RETUŠIRANJE
NATAŠE KELEČEVIĆ
I AHTEVEA

Nakon cunamija Mareko Mreža Plus i sumnjane kriminalizacije najbližih saradnika, Nataša Kelečević, koja je vodeća Medijašica međunarodne zajednice, u Republici Srpskoj, ali koja je na medije, svojevremeno na SRT, došla klasičnim Endemsmkim Nepotizmom Lijevča i Srbačko-Nožičke Ravni, kojeg je odnjegovao Esdees, poduzela je široku akciju u javnosti kako bi se redizjanirao i retuširao njen i imidž Atevea. Očito je da Ateve još treba Međunarodnim Fridrih Ebertima i drugim tragaocima za mogućnostima rušenja Vlasti Republike Srpske.
To se odmah i pokazalo u njihovom najcentraljnijem Dnevniku. Ukazale su se dvije slike i prilike. Milijana Kos i Meddžida Kreso. Pošto su nerazmrsivo ispreplele slinave učtivosti, zahvaljivanja i okoušne osmijehe, Meddžida je saopštila da bi rado došla i u Banjaluku. Ne moraš. Pošto je Milijani zahvalila što je Ahteve došao njojzi k nozi. I mahao repićem.
Nataša Kelečević je, prije tog dnevnika, na svojoj televiziji objavila intervju sama sa sobom.
Tu je saopštila da je ATV prošla nekoliko teških godina. I da ih čeka još nekoliko teških godina. Ali da neće činiti komprom u pogledu svoga Fundamenta. Jer, Vlast je veoma ranjiva, reče Nataša.
No, ta Televizija za najavu i generisanje masovnih protesta radnika, boraca, invalida, logoraša i ulično razvlačenje Vlasti, niti njena Nataša Vodilja, ne reče ništa
• o optužbama njenih čelnih ljudi i saradnji sa Mareko Gledanošću, kojom se, lažnom, Ateve tako znala ponositi,
• o tome kako je dobijen plac u centru grada
• o tome kojim je sredstvima finansirana moderna i skupa zgrada male televizije čiji veliki dio prostora ne donosi ni marku profita
• o tome zašto je građena ta zgrada dok stadion Borca, na dvadeset metara od njih, nema tribine
• o tome zašto je građena ta velelijepna blješteća zgrada dok na samo kilometar i po vazdušne linije sirotinja ide na crvenokrstni besplatni obrok da bi preživjela
• o tome kako se finansira taj medijski Štrajkovab
• niti o tome zašto je ta nezavisna, fundamentalna, slobodarska, antitotalitarna, poluzvanična protivvladina Tehlevizija počela da prima pare od Mrske Vlade Republike Srpske.
Nu, Nataša Kelečević s ponosom saopštava kakao je blokada probijena. Kako su svi shvatili, misli na Esenesdovce, da je ona, Ahteve, veoma značajna u Komedijima i Nevinarstvu.
Vidljivo je pak, da je sa dolaskom Vladinih Para, intenziviran i dolazak vladinih funkcionera.
Vidljvo je, takođe, da Ahteve više ne kritikuje Vladu i Predsjednika Vlade. Ali kritikuje Predsjednika Republike.
Da li je Ahteve kupljena ili je shvatila da je Vlada Republike Srpske nezaobilazna na ovim prostorima. Ili je pak sve slučajno. Vlada imala para, dala medijima, pa i kumici, odnosno Kudsviturcituimaliateve. A uvijek ima ministara i poslanika koji uživaju da ih tetke gledaju na teve.
Ja, da sam Ateve, ni mrtav ne bih uzeo marku iz Vladine Ruke.
Kad kurve uzimaju pare, bilo kako, stvar je jasna.
Kad pošteni uzimaju pare, nako, stvar je opasna.
Vidjećemo našta će sve izaći. Iskreno, želim da narodne mase prestanu ATV zvati Televizijom Dževrije, po liku iz njihove turske serije Kad Nezavisnost Opada.

TURSKI NEOSEPETIZAM
PONOVO NA BALKANU

Sarajski Avaz je uručio neko priznanje Ahmetu Davutogluu, turskom ministru inostranih poslova. To je prizanje živom pretku.
Tim povodom Avaz je ponovo objavio sarajski govor malog ministra Velikih regionalizama u kome je on ponudio Anadoliju za Bosnu i Hercegovinu.
Govor je demonstracija anadolskog primitivizma, zakašnjelog kolonijalnog romantizma, jevtine propagande pet vijekova duge svakodnevice sepet – sablja, sablja – sepet i potcjenjivačke nadmoćnosti novih supraturskih nastojanja da se ovlada Regionom Bosna – Avganistan.
Ne znam kakve su im face bile na tom predavanju ali iz govora se vidi da je Davutoglu shvatio da priča retardiranim balkanoidima jučer pronađenim u Brdusinama Otomanskog Balkana.
Zašto Avaz opet objavljuje Davutogluov govor Neoosmanizma. Zato što je Neoosmanizam dio Velikog Projekta koga čine još I Islamizacija Bosne I Hercegovine, Unitarizacija, Stvaranje trajnog Oreola Žrtve, Permanentno genocidiziranje Srba, Fingiranje Evropskih Integracija kako bi se zemlja centraliozvala a sa centralizacijom bi nestali i Srbi i Hrvati. Dio tog projekta je Apsolutno, Apsolutno, Zlatko. U tu svrhu je i načinjen pakt Avaz – Lagumdžija a sam Avaz je potpuno promijenio uređivačku i novinarsku filozofiju.
U narednom vremenu treba samo analizirati šta rade Lagumdžija i Avaz. Svi ostali, FTV, Tihić, Cerić, postaju pokrajni igrači za dužu ili kraću upotrebu. Apsolutno, apsolutno. Naročito je zanimljiv taj tandem u pojavnom obličju. Zlatko je poduzeo novu misiju koja se može okarakterisati kao Vukodlak u liku Medenjaka, ide po BiH i medi, sa ambasadorima sjedi, a gleda kome će se krvi napiti. Avaz je, pak, postao dželat u liku medija.
Sada Avaz donosi najvažniji orijentacioni dokument tog dvojca, koji postoji odavno, samo se mijenjaju likovi. Taj dokument, Davutogluov govor, može se nazvati Magna Karta Davutogluum. Deklaracija Neosmanizma. Ustav Anadolizacije Bosne.
Nu. Šta je stvarno rekao Ahmet Dabogdaneoglu.

• Jer, duh Sarajeva, duh Baščaršije je duh naše historije. Naše zajedničke historije.
• Sarajevo nije običan grad. Morate razumijeti taj duh, a onda ćete razumjeti Bosnu i Hercegovinu, i onda ćete razumjeti balkansku civilizaciju. Bez razumijevanja Sarajeva ne možete razumjeti balkansku historiju, ne možete razumjeti balkansku kulturu.
• Bosna i Hercegovina je porazila Tursku. To znači mi smo pobjedili nas.
• Ustvari, balkanski region je usred jedne od najstrateškijih centara afro-euro-azije. Zašto je on postao, zašto imamo takvu percepciju periferije?
• Osmanska historija je historija Balkana
• Jedina iznimka širom historije u tom smislu je Osmanska država. Tokom Osmanske države, taj dio, balkanski region, postao je centrom svjetske politike. Ovo je zlatno doba Balkana.
• Da nije bilo Osmanske države Mehmed paša Sokolović bio bi siromašni, zaostali, srpski seljak koji bi možda imao malu farmu
• U četrnaestom stoljeću Beograd je bio poput svakog, ne sela, već manjeg grada. Ali za vrijeme Osmanske države Beograd je postao centralni grad, ključni grad, Dunava, centralne Evrope, u ekonomskom smislu, u kulturološkom smislu, bilo je stotine džamija i crkava. Sarajevo je čudo, kao neka minijatura ovog nasljedstva.
• Da nije bilo osmanske tradicije, Egipćani ne bi vidjeli jednog Albanca u svom životu
• Ono što je 1990-tih bilo, oni koji su organizirali masakre u Srebrenici i širom Bosne i Hercegovine su bili barbari koji nisu htjeli tolerirati razlike u kulturološkom smislu. Duh Sarajeva je duh koegzistencije, duh zajedničkog života.
• Anadolija pripada vama draga naša Bosanska braćo i sestre. A i mi smo sigurni da je Sarajevo naše! Kada kažem da je Anadolija vaša, to znači: ako hoćete doći, dođite! Ali mi želimo da vi budete sigurni i postojani ovdje kao posjednici Sarajeva i Bosne i Hercegovine!
• Jer, poput Bosne, Afganistan je naša zemlja.
• Sjećam se dobro jedne, bila je 1993. godine. Na medijima je prenijeta vijest da Srbi koriste hemijsko oružje u napadu na Goražde.
Divim se cijenjenom dunjaluku koji je ovo mogao da sluša. Mada znam da je to slušano sa neskrivenom sladostrašću onanizma, onirizma i onostranosti.
Integralni govor je plejada neshvatljivih i nepovezanih diskonstrukcija, od Hegela do starog Rima.
Uglavnom, saznali smo da je cijela stvar sa Turskom najezdom na hrišćanski Balkan izvedena da Srpče Sokolović, kasnije Mehmed Paša Sokolović, ne bi ostao Srbin Siroče i imao farmu sa dvije, tri, jalove junice. Potrebno je bilo poturčiti i podsabljiti milione ljudi da bi Mali Sokolović postao Svjetski Insan. Mašala.
Ekstraprofit je to što su Egipćani vidjeli jednog živog Albanca. Inače ne bi nikad.
Da. Da ne bi Srbi više hemijskim oružjem napadali Goražde, sve ovo Turska mora zaposjesti. Tako sam shvatio. I Beograd opet mora imati džamija više nego crkava. Beograd da postane Veliko Sarajevo. Kod tih Srba, inače je sve Veliko.
Pošto je Davutoglu rekao da je Baščaršija Duh Duhova, Duh Bosne, Duh Anadolije, Duh Naše Istorije, jasno je da cijelo ovo područje, koje on naziva regionom, a mislim i sve do Avganistana, treba pretvoriti u jednu Baščaršiju.
Da li mu je iko javio da mu je nešto Duha izgorjelo, jučer, prekjučer.

CIRKUS
BAN KI MUN & AL KA LAJ

Bosanska plejada cirkusanata iz oblasti inostranih djela neistrošiva je. Šaćirjebej. Ivanić. Alkalaj.
Sada je Sven Alkalaj, od strane Generalnog sekretara UN, imenovan za Izvršnog sekretara Ekonomske komisije UN za Evropu. Sad će Angela Merkel da vidi kako Guja Krsno Ime Služi. Sarkoziju je bolje da se ne kandiduje.
Alkalaj dolazi iz Stranke za BiH. Čiju slavu će sada da pronese i Evropom. Naročito njen ekonomski referencijum.
Portal koji veliča lik i djelo Stopostotnjaka, obrazlaže da je pod tom Sven Komisijom 56 zemalja Evrope i nekadašnjeg sovjetskog legla. Površina je, kažu 47 miliona kv km. A na njojzi živi milijarda i po živitelja.
Sugeriše se poštenom čitaocu da će ekonomijom svih tih država i živitelja da upravlja Sven Alkalaj. Dobro, koordinira. JMM. On nije mogao da upravlja ni Anom Trišić a kamoli tom Ekonomskom komisijom na tim tolikim prostranstvima. A pouzdno se zna da nije ni sobom nešto naročito vladao.
Ta Međunarodna Zajednica ovu Vašu Državu shvata kao džunglu. Iz koje se, povremeno, Tarzana i Ćitu odvede u velegrad i velecivilizaciju. Dobro, ovaj put samo Ćitu.
Drukčijeg tumačenja nema.
Dabome. Ban Ki Mun je ćorav i nema pojma koga su mu podmetnuli odgovarajući lobiji.
Ali ostaje gorka činjenica o tome kakvom se članicom smatra BiH. Kad se od tolike ponude patriota, dobrobosnijaka i građana, izabere Najproblematičniji.
Mada i ja postavljam visoke ljestvice i tražim čiste modele. Kakav uzorak možete uzeti sa sarajskog đubrišta.
Poslije ovog skandala sa Vašom Državom, moguće je očekivati da Sadik Ahmetović na kraju mandata ode za Direktora Efbiaja. Mislim da je Huver umro.

I RADOVAN
REČE JEDNU PAMETNU

Gube vrijeme sa Radovanom u Hagu. Kao što su izgubili sa Slobodanom, sa Šešeljem, sa drugima. Kao što će izgubiti sa Ratkom. Hag je inače Srpska Čekaonica tragirapsodije Kao U Dispozitivu. Hag je Krivosudni Srpski Sienen.
Nemoguće je Radovanu, kao i drugima, dokazati da su naredili zločine, genocide i agresiju. Da su donosili pisane uredbe, zakone i naredbe u tom smislu. Jer to, jednostavno, nije tačno i toga, još jednostavnije, nije bilo. Proveo sam te godine u rovu, maštajući o izgubljenom naukovanju, petnaestogodišnjem uzaludnom radu i nekoliko stotina svojih prvih ljubavi, usput ubijajući one koji su ubijali mene, a kadgod sam se sjetio Brata Radovana, ruka mi je sama otkočila pušku. Da mi je ikada izašao na svjetlomet, pucao bih bez trunke. Ali za sve te godine po rovovima, nikada mi ni Radovan, ni Ratko, nisu nešto naredili. Niti mojoj jedinici. Niti mojoj Oge. Radodvan je Vojsci služio za podjebe. Naročito u drugoj polovini rata.
On je, to sam odavno rekao, kriv Srbima a ne Hagu.
Zato gube vrijeme s njim.
Sada je Brat Radovan dao intervju Srpskoj Novinskoj Agenciji.
Intervju ko intervju.
Malo lepršavosti, neobaveznosti i nešto demokratske obaveznosti. Ni trunke samokritike. Ja sam sa Holbrukom kreirao prvih šest tačaka Dejtona. Jesi našao s kim ćeš, JTO. Holbruk ti je mrlja u karijeri.
Ali jednu dobru stvar je rekao Brat Radovan.
Ne bih žrtvovao mir za nezavisnost.
Moram priznati da me umnost te rečenice zaustavila u tom intervjuu. Bez obzira što je očekivano dizajnirana. Što je data iz Nemoći Haga. Što je izrečena nakon dvije decenije. I što ne liči na Radovana, onako razgrivljenog sa epskom kosom na mitskom biću, pola pjesnik, pola stari pastuv, naročito kad obuče novu uniformu Za Broj Veću, pa imitira Kim Il Vojskovođu. Ko danas da ga gledam na televiziji. Glavu dajem, da mi je sad puška pod rukom, sama bi se otkočila.
Ali, u pravu je.
Nezavisnost je dragocjena da bi se za nju žrtvovao mir. Samo istorijski onanisti i voajeri, kratkoumi i nedosanjani čitlugdžari, mogu da žrtvuju mir zarad svoje lude zatvorske ideje. Kao Alija.
Nezavisnosti treba mir da bi stigla na svoju zadnju i najvažniju stanicu. Bez mira, u ratu, u ratometinama, na vukojebištinama u koje se pretvori mir, pa svaka mraka dolazi, zalazi i igra važnu ulogu, Nezavisnost se zagubi, njeni temelji se raspadnu, njeni prozori se popale, njeni putevi razore a njena mladost svene.
Zato je mir najbolji put.
A nezavisnot je uvijek na kraju mirnog puta.
Republika Srpska mora imati strpljenja sa Mirom i sa Nezavisnošću. Odreći se Bune, Pravde, Tuđeg Zajedništva. Iako su to tako česte Srpske Istorijske Stvari. Na Putevima Nezavinosti mora se podnijeti i Nepravda, i Tuđe Zlo, i svakovrsno olajavanje. Neka zbore o genocidu i agresiji. Narod, koji je mjerilo svega i svačega, zna da niko nije lajao na zvijezde i išao u istrebljenje bilo koga.
Samo se bježalo od jasenovaca.
A i za one iz Jasenovca, za one iz mojih rovova, i nejač u pozadini, i za mnoge između njih, Nezavisnost će stići jednog dana kao dugoželjena mlada, neljubljena, jedra, rodna i vesela djevojka vojniku, čobanu ili nevinom osuđeniku.

FIKRET ABDIĆ,
SOKAČKI NEPRIJATELJ №1

Dabome da je Fikret Abdić tragitorijum Ratova u BiH. I njihov vjesnik, na izvjestan način. Njegove, Agrokomercove, Mjenice Bez Pokrića su, u pogodnom trenutku uzele puške u ruke, stranke su se pojavile kao Stranke Bez Pokrića, neke nacije kao Nacije Bez Pokrića, neke države su priznate kao Države Bez Pokrića.
Kada je vidio sve to Abdić je pokušao da nađe pokriće barem za svoje Krajišnike oko Kladuše i Cazina. Kao što im je, u miru, nalazio posao, od kestena do puretine.
Ali, ratna geografizacija odvijala se nepovoljno po njega i to područje prekrili su nezasluženi pobjednici, onaj General Krmak, poznat po ratnoj taktici koja će se proučavati vijekovima, na vestpointima divljaštva lišenog i viteštva i nacionalizma, a koja se svela na nekoliko riječi Pali Sve Srpsko.
Fikret Abdić je osuđen Ko Zadnji Srbin. Dvije države su ga sudile. Obje zbog toga, i Hrvatska i Bihaćka, imaju ga na duši. Fikret Abdić i Biljana Plavšić su posljednji koje je trebalo suditi i osuditi iz bratskih ratova u BiH.
Fikret Abdić je, na prvim višenacionalističkim izborima, dobio najviše glasova muslimana u BiH. Ali je morao mjesto predati onom malom, sitnom, neuglednom, nereferntnom, vjeroautističnom, zeničkozatvorskom mladomuslimanu.
Zašto je Fikret Abdić bio opasan u ratu. I njegova SAO Kladuša i Cazinska Krajina. Ne zato što je sarađivao sa Srbima, pardon, Četnicima, što je bio Izdajica, mada niko nije naveo čega i koga, što se jedinice iz njegovog zbjega nisu uklapale u Strašnu Armiju BiH koja je imala u Bihaću Peti Korpus, STJ. Korpus Palikuća.
Bio je opasan jer se nije dao Pod Vlast Sarajeva.
I danas je opasan zbog toga. Digla se U Saraju Kuka i Motika. Izlazi Fikret.
Znaju da neće pod provjerene sarajske skute ni Tihića, ni Harisa, ni Zlatagana. A Saraj to ne može podnijeti. Jer želi da ima tapiju na cijelu Šehidsku Patriotsku Bosnu. Jer nema šehida u Tuzli ili u Bihaću. Jedan Sarajski Ćelo poznatiji je i ukovaniji od stotina junaka branitelja izvan Saraja.
Fikret Abdić je vođa istinskih skromnih, pošteni i radinih muslimana. Zato je i dobio toliko glasova onomad. I zato su Sarajske Džimlije prvi veliki miting organizovale u Kladuši, kod Babe, da odmah unovče njegov ugled kod tih običnih, dobrih muslimana.
Fikret Abdić nije Vođa Žrtava i zato se ne uklapa u mozaik.
Zbog svega toga, on je i danas neprihvatljiv. Zbog toga će izolovati sav taj kraj i narod. Oni, u Saraju, vide opasnost da Fikret Abdić okupi i Bihać, i Krupu, i Cazin, i Kladušu. Da proglasi Nezavisnost. Odnosno, da je samo formalizuje jer se Saraj tako ponaša prema tim područjima kao da su nezavisna. Vide opasnost da sarađuje sa Republikom Srpskom i Hrvatskom, da pokrene život i privređivanje. A to nikako nije dobro jer se izdiže iznad našeg ustajalog sokaka.
Štagod bude, Fikret Abdiće je čovjek za poštovanje, za očekivanje i za uvažavanje.

ABRAMOVIČ,

VIĐAŠ, NAĐEŠ BOLJEŠ

Propo još jedan fol iz Klase Murinjo. Mali Riđobradi iz Portugala doveden kao čudo od djeteta, takorekuć menadžerska Nađa Komaneči, da upravlja Čelzijem, dobio Voljno. I to da upravlja Čelzijem kojeg je iscijedio Murinjo tako da je ostalo samo suvo žilavo liko a ne tim. Time se pokazalo da pare, bilo one i Abramovičeve, ne znaju kako se zna.
Viljaš Boaš bio je Dobraš u Portu. Ali Porto je druga vrsta fudbalskog tima, porodica, željni afirmacije, uživaju u fudbalu, prihavtili su nadmetanje i u ligi i sa drugimn klubovima.
Čelzijevi igrači, kako je Abramovič donio pare koje ne znaju kako se zna, pišaju kolonjsku vodu dok im sluškinje drže šlaufe, creva i crevca.
Čim sam ga vidio da čuči oko auti linije, premiješta se sa noge na nogu, Ko Gladan Srat, znao sam da ne vlada situacijom i da ne zna ništa što bi moglo pomoći u vođenju Čelzija.
Dabome, ne žalim se. Ne volim Čelzi jer ima pare. I takvi timovi treba što prije da propadnu. Da bi se razvijao fudbal, da bi bio Igra i da bi privlačio mlade a ne samo glupe. Kao što je Pepe.
Za fudbal je važniji tim u kome igra jedan Van Serijski nego tri trgovačka tima. A Čelzi, Siti, Real, spadaju u klasu Nakupovanih Timova.
Andreš Viljaš Boaš Treneraš nije za nakupovane timove. Za neke male, Druga Liga Zpada, možda. Murinjo se još drži jer sa onim igračima ja bih pobjeđivao iz MZ Podbrđe, telefonom, ne bi mi trebala ni jedna cijela baterija. Ali kad Real počne da kašljuca, isplivaće sva nesposobnost Zvjerinja. Kao što je i sada isplivala Boaševa.

MANJINSKA
ŽRTVENA DEMOKRATIJA
I ČARŠIJSKA
MANIPULATIVNA DEMAGOGIJA

Dva trajna tehnološka politička procesa Sarajevskog Političkog kruga, Demokratska i upravljačka prava na osnovu izmišljenog genocida i prenaduvanog zločina u Srebrenici, i Pretvaranje čaršiluka u javnost, odnosno politike u čaršiju, po ko zna koji put govore da pomoći nema.
SPK, odnosno Politika Bošnjaštva, trajno je inficirana svojim Čaršijstvom kao svojevrsnim oblikom samoizolacije, nezaslužene koristi i pozicije i odbijanja da se prihvati dogovornost za društvene i nacionalne procese.
Te osobine su se ispoljavale u kolaboracionizmu tokom Drugog svjetskog rata, u malom ili velikom M, u prihvatanju Jugoslovenstva kao nacionalne kategorije, u Žrtvovanju mira radi BiH... Danas se te osobine ogoljuju do pokostice jer se položaj Bošnjaka, muslimana, drastično promijenio i nije to više austrougarski niti komunističku izolarijum. Danas postoji Bošnjačka odgovornost prema BiH kao tronacionalnoj komplikovanoj državi kakve nema u Evropi. Kao najbrojnija nacija, Bošnjaci imaju odgovornost koja nadilazi odgovornosti Srba i Hrvata. Ne samo zbog manjeg broja nego i zbog postojanja Srbije i Hrvatske, tako blizu u susjedstvu.
No, ta odgovornost se ne može demonstrirati niti efektuirati beskonačnom centrifugom žrtvene demokratije koja prodrazumijeva svu političku, izbornu i ustavnu korist samo za Samoproglašenu Žrtvu a jaram za manje i one koji su Proglašeni Genocidnim.
To nije politika. To je Sadaka Pasivizacija.
Bošnjački političari, zahtjevom za posebnim pravima Bošnjaka Srebrenice, na lokalnim izborima, koja bi se uskoro mogla proširiti i na turske potomke onih koji su prije šest stotina godina prošli kroz Srebrenicu kao vojnici, u stvari zahtijevaju Sadaku i poručuju da nemaju nikakvu politiku. Ne samo za Srebrenicu nego ni za Bosnu, ni za Bosnu i Hercegovinu. Ni za Državu.
Čak i da im neka sila da Srebrenicu, da u Skupštini opštine sjede sve Bošnjaci a samo jedan Srbin iz Miješanog Braka, šta bi Bošnjaci Bosne i Hercegovine dobili tim nedemokratskim i vancivilizacijskim potezom. Ništa. Osim što bi grupa sterlizovanih, jalovih, neubjedljivih i neinventivnih političara koji svoj najcrnji nacionalizma, kao želju za turskim načinom vladanja nad Srbima, prikrivaju zalaganjem za nepostojeća Prava Žrtve, pružila vlastitu prevaru Bošnjačkog Naroda.
To odsustvo sposobnosti za formulisanje politike kao kreativnog načina vođenja i napredovanja društva, pokazao je u svom tajnom video uratku, u najkraćem rijaliti-kič-šouu, za koje su Pinkerajski Salaši i druga imanja, najobičniji bofl, najintelegintniji, najšarmantniji, najnatovskiji, najeurointegrativniji, najnacrtaniji, barem tako misli za sebe, političar, Zlatko Lagumdžija. Neki mediji u Republici Srpskoj su to objavili sa ogromnim zakašnjenjem. Najteže je savladati strah.
Taj uradak iz najboljih dostignuća Sarajevske Ćaršije u klasi Tišu Rafo, govori na koji način... ne, dragi površnjaci, na koji način Zlatagan prilazi uređivanju medija, nego na koji način Sarajevski Politički Krug vodi politiku. Mene nema. Otišao, ba sa Haenesom. Mene nema. Ja sam ovdje Slučajni Prolaznik.
Pojednostavljeno. Ne uvažavamo Zagreb. Ne uvažavamo Beograd. Ne priznajemo da u BiH postoje Srbi i Hrvati. Ne samo da Mene Nema, nego nema ni bilo kakvog koncepta kako se odnositi prema svim tim pomenutim i nepomentim faktorima u slučaju da nisu porobljeni ili u statusu Sirotinje Raje.
Ali na osnovu Svemogućeg Genocida, zahtijevamo Sve Za Sebe.