Објављујем есеј Др Дражена Пехара о мом прошлогодишњем Твиту о Геноциду.
Не објављујем у своју одбрану или корист, већ као могући допринос сагледавању технологије постдејтонске БиХ и извора политичких трендова који су и данас актуелни.
Ова научна Анализа може доброамјернима отворити неке очи.
Енглески текст ће бити објављен у Часопису POLITEIA br 18.
Моје искреное захваленије Дражену Пехару.
“GENOCID”,
“GOVOR MRŽNJE”, I “MIR KAO RAT”:
OD
IMPLEMENTACIJE DAYTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA
DO
TVITA O SREBRENICI OD 11 JULA/SRPNJA 2018
Dražen Pehar
(hrvatsko-srpska/srpsko-hrvatska
verzija članka čija je engleska verzija pod recenzijom za objavu u Časopisu Politeia,
Banja Luka, br. 18 – Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Banja Luci)
Sažetak
Ovaj
se ogled bavi svim ključnim reakcijama na tvit o 'Genocidu u Srebrenici' što ga
je Rajko Vasić objavio 11. Jula 2018., pri čemu su te reakcije interpretirane
kao mini-model za razumijevanje cijeloga razdoblja implementacije Daytonskog
mirovnog sporazuma. Ogled pokazuje da se međunarodna zajednica, uključujući
primarno SAD i UK, prema implementaciji tog sporazuma odnosi kao prema procesu
nastavka rata u Bosni i Hercegovini drugim sredstvima. Stajalište „govora
mržnje“ i tužbe/presude ICTY za genocid ovdje su objašnjeni kao pomoćno
sredstvo postizanja iste svrhe. Najvažnije, ovdje se iznosi, i sa nekoliko
primjera podupire, teza da je problem značenja, kako se ono pripisuje
političkome sugovorniku, ili sporazumima ili zakonima, od najveće važnosti u
politici. Na kraju, autor prezentira detalje sa sjednice Vijeća Sigurnosti UN
od 8. Jula 2015. kako bi ilustrirao najvažnije zaključke analize.
Ključne
riječi: genocid, govor mržnje, Dayton, implementacija mirovnog sporazuma, ICTY,
interpretacija sporazuma
UVOD
Sudeći
prema prosječnoj reakciji bosanske javnosti, 11 jula/srpnja 2018. Rajko je
Vasić odlučio pokvariti uzvišeni i dostojanstveni karakter događaja koji se
organizira jednom godišnje, a koji se zvanično zove “komemoracija za žrtve
genocida 11 jula;” lokacija o kojoj se radi memorijalna je masovna grobnica u
Potočarima, malome mjestu pokraj Srebrenice u Bosni. Rajko je to uradio jednim
jedinim tvitom (Vasić, 2018, Juli 10) koji, na srpskome izvorniku pisanom na
ćirilici, glasi ovako: “Nešto mislim. Ako toliko volite taj Genocid nad vama, sačekajte
sljedeću priliku.”
Taj
je tvit odmah izazvao veliki bijes. To se pak dogodilo putem posrednika u
obliku bošnjačko-muslimanskog političara imenom „Reuf Bajrović“ koji je nedavno
služio kao državni ministar, a koji pripada krugu bošnjačko-muslimanskih
revolucionara koji se zalažu za stvaranje bosanske nacije te zagovaraju
ukidanje ustavne podijele BiH na entitete. Bajrović je, istoga dana, objavio
tvit sa sljedećim sadržajem (Bajrović, 2018, Jul 11): „Breaking: To commemorate
#Srebrenica genocide Bosnian Serb politician, Rajko Vasic, promises new
genocide against Bosnian Muslims.“ Tj. „Prelomna vijest: kako bi komemorirao
genocid u #Srebrenici, bosansko-srpski političar, Rajko Vasić obećava novi
genocid protiv bosanskih Muslimana.“ (Vasićev izvorni tvit pridodan je
Bajrovićevom tvitu.) Važno je naglasiti da je Bajrovićev tvit izvorno pisan na
engleskom. To je onda prouzrokovalo lavinu diskurzivnih odgovora,
kvalifikacija, optužbi, i protuoptužbi.
Taj
je povod bio, i još uvijek je, od izvanredne važnosti. Prvo ću reći nekoliko
riječi o općim javnim i također institucionalnim reakcijama. Onda, na temelju
male količine elementarne semantike, lingvistike, i teorije diskursa, objasniću
ključne aspeke interpretacije, i političke kvalifikacije, tvita Rajka Vasića.
Cijelu 'aferu' i diskurzivnu konstelaciju smatram toliko važnom primarno zbog
toga što vjerujem da nam ona može poslužiti kao mini-model za ispravno
objašnjenje cijeloga razdoblja implementacije Daytonskog sporazuma. Konkretnije
pojašnjenje nudim u dijelovima 3, 4 i 5.
1 PRELIMINARNI, NE-SEMANTIČKI
PODACI
Za
početak: to da su Rajkov i Reufov tvit proizveli visok stepen emotivne vrućine
bilo je vrlo predvidljivo. Njihova je tema takva da se to moralo dogoditi. Dio
suvremene bosanske povijesti, na koju referiraju oba tvita, tema je kritičnog i
vrlo utjecajnog povijesnog i političkog neslaganja. Jednostavno rečeno, cijele
etničke zajednice u BiH gledaju na narečeno razdoblje kroz različite, trenutno
neuskladive političke, moralne, i povijesne okulare. Kao najmanji zajedničiki
imenitelj, vjerujem da bi i bosanski Srbi i bosanski Muslimani prihvatili da bi
događaj, o kojem je riječ, trebao biti kvalificiran kao masakr, ili kao vojna
akcija koja je povrijedila pravila civiliziranog ratnog djelovanja. Međutim,
što se tiče točne prirode masakra, ili povrede, neslaganje ide vrlo daleko. A
ono je takvo ne samo zbog činjenice da dotično razdoblje ostaje i dalje
maglovito obzirom na povijesne aspekte, nego i zbog presuda Međunarodnog Suda
za Zločine počinjenje za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji (ICTY); presuda koje
se tiču samoga događaja, ali i dotičnog događaja u odnosu prema drugim
događajima o kojima je ICTY također presuđivao zadnjih otprilike dvadesetak
godina, posebice u slučaju 'Naser Orić', ali i u mnogim drugim slučajevima u
vezi sa povredama međunarodnog prava ratovanja počinjenim od strane
bošnjačko-muslimanske oružane sile.
Vratimo
se na tvitove objavljene 11 jula/srpnja 2018: pri tome trebamo na umu imati
vrlo važnu činjenicu – vrlo brzo tvitovi su postali upotrebljeni kao dio
izborne kampanje od strane stranaka u BiH, i to kao uvod u vrijeme općih izbora
u oktobru/listopadu 2018. Naravno, u kom god da je smjeru išao razvoj
diskurzivnih događaja, oni su morali utjecati u nekoj mjeri na glasačke preference
tokom općih izbora.
Ovdje
je zabilježena statistika u vezi sa statusom Reufovog i Rajkovog tvita od 27.
Jula/srpnja 2018: Rajko ima 20 'lajkova', a 4 retvita; Reuf pak ima mnogo
bogatiju i utjecajniju statistiku: 115 lajkova i čak 93 re-tvita. Ovo nam odmah
kaže jednu bitnu stvar: Reufov je tvit onaj koji je odredio atmosferu
percipiranja i interpretiranja Rajkova tvita. Prema tome, Rajko Vasić je u
javnosti interpretiran i osuđen, obzirom na prirodu i efekte svog javnog
diskursa u to vrijeme, kroz prizmu Reufovog razumijevanja. Javnost je općenito
smatrala Rajkov tvit važnim jer ga je Reuf ponovio i jer mu je dao onu
konotaciju koju mu je dao. U stvari, mogu sa sigurnošću reći da je Reufov tvit
bio uzrok kasnijeg razvoja događaja, no vidjet ćemo što to točno znači.
Dakle,
mnogi su odmah Rajku 'skočili za vrat' nakon Reufovog tvita. Čitajući taj tvit
danas (25 rujan/septembar 2019), Rajko je dobio 63 odgovora: mnogi od njih
predstavljaju vjerojatno posljedicu Reufovog re-tvita, a mnogi su također vrlo
predvidljivi sa 'bošnjačko-muslimanskog' stajališta; oni 'psuju' Rajka,
spominju mu 'rodbinu', i često sadrže 'protu-prijetnje', ili izražavaju
spremnost da se odmah ratuje, kako bi se nastavio ratni dio priče o
'Srebrenici'. U vrijeme pisanja ovog ogleda, Reuf ima samo devet odgovora, no i
danas možemo jasno vidjeti da Reufov re-tvit, i interpretacija, bitno su
obojili razumijevanje Rajkovog tvita pošto Reuf još uvijek ima na statusu
zabilježenih 83 retvita i 102 lajka. Danas Rajkov tvit ima samo 19 lajkova, te
samo 3 re-tvita zabilježena: to vjerojatno znači da su neki Twitter-nalozi
danas ili izbrisani ili su računi ukinuti; u svakome slučaju, u odnosu na
situaciju iz jula/srpnja 2018., riječ je o neznatnoj
promjeni.
Što
se još dogodilo nakon Reufovog re-tvita? Prvo, mnogi bošnjačko-muslimanski
političari i građani izrazili su potpuno nezadovoljstvo Rajkovim „obećanjem
novog genocida“ kako je to Reuf predstavio. Nakon toga, mediji su reagirali
velikom brzinom: primjerice, neke bošnjačke 'žrtve' osudile su javno Rajkov
tvit. Emir je Suljagić otišao toliko daleko da je javno odgovorio Rajku
riječima „čekamo te.“ Drugim rječima, vidimo da u nekim glavama uvjeti jesu, i
nastavljaju biti, vrlo rato-liki (Suljagić 2018).
Drugo,
mnogi u bošnjačko-muslimanskoj javnosti interpretirali su Rajkov tvit i kao
'negaciju genocida.' Dakle, oni su tvit kvalificirali kao 'govor mržnje' koji
traži i zaslužuje pravosudno procesiranje i sudski epilog. Zanimljivo je
primjetiti da su osobe bez ikakvih pravnih ovlasti, kroz društvene medije,
javno pokazivale kako treba 'sudski postupati', no također su smatrale da ne
postoji nikakava potreba da se analizira semantika tvita, ili da se pravni
argument upotpuni semantičkim razmatranjima. Pri tome je Rajko bio tretiran kao
netko tko je ili prekršio pravnu odredbu o javnome redu i miru, ili je iskazao
jedan vid govora mržnje kojim su povređena osjećanja žrtava; dakle, Rajka se u
svakome slučaju tretiralo kao kažnjivoga u skladu sa zakonom. Međutim, neki su
mediji prikazali drugačiju sliku. TV 1, u Centralnom dnevniku, 12. Jula (vodila
ga je Nikolina Veljović), tvrdio je da je Rajkov tvit bio univerzalno osuđen,
od strane i Srba i Bošnjaka, te je zaključio da „narod više nije lud“ (TV 1
2018) u smislu da narod više ne prihvaća poruke mržnje od strane političara
neovisno o etničkoj pripadnosti dotičnih.
Kako
ja to vidim, to ukazuje na paradoksalnu prirodu cjelokupne situacije: prvo,
ukoliko netko postavi tvrdnju da je Rajko proizveo mržnju ili polarizaciju,
suočavamo se sa nekom političkom perspektivom koja nije općenito prihvaćena u
Bosni; prema tome, tada ne možemo niti optužiti Rajka za neku posve nelegitimnu
poziciju; u drugačijim uvjetima, kada, kao TV1, tvrdimo da je Rajkov tvit
univerzalno osuđen, te da je bio shvaćen kao nelegitiman u cijeloj BiH, u oba
entiteta, onda moramo prihvatiti također tezu da Rajkov tvit ne predstavlja
nikakav problem te da nije stvarno škodljiv, ili da nema polarizirajuće učinke
u diskurzivno-političkome smislu.
Treće,
trebamo imati na umu da je svako u to vrijeme gledao u dva smjera: jedan je
međunarodna zajednica, a drugo je bosansko pravosuđe. Naravno, kako je
komemoracija održana u Potočarima, 11. Jula/srpnja, cijeli se kontekst
pretvorio u politički teatar najdramatičnije vrste. To pak nije neobično kada
je riječ o političko-komemorativnim događajima koji reinsceniraju neku vrstu
traume sa visokim kapacitetom za političku upotrebu ili zloupotrebu –
prisjetimo se, primjerice, fizičkog napada na srpskoga predsjednika Vučića
tokom komemoracije 2015. u Potočarima. Sama međunarodna zajednica vrlo je brzo
reagirala. 12. Jula, dan nakon komemoracija u Potočarima, Visoki Predstavnik
Inzko osudio je Rajkov diskurs, i ustvrdio sljedeće:
„Visoki predstavnik je najoštrije
osudio posljednje izjave nekoliko javnih ličnosti koje negiraju genocid u
Srebrenici, glorificiraju ratne zločine, te sadrže govor mržnje, pa čak i
prijetnje. Genocid počinjen u Srebrenici je činjenica koju su potvrdila dva
međunarodna suda. Oni koji pokušavaju zaraditi političke poene glorificirajući
ratne zločine i vrijeđajući žrtve i njihove porodice nalaze se izvan
civilizacijskih normi.
Konkretno, izjava koju je dao član
Glavnog odbora SNSD-a Rajko Vasić o genocidu u Srebrenici – na dan ukopa žrtava
genocida u Srebrenici i dan sjećanja – ide mnogo dalje od negiranja. Osim što
je gnusna i uvredljiva, ona također prijeti nasiljem. I to ne bilo kakvih
nasiljem. Ona prijeti genocidom. To je krivično djelo. Krivični zakon FBiH
sadrži specifične krivične odredbe, a Krivični zakon FBiH se za takva djela
primjenjuje bez obzira gdje su djela počinjena. Visoki predstavnik poziva
nadležna sudska tijela na hitnu reakciju.“
(OHR 2018; OSCE i Misija EU u BiH
objavile su slične poruke, o čemu vidi OSCE 2018; vidi također N1 2018, Jul
11).
Neformalno,
i neslužbeno, neki izvori čak su tvrdili da su predstavnici međunarodne
zajednice posjetili SNSD, stranku Milorada Dodika, te zaprijetili ozbiljnim
konsekvencama obzirom na tada nadolazeće opće izbore u Bosni, pošto je Rajko
Vasić član središnjeg odbora stranke, a tvrdi se i da je neslužbeni Dodikov
savjetnik; međutim, Dodik je odbio sve optužbe i naprosto naglasio da SNSD ne
objavljuje saopćenja za javnost preko Tvitera. Drugim rječima, da je Rajkov
tvit njegov osobni problem. U svakome slučaju, ured tužitelja BiH objavio
je da je otvorio dosije posvećen „tvitu Rajka Vasića“; kasnije su objavili i da
su tražili međunarodnu pomoć, a pri tome pozvali su i nekoiko pojedinaca sa
potencijalnom ulogom 'svjedoka' (vidi Faktor 2018). Međutim, tužba nikada nije
pokrenuta, a ne vjerujem ni da je ikada službeno formulirana.
U
krugu bosanskih Srba Rajkov tvit nije proizveo toliko vreline i pritiska kao u
bošnjačko-muslimanskim krugovima, barem ne oficijelno ili javno. Dok s jedne
strane imamo dobre razloge vjerovati da većina bosanskih Srba, s prebivalištem
u Republici Srpskoj (RS), ili se ne slaže sa presudom ICTY za genocid, ili
pozdravlja vojnu operaciju Vojske RS oko Srebrenice kao oslobađajuću i čak
konstitutivnu za teritorijalni integritet RS, ili oboje, mali broj javnih
srpskih glasova iz Bosne nije ničim doprinjeo polarizaciji javnoga mnjenja u
Bosni kao cjelini. Vrijedi naglasiti poprilično usamljenu reakciju Aleksandra
Vranješa (2018), savjetnika SNSD koji danas služi kao veleposlanik BiH u RH,
koji je naglasio da je prijetnja ratnoga zapovjednika Armije Republike BiH u
Srebrenici, Nasera Orića, od 9 jula/srpnja 2018., ostala de facto nezamjećena,
a kamoli osuđena, od strane Visokog Predstavnika; tokom promocije jedne knjige
o Srebrenici na Fakultetu za islamsku pedagogiju u Zenici, Orić je ustvrdio da
će rat doći mnogo ranije „nego što su oni [on i njegovi ratni drugovi i
stranački pobočnici] prošloga puta mislili da će doći“, pa je citirao riječi
slavnoga srpskog akademika i pjesnika Matije Bećkovića, da „ćeraćemo se mi još“
(Orić 2018, 9. Jul/srpanj). Vranješ je svoj članak zaključio sljedećim iskazom:
„Ako Tužilaštvo i Sud BiH otvore presedan i počnu zatvarati Srbe zbog tvitova,
a mi to budemo mirno posmatrali -možemo slobodno da pakujemo stvari.“ On je
time sugerirao da se mnogi srpski građani RS ili slažu sa središnjom idejom
Rajkova tvita, ili da se ne slažu sa presudama ICTY za genocid, ili presudama
protiv vojnog i političkog vođstva RS iz ratnog vremena, te da se ne slažu sa
historijskim tezama o počinjenju genocida od strane bosanskih Srba, bilo oko
Srebrenice bilo negdje drugdje.
U
augustu/kolovozu 2018. Milorad Dodik sazvao je posebnu sjednicu Narodne
Skupštine RS na kojoj je odlučeno o zauzimanju snažnoga stava prema posebnom
Izvještaju što ga je Vlada RS sačinila tokom 2004., vjerojatno pod pritiskom i
nakon izvijanja ruku od strane Visokog Predstavnika Paddy Ashdowna, a u tom je
izvještaju Vlada skoro verbatim prihvatila karakterizaciju srebreničkog masakra
kao genocida – ona je eksplicitno prihvatila zvaničnu tužbu ICTY u slučaju
Generala Krstića iz 1999. kao svoju premisu. Ovoga puta Dodik i SNSD uspjeli su
distancirati Skupštinu od Izvještaja, te su pozvali na formiranje međunarodne
komisije koja bi trebala ponovno analizirati povijest Srebrenice između 10. i
19. Jula 1995., a posebice kako bi se raspravilo o problemu zvaničnog broja
bošnjačko-muslimanskih žrtava u Srebrenici (Radio Slobodna Europa – Radio Free
Europe 2018). U oktobru/listopadu 2018., SNSD i Dodik odnijeli su premoćnu pobjedu
na općim izborima u BiH.
2 PROBLEM ZNAČENJA
Među
mnogim prijetećim, nekim čak i vrlo agresivnim, direktnim odgovorima na Rajkov
tvit, jedan se ističe svojim smirenijim, pribranim tonom. Amil Šukalo odgovorio
je Rajku na sljedeći način: “Nešto mislim. Ako toliko želiš da ispadneš
pametan, žao mi je. Sačekaj drugu priliku.” I ovaj je odgovor ad hominem,
međutim kilometrima je udaljen od drugih, 'vrelijih', ili agresivnijih,
odgovora. Još važnije, postoji određeni stepen podsmijeha, i humorističnog
oponašanja jer odgovor reproducira sintaktičku strukturu Rajkovog tvita.
Također, odgovor podstiče na razmišljanje. Kako je moguće da jedan tvit
uzrokuje toliko različite reakcije koje moraju počivati također na različitim
interpretacijama ili percepcijama?
To
nas dovodi do ključnoga problema ovoga ogleda: problema značenja. Riječ je o,
vjerujem, jednom od najvažnijih problema politike. Nekoliko razloga motiviraju
me na tu tvrdnju, no ključni je sljedeći: naš odnos prema našim ljudskim
susjedima uvijek se odražava u našem odnosu prema značenjima njihovih iskaza;
ti odnosi nisu nikada po sebi očevidni, a u većini slučajeva primarno ovise o
politici koja definira ključni tretman ljudskoga bića sa kojim interagiramo.
Kako se moja argumentacija u ovome ogledu bude razvijala, postat će sve više
jasno što mislim pod 'politikom', te kako to problem značenja igra ključnu
ulogu u njoj. Za početak, prisjetimo se razlike između poststrukturalističkih
razumijevanja značenja i interpretacije, s jedne strane, te više objektivističkih
pristupa s druge. Prethodna razumjevanja označena su shvaćanjem značenja kao
otvorenoga niza interpretacija: nasljedne interpretacije međusobno se
motiviraju, ali nikada se u potpunosti ne opravdavaju. Zbog toga su
post-strukturalisti skloni tvrdnji da takmičenje između značenja, ili
interpretacija, biva određeno faktorom moći, ako uopće, a ne primjenom
intersubjektivno valjanih kriterija, ili standarda, interpretacije. Stoga,
post-strukturalisti također su skloni očekivati mnogo višu učestalost
nesporazuma i, a ovo je važno, semantičkih imputacija, nego što je slučaj sa
objektivistima.
Ovi
potonji, primjerice Donald Davidson čija se semantička teorija temelji na pojmu
istine, i koji je opetovano naglasio kriterije racionalnosti (npr. empirijske
valjanosti i koherencije) u procesu interpretiranja, poimaju značenja kao
strukture koje se mogu intersubjektivno verificirati i otkriti primjenom
'semantičke epistemologije' sličnom izgradnji teorije izvanjskoga svijeta.
Značenje je objektivno dano, unatoč činjenici da nije u potpunosti vidljivo,
ili javno, u izvanjskome smislu, dostupno. Također, možemo biti u pravu ili
nepravu o pitanju pripisivanja značenja rečenicama naših sugovornika, u skladu
sa čvrstim i javno shvatljivim standardima koji upravljaju našim cjelokupnim
verbalnim ponašanjem. Naše nas majke poučavaju blokovima za izgradnju jezika
kroz upotrebu znakova koji signaliziraju ili odobravanje ili neodobravanje, a
ti nam znakovi pomažu podcrtati one dijelove jezične prakse koji trebaju biti
dodatno pojačani, za razliku od onih dijelova koji se međusobno ne podnose, ili
koji su naprosto posve nevaljani zbog nekih dodatnih razloga.
Sada,
a to je najvažnije, značenje ne može u većem stupnju ovisiti o govornikovoj
namjeri jer je veliki dio svačijeg jezika naučen, ili prenesen kao zadan sa
učitelja na učenika jezika. Naravno, svako može proizvesti metaforu, ili se
povremeno poigrati sa pravilima, ili nenamjerno pogrešno izgovoriti neku riječ.
Međutim, uspješna metafora u velikoj mjeri ovisi o zadanim značenjima riječi od
kojih se sastoji. Kako bi moglo biti drugačije? Ponekad, namjera tvorca
rečenice može biti nejasna: posebno kada se radi o kolektivnome, a ne
individualnom, korisniku jezika. Međutim, u takvim uvjetima, trebamo slici
dodati neke dodatne riječi te odlučiti o načinu rješavanja zagonetke putem
dokaznih materijala koji se mogu verificirati. Dodate li neke dodatne riječi
slici, opet morate uzeti te riječi u njihovom uobičajenom značenju. To znači
da, prima facie, kada netko tvrdi da govornik tvrdi X, a netko drugi tvrdi da
može pokazati kako govornikove riječi trebaju biti uzete u značenju Y, ta
dilema predstavlja objektivno riješivu dilemu: postoji relevantan i razuman
odgovor na pitanje o tome koji je od ova dva interpretatora u pravu. Osim toga,
tkogod bio u pravu, on se mora oslanjati isključivo na javno dostupan dokazni
materijal, te pod pretpostavkom da riječi koje su korištene kao dio objašnjenja
primarno nose obična, zadana značenja, a ne neka značenja koja netko može
samovoljno dodati, ili izobličiti kako hoće, ili kako slobodno zamišlja, bez
uzimanja u obzir relevantnosti ili točnosti ideja.
Ovo
je direktno primjenjivo na tvit što ga je Rajko Vasić objavio u julu 2018.,
tvit o kojem je Reuf Bajrović tvrdio da „obećava novi genocid protiv bosanskih
Muslimana.“ Prvo se pitanje odnosi na to jeli Vasić govorio o pitanju genocida,
u smislu zločina, ili akta masovnog ubojstva opisivog riječima Konvencije o
Genocidu, ili presudama ICTY o genocidu. Dijelom, on jeste konotirao dotični koncept.
Međutim, njegove su se riječi očito ticale percepcija 'Genocida'
od strane neke neidentificirane skupine (bosanskih) ljudi. „Kojeg toliko
volite“ predstavlja u Rajkovome tvitu ograničavajući, kvalificirajući adjektiv.
Drugim rječima, Rajko upućuje na proces čudnog mazohističkog obožavanja onoga
što neka skupina ljudi imenuje i vidi kao 'genocid'. On također upućuje na
činjenicu da se sama riječ javno koristi vrlo često, kao i na činjenicu da je
rat u Bosni shvaćen u pojmovima nečega lošeg i užasnog što je jedan narod
učinio nekom drugom narodu, a što označava cijenu 'stvari' koja je obožavana
upravo zbog visine cijene. Ta riječ, i stav 'ljubavi', znači da jedna skupina
ljudi začudno, ali možda ipak razumljivo, uživa u svojoj poziciji žrtve koja
stalno upućuje na svoj status žrtve u smislu kvazi-argumenta u prilog nekog
njihovog navodno posebnog, čak ekskluzivnog, prava na državu zbog koje je žrtva
podnesena. Važno je razumjeti da je Rajkova propozicija uvjetna, riječ je o
uvjetnome savjetu; ona naprosto ne označava upozorenje ili prijetnju.
Rečenica
pretpostavlja stav za kojeg se kaže da karakterizira skupinu ljudi kojoj Rajko
ne pripada, stav 'ljubavi', a onda, na temelju samoga stava, biva povučena
čudna, ali također logična implikacija; ona je logična ne po sebi, nego u
svjetlu dotičnoga stava. Naravno, ako volite nešto, možda ćete morati čekati na
priliku da to dobijete. Ili, možda, Rajko je sugerirao primateljima poruke da,
kada netko neku posebnu stvar toliko voli, on ju također dobije; sve što je
potrebno učiniti jest da se čeka na neku priliku. Drugim rječima, sudeći prema
riječima samoga tvita, u skladu sa značenjima koje te riječi obično nose,
poruka samoga tvita skoro je tautologijska; ona je cinična, ili ironična, samo
ukoliko vjerujete da je u Srebrenici tokom jula 1995 stvarno počinjen genocid
nad bosanskim Muslimanima.
U
tome se pak Rajkovo mišljenje razlikuje od mnogih bosanskih Bošnjaka-Muslimana:
on smatra da je Vojska bosanskih Srba povredila pravila međunarodnog prava
ratovanja, ali nije počinila genocid. Prema tome, sa stajališta Rajkova
svjetonazora, oni koji uživaju naglašavati svoj status 'žrtve genocida'
usmjereni su reproducirati dotični događaj, i dobiti sljedeću priliku
(proživljavanja onoga za što kažu da „to vole“). Ne znam jeli Rajkovo
predviđanje ispravno, no zasigurno ne odudara previše od zdravoga razuma. Stoga
vrlo jednostavna komponencijalna analiza značenja riječi u Rajkovom tvitu (za
takvu vrstu analize vidi Leech 1981: 89-109), za koji je Reuf Bajrović tvrdio
da 'obećava novi genocid', nedvosmisleno sugerira sljedeće: Rajko je naprosto
poslao savjet uvjetnoga karaktera, sa porukom u osnovi da, kako se 'oni' sada
odnose prema X, logično je očekivati da će se pojaviti sljedeća prilika da se
dobije X.
Prema
tome, suočavamo se sa dvije mogućnosti: ili je Rajko mislio nešto kao „ako
volite tu torturu koju smo vam dali prošli put, čekajte sljedeću“, ili je on
mislio nešto kao „ako ste zaljubljeni u X, čekajte sljedeću priliku da izađete
sa X.“ Prema stvarnim značenjima riječi koje je Rajko koristio, smatram da je
ispravna i plauzibilna interpretacija ona iskazana kroz potonju verziju.
Dakle,
pod objektivnim značenjima riječi korištenih u samome tvitu, i pod
pretpostavkom Rajkovih pogleda na aspekte na koje sam tvit referira, to je
jedina razumna interpretacija tvita. Također, važno je sljedeće: ako
projiciramo u Rajkove riječi uobičajenu percepciju kakvu nalazimo kod 'žrtava
genocida u Srebrenici', dobit ćemo poruku koja 'uvredljivo konotira' još jednu
rundu genocida, onako kako je to većina bošnjačko-muslimanskih komentatora
dotičnoga tvita doživjela. Međutim, trebamo se oduprijeti iskušenju pravljenja
takve projekcije. Znam da je iskušenje snažno, međutim imajte na umu da je
riječ o tvitu Rajka Vasića, a ne NVO 'Žene Srebrenice.' On se naravno obraća i
žrtvama srebreničkoga masakra, kao i onima koji tvrde da danas predstavljaju te
žrtve; međutim, on to čini iz vlastite perspektive, a ne iz njihove. Oni/one
smatraju da bi on trebao prihvatiti njihovu perspektivu. On to ne smatra. On
smatra da treba posjedovati vlastitu perspektivu. Što se tiče njihove
perspektive, on je sa svoje strane dovoljno pokazao da tu perspektivu smatra
čudnom, što je i objasnio kroz čudnu ideju 'ljubavi prema Genocidu'. Otuda onda
optužba da je Rajko loša osoba, a nešto mislim, on za to ne haje.
Sažimajući
sve rečeno, jasno je da je cijela nevolja počela sa Reufovom krivom
interpretacijom Rajkova tvita. Izvorno, tvit ne sadrži prijetnju, ili obećanje
novog genocida. Tvit je odaslan onima sa kojima se Rajko ne slaže. No, prema
njihovu mišljenju, Rajko, ili bilo tko drugi, ne može se ne slagati s njima. I
u tome se ja slažem sa Rajkom. Smatram da se netko može ne slagati s njima, kao
i sa bilo kim drugim, ukoliko ima uvjerljiv razlog neslaganja. Važno pitanje
glasi: kako se možemo ne slagati, a da pri tome ne dobijemo oštru kritiku onih
koji sebe vide kao u tolikoj mjeri nevinima, i toliko žrtvovanima, da im se
nitko ne smije suprotstaviti? Moramo slijediti njihove naredbe, inače ćemo
postati novim agresorima, onima koji će biti isključivi krivci za početak
novoga rata.
Drugim
rječima, Reuf je izveo ono što nazivam „semantička imputacija“ vis-a-vis
Rajkovog tvita. On je svjesno, i bezobzirno, u taj tvit učitao značenje koje
taj tvit ne sadrži. Rajko ne može obećati novi genocid nad bosanskim
Muslimanima naprosto zbog toga što Rajko ne vjeruje da je genocid počinjen u
blizini Srebrenice u julu/srpnju 1995. Reuf je 'uočio' značenje koje je
prijeteće naprosto zbog toga što je odlučio uočiti takvo što, a možda i zbog
propagandnih ciljeva, ne zbog toga što je to bilo sadržano u Rajkovome tvitu,
ili u rekonstrukciji Rajkova značenja koja je u skladu sa najrazumnijim uputama
za tumačenje. Možda je ipak u svemu najvažnija činjenica da je Reuf svoj tvit
objavio na engleskom jeziku, čime je implicite pozvao međunarodnu zajednicu da
reagira protiv Rajka, tj. da stane na njegovu stranu, a protivno Rajku. Jedan
važan dio te međunarodne zajedice rado je, i odmah, prihvatio Reufov
poziv.
To
znači da su oni pozdravili semantičku imputaciju, i složili se s njom. Oni
smatraju da je uredu kada neko namjerno i bezobzirno izobličuje značenje
nečijih riječi. Oni smatraju da je uredu kada netko krivo prezentira nekoga, a
onda, još gore, optuži i osudi nekoga na osnovi te krive prezentacije. Što se,
posebno, tiče odgovora Visokog predstavnika Inzka na Rajkov tvit, moramo
naglasiti prije svega sljedeće: Inzko, u realnosti, tvitu pripisuje
kontradiktorno značenje – da on i negira genocid, i prijeti (istim) genocidom.
To, međutim, nije moguće. Također, Rajko ne može prijetiti genocidom pomoću
reference na 'jednoroga' u svojemu tvitu. Drugim rječima, Inzko Rajkovom tvitu
pripisuje sadržaj bez značenja, stoga i bez vjerovanja, dakle, prazan sadržaj.
Uprkos tome, Inzko želi da zapamtimo samo aspekt pravne optuživosti i
kažnjivosti; stoga njegov poziv da se odmah kazneno progoni Vasića, na temelju
zakona koji važi u Federaciji (dok je Rajko Vasić primarno državljanin RS),
slijedi nakon njegove semantički imputirajuće kvalifikacije Rajkova tvita kao
prijetnje (ponovnim) genocidom.
Prema
tome, kako ću dodatno pokazati i u sljedećim dijelovima analize, odgovor
stranih predstavnika na Rajkov tvit nema ništa zajedničko sa pravdom. Nije vam
dopušteno sudski progoniti osobu stoga što se ona ne slaže s vama oko nekog
osjetljivog pitanja. Možete ju sudski progoniti samo ako je ona pozvala na neku
ilegalnu akciju na temelju nekog stajališta koje je, usput, u neslozi sa vašim,
neovisno o samoj osjetljivosti pitanja. Ukoliko primjenjujete silu, uključujući
silu pravosuđa, protiv nekoga jedino stoga što se on s vama ne slaže, vi time
proizvodite stanje rata. Kogod se slaže sa osobom kojoj se tako sudi ima pravo,
urođeno i neotuđivo, odgovoriti na tu silu vlastitom upotrebom sile. U uvjetima
neslaganja, morate komunicirati sa suprotnom stranom kako bi se neslaganje
prevazišlo na zadovoljstvo, i sa konsenzusom, obje strane. To vrijedi ako je
čovjek civiliziran, i ne zaluđen; i ako čovjek nema neku drugačiju
agendu.
3 MIR (I NJEGOVA IMPLEMENTACIJA) KAO
RAT
Dodatni
razlog zašto je problem značenja važan u politici sastoji se u tome što je
kolektivno obećavanje, tj. pravljenje sporazuma i zakona, važno u politici, a
naš odnos prema faktoru značenja nužno određuje naš odnos i prema takvoj vrsti
obećavanja. Prije mnogo vremena korisnici su ljudskih jezika primjetili da
ponekad njihovi partneri u sporazumima predlažu ono što možemo nazvati
'sofističkom interpretacijom' (Wheeler 1984); partneri predlažu tumačenje koje
učinkovito blokira primjenu dokumenta, i pri tome stvaraju brz izgovor za svoje
oslobađanje od ranije preuzete obaveze, preuzete pod izvorno drugačijom,
logičnijom interpretacijom.
Nešto
slično takvoj vrsti interpretacije dogodilo se za vrijeme interpretacije
Daytonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu (DMS). U svojoj knjizi
(2019) empirijski sam podupro stav da su, posljednjih 20 godina, uglavnom
američki implementatori DMS, podržani od strane nemaloga broja međunarodnih
asistenata iz UK, Njemačke, Austrije…, izložili interpretaciju tog sporazuma
koja ide i protiv duha kompromisa i protiv interpretacije pod kojom je sporazum
izvorno prihvaćen i potpisan. Zbog činjenice da je u tome procesu ključnom
figurom postao od Amerike usmjeravan diktator, kojeg službeno predlaže EU, naširoko
poznat kao Visoki Predstavnik, ne-izvorna interpretacija postala je operativnim
značenjem tog sporazuma. Međutim, interpretacija je sofistička, i kako sam
detaljno dokumentirao u knjizi, a to je važnije, išla je toliko blizu koliko je
to moguće interpretaciji jedne od strana-potpisnica dokumenta,
bošnjačko-muslimanskoj kako ju je predstavljao dugotrajni predsjednik BiH,
Alija Izetbegović.
U
smislu proizvoljnosti/neutemeljenosti interpretacije, analogije na koje bismo
trebali pomisliti uključuju Slučaj 'Dred Scott' na američkome Vrhovnom sudu, i
posebno slučaj spartanskog kralja Kleomenesa koji je potpisao primirje na
'trideset dana' (triginta dierum), a onda je, nekoliko dana kasnije,
odlučio da može popaliti polja svog neprijatelja tokom noći jer primirje govori
o 'danima', a ne noćima. Ciceron, koji spominje ovaj primjer u De Officiis
(O moralnim dužnostima, I33), tvrdi da je to predstavljalo definitivno jednu
'malitiosa iuris interpretatio', zlonamjernu pravnu interpretaciju, te također
primjer izreke 'summum ius summa iniuria', maksimalno rastegnut zakon postaje
maksimalnom nepravdom. Kao što ovi primjeri sugeriraju, takva vrsta
interpretacije uvodi, ili u drugome slučaju ponovo uvodi, stanje rata u
međuljudske odnose tako što krši obećanje i tako potkopava zajedničko
povjerenje u jezik, koje je potrebno kako bi strane nastavile implementirati
sporazum u dobroj vjeri. Tipično, u takvim se situacijama javlja proces kojeg
sam nazvao 'dediskurzacija', pri čemu ključne strane gube vjeru u sposobnost
jezika da usmjerava ljudske odnose i bude medij procesa rješavanja sukoba (vidi
Pehar 2016c; 2019: 15-41). To važi i za proces implementiranja DMS, a moja je
knjiga naglasila upravu tu poantu: službena interpretacija i implementacija DMS
pretvara mirovni proces u biti u stanje rata; ona označava nastavak rata drugim
sredstvima.
Drugim
rječima, međunarodna zajednica predvođena SAD stala je na stranu
bošnjačko-muslimanske interpretacije DMS te, pošto je SAD učinkovito odredila
mirovni proces u službenom smislu, nametnula tu interpretaciju i ostalim
stranama sporazuma. One, srpska i hrvatska strana, logično su to shvatile kao
ometanje ravnoteže kompromisa, ili kao neskladni odnos prema ravnopravnim
stranama sporazuma, dakle kao nepravdu. No, ako imate takav odnos, onda ne
možete imati proces implementacije sporazuma u dobroj vjeri. Ono što imate jest
kriza za krizom, i upravo je to ono što smo imali tokom cijelog procesa
implementacije DMS. Stoga, ako ste mislili da slučaj Rajko Vasić predstavlja
iznimku, u krivu ste. Riječ je o tipičnome slučaju. Kroz cijeli proces
implementiranja DMS, mi stalno svjedočimo slučajevima u kojima međunarodna
zajednica nepravedno staje na stranu jedne interpretacije dokumenta, a onda,
uglavnom pomoću institucionalnih oblika moći (OHR, OSCE, Američka ambasada, UK
ambasada, mediji….), ali podržana i tvrdim oblicima, nameće dotičnu
interpretaciju cijeloj zajednici, ili svim narodima i u oba entiteta. U slučaju
Rajka Vasića, imputira se jedno značenje jednome tvitu. U slučaju interpretacije
DMS, imputira se značenje cijelome mirovnom sporazuma, pri čemu se koriste
praznine, višeznačnosti, i maglovita mjesta dokumenta, kao mjesto prodora.
Stoga sam na početku ustvrdio da se slučaj Vasićevog tvita može uzeti kao
mini-model za objašnjenje nekih širih procesa u Bosni i
Hercegovini.
Možda
je nedovoljno poznato da smo rano tokom procesa implementacije DMS svjedočili
prethodnicima Vasićeva tvita. Dragulj jugoslavenske književnosti, knjigu Na
Drini Ćuprija, Ured Visokog Predstavnika izbacio je iz školske lektire nakon
što je ona označena kao da sadrži primjere 'govora mržnje.' Ivo Andrić dobitnik
je Nobelove Nagrade za najviše oblike umjetničkog izražavanja koje međunarodni
nadzornik Bosne označava kao 'štetne za njenje narode i učenike,' i time, a to
je najvažnije, staje na stranu jedne interpretacije Andrića koja se može
pronaći unutar bošnjačko-muslimanskog kruga tumača Andrića, ali ne među Srbima
ili Hrvatima.
4 “GOVOR MRŽNJE”
‘Govor
mržnje’ loše je definiran pojam. Predložene su definicije mnogobrojne i
raznolike, a to odražava maglovitost same ideje. Međutim, većina njih referira
na činjenicu da neki pojedinac može, u ime neke skupine (rasne, etničke,
vjerske, nacionalne….), vidjeti neki primjer diskursa kao 'uvredljiv' – to
pokriva subjektivne aspekte definicije -, a onda definicije također dodaju da
je 'govor mržnje' govor koji 'zagovara' mržnju protiv nekih skupina narečene
vrste. Kao što vidimo, definicije su primarno usmjerene na emotivne aspekte
diskursa, a takvi su aspekti često predmet kontroverzi i pogrešnih tumačenja,
ili, gore, zloupotrebe.
Pri
tome ne želim tvrditi kako ne postoji nešto takvo kao „škodljiv ili štetan
govor“; diskurs može na mnogo načina prouzročiti štetu pojedincima u njihovoj
ili pojedinačnoj ulozi ili kao predstavnicima kolektiva: npr. laganjem, ili
širenjem konfuzije nekoherentnim jezikom, ili upotrebom javno istaknutih, a
neodređenih termina (kao što je 'populizam'), ili kako smo vidjeli, semantičkom
imputacijom. U svim tim slučajevima, štetu uzrokuju kognitivni aspekti
diskursa, i mi možemo 'prstom' jasno ukazati na onaj detalj koji je
problematičan u nečijem diskursu. Međutim, imajte na umu da nisu svi slučajevi
laganja predmet pravnog procesiranja; u mnogim slučajevima mi prepuštamo javnoj
moralnosti posao osude pojedinca koji proizvodi štetu. Također, moja teorija
dediskurzacije postavlja tvrdnju da se najgora diskurzivna šteta, koju
pojedinac počinja, sastoji u motiviranju sugovornika da posve prekine koristiti
diskurs u odnosu sa pojedincem koji proizvodi štetu. Jasno je da to donosi
nevolju i samome uzročniku nevolje, možda ne u real-političkom, ali zasigurno u
etičkom smislu.
No,
kako je pojam 'govora mržnje' loše definiran, nije čudno da ga nalazimo u
upotrebi posebno u politički vrućim kontekstima, te kao dio pokušaja da se
sudski napadne, dakle, zaprijeti i učinkovito ušutka, politički neprijatelj.
Pomislite na Sokrata i odluku atenske porote da smakne tog filozofa zbog
„kvarenja omladine“ svojim razgovorima, ili na upotrebu optužbi za herezu od strane
katoličke crkve, ili na progone, i često suđenja, nacistička i staljinistička,
političkih neprijatelja (vidi i Heinze 2006). Pravna i ustavna hermeneutika u
SAD te je fenomene uzela ozbiljno, i tokom prošlih 100 godina razvila je
doktrinu 'zaštićenoga govora', koja se svodi na pretpostavku da govor, posebno
javni, ne bi trebalo proganjati, te da pojedinac ne bi trebao biti osuđivan
zato što u javnosti kaže nešto što drugi članovi društva smatraju uvredljivim,
ili čak činjenično pogrešnim, ili neprihvatljivim. Ispravan način reagiranja u
slučajevima uvredljivog govora sastoji se u 'odgovaranju' (talking back), a ne
u pokušaju stavljanja govornika u zatvor samo zbog riječi koje je izgovorio.
Postoje neka ograničenja na tu doktrinu, ali ona su striktna, nevišeznačna, i
primjenjuju se rijetko, samo na najgore slučajeve uvredljivog govora – npr.
kada govor prouzrokuje tzv. 'neposrednu nezakonitu akciju'. Drugim rječima,
kako bi bio optuživ, govor mora neposredno prouzročiti vrlo vidljiv i štetan
učinak, i stoga mora imati karakter diskursa koji poziva na akciju, ili ju
traži. U primjeni na Vasićev tvit, ova doktrina očevidno implicira da on ne bi
trebao biti pozvan na sud.
U
području Vijeća Europe, uvjeti su nešto maglovitiji. Međutim, opet, odnose ove
vrste pravno regulira Europska Konvencija o ljudskim pravima, Članak 10
(Macovei 2004); a taj članak garantira pojedincu slobodu izražavanja. Na
primjer, odluči li netko objaviti ogled, sa jasnim nizom argumenata, koji baca
sumnju na presude ICTY, u nekoliko slučajeva optužbi na temelju Konvencije o
genocidu, smatram da bismo trebali biti poprilično uvjereni da ga Konvencija o
ljudskim pravima dovoljno štiti od sudskoga progona. Neke su vlade pokušale u
prošlosti pravno argumentirati protiv pojedinaca, na osnovi tvrdnje da će oni
pojedinci koji kritiziraju rad domaćih sudova vjerojatno potkopati povjerenje u
pravosudnu vlast. Međutim, Europski sud za ljudska prava principijelno je
argumentirao protiv takve pozicije: onda kada neko pravosudno tijelo ne
funkcionira kako priliči, pojedinac je posve ovlašten kritizirati to tijelo i
izložiti slabe točke njegove argumentacije (Macovei, 2004: 57-9). Bilo bi posve
nepravedno kada bi, na primjer, sud koji presuđuje na temelju krivotvorenih
podataka bio zaštićen od javnog propitivanja, ili gore, ako bi pojedinci koji
javno kritiziraju rad tog suda bili sudski progonjeni i kažnjeni zbog „širenja
nemira ili neposlušnosti među općom populacijom.“
Vratimo
se sada na tvit Rajka Vasića: moja sugestija glasi da se posve odupremo pristupu
u pojmovima 'govora mržnje'; to znači da bismo trebali ne tematizirati emotivne
pod-tonove poruke, pošto su oni magloviti i predmet su čestog krivog tumačenja
i zloupotrebe, nego narativ i argumentaciju. Trebali bismo razmišljati u
pojmovima koji, u skladu sa načelom milosrđa, prima facie opravdavaju Rajkov
tvit i objašnjavaju njegovu razumnu, branjivu motivaciju u opsegu koji je
moguć. To znači da trebamo prihvatiti produktivnu meta-jezičku perspektivu, ne
onu koja previše pretpostavlja ili se pretvara da su semantičke namjere tvorca
poruke očevidne. Drugim rječima, bavimo se jezikom kao drugom
prirodom: onom koja ne podstiče neposredan, automatski, nereflektivan,
nemisleći odgovor. Također, pokušajmo ne razmišljati o privatnim svojstvima
tvorca poruke kao relevantnima za poruku: zaboravimo na njegovo etničko
porijeklo, njegovo ime, ili mjesto stanovanja, njegovu privatnu povijest, ili
političke sklonosti.
Naravno,
možete odlučiti prihvatiti drugačiju perspektivu, a prva tri dijela kažu nam da
će ljudima, sa stajališta dominantnog bošnjačko-muslimanskog narativa i u
svijetlu američkog krivog vođenja implementacije DMS, biti normalno prihvatiti
takvu perspektivu. Pogledajte neposrednu reakciju Visokog predstavnika Inzka!
Sve što trebate učiniti jest imputirati značenje Rajkovim riječima. No, imajte
na umu da biste onda optužili i vjerojatno osudili čovjeka za jedan tvit od 13
riječi, sa 20/19 lajkova. Osim toga, on bi bio optužen sudski kao posljedica
gnjevne reakcije mase, a sigurno pomoću izobličenja i slova i duha zakona.
Čudno je da neki predstavnici država, koji tvrde da dolaze iz zrelih
demokracija 21. stoljeća, mogu na neke diskurzivne fenomene reagirati na takav
način, osim ako, naravno, nemaju neku skrivenu agendu.
5 “GENOCID” U ICTY, POJMOVNO UOKVIREN U
DISKURZIVNOJ POLITICI SJEDNICE VIJEĆA SIGURNOSTI UN OD 8. JULA/SRPNJA
2015.
U
trećem dijelu naglasio sam sličnost između sudbine tvita Rajka Vasića i
cijeloga procesa implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma. Pitanje koje
ondje nisam postavio glasi „cui bono“ [Latinski ‘Za čije dobro’?]. O
kakvoj je motivaciji riječ? Očevidno, jedan odgovor neposredno se nudi: za
dobro najjačega. Jedino preostalo pitanje glasi: kakva vrsta dobra? Meni se
čini, a za to sam ponudio nekoliko argumenata u svojoj knjizi, da strategija
SAD jest strategija 'divide ut imperes', ili manje slavnima rječima Sir Francis
Bacona, 'separa et impera' – podijeli kako bi vladao (vidi Pehar, 2019: posebno
265-273). Sukob biva održavan kako bi postojala jaka potreba za izvanjskim
posrednikom. Međutim, spekulirao sam da postoji još jedan sloj motivacije, što
sam posebno naglasio u poglavlju o Visokome predstavniku i Američkoj vanjskoj
politici prema Bosni: nastavak sukoba u Bosni ima važne međunarodne
reperkusije; 'vatra' koju sukob proizvodi stalno biva projicirana u širu arenu
globalne politike (Pehar, 2019: 184-191). U nastavku ćemo vidjeti jedan bolno
jasan primjer.
Sada
se vraćam na temu genocida jer je Vasićev tvit eksplicite spomenuo taj pojam; a
ovdje ću se fokusirati samo na dva aspekta, ne nudeći dodatne detalje zbog
ograničenja na broj riječi ovoga ogleda. Jedan je aspekt politika, a drugi je
argumentacija, posebno u ICTY.
Politika
je presuda o genocidu od strane ICTY neporeciva. Ovdje nemam dovoljno prostora
kako bih podupro tu tezu, no, istu ovdje nudim u najmanju ruku kao spekulaciju:
promatrajući presude ICTY kao jednu vrstu pisanja povijesti, kao skoro službenu
verziju povijesti ratova tokom raspada Jugoslavije 1990-1999, jasno je da one
sugeriraju sliku bosanskih Srba kao lošeg momka, ključnog krivca, kroz cijelu
povijest; bosanski su Muslimani, suprotno povijesnim dokazima, posve zaštićeni
od takve, ili slične, kvalifikacije, dočim Hrvati, i u Hrvatskoj i u Bosni,
uživaju miješanu statistiku (Pehar, 2019: 223-231). U službenim se prikazima
analogija između nacističke agresije, i Holokausta u Drugom svjetskom ratu, s
jedne, i 'loših' Srba s druge strane, često povlači (vidi npr. Brzezinski
1996). Sada nudim spekulaciju: svrha se toga sastoji u opravdavanju začudnoga
procesa implementacije DMS, njegove transformacije u rato-liki proces putem
nametnute revizije, a kroz pogrešnu interpretaciju i protiv duha izvornog
kompromisa; ili u pripremi terena za još radikalniju reviziju dotičnog
sporazuma. Drugim rječima, svrha ima PR-karakter.
Svejedno,
ključni problem sastoji se u sljedećem: političkim rječnikom, jasno je da
presude ICTY za genocid predstavljaju jedan oblik savezništva sa
bošnjačko-muslimanskom politikom u Bosni; Alija je Izetbegović bio prvi koji je
spomenuo mogućnost bošnjačko-muslimanskog obraćanja međunarodnim sudovima u
obliku tužbe za navodni genocid – posjedujemo transkripte njegovih izjava u
tome smislu čak iz aprila/travnja 1992, mjeseca kada je u Bosni započeo rat
(Transkripti, 2006: 170). Očevidno, on u to vrijeme nije mogao posjedovati
nikakve dokaze. Dakle, očevidno je da je on pravnome pitanju pristupio u
političkom i propagandističkome smislu. Takva se vrsta pristupa nastavila sve
do današnjega dana. Ovako glasi argument koji se može čuti skoro svaki mjesec
iz usta nekog bošnjačko-muslimanskog dužnosnika u današnjoj Bosni: „Entiteti
stvoreni genocidom suštinski su nelegalni i nelegitimni, što znači da je poziv
da se takvi entiteti eliminiraju legalan i legitiman; Republika Srpska stvorena
je genocidom. Stoga, riječ je o nelegalnome entitetu. Koji bi trebao biti
eliminiran.” (Softić 2017, Mart 17; Čekić 2016; Lavić 2017, Mart 2) Očevidno,
ovo indicira da je bošnjačko-muslimanska strana ona koja stalno traži radikalnu
reviziju Daytonskog sporazuma, temeljem uglavnom svoje pozicije 'totalne
žrtve', a to mora stvarati atmosferu nastavka rata drugim sredstvima. SAD, kako
ću uskoro pokazati, nedvosmisleno podržava takvu poziciju na međunarodnome
planu. I ovdje vas pozivam da naprosto zbrojite dva i dva.
Sada,
da li se genocid zbilja dogodio u Bosni? Ovdje se ne bavim tim pitanjem. Ovdje
me zanima samo meta-razina – kako govorimo o 'genocidu', i kakav utjecaj to ima
na stanje 'mira' u Bosni. U tome dijelim dio perspektive iskazane kroz tvit
Rajka Vasića. Za početak, kontroverzni, ili 'klimavi', karakter ICTY presuda o
genocidu tema su mnogih znanstvenih ogleda, analiza, i komentara od kojih su
neki pisani od strane vrlo utjecajnih i dobro informiranih pravnih znanstvenika
(Schabas 2001; Baros 2016; Herman 2005; Herman (Ed.) 2011; Laughland 2007;
Hayden 2008). Polazeći od Konvencije o genocidu iz 1948., evo što tvrdi Daniel
Goldhagen (2009: 237): “Još je problematičniji neuspjeh Konvencije o genocidu u
definiranju genocida, pogotovo u uključivanju objektivnih kriterija (kao što je
donji prag za broj ubijenih) koji bi međunarodnoj zajednici omogućili da brzo
identificira genocid za vrijeme njegova počinjenja. To dopušta zemljama svijeta
da se pretvaraju kako genocid nije počinjen onda kada, prema razumnoj definiciji,
to jeste slučaj“. Naravno, Goldhagenova premisa omogućuje nam postaviti i
sljedeću tvrdnju: „To dopušta zemljama svijeta da se pretvaraju kako genocid
jeste počinjen onda kada, prema razumnoj definiciji, to nije slučaj.“ Razlog je
tome taj da, a to je naličje Goldhagenove ključne poante, zemlje koriste
optužbu za genocid kao instrument političke borbe, te onako kako diktiraju
njihovi ekonomski, vojni, ili geopolitički interesi, a ne u skladu sa faktorom
pravednosti.
Stoga,
primjetimo ovdje da je pozicija dotičnih ICTY presuda možda slična poziciji
američkih tumača višeznačnosti Daytona, te također poziciji onih tužitelja
Rajka Vasića koji su njemu pripisali svakojake vrste zlih i kažnjivih namjera.
Rečeno što je direktnije moguće, značenje riječi 'genocid' može biti rastegnuto
ili izobličeno, ili konstruirano proizvoljno, kao dio presuda ICTY o genocidu,
što znači da su oni koji su kontrolirali rad tog suda investirali svoju
energiju primarno u diskurzivnu politiku, a ne u pitanje pravednosti ili
principijelnog tretmana žrtava i počinitelja. To bi, onda, moglo objasniti
veliki broj djela primarno verbalne naravi na kojima niti jedan sud ne bi mogao
ili trebao pozavidjeti ICTY-u: promjena dokaznog materijala, primarno u obliku
ljudskih ostataka, prema prevladavajućoj potrebi (npr., presuda u slučaju
Krstić zasnivala se na 2000 iskopanih tijela za koje u to vrijeme nije bio
poznat točan uzrok smrti) (Wilcoxson 2010); prihvatanje vrlo problematičnog
svjedoka koji je svjedočio prema dogovoru o priznanju krivice, pri čemu
optuženicima nije omogućeno da na pravi način ispitaju tog svjedoka, i bez
utvrđenih pravila procedure (Čivikov 2010); vrlo višeznačna priroda samih
eksplicitnih presuda (na primjer, presuda za Krstića govorila je i o 'uništenju
jedne skupine' i o 'djelu koje je imalo ozbiljan, i štetan, utjecaj na skupinu
kao takvu') (Hayden, 2008: 504-5; Schabas, 2001: 45-7); doktrina 'udruženog
zločinačkog pothvata' kojom se može po volji manipulirati (a koja nije navedena
u Statutu ICTY), i za koju mnogi pravni stručnjaci tvrde da je nespojiva s
osnovim principima legalnosti, uključujući princip individualne kaznene
odgovornosti te sudski proces koji se zasniva na dokaznom materijalu (Baros
2016); i, a to je posebno važno, definicija skupine, za koju se tvrdi da
predstavlja metu 'genocidne namjere', kao „bosanskih Muslimana“,
a što je osiguralo najveći mogući stepen retoričke i međunarodno-političke
vidljivosti i za presudu i za samu žrtvu (vidi i Pehar, 2019: 229-231).
Ne
vjerujem da je to od ključne važnosti za moj argument, no, imajte na umu
sljedeće točke usporedbe: dok se za Vojsku RS tvrdilo da je djelovala prema
'genocidnoj namjeri' za koju je general Krstić, koji je organizirao autobusnu
evakuaciju iz Srebrenice za djecu, žene, i starce, dobio 35 godina zatvorske
kazne, neke su druge kazne bile izrazito blage za svačiji ukus: imajte na umu
da je Naser Orić dobio kaznu zatvora od 2 godine od strane ICTY, a jedan od
ključnih argumenata glasio je da je vojska pod njegovim zapovjedanjem spalila i
uništila srpska sela, i počinila zločine, kako bi dobila hranu – 'glad' je
predstavljena kao olakotna okolnost (Sudetic 2010). 'Krunski svjedok' u ICTY za
slučajeve optužbi prema navodima o počinjenju genocida, Dražen Erdemović, koji
je tvrdio da je svojim rukama smaknuo 100 ljudi kao dio zločina organiziranoga
ubojstva skupine od, kako je on sam tvrdio, 1200 osoba, dobio je kaznu zatvora
od 5 godina, a oslobođen je pod promjenjenim identitetom nakon odslužene kazne
zatvora od 3.5 godine.
Politische
Justiz (političko pravosuđe) naširoko je
poznat fenomen (vidi i Poglavlje 3 u Pehar 2019). Također, u društvenom i
političkom smislu, vrlo je negativan fenomen, možda i najnegativniji. Prvo,
negativan je naprosto zbog toga što ne predstavlja uopće pravdu, nego znak
moći, ili potvrdu trenutno dominantnih odnosa moći. Drugo, i važnije, on
potkopava povjerenje naroda u sudsku vlast, te time i vjeru u mogućnost da će
ključne procedure rješavanja sukoba biti djelotvorne. Treće, i najvažnije, on
proizvodi društvenu/političku polarizaciju i dediskurzaciju: dokazujući
spremnost važnoga tijela za odlučivanje da svoje odluke zasnuje ne na razumnim
faktorima, ili na epistemološki ispravnom zaključivanju, nego naprosto na
pukome statusu, ili na političkom interesu najmoćnijih, ovaj fenomen motivira
ljude, kojih se to tiče, i veći dio populacije, da izgube vjeru u diskurs, da
prestanu vjerovati u moć pravednog i razlozima-poduprtoga dijaloga kao sredstva
rješavanja razlika u stavovima; dakle, on generira stanje rata putem pravnih
instrumenata (za dodatne detalje, i jedan po zlu slavan primjer, vidi Pehar
2016d).
Nije
riječ o postignuću pošto nije nimalo teško pokazati neodgovornu vrstu
pravosudnoga ponašanja. Naprosto imputirate neke imaginarne uzroke optuženiku,
ili onima u ime kojih je, ili s kojima je, prema vašoj tvrdnji, optuženik
djelovao, i onda kažete da je optuženik 'imao razloga znati'; a pri tome se
uopće ne brinete o dodatnim detaljima slučaja. Ili, prihvatite izjavu svjedoka
koja je puna neusklađenosti; ili se oslanjate na živopisnu retoriku kako biste
predstavili nečije djelovanje kao gore nego što je slučaj u realnosti, i
slično. U knjizi o vladavini zakona (Pehar, 2014: 174) koristio sam kao
ilustraciju jedan nacistički pravni komentar iz Sedmičnika za pravnu teoriju
(‘Juristische Wochenschrift, 67. Jahrgang’) iz 1938., koji govori o odluci
pruskoga policijskog komesara od 29. Aprila/travnja 1936., sa zaključkom da
„Adventiste Sedmoga dana, Reformski pokret“ treba zabraniti: komentar je s
odobravanjem ustvrdio da zabrana počiva na Uredbi o zaštiti naroda,
„Volksschutz Verordnung“, Predsjednika Hindenburga od 28. Februara/veljače 1993
(koju je su-potpisao Kancelar Hitler), klauzula o zaštiti naroda koja je
zabranila rad komunističke stranke i suspendirala neke temeljne slobode,
uvodeći time takozvano „izvanredno stanje“ u nacističkoj Njemačkoj; najvažnije,
komentar je naglasio da,
„Ta opasnost [da crkva adventista
potakne na komunističko nasilje] očito je pretpostavljena [od strane zapovjednika
policije] kao postojeća; jer u obrazloženju presude o ukidanju pokreta navodi
se, između ostaloga, da pripadnici organizacije odbijaju vojnu službu i da su
usmjereni internacionalno. Stoga, kao i iz dodatnog pojašnjenja, pokazuje se da
je ponašanje organizacije bilo u mogućnosti/stanju (njem. geeignet)
potaknuti zbrku/zabunu/zbunjenost/komešanje (njem. Verwirrung) u
narodu….ta je naredba o zabrani bila dopuštena i potrebna čak i prije nego što
se ostvarenje te zastrašujuće opasnosti posve približilo realnosti; jer zadaća
je policije takve opasnosti pravovremeno spriječiti, a ne čekati onoliko dugo
koliko je potrebno da se te opasnosti realiziraju.“ (navod izvorno u Hofer
(Ed.), 1957: 103)
Ovaj
citat naprosto pokazuje kako je jednostavno presuditi nekoj stranci; naprosto
postavite tvrdnju da je u stranci sadržana neka opasnost, a vi 'znate' da je
ona sadržana na osnovi najmanje uvjerljivog argumenta. U trenutku izricanja
presude opasnost ne mora još uvijek biti realizirana, ali vi, koji ste savršen
i sveznajući sudac, 'znate' da će opasnost biti realizirana. Dakle, vaša
presuda služi dvostrukoj svrsi: ona utjelovljuje 'pravdu' te također
pravovremeno onemogućuje ozbiljenje opasnosti; presuda time štiti društvo od
nekih inherentno opasnih skupina ili pojedinaca. Ovdje možemo odmah primjetiti
da, putem takve 'metode', možete lako biti osuđeni za ubojstvo iako ga niste
počinili u realnosti; ili, možete biti oslobođeni optužbe za ubojstvo naprosto
tako što se mijenja pojmovni okvir opisa realnosti (slično situaciji kada se
SAD oslobađaju optužbe za zločin u Hiroshimi i Nagasakiju tako što tvrde da je
dotično bombardovanje spasilo milijune (potencijalnih) žrtava „jer je ubrzalo
okončanje Drugoga svjetskoga rata“). Ponovo, primjetimo da su takve metode
korištene mnogo puta, posebno u nacističkoj Njemačkoj te u jednome razdoblju
povijesti boljševičkog, ili 'staljinističkog', Sovjetskog
Saveza.
U
primjeni na presude ICTY, ovdje naprosto podvlačim činjenicu pogrešivosti:
pravne presude, svugdje i donesene od bilo koga, predstavljaju kompleksne
diskurzivne strukture; one su izgrađene kroz narative koji se sami temelje na
nekim propozicijama sa funkcijom premisa za kompleksne zaključke. Uvijek je
moguće da je neki dio dokaza na pogrešan način uzet zdravo za gotovo, ili da su
se uvukle neke nepouzdane izjave svjedoka, ili da je onaj koji plaća sud
izrazio preferencu za jedan poseban smjer u kojem presuda treba ići. Ovo
posebno važi za presude o genocidu kao zaključcima vrlo kompleksnih, vrlo
iscrpljujućih i politički opterećujućih, pravnih procedura. Samo za
ilustraciju: ko danas može ući u trag Draženu Erdemoviću kako bi dobio
pojašnjenje o nekim dijelovima njegova svjedočenja?
Smatram
da bismo trebali imati osnovni dogovor o sljedećoj činjenici: genocid, kao
povijesni događaj, treba biti razlikovan od 'presude o genocidu' kao
kompleksnome nizu riječi koji se prostire preko tisuća i tisuća stranica
papira. Istina same presude nije garantovana; ona nije dana od Boga. Svako
zdravo ljudsko biće zna da se istina ne može realizirati voljno; istina je
objektivno svojstvo naših diskursa, svojstvo kojim realnost, a ne ljudska
volja, opskrbljuje diskurs. Naravno, moguće je oštećenje dokaznog materijala, a
povijesna je zbilja dijelom stvorena od strane ljudskih bića; međutim, rašireno
kršenje dokaza čini pravno odlučivanje nemogućim, a povijesnu prošlost ne može
promijeniti niti jedno ljudsko biće (Toma Akvinski vjerojatno bi dodao da ju ne
može promijeniti niti sam Bog).
Možda
očekivano, kada je riječ o presudama ICTY o genocidu, SAD se ne slažu sa mojim
posljednjim paragrafom. Za SAD, te su presude svete poput „Biblije.“ Ustvari,
SAD ima vrlo jasnu poziciju o tim presudama i o bosanskome i ratu i mirovnome
procesu: ili priznajete presude ICTY o genocidu kao nepogrešive, ili se rat
nastavlja u smislu da je stvarno pomirenje nemoguće bez prethodnoga priznanja.
Dana 8 jula/srpnja 2015, tri dana prije dvadesetogodišnjice 'srebreničkog
masakra', na sjednici Vijeća Sigurnosti UN (UNSC) o Bosni, na kojoj je UK
predložilo nacrt rezolucije, SAD, podržane sa UK, eksplicite su zauzele takvu
poziciju (UN SC 2015). Diplomatskim jezikom rečeno, to se naziva ultimatumom, a
zauzeta pozicija očevidno je imuna na protuargumente, kako su SAD
odlučile.
Stoga,
i time zaključujem ovaj ogled, sve što nam treba za zaključak jest pogledati u
transkript same sjednice. Tu vidimo da je situacija vis-a-vis Bosne uistinu
vrlo mračna. Jer, SAD i UK eksploatiraju Bosnu na međunarodnome planu kao
mjesto drame u kojem mir biva stalno odgađan, a zemlja raščinjena permanentnom
krizom; jedina korist od te zemlje jest u tome da se ukaže na neko veće
globalno neslaganje ili sukob. Stoga su SAD, i UK, namjerno izvršili pritisak
da se održi sjednica koja je potakla sukob, na dan 8. Jula 2015, kako bi prisilili
Rusku Federaciju, koju je predstavljao ambasador Churkin, da stavi veto na
rezoluciju te time potakne i Narodnu Republiku Kinu, i još tri države, da se
suzdrže od glasanja za ili protiv nacrta rezolucije koja je istaknula 'genocid'
i 'Srebrenicu' kao ključne događaje suvremene povijesti Bosne i
Hercegovine.
Na
početku sjednice ambasador Churkin naglasio je da se rezolucija, predložena od
strane UK, bavi pitanjima koja unose duboke podijele, te da bosanski narodi
imaju različite percepcije svoje povijesti, posebno ratnoga vremena (UN SC,
2015: 5-6). Stoga, ispravan smjer djelovanja za UNSC bio bi da se zauzme vrlo
uravnotežen pristup, bez isticanja bilo koje pojedinačne skupine ili događaja.
SAD i UK odlučile su pak nametnuti drugačiju agendu i ići beskompromisno protiv
stava Rusije. Ponovno je povučena analogija između nacističkoga Holokausta i
bosanskog 'genocida' (UN SC, 2015: 9, 20-21). Identificirao sam neka vrlo moćna
retorička sredstva u govoru američke ambasadorice, Samanthe Power, koja ću ovdje
samo površno, u prolazu spomenuti: ono što je Roland Barthes nazvao 'učinak
realnosti', tj. sposobnost da se simulira 'realizam' u pričanju priče,
proizvedeno je nevjerovatnim detaljiziranjem u njezinu govoru; drugo, ukoliko
do sada nista primjetili, američki dužnosnici, kada govore o srebreničkom
masakru, koriste epsku formulu – oni, uključujući Gđu Power, govore o žrtvama,
ili ubijenim vojnicima Armije RBiH, kao o 'muškarcima i dječacima' ('men and
boys'), pa onda dobijete krivi dojam da su 'egzekutori' među bosanskim Srbima
pobili približno 4000 muškaraca i 4000 muške djece, dojam koji nema nikakve
veze sa stvarnim procentima, brojevima, i starosnom dobi žrtava (Wilcoxson
2010).
Treće
i najvažnije, i Gđa Power i predstavnik UK, Wilson, 'genocid' iz presuda ICTY
predstavili su kao 'činjenicu' (UN SC, 2015: 9, 20), što naravno predstavlja
vrlo čudan način označavanja jedne verzije povijesti ili narativa. Čudno, ali
oba predstavnika djelovala su kao da svoju sliku svijeta mogu nametnuti ostatku
Vijeća, ili kao da oni smatraju da je Prizivno Vijeće ICTY najbezgrešnija od
svih ljudskih institucija. Posljedično, kako sam već spomenuo, SAD iskazale su
stajalište da se nekoliko stvari mora uzeti kao da se u potpunosti podudaraju:
povijesna realnost, presude ICTY o genocidu, pozicija SAD o tim presudama,
pozicija SAD o uvjetima pomirenja u Bosni, i također ne samo stajališta, nego i
iskustva preživjelih Bošnjaka-Muslimana Srebrenice.
Predvidljivo,
javio se jedan vrlo nepoželjan diskurzivni učinak. Gđa Power označila je rusku
poziciju kao 'negaciju genocida', pa stoga kao 'ludilo' (UN SC, 2015: 8).
Dodatno, ona je u nekoliko paragrafa sugerirala postojanje nekog tajnog
dogovora, ili alijanse, ili čak identiteta, između Churkina i bosanskih Srba.
Na koncu, ona je ruskome predstavniku imputirala poziciju koja je namjerno
štetna, uvredljiva, posramljujuća, za preživjele Bošnjake-Muslimane Srebrenice;
kako je ona ustvrdila, ruski je veto „srcoloman za te obitelji [žrtava]“, koje
će „danas dvostruko žalovati…jer su izgubile svoje voljene, i drugo, jer je
Rusija stavila veto na naš kolektivni napor da priznamo i komemoriramo genocid
u Srebrenici“ (UN SC, 2015: 22). Ovdje imajte na umu samo činjenicu da je, za
ovaj konkretni veto, dakle, za 'dvostruko žalovanje', u najmanju ruku i UK
su-odgovorno jer je odlučilo formalno staviti nacrt rezolucije na glasanje u
UNSC, usprkos upozorenju ruskoga predstavnika.
Predstavljajući
takav retorički okvir, i oslanjajući se na takav skup 'argumenata', američki je
predstavnik, podržan od strane UK, pokazao da se o Bosni može govoriti, da
'Bosna' kao entitet i ideja može postojati, samo prema američkim mjerilima. Na
kraju, zaključimo: bosanski se rat nastavlja, a u današnjem 'ratnome stanju' u
Bosni, Rajko Vasić, i slični 'negatori genocida', uključujući možda i autora
ovoga rada i Rusku Federaciju i Narodnu Republiku Kinu, moraju biti spremni na
to da će ih američki vlasnici Bosne, i njihove sluge u Bosni, tretirati kao
lude, nemoralne, i nerazumne zvijeri vrijedne suđenja i progona jer se usuđuju
širiti herezu, i vrijeđati i uznemiravati preživjele Bošnjake-Muslimane
Srebrenice.
Bibliografija
Abel, R. (1994). Speech and respect.
London: Stevens & Sons/Sweet & Maxwell.
Barthes, R. (1969). The reality effect.
U F. Wahl (Ed.), The rustle of language (str. 141-8) (R. Howard,
Trans.). Berkeley: University of California Press.
Bar-Tal, D., Chernyak-Hai, L., Schori,
N. & Gundar, A. (2009). A sense of self-perceived collective victimhood in
intractable conflicts. International Review of the Red Cross, 91(874),
229-258.
Bloor, D. (1997). Wittgenstein,
rules and institutions. London, New York: Routledge.
Brzezinski, Z. (1996). After
Srebrenica. U N. Mousavizadeh (Ed.), The black book of Bosnia (str.
153-7). New York: Basic Books. [izvorno objavljeno u The New Republic, 7
Aug 1995]
Butler, J. (1997). Excitable speech
– A politics of the performative. New York: Routledge.
Coliver, S. (Ed.) (1992). Striking a
balance: hate speech, freedom of expression and non-discrimination.
ARTICLE 19, London and Human Rights Centre, University of Essex.
Čekić, S. (2016). Dejtonski
(mirovni) sporazum: legalizacija genocida u Republici Bosni i Hercegovini.
Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu.
Čivikov [Chivikov], G. (2010). Srebrenica:
the star witness (J. Laughland, Prev.). Belgrade: NGO Srebrenica Historical
Project, the Netherlands.
Davidson, D. (1984). Inquiries into
truth and interpretation. Oxford: Clarendon Press.
_____ (2001). Subjective,
intersubjective, objective (Collected Essays Vol. 3). Oxford: Clarendon
Press.
_____ (2005). Truth, language, and
history (Collected Essays Vol. 5). Oxford: Clarendon Press.
Dembour, M.B. (2006). Who believes
in human rights?. Cambridge, New York: Cambridge University
Press.
Eco, U. (1992). Interpretation and
overinterpretation. Cambridge: Cambridge University Press.
Frank, M. (1988). Die Grenzen der
Verständigung. Frankfurt: Suhrkamp.
Goldhagen, D. J. (2009). Worse than
war. London: Little, Brown.
Gomien, D. (2005). Short guide to
the European convention on human rights (3. izdanje). Strasbourg: Council
of Europe.
Hayden, R. M. (2008). Mass killings and
images of genocide in Bosnia, 1941-45 and 1992-95. U D. Stone (Ed.), The
historiography of genocide (str. 487-516). New York: Palgrave
Macmillan.
Heinze, E. (2006). Viewpoint absolutism
and hate speech. The Modern Law Review, 69(4), 543-582.
Hirsch, E.D. Jr. (1967). Validity in
interpretation. New Haven: Yale University Press.
Hofer, W. (Ed.) (1957). Der
Nationalsozialismus Dokumente 1933-1945. Frankfurt: Fischer Taschenbuch Verlag.
Kutschera, F. (1975). Sprachphilosophie
(2. Izdanje). München: Wilhelm Fink Verlag.
Laughland, J. (2007). Travesty: The
trial of Slobodan Milošević and the corruption of international justice.
London, Ann Arbor Mi.: Pluto Press.
Lavić, S. (2017, Mart 2). Izjava. Stav,
str. 29.
Lee, S. (1990). The cost of free
speech. London, Boston: Faber and Faber.
Leech, G. (1981). Semantics (2.
izdanje). Harmondsworth: Penguin.
Macovei, M. (2004). A guide to the
implementation of article 10 of the European convention on human rights (2.
izdanje ). Strasbourg: Council of Europe.
Norris, C. (2002). Deconstruction (3.
izdanje). London and New York: Routledge.
OHR [Office of the High Representative]
(2018). Inzko: Denying of genocide is absolutely unacceptable. 12 Juli. http://www.ohr.int/?p=99748
______ (2014). Vladavina zakona i
njeni čuvari. Mostar: UG Dijalog/UG Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača.
______ (2016c). Dediscoursification: a
discourse-ethical critique of discursive production of the state of war. Političke
Perspektive, 6(1-2), 35-56.
______ (2019). Peace as war: Bosnia
and Herzegovina, post-Dayton. Budapest, New York: Central University
Press
Schabas, W. A. (2001). Was genocide
committed in Bosnia and Herzegovina? First judgments of the International
Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia. Fordham International
Law Journal , 25(1), 23-53.
Silber, L. & Little, A. (1996). The
death of Yugoslavia (rev. izdanje). London: Penguin Books, BBC Books.
Smith, S. A. (1995). There’s such a
thing as free speech – And it’s a good thing too. In R.K. Whillock, & D.
Slayden (Eds.), Hate speech (str. 226-266). London, New Delhi:
SAGE.
Softić, Sakib (2017, Mart 17).
Contribution. Stav, str. 27.
Transckripti (2006). Transkripti
sjednica Predsjedništva BiH, 21 lipanj 1991 – 6 svibanj 1992. National
Security and the Future 7(3).
Walker, S. (1994). Hate speech - the
history of an American controversy. Lincoln and London: University
of Nebraska Press.
Wheeler, E. L. (1984). Sophistic
interpretations and Greek treaties. Greek, Roman and Byzantine Studies, 25(3),
253-274.
