PRENOS NADLEŽNOSTI
KAO PROMJENA VJERE
Narodna skupština Republike Srpske je raspravljala o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nepostojeći dio Bosne i Hercegovine. Pošto je u Dejtonu, vojnoj bazi, i u Dejtonskom sporazumu, njegovom dodatku-ustavu, BiH stvorena istovremeno kad i entiteti, kao spoj dva entiteta, doista neprirodno, jedne federacije i jedne kompaktne cjeline, bez atributa „država“ ili bilo čega drugog sličnog tim tvorevinama, svaki „prenos nadležnosti“ odvijao se na adresu bez imena. U vjetar.
S pomoću tih nelegalnih procedura, ešdaunizirani inostrani predstavnici i domaći unitarizovani prefabrikovani ljiljanizirani patrioti, pokušavali su stvoriti ono što bog nije stvorio u Dejtonu – državu.
Vlasti, koje su u Republici Srpskoj uslijedile poslije kraha Koalicije Sloga i odlaska Milorada Dodika sa mjesta predsjednika Vlade, sve do 2006. nosile su gaće bez gume i svitanjaka i držale ih samo jednom rukom. Da ih mogu skinuti kadgod neki ešdaun poželi da s njima ima spolni odnos obilježen kao prenos nadležnostiu.
Tako je ukinuta Vojska Republike Srpske, tako je Savjet ministara narastao do njih jedanaest. Sa tri člana. Rotirajući predsjedavajući Savjeta ministara postao je Predsjednik Državne Vlade, kako mu tepaju age sarajlije.
Opozicija, pedepe i esdees, u narodnoj skupštini Republike Srpske trijumfalno govori o tome kako je u svemu tome učestvovala i tadašnja opozicija, SNSD. Da, učestvovali smo da spasimo što smo spasiti mogli. Kada smo vidjeli da je reforma odbrane prevedena na ukidanje VRS, pokrenuli smo kampanju za demilitarizaciju BiH. Ali Čavić i Ivanić, kad pognu glavu i puste gaće, opozicija postaje nemoćna.
Problem Prenosa Nadležnosti nije samo politički problem i proces, niti problem prevare Ešdauna i sličnih domaćih i stranih izdajnika. Kao ni problem devastacije ili kršenja Dejtonskog sporazuma. To je i psihološki problem u kolektivnim i pojedinačnim transverzalama dijagnostikovan u promjeni vjere i podanaištvu kao dva veoma uspješna egzistencijalna oblika opstanka na Balkanu. Poznati su primjeri poturčavanja u BiH ili kolektivnog hercegovačkog prelaska na katoličku vjeru. Pa kad opasnost oprođe, opet na pravoslavnu.
Ali to su primjeri iz prošlog milenijuma koji je, ipak, bio srednji vijek za globaliziranu civilizaciju znanja, individue i dostojanstva.
BiH mora izaći iz tog mračnog perioda i zaputiti se civilizovanim putevima razgovora o zajedničkim interesima koji mogu biti konektabilni ili dijametralni.
A ako mogu biti suprotni onda nema govora o nekom budućem prenosu nadležnosti.
Nema govora o stvaranju nekih novih zajedničkih institucija.
Nadležnosti koje su dosada prenijete na BiH a ne pripadaju joj, i zajedničke institucije koje nisu nametnute i dogovorene u Dejtonu, doći će glave Bosni i Hercegovini.
Kad tad.

UČI ONO U ŠTA VJERUJEŠ,
VJERUJ U ONO ŠTO UČIŠ
U Republici Srpskoj je uveden eksperimentalni srednjoškolski predmet Kultura religija.
Onda se formirao pokret otpora. Kod predsjednika vlade i ministra prosvjetnih djela boravili su predstavnici triju religija i izrazili svoje protivljenje.
O tome su negdje 99. ili 2000. godine postigli sporazum ministri prosvjeta i strani nadglednici, da se u BiH proba sa tom kulturom religija u školama. U međuvremenu, BiH je otišla daleko u demokratizaciji pa se dogodilo da se Federacija Brankovića i Heće više bavi tim energoinvestima i energoinvesticijama a o kulturi religija niko i ne razmišlja. U dječijim zelenim oazicama, vrtićima, u Sarajevu uvedeno je vjersko obrazovanje, takorekući religija, islam. U Republici Srpskoj je sačinjen udžbenik i počela je nastava bez ocjenjivanja nakon koje će se održati rasprava da li ići dalje ili ne.
U čemu je, dakle, problem.
Najprije, vjerske organizacije nastoje da vladaju religijskim procesima i izvan vlastitih institucija. Žele da uvedu i provode vjerski nauk i u srednjim školama, da pišu udžbenike i da regrutuju predavače. Žele da zauzmu vjersko obrazovanje od jaslica do postdiplomskog studija. Sada su aktuelne srednje škole.
Kultura religija ili izučavanje saznanja o religijama, čista je sociologija. A sociologija nema nikakve veze sa vjerskim zajednicama. Ima, ako bi mogli postići sporazum da predstavnici komunističke partije održavaju, jednom nedjeljno, u džamijama i crkvama, propovijedi, kolokvijalno, bez ocjenjivanja, o marksizmu, lenjinizmu i dijalektičkom materijalizmu.
Vjerske zajednice žele da institucionaliziraju totalitarizam koji ne ostavlja pravo na izbor između vjere i ravnodušnosti. U tom pohodu smeta im bilo kakav civilizovan čin. Pa čak i to što je ministar prosvjete u Repubici Srpskoj Hrvat. Kada ministar govori da je potrebno da mladi znaju poneku difirencijalnu činjenicu o religijama, onda je Hrvat. Kada kaže da treba osnovati Institut za srpski jezik ili izgraditi spomene obilježje Gradina, za žrtve jasenovačkih fašističkih, hrvatskih, logora za Srbe, Jevreje i Cigane, onda ministar nije ništa. Kao da ništa nije rekao.
Religija, gospodo pod turbanima, mantijama i tunikama, nije stvar učenja. Vjera je stvar unutrašnjeg duhovnog života i doživljaja svakog čovjeka. Ne možete tražiti da čovjek pojedinac vjeruje u bogove i vjerske zajednice prije nego što počne da vjeruje u sebe. A da bi vjerovao u sebe, mora da ima znanja. Ako vjeruje a nema znanja, on je potčinjenik, podanik, rjab. Da li je to cilj.
U banjačlučkoj osmoljetki „Aleksa Šantić“ cijeli razred, na dva časa, dobija kečeve jer djeca neće da uče lalakanje himne BiH. Djeca je ismijavaju a nastavnik ludi. Nije problem u tome što je to himna Bosne i Hercegovine. Problem je što djeca ne vjeruju u nju. Ni u himnu ni u BiH.
Da li se uzima u obzir da se to može dogoditi i vjeronauci u srednjim školama, ako se bude naturala.

SARAJEVSKI STRANAČKI INTERMECO
Zanimljiv će biti pejzaž sarajevske političke scene, od sada do izbora 2010.
U dvije bošnjačke stranke, Esdea i Esbeiha, teku procesi podjela.
U prvoj, podjele se hrirurški precizno izvode u svrhu majskih izbora. U drugoj, energetika, tj. jaka struja stvara više slabih struja. U prvoj, Esdea, vele da, ako izgube izbore za predsjednika, povlače se iz stranke. To bi trebalo slati dva signala: ne želim da budem vođa podjele i: borba će biti krvava, do istrebljenja. Moguće je da se poslije izbora u Tihićevoj stranci, ne osjete podjele. Ali su izgledi slabi jer se na terenu, a i u Sarajevu, poduzelo filigransko inventarisanje svake individue, za koga je i protivčega je. Dabome, to se sve uredno javno objavljuje kako bi protivnik znao s kojom vojskom nastupam ja, kandidat. Tako deklarisani i etiketirani, obilježeni i proskribovani, ljudi neće moći lako da sjednu za astal i opet nastave jedinstveno i koheziono bez čega ni jedna stranka ne može da djeluje.
U drugoj, Esbeiha, nema izbora koji će zakrpiti podjele. Istupanje dobrog čovjeka Muniba nije samo znak podjela. Znak je da se stranka pretvorila u nešto što više nije za uljudne, predane i dosljedne političke aktiviste, sa idejom i ciljem.
Samo naizgled nebošnjačka Esdepe, i samo naizgled monolitno liderisana, izvan je opasnosti podjela. Ali ako se procesi u prve dvije stranke slože u odgovarajući mozaik, Esdepe može da pukne ili po geografiji ili po bošnjaštvu.
Ne treba ni pominjati, da fišeke sa aditivima i začinima, u širokoj lepezi ponude, drži reisul.
Optimistična prognoza, dakle, kaže da će sarajevska, bošnjačka, politička scena na izbore ići suštinski razjedinjena. Glavni cilj i podjela i homogenizacije, biće izborni rezultat kao podloga završavanju velikog posla ratne pljačke. Realna politička artikulacija Bošnjaka biće u drugom planu. I biće i dalje prepuštena reisulu. A to znači da će ostatak BiH, Republika Srpska i Ujedinjeni Čović, imati problem sagovornika. Bošnjaci će opet imati maglu umjesto realnog političkog programa a iz svega, ako se, opet, složi mozaik, može izborno profitirati Zlatko Lider.
Glavno pitanje nije kako će se završiti taj politički tucanik.
Glavno pitanje je kada će se pojaviti bošnjačka stranka sa realnim i kvalitetnim programom koga mogu podržati široke narodne mase i na osnovu koga bi se mogla kvalitetno dogovoriti održiva BiH.
Vremena nema mnogo. Jer za uspon na vlast, ili silazak do širokih narodnih masa, potrebno je, po esenesdeovoj tehnologiji, koja je veoma uspješna, dobrih deset godina.
Da li BiH ima toliko na raspolaganju?

CERIĆEVA NACIJA
Reisul Cerić je ponovo izašao sa tezom o potrebi stvaranja nacionalne države i nacionalne svijesti kod Bošnjaka. Naišao je na osudu Njihovih stranaka, tj. SDP i Naše stranke. Time se rasplamsao još jedan mali politički rat ograničenog dosega, kao oko Velike Bukovice. Kako smo se, u sretna vremena, bavili Mrdušom Donjom.
Cerić je osuđen po osnovu pretpostavljene vještačke multietničnosti koja behara i cvjeta Bosnom i Hercegovinom, skoro kao ambrozija, pa će se njegovim istupom poremetiti opšti baršunasti isprepleteni multinacionalni nerazdvojivi krvotok ovog višemilenijumskog društva i države.
Treba se zapitati da li Cerić, kada govori o Bosni misli na Sarajevsku Bosnu. Ako je tako onda i teza o stvaranja nacionalne države Bošnjaka nije problematična. Problematična je samo ako želi da Bosnu i Hercegovinu učini državom Bošnjaka. Jeste problematično ali od Cerića nije novo. Zato su i počeli rat, zato su i proveli prevarantskih referendum, oni Alijini. Zašto bi se sada SDP čudio tome, kada je bio tu i znao šta se radi. Kad već nasijeda na svoju priču o multietničnosti, nije morao nasijedati na Alijinu. Ni tad, ni sad.
Ili se možda treba zapitati o tome da li Cerić uviđa da je BiH podijeljena toliko da se treba držati Bosne i pokušati stvarati naciju za Bosnu. On je u pravu kada prigovara intelektualcima. Ali oni nisu jedina prava adresa. Muslimanska vjera ima problema sa nacijom, to je poznato, jer nacija nije visokorangirana na ljestvici vrijednosti koju treba da ima svaki musliman. S ovdašnje strane gledano, muslimani imaju dodatnih problema sa nacijom. Svježa su sjećanja o nekom drugom vjerskom i nacionalnom porijeklu. Ne vuku baš svi korijene iz Irana, Iraka i Turske. A imali su i zbunjujuće politike u prošlosti, od Jugoslovena, Bosanaca, Muslimana do, sada, Bošnjaka. Riječ Bošnjak više govori o tome odakle si a veoma malo o naciji koja iza toga stoji. I to zbunjuje ljude. To Cerić, kao učeni, kao reisul, uočava.
Treba se zapitati i o tome da li on to ne govori zato što nema ko drugi da kaže. Politička artikulacija se zabavila izborima i raskolima, pa u opštem stršljeniku, zvanom, dobrojtroćaršijonasvećetirstrane, niko nema hrabrosti da govori o nacionalnom interesu muslimana onako kako se govori o nacionalnom interesu Srba i Hrvata. MultiBosna nije dovoljno konkretan tetrapak za tako nešto. Cerić možda govori o realnosti trodjelne visokodecentralizovane BiH koja bi u EU isturila svoje federalne jedinice, više nego sebe.
Uostalom, nema potrebe da se brine zbog napada vještačkih multietničara.

SARAJEVSKI VASKRS
Nešto sarajevskih Srba se okupilo o Vaskrsu u tamošnjoj crkvi. Neki su iz toga izvukli zaključak da ih je u Sarajevu malo i da Sarajevo nije multietnički grad.
No, sarajevska crkva nije pravi pokazatelj etničke sterilizacije Sarajeva jer nikada i nije bila masovno okupljalište.
Sarajevski vaskršnji skup pokazatelj je nečega drugoga ali i iz jednog drugog razloga – vaskršnjoj molitvi prisustvovao je i Valentin Incko, Visoki predstavnik.
Visoki poluniski i niski predstavnici međunarodne zajednice izbjegavali su Srbe u BiH, tokom cijele poratne istorije. U ratu su razgovarali i pregovarali, uglavnom zato što su morali. Izbjegavali su kadgod su mogli a kad su morali da ih imaju u vidokrugu, nisu krili fekalnu gadljivost i ponašanje kao da svi Srbi maju sidu, lepru i otvorene kaverne zajedno. Iskusio sam to i kao ratnik, kada smo predavali rovove i međuprostor tadašnjim međunarodnim snagama, i kada sam bio ministar, i kasnije, kao stranački aktivist. Samo moje bečko-trebavsko vaspitanje sprečavalo me je da ih zaputim na određeno mamimo mjesto.
Ali, šta da se radi, Veliki Srbi, Milošević, Karadžić, Šešelj, Krajišnik, Brđanin... tako su predstavljali Srbe da su ih genijalno uklopili u crno-bijeli svijet međunarodne zajednice. Agresori i patrioti. Srbi i Bosanci. Zločinci i Žrtve.
Taj odnos se mogao razumjeti kada je u pitanju Esdees i njegova kamarila, kada je u pitanju vlast, poslijeratna, Republike Srpske, koja nije htjela kontaktirati sa međunarodnom zajednicom, nije priznavala Dejton, nije htjela finansisjku pomoć... ali se nije mogao razumjeti kada su bile u pitanju stotine manifestacija koje se tiču isključivo civila, civilnih žrtava, zajednice, vjere, tradicije.
Na godišnjici obilježavanja pogubljenja srpskih civila nikada se, i nigdje, niko ne pojavljuje od međunarodne zajednice. To je nevjerovatno poniženje za Srbe u BiH. Međutim, to je i politika. Međunarodna zajednica time pokazuje da su ovdje Srbi nepoželjni. Možda je i razumljivo kada neko želi da otjera Srbe sa svih područja na koja su došli bježeći od Turaka. Ali nije razumljivo da želi da ih otjera sa mjesta na koje su prvo stigli sa Dnjepra, Dnjestra ili odakle već.
Stoga je gest Valentina Incka, pored toga što je diplomatski, i sažaljevački, pokajnički, ne u vlastito nego u tuđe ime, potvrđivački i demistificirajući.
I zakašnjeli čin.
Nikoga više nije briga što Sarajevo nema Srba.