Obren misli na pet hiljada muslimanskih glasova koje mu isporučuju kao sigurnu prednost u svakim dobojskim izborima. Mićo je odavno SAO Bijeljina i ima veze sa Esdeesom samo malo više nego ja. Babalj je više sa Hadžićem nego sa bilo kojim drugim Esdeesovcem, uključujući i Šarovića.
U takvoj situaciji Esdees donosi svoju Dvoglavu Novu Politiku koja podrazumijeva:
• Nula problema sa Sarajevom i sa Strancima
• Decentralizaciju Republike Srpske.
U Stanišića Selu promovisana je politika nezamijeranja, neiritiranja, neizazvivanja, neprovociranja i nečačkanja Sarajeva i Stranaca i politika fiskalne i finansijske decentralizacije Republike Srpske.
Shvatio sam da se u Esdees vratio Šarović. Vidim, vratio se i Cicko Cjelica. Onaj što kaže da sam ja bio u Esdeesu pa sa njihovim znanjima i tajnama otišao kod Dodika. EMB. Ali nisam shvatio kad se Gandi vratio u Esdees, STJG. Gandijevsko.
Zašto Esdeesoglu želi Nula problema sa S&S. Pa, zato što nema šta da kaže i što im je podguzni konformizam draži od svakodnevne borbe sa sarajevsko-internaconalnim aždajama koje vatru suču po pet kopalja unaprijed i po sedam kopalja u visove. I zato što su se, na osnovu partnerstva sa Esenesdeom, dokopali nekih pozicija u zajedničkim organima. Pa bi, sada, da ne čačkaju Age Sarajlije. Valjda, da se ne naljute i ne proglase ih smetalištem.
Bilo bi korektnije da su svoju gandijevsku politiku promovisali prije formiranja Savjetodavnog Udruženja Ministara sa Vitezom Okrugle Naušnice na čelu.
A što se tiče decentralizacije Republike Srpske. Ona je, što se tiče Esdeesa već odavno provedena. Republika Srpska je, kada se uzmu u obzir Esdeesove opštine, već konfederacija. Mićo i Obren su se toliko decentralizovali kao da je jedan sa Ozrena a drugi sa Trebave.
Ozbiljno. Moj dragi Esdeese, decentralizacija i regionalizacija Republike Srpske, i ostale vaše sao-demokratije, možda mogu doći na dnevni red kada Republika Srpska bude samostalna. Federalna država u BiH. Ili samostalna izvan BiH.
Dotad, mirno spavajte.

ČEKA SE GAVRILO PRINCIP
Pričalo se, onomad, po tim okrajinskim vrletima Grahova, Glamoča i drugijeh kraja, da je predak Gavrilov, Todor, bio tako ortodoksan i krut krajišnik, krajinac, graničar, čuvar turske granice od Mlečana, da je tako poštovao principe da su ga prozvali Princip pa mu je porodica, i još nerođeni Gavrilo, dobili i takvo prezime, kao neku vrstu bjelodane zaštite ilegalnog pravog prezimena. Mlečani su ga, Todora, krševitog i lako uzjebivog lomadžiju, binjadžiju i kavgadžiju, nazivali Il principe Bosniaco. Teško je sada to prevoditi. Da li Bosanski Princip, kao Bosanski vladar principata. Ili kao Njegovo Veličanstvo Kruto Načelo do Bosne.
To, ovovremeno, i nije bitno. Bitno je da je Princip, Gavrilo, ubio Nadvojvodu Ferdinanda ne iz pištolja nego iz principa. Šta imaš da nas anektiraš.
Beograd, evropska prijestolnica, bombardovana je iz principa. Kad Američani dignu svoje principe na petnaest hiljada metara, otišo si u 15PLM.
I treći svjetski rat će početi iz nekog principa. Šta ti imaš da praviš atomsku bombu.
Da li je došlo dotle da se samo čeka Princip. Ili se čeka Ferdinand.
U suštini jeste. Na tom Ormuzu se kuva kao u pretis-loncu. Smao ne šišti. Što i treba da brine.
Ostaje, kao i uvijek, nekoliko filozofskih pitanja.
Šta je starije. Rat ili Kriza. Sila ili Lova. Da li Rat donosi Krizu ili Kriza Rat. Da li Sila stvara Lovu ili Lova rađa Silu. Ako zaboravimo stravičnu recesiju pred početak Drugog rata, onda Sila stvara Krizu a Kriza rađa Rat. To je u tom području arapskih zemalja tako vidljivo da se ne može ignorisati. Svi ti totalitarni sistemi Majmuna Na Kanafi, od Sadamovog do Gadafijevog, stabilno su i totalitarno funkcionisali pod plaštom Sile i Love. Onda je jedno od tog dvoga odlučilo da dođe Arapsko Proljeće.
Sada je već stvorena kriza koja se putem nafte širi svijetom kao cunami. Američane, dabome, zaobilazi jer je tamo galon benzina još uvijek ispod četiri dolara. Nas, ovdje, i u Evropi, jebu litre.
Kriza može da izazove rat. Ali se on ne može objavaiti zbog cijene galona. Mora biti neki Princip.
Kada se stvori dovoljno velika Kriza, Rat je neizbježan. Prethodno se obavljaju predradnje. Razni Anšlusi. U arapskom slučaju to su proljetna oranja koja su ostavila cijeli niz zemalja potpuno razorenih i rasklimanih, amorfnih, u tolikoj mjeri da se sutra mogu potpuno drugačije presložitli ili podijeliti na dvije, tri, četiri, a da nikoga glava ne zaboli. Koga više zanima da li će Libija biti Cela Iz Tri Dela ili će nastati tri Libijice.
Drugi rat se vodio za teritorije mada je u dubini bilo rudno bogatstvo, kolonije i, uopšte, gorivo za izlazak iz krize. Pa makar Čista Rasa morala vladati svijetom.
Ovaj Treći, mogao bi se voditi takođe za teritorije mada bi u dubini bila nafta koja bi omogućila Sili i Lovi još stotinjak godina mira i profita.
Drugi rat se vodio u situaciji kada je postojala realna mogućnost da se veliki kolektiviteti i teritorije potčine i da se formira monopolarni svijet. Hladni rat i jaki SSSR samo su bili varka.
Treći rat se može povesti ako postoji mogućnost da se prekine stogodišnja dominacija monopolarnog svijeta. Jer, sada je jasno da nema Sila Osovine koje mogu poraziti i Rusiju, i Kinu, i Japan, i Brazil, i Azijske Tigrove. Arapski svijet i teritorije su krajnji mogući cilj. No, kolač neće ostati cio, bilo Rata, ne bilo Rata.
Nove ekonomske ploče mogu izaći samo ojačane iz tog Trećeg rata. Možda se zato i tako dugo i pažljivo čeka Princip. Toliko dugo da mnogi Ferdinad pizdi i gubi živce.
Pri tome ne treba imati straha od nuklearnog rata. Kao što ni ovaj neće početi zbog iranske nuklearne energije. Ni Sila ni Lova nemaju suicidnih namjera.
Kao što ne znači da će, ako Sila napadne Irak, odmah da se pojavi Princip. Rat može da klija pod Krizom dugi niz decenija. Kao što mnogi ratovi mogu decenijama da skrivaju Krizu.
Ipak, i bez Rata, kao i sa Ratom, jednog jutra će se, u ovom vijeku, Svijet probuditi potpuno drukčije složen. Lova i Sila, vidjećemo u čijim rukama, moći će da predahnu koju deceniju. Pa, opet ispočetka.

MAJMUN NA KANAFI
Lipovača na liku.
Neću da budem majmum na kanafi. Genijalno je Lipovačino objašnjenje sarajevske unutarstranačke ali i bošnjačke političke tehnologije uopšte.
Kada sam nekidan pisao o Babi Abdiću, kojeg se nije moglo podnijeti jer nije iz Karavansaraja, nisam mogao doprijeti do ove sintagme koju je Lipovača bacio sam sebi kao pojas za spasavanje u sukobu sa drugim krajem Kanafa.
To je, u suštini, stara priča o turskim provincijama i Stambolu. Pri tome je svaki put oni ispod primjenjuju na grublji i okrutniji način. Sreća da je u tim transverzalama Karavansaraj zadnji mali Stambol prema provinciji velikokladuškoj i drugima.
Jednostavna je ta politička tehnolgija. Ideš za kanafom do kraja, do Strambola. Tamo dobiješ ferman. Ili ga izdejstvuješ. Onda sokaci godinama pričaju, dok akšam pada, kako je ovaj ili onaj bio u Stambolu i kako je donio zapise za svakoga. Lipovačin Bihać bi se morao sjećati Pašage koji je, poslije Drugog rata, putovao u Sarajevo i ostavljao za sobom dogodovštine za prepričavanje godinama. Šta stalno radiš sa tom ručkom. Mijenjam brzine, druže predsjedniče. Što ne dođeš pola sata ranije pa ih izmijenjaš prije vožnje, jeble te brzine. Ali, Pašaga je znao gdje je drugi kraj Kanafa, jebeš mjenjač i SUS motore. To bi se današnjim rječnikom zvalo Politička Moć. I danas se ta tehnologija primjenjuje. Ne samo u federalnim čaršijama. Ima je i u nekim srpskim strankama. Ima je na kraće relacije od kanafa. Na priuzi. To je ona situacija kad neki lokalni bilmez, na kratkom užetu, važno izjavi Reko Šef.
Lipovača je Nesvjesni Genije. Jer je tako nacrtao i Zlatka i Komšića. Idem do kraja, kandidovaću se za Predsjednika Esdepea. Mene sa mog predsjedničkog mjesta može ukloniti božija volja, kongres ili kraj mandata nakon čega se više neću kandidovati za Predsjednika. Reče Džingis Zlaj sa Šapkom. EMB, E, Moja Budalo, rekao bi Komšiću moj pradjed Toman.
Jasno je da je drugi kraj Kanafa, ne samo u slučaju Lipovača, nego uopšte, kod Zlatagana.
Prethodno su Kanafe držali Alija, Silajdžić, sada je se pokušava domoći i Sin Oca Svog. Pokušavao je i Cerić ali nije imao uspjeha. Najjača Kanafa je, odavno kod Zlaje.
Ta politička tehnologija uništava Vašu Državu Bosnu i Vašu Pravu Državu, Federaciju. Iz Tuzle, Bihaća, Mostara, Zenice, već odavno ne dolaze lideri koje se može lansirati na opšte političko tržište.
Pod takav milje bi Karavansaraj najradije stavio i Banjaluku ali nešto ne ide. Najbolji su Srbi Srbi Na Kanafi. Sirotinja Raja i Balije su dušu dale da se kanafiraju.
Međutim, ta tehnologija ima jednu ugrađenu slabost. Vremenom, ili nestane Majmuna ili nestane Kanafe.
U nekim područjima Federacije, koliko vidim, više nema ni jednog ni drugog. A ni para.

SIN, POSINAK
I NEBOJŠA RADMANOVIĆ

Sarajevski unitaristi, u kolaboraciji sa inostranim kretenoidima, ekspertoidima i centroidima, u stanju su i mrtvace po mezarjima okrenuti naglavačke. Bez otkopovanja.
Tako su izvitoperili i cijeli ustavni sistem i poziciju zajedničkih organa. Neke su pretvorili u Vladu Naše Države, neke učinili smiješnim, neke učinili Organom, neke stavili pod Šapu Zelenu.
Savjet ministara je u Dejtonskom sporazumu zamišljen kao tročlano konsultativno tijelo, nešto kao Savjet za vojne zajebancije, koje se može proširiti novim ministarstvima. Ako se Strane dogovore.
Dejtonski sporazum je, inače, tekst u kome je Strana, najvjerovatnije, najupotrebljavanija riječ. Računajući i anekse i sporazume. Sporazum o izborima, npr, svaki pasus počinje riječju Strane.
Međutim. Strane se nikad nisu dogovorile da Savjet ministara iz pelena naraste do deset članova, predsjedvajućeg i devet ministara. Naprotiv. Jednu od Strana godinama NNJN. Nizašta.
U tom Dejtonskom sporazumu predviđeno je da Predsjedništvo BiH bude sastavljeno od Srbina iz Republike Srpske i Hrvata i Muslimana iz Federacije BiH. To što se sada zahtijeva da Predsjedništvo BiH čine dva Sejdića, Tri Fincija, Četiri Građanina i Obavezni Komšić, to i nije tolika tragedija. Tragedija je da se Predsjedništvu oduzelo mnogo izvršnih funkcija. A mnoge od onih što su mu ostale, svedene su na rapsodiju i farsu. Budžet.
No, Predsjedništvo je devastirano ne samo oduzimanjem nadležnosti nego i samim odnosom Federacije, čitaj Čaršije, prema tom Kolektivnom Šefu Države.
Izbor Komšića kao Hrvatska Tragedija i kao Sarajevska Mirođija treba klasificirati kao okupaciju jedne nacije u suverenoj zemlji. To je izvedeno na način sarajevskog referenduma protiv Srba a za Nezavisnost Vaše Države. I izbor Komšića je bio muslimanski referendum za utamničenje i poniženje Hrvata. I o tome je sve rečeno.
Drugi problem Predsjedništva pokušavam da osvijetlim.
Kvalitet samih Članova.
Osim serioznog Nebojše Radmanovića, koji je bezekscesno, bezgafno i dostojanstveno obavljao i obavlja te dužnosti, ostala dvojica su nedonoščad u političkom mozaiku najvažnijeg izvršnog tijela među zajedničkim institucijama BiH.
Bakir Izetbegović je Sarajevski Asad. Sin Svog Oca u Predsjedništvu. Doduše, to je loša kopija arapaskih nasljedničkih režima. Ali, dinastija je dinastija. Sada se nezrelo, djetinje, nadmeće o tome s kim će se sastati i ko će mu reći s kim će i skim neće. Ode u Tursku i sere kao deka Radovana III.
Sada se i Hrvatski Član Ispred Bošnjačkog Naroda pokazao u pravom svjetlu.
Za potez sa ostavkom i povlačenjem nema pretinca u političkoj sobi samoubilačkih i biračkoponižavajućih akata.
A za objašnjenje Odsad ću raditi sve ono što sam trebao dosad, tako nešto, ne postoji kanalizacija za odvod.
Komšić je ponizio instituciju, svoje birače, Hrvate, Bošnjake i cijelu Vašu Državu pred svijetom.
Ali je i pokazao da Džingis Zlaj ne pendreči samo po okrajinama i lipicima, Lipovaču u Ljutoj Krajini, nego i usred Dnevnog Boravka, u Karavansaraju.
Čime se, on, Komšić, sveo na Lipovaču S Marijindvora.

TAJNE
MESIJEVE
IGRE

Kada je Mesi Spahiću, Vašem Bosanskom Dijamantu, gurnuo Čeparu, čep kroz noge, bilo je jasno da se ne radi o geniju ili nebeskom daru, nego o majstorstvu nakon stalnog, dugog i upornog naukovanja.
Mnogi će površni trener ili fudbalski analitičar i konsultant, a naročito provizorni televizijski komentator, u svojoj prosječnosti i lakoći neznanja, zaključiti da je Mesi Mesija koji je u letećim konzervama stigao sa neba, da je svoje fudbalsko znanje stekao rođenjem na nekom svetilištu Maja i Asteka, pa ga odnio na nebesa da se usavrši i, potom, se vratio na zemlju da nas, i njih, sluđuje do zadnje kapi hajnekena.
Površno je to. Kao i Ronaldovo shvatanje Igre.
Mesijevo umijeće, prije svega, plod je Slobode u Igri. Zato i igra odlično u Barseloni a posve ispodprosječno u reprezentaciji Argentine. Tamo selektor počne da selektoruje, konceptuališe, izmišlja toplu vodu i gradi koncepciju na tome kako će spojiti igre koje je od svojih izabranika gledao na televiziji. Igra nije Lego.
Ali, Sloboda se stiče i vježba. Ni ona nije nogomdana.
Na svakoj utakmici, u svakom potezu, vidi se da je Ronaldo Neslobodan. Opterećen je i sputan svojom frizurom, svojim raskorakom, svojom pozom, svojim padom, sudijinim pogledom, kamerama koje ga snimaju, potrebom da bude genije.
Mesi od toga nema ništa. On ne pravi face. Njegove mišije oči pretražuju virtuelnu sliku nebili našle šta nije dobro uradio. Osim kad da gol i smije se kao dijete. Zbog tih njegovih mišijih očuljaka, i zbog niske pričljivosti, mnogi su skloni Mesijevu inteligenciju potcijeniti. Fudbal ne igra inteligencija. Kao što od Ajnštajna ne možete tražiti da izvede bicikl.
Fudbalska i opšta inteligencija su dvije različite stvari.
Mesi je imao sreće da u Barseloni, odmalena, ima Slobodu. To Barselona može sebi da dozvoli. Pa, ako se igrač ne uklopi u prvu ekipu, uvijek ima prostora na tržištu.
Ono što je Mesi dao svojoj Slobodi i Igri, nije nikakav talent, ništa što ga izdvaja među mali broj ljudi. Njegova lopta ne leti cik cak i nema brzinu lamborginija u ravnini. Njemu je bog dao samo nizak rast i kratke poluge nogu. A to i nije neko božije davanje.
On je igri dao rad, upornost, marljivost i beskonačna ponavljanja.
Ljudi su sve vještine postigli ponavljanjem. Kao što je hod. Druge, koje ne obavljaju svakodnevnio, moraju da vježbaju. Ples. Klavir. Ubacivanje lopte u koš. Ali pošto svi hodaju svaki dan a svi ne sviraju klavir svaki dan, onda Ivo Pogorelić izgleda kao genije.
Mesijevi potezi su beskonačno istrenirani potezi. Sada on, u zadnjim mjesecima, intenzivno vježba slobodne udarce. On i njegovi učitelji su zaključili da mu to nedostaje da bi bio kompletan igrač. Ne sumnjam da će Mesi za koju godinu izvoditi slobodnjake perfektno. Možda ne kao Žuninjo, ali bolje od svih drugih.
Sve Mesijeve žabice, lobovi i kiflice, do krvi su istrenirane. Zato igledaju kao produžetak noge, izgledaju lagane, dostupne svima.
Mesijevo probacivanje kroz noge je takođe istrenirano. Još od malih nogu, na prašini argentinskog siromaštva. Samo, to se na velikim utakmicama ne radi jer je bliže poniženju protivnika od fudbalskog umijeća. Osim kad nema drugog izlaza. Što je zadesilo Ljiljana Spahića.
A kratke noge i kratke poluge.
One Mesiju omogućuju filigransko vođenje lopte. Kratak korak i mali radijus ne daju vremena protivniku da uzme loptu niti lopti dozvoljavaju da se odmakne daleko od noge. Mesi, u stvari, kao da trčkara, sitno nogicama, bez lopte.
Ta kratka noga i poluga omogućile su mu šut koji kod dugonogih nije moguć. Jer, dalek hod noge umanjuje preciznost, teško je sinhronizovati putanju stopala i putanju lopte i oduprijeti se eventualnom duelu. A takav dug put stopala kod dugonogog igrača, ostavlja vremena i neravninama na terenu da poremete putanju lopte. I daju vremena golmanu, i blokatorima u odbrani, da reaguju na šut.
Mesijev kratki šut je iznenadan, precizan i jak jer sva energija kratkih poluga ulazi u loptu. Ono što je Mesi istrenirao jeste takvo vođenje lopte i shvatanje prostora koje mu omogućuje da uvijek zna gdje je gol a gdje koji ugao. Dabome, nije toliko vježbao ulazak sa lijeve strane u sredinu. Zato stalno ide sa desne.
I zato se Mesija ne može čuvati.
Ovako će igrati dok bude imao reflekse i mentalnu frekvenciju za reakciju i koordinaciju. Negdje do vremena između dvadesetosme i dvadesetdevete godine. Potom će davati fenomenalne pasove i asistencije i izvoditi slobodne udarce i šuteve sa petnaestak metara koje niko neće braniti.
Osvojio je Slobodu Igre. Svi drugi igraju za ugovor, za ekipu, za trenera. On igra za Slobodu.
Zato mu se ne može ništa i zato ga se ne može kopirati.

OTIŠAO GRAĐANIN KOMŠIĆ
Dugo je i trajao. Rekao bi moj Pradjed Toman. Ali nije tragedija. Džingis Zlaj ide dalje. Jedog dana će biti objavljena vijest da je Esdepe dao ostavku na sve funkcije kod Zlatka Lagumdžije. Dakle, gasidba Komete Komšić samo je jedna od faza razvoja Socijaldemokratije Pod Fesom. U tim fazama su čuda živa. U jednoj od njih je Nijaz Duraković, rah. od komuniste prošao kroz čistilište socijaldemokratije da bi bio sahranjen sa bijelim turbanima iznad sebe. Što nije pošlo za rukom ni jednom vodećem komunisti socijalističkih republika. I autonomnih pokrajina.
Dabome. Nije Komšić iskipio zato što je Džingis Zlaj išao u BGD i tamo obećao da će podržati Vuka. Nije ni zato što ga, navodno, Lagumdžija godinama ne konsultuje ni o čemu. A ne znam ni šta bi ga imao konsultovati. Predsjednik opštine Novi grad nema znanja ni do Viteza a o Gornjem Vakufu da i ne govorim. Orden Zlatnog Ljiljana nije neka konsultantska referenca. A, čini mi se da nije stečen u nekim čeličnim borbama i ratovanjima. Da jeste, Nosilac bi bio znatno hladnokrvniji na razna Zlajavanja za koja je morao znati kad je pristao da bude Član P u ime H a u stvari MPŠ, Mečka Pod Šatorom. Šteta. Mogao je postati i Nosilac Zlajinog Ljiljana. Na krivini.
Pošto je tehnologija Džingis Zlaja konstanta a obuhvata, kao što je svima u Karavansaraju poznato, osim perifercima Hamdi Lipovači i Popu Banjalučkom, prevrtljivost, ljigavost, kalkulativnost, bezočnost, podmuklost, prevarantstvo, makijavelizam i lažno predstavljanje u Bošnjačkom institutu, ili u Esdepeu, nisam više ni ja siguran, varijabla, u ovom slučaju, nezrelost Neželjka Komšića, doprinijela je njegovom krahu.
Radi se samo o još jednom nezrelom potezu čovjeka koji nije političar ali jeste nezreli građanin, nedozreli pripadnik nacije, umišljeni lider i takozvani vlasnik glasova Esdepea i još više od toga. Komšić je, u stvari, zalutao u sve to što je bio. Čak i u Zlatne Ljiljane. One osobine Džingis Zlaja, koje sam maloprije naborojao nisu obavezne kod političara ali je obavezno da se mjestimično i kod nekih podnose. Što rekla Biljana Plavšić, da nije bilo politike, nikada sa nekim ljudima ne bi htjela da budem u istoj prostoriji.
Ako je već u pitanju Država, Principijelnost, Građanstvo, Multietničnost, vrijedilo bi podnijeti Zlaju Zlatagana.
Nedozreli Naivac. Ličnost Negodine. Dekodirani Idealist. Umišljeni Faktor.
Najveća dobit bi bila da je shvatio da je besmisleno da dalje ponižava Hrvate u BiH. U kom slučaju očekujem da odstupi i sa mjesta Člana P i izvini se onima koji su bacili glas na njega i onima koji nisu.
Sa Esdeopeom i Lagumdžijom nije bio ništa. Ako misli da će izvan biti nešto, vara se.

GOJKO BERIĆ,
SKUPLJAČ CITATA U DIMIJAMA

Ako neki karavansarajski izdavač bude tražio ugovor za izdavanje knjige mojih citata, potpisaću za male pare. Vidim, Gojko Berić iz Oslobođenja skuplja te moje citate, aktuelne i nešto starije, i slaže u mozaik kako bi dokazao da sam protivgenocidni ideolog.
Jedanput su mi se, prijateljski, žalili iz jedne ambasade, kako imaju problema sa prevođenjem mojih tekstova jer koristim nestandardan jezik. Mislio sam da i legalni špijuni nešto moraju da rade pa im je najednostavnije slati izvještaje o mojim tekstovima koje, tamo daleko, niko neće gledati. Tako je i luk mirisao i ovce na broju. Ali, ovo sa Gojkom me dojmilo. Jer nikad nisam volio Mao Ce Tunga samo zato što je sa cijelim svijetom, i svim Kinezima, komunicirao citatima.
U početku Gojko izgleda zeleno bezazelen. Kaže da je iskusio sve strahote Drugog Mišljenja Etničkog Srbina. Ako si Srbin u Sarajevu, ne razumijem što se meni žališ. I ne razumijem šta je Etnički Srbin. Ja, ipak, mislim da si ti Srbin u Dimijama. Mada se slažem da ti je sudba bila nenaklonjena. Mene mobilisala u Karadžićevu vojsku. A tebe u Alijine Dimije.
Radi dušmana, predlažem, ipak, da se oslovljavamo sa Vojvoda i Serdare.
Dakle, Vojvoda Gojko.
Tvoje shvatanje Srba, srpske tragedije i srpske uloge u proteklim brato-krvoločnim ratovima na prostoru bivše SFRJ, krajnje je pojednostavljeno. Ti kao da još ideš u Prvu Sarajevsku Antiagresorsku Gimnaziju. Sto godina ponavljate iste priče o agresiji, o srpskoj krivici za raspad Jugoslavije, za izbjeglice, za silovanja.
U mom tekstu kojeg citiraš, što me je natjeralo da ga i ja pročitam, dao sam, u tako malo znakova, komopleksnu sliku tih događanja, dijela događanja. Od kritike Brata Radodvana, do činjenica koje sav svijet godinama gleda u direktnim prenosima iz Haga. Pa i sada. Poznato je da na riječ Šešelj potežem pištolj ali pogledaj malo bolje. On ih gore jebe ko žune u sepetu. O kakvoj mi pravdi i presudi Haga, Vojvoda Gojko, govoriš ako je Šljivančanin oslobođen Ovčare a Šešelja optužuju za to. I kakve veze Ludi Šešelj ima sa Vašom Omiljenom Srebrenicom. Osim toga, to što ja kažem Bratu Radovanu, ti svom Aliji ne smiješ pomisliti ni u avionu, dvanaest hiljada metara iznad mezara.
Nisam se bavio ozbiljno Hagom. I bolje za vas. Ali ne treba mi Hag ni njegova presuda, da bih vama i Vašoj Državi svakog dana ponavljao da Genocida u Srebrenici nije bilo.
Priča, Vojvoda Gojko, teče posve drukčije. Jebo te Milošević u toku njegove rečenice Srbija nije u ratu. Vama, Etničkim Srbima, Milošević se ukazuje kao američki duhovi iz starih kuća. Da li si ikada pisao o Alinijoj rečenici Za BiH ću žrtvovati mir. A mogao si. Oslobođenje ti je veliko, nije baš kao iz tvog zlatnog doba ali još se uvijek može raskriliti na dvije trećine strane.
I nemoj se podsmijavati jasenovcima i pretvarati taj strah u Bježanije. Piši malo o Šahovnici na Drini. To je izlet u gljive, jelde, nije agresija na Srbe. Piši malo o Čvoru Crnih Barjaka, šahovnice i ljiljana. Na osnovu kojeg su Srbi i shvatili da im se spremaju jasenovci.
Istorija je prilično drukčija, kad izađeš iz Sarajevskih Dimija Etničkog Srbina.
Što se, pak, tiče Dejtonskog Binga u vidu Republike Srpske. Mogu ti reći samo jednu činjenicu i jedno pitanje. Republika Srpska nije nikakva nagrada. Ona je prirodni posjed Srpskog Naroda u BiH. Jer, sve je ovo Srpska Zemlja. Ili je bila srpska. Čak i to tu, gdje ti sjediš u dimijama ili pod dimijama. I, smiješ li reći da su Nijemci nagrađeni sa dvije države poslije Drugog svjetskog rata. Ili da su Američani nagrađeni sa pedeset i dvije nakon istrebljenja Indijanaca. Reci. Ako si Mudonja. Nije nešto ako kažeš nešto Vasiću.
A Momu Krajišnika, Momčila Srbina, što pominješ, Vojvodo.
Momo i Ti ste iz istog etničkog prisarajskog kompleksa. Opterećenost da se bude nešto važno u Karavansaraju. S tim što je Momo imao i malformaciju pa je nosio i kompleks da bude nešto i izvan Karavansaraja. Iznad.
Vaše komplekse, Biti Nešto u Karavansaraju, pa makar i Etnički Srbin, neće izliječti Andre Žid. Niti njegov citat Istina nije tamo gdje je većina. Moj Vojvoda Goja, uvijek je problematično gdje je istina. Ali je uvijek okovidno gdje je većina. Pri tome priznsajme pravo vama, Istinskim Manjincima, da se tuđom istinom, kao da je vaša, kandidujete za spomenike.
Što se mene tiče, živite dugo, lijepo, sretno i džolijevski u svojoj kopreni od agresije i genocida. Samo nemojte mnogo mene citirati, osim onog da u Srebrenici nije bilo genocida. Naročito se ne brinite o mom berićetnom zbrinjavanju. Jebo vas onaj ko vam je donio tu rječ. I nemoj, Vojvoda Gojko, srati da sam bio za nekim vrelim topovima iznad Sarajeva. Da sam bio, ne bi ti sada pisao iz njega.
Ali ni ja ne bih mogao prvom granatom pogoditi Markale. To ne mogu ni Talijani iz Drugog svjetskog rata, vanzemaljski artiljerci.
I to ste izmislili.

А ево и односног текста Етничког Србина, Vojvode Gojka


NAGRAĐENA BJEŽANIJA

Аko, držeći se prirodnih zakona, kažete da je, recimo, u proljeće lišće na granama zeleno, velika većina Srba i s ove i s one strane Drine će se s vama nekako još i složiti. Ali ako im pomenete stvarne motive i osvajački karakter rata koji su vodili protiv Bosne i Hercegovine, kao i zločine koje su u njemu počinili nad Bošnjacima i Hrvatima, naići ćete na prijeteće gunđanje, bijes i prezir. A najlošije ćete proći ako ste pritom i sami etnički Srbin. Imam višegodišnje iskustvo s tako stečenom pozicijom „nacionalnog otpadnika“.
Ne bih tu priču ovdje širio, ali često se sjetim jedne misli Andre Gidea iz njegovog Dnevnika: „Istina nije tamo gdje je većina." U suočenju s većinom o kojoj je ovdje riječ ne pomažu nikakvi argumenti, nikakve evidentne činjenice, svjedočenja, stotine objavljenih knjiga, videozapisi, kosturi iz masovnih grobnica… A pogotovo su „bezvrijedne" presude Haškog tribunala, jer među Srbima vlada kolektivno uvjerenje da je taj sud antisrpski. Postoje judi koji će zbog svoje zadrtosti, zatucanosti i mržnje sve to uvijek negirati. Međutim, ovdje je riječ o tome da golema većina jednog naroda, uz podršku svojih elita i medija, odbija da se suoči sa vlastitom historijskom krivicom za pomenute događaje.

Temeljnu „odbranu" vlastitog režima - koji je uključivao vojsku, policiju, Crkvu i Akademiju nauka i umetnosti - od optužbi za podsticanje i širenje ratnih užasa postavio je Slobodan Milošević u vidu čuvene parole „Srbija nije u ratu". Iz nje su nikle razne, manje-više nebulozne „teorije", poput one promovirane u paljanskom četničkom štabu da Srbi u Bosni i Hercegovini ne rade ništa osim što „brane svoja ognjišta", ili Karadžićeve da u opkoljenom Sarajevu „Muslimani ubijaju sami sebe", ili Šešeljeve, prema kojoj su pokolj osam hiljada Bošnjaka u Srebrenici „izvršili agenti tajnih službi Francuske i Velike Britanije"!?

Zapažen doprinos tim otrovnim, populistički zaraznim budalaštinama dao je ovih dana i Rajko Vasić, član Dodikovog stranačkog politbiroa, njegov ideolog i njegov službeni megafon. „Gube vrijeme sa Radovanom u Haagu. Kao što su izgubili sa Slobodanom, sa Šešeljem, sa drugima. Kao što će izgubiti sa Ratkom. Nemoguće je Radovanu, kao i drugima, dokazati da su naredili zločine, genocide i agresiju. Da su donosili pisane uredbe, zakone i naredbe u tom smislu. Jer to, jednostavno, nije tačno i toga, još jednostavnije, nije bilo. Proveo sam te godine u rovu, usput ubijajući one koji su ubijali mene, a kadgod sam se sjetio Brata Radovana, ruka mi je sama otkočila pušku. Da mi je ikada izašao na svjetlomet, pucao bih bez trunke. Ali za sve te godine po rovovima, nikada mi ni Radovan ni Ratko, nisu nešto naredili. Ni mojoj jedinici. Radovan je Vojsci služio za podjebe. Naročito u drugoj polovini rata. On je to sam odavno rekao, kriv Srbima a ne Hagu… Sada je Brat Radovan dao intervju Srpskoj novinskoj agenciji. Jednu dobru stvar je rekao Brat Radovan: Ne bih žrtvovao mir za nezavisnost! U pravu je. Nezavisnosti treba mir da bi stigla na svoju zadnju i najvažniju stanicu. Republika Srpska mora imati strpljenja sa Mirom i Nezavisnošću", piše Vasić na jednom portalu.

Kojem Srbinu sudi i presudi Haški tribunal, taj ništa nije kriv! Ovim otkrićem Vasić je doveo u pitanje ne samo pomenuti sud, već i oblast međunarodnog prava koja se odnosi na ratne zločine. Ovo je zahtijevalo veliku smjelost, od koje bi se pametnom čovjeku zavrtjelo u glavi, ali Vasić je očito uvjeren da je njegova biografija dovoljno pokriće za sve u što se upušta. U njoj je napisao da je „napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, TV novinar, ratnik…" Ima tu još ponešto, pored ostalog i nekoliko objavljenih knjiga, od kojih jedna nosi naslov „BiH ne postoji". Stopostotno naštiman na Dodikove „žice", Vasić ovako obrazlaže svoj politički kredo: „Meni BiH ne znači ništa. Ne postoji. To je naseobina. Političke ljubavi nikada više u BiH neće biti. Maksimum koji se može postići je tolerantna hladnoća. Realnija je latentna mržnja." Ovaj citat je nešto starijeg datuma, a Vasić je u međuvremenu toliko evoluirao u svojoj mržnji prema BiH da je u tome pretekao i svog obožavanog šefa.

Svoj nedavno objavljeni tekst, koji je bio povod za ovu kolumnu, Vasić završava ovako: „Neka zbore o genocidu i agresiji. Narod, koji je mjerilo svega i svačega, zna da niko nije lajao na zvijezde i išao u istrebljenje bilo koga. Samo se bježalo od jasenovaca." Do sada smo slušali priču o „herojskoj i pravednoj borbi srpskog naroda". Kad tamo – bila je to „bježanija od jasenovaca". Kako god, iza ove velikosrpske „bježanije" prema zamišljenoj zapadnoj granici na liniji Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica ostala je historijska tragedija sa milionima unesrećenih ljudi, ostala je krvava propast države koja se zvala Jugoslavija, ostali su sprženi Konavli, izranjavani Dubrovnik i sa zemljom sravnjeni Vukovar. Iza Miloševićeve, Karadžićeve i Mladićeve „bježanije od jasenovaca" ostalo je stotine hiljada mrtvih i osakaćenih, ostao je genocid u Srebrenici, ostale su silovane žene, etnički očišćeni gradovi i opustošena sela, ostala su sjećanja na konclogore, ostao je barem milion izbjeglih i raseljenih koji se nikada neće vratiti na svoje predratne adrese. Svejedno, velikosrpska „bježanija" se itekako isplatila: u Daytonu je nagrađena u obliku „najmlađe srpske države". Za Rajka Vasića čujem da je berićetno zbrinut. Ne znam dokle je u svojoj „bježaniji" stigao ratnik Vasić, možda čak do Trebevića, do nekog od stotina „vrelih topova", koji su se dimili od neprekidne troipogodišnje upotrebe, ispaljujući granate na opkoljeno Sarajevo.