KAD PADNE
I MANČESTER JE MALI,
I KAD SE DIGNE,
DINAMO JE MALI
Možda Dinamo i nije prodao utakmicu. Ali, kakva je razlika kad se kurva taslači beslatno u odnosu na pare unaprijed.
Gledajući Onog Mamića, posumnjao bih i u sebe samo da sam nekad u Hrvatskoj obuo kopačke.
Ali, Dinamova prodaja ne bi imala svrhe bez Realove pobjede i Ajaksove nule. Ako je i to režirano onda je namiještanje sveobuhvatno i savršeno, onda postoji paralelna Uefa. Ili je sve sticaj okolnosti iz koje sam izveo teoriju internacionalne zavjere koja ne postoji.
Doduše, dva gola poništena Ajaksu, teško mogu da budu slučajna. Recimo da je u prvom slučaju igrač koji je dao gol bio ispred drugog Ajaksovog igrača koji je bio u ofsajdu pa sudija nije dobro vidio njegovu poziciju. Ali kako opet nepostojeći ofsjad od istog sudije.
A i oni golovi protiv Dinama. Čini mi se da ima jedan ofsajdno sumnjiv. Čini mi se da golman u jednom slučaju jednostavno nije htio da dotakne loptu iako je imao prostora. Čini mi se da je previše glumio tugu kod golova. Čini mi se da je Vida rekao, onom Malom Crnom, Samo trpaj, stari.
Međutim, treba naglasiti jednu drugu dimenziju fudbalske igre, u kojoj, možda, leži objašnjenje svih ovih događaja oko Dinama, oko dva Mančestera, oko nekih velikih poraza ove sezone u Evropi, Junajteda, Arsenala...
Kolektivna psiha fudbalskog tima igra mnogo veću ulogu u igri, pobjedi i porazu, nego što je to iko ikad naglasio.
Ne radi se tu o angažovanju psihologa i sličnih Svirala K, što je nekad radio Hajduk i neki drugi timovi. Kolektivna psiha se izgrađuje u dužem vremenu i podrazumijeva stabilnost kluba u ekipi, u novcu, u okruženju, u odsustvu ekstremnih padova i uspona, u jednoj utakmici, u relativnoj nepromjenjivosti trenera, u umijeću kontakta sa medijima... tada je Kolektivna Psiha neophodan stabilizator kluba i klupskih rezultata. Nju generišu rukovodstvo kluba i trener, zajednički.
Ali Kolektivna Psiha je veoma ranjiv organizam. Jedna greška jednog igrača, koji u timu, ili dijelu tima, ima ulogu učvršćivača, mada to, najčešće, niko i ne saopšti i samo se podsvjesno detektuje, može da sruši tim. Laici teško uočavaju takve greške. To nije uvijek prekršaj za direktni crveni, auotogol ili kardinalna pogreška. I mnogo sitniji potezi načnu sigurnost zadnje ili srednje četvorice i dovoljno je nekoliko tečnih akcija i dobrih poteza protivnika da se sve sruši. Poznato je da iskusni igrači tvrde da na velikoj utakamici, pred prepunim tribinama, sve zavisi od prve lopte. Ako je loše primiš, jebi utakmicu.
U tom krahu Kolektivne Psihe krije se objašnjenje nekih ogromnih poraza u engleskoj premijer ligi, Junajteda, Arsenala...
Da postoji Kolektivna Psiha, u MANUTD, i da funkcioniše po određenim pravilima i sa određenom armaturom, pokazao je Patris Evra kad je rekao da je ponižavajuće igrati Evropsku ligu. Nije to samo naviknutost da se uvijek igra na elitnim nivoima i da se bori za sve trofeje jedne sezone. To je i znak da je Kolektivna Psiha Tima MU utemeljena, između ostalog, na svijesti o njihovoj izuzetnosti, na predoziranoj bogomdanosti. Evrina izjava, ipak, nije samo podcjenjivačka. Ona je i znak već učvršćene nesigurnosti koja se uvukla u tim. Siti odmiče.
Dinamo, dabome, sa Sumamićem, Suludim Mamićem, ne može pretendovati da ima Kolektivnu Psihu na potrebnoj razini. To je ipak Skrpež Tim. Neiskusan za Evropu. Tim Mamić Brloga. Koji ne može da iskoristi ni svoje autsajderstvo kao motivacioni generator. Kao Kiparski Momci, naprimjer. Nego su se predali i naguzili već u tunelu prije izlaska na teren. Jednako nije dobra ni Kolektivna Psiha Reala koju Zvjerinjo generiše vansportskim anarhoradikalizmom, psihopatskim okrivljavanjima svih drugih i šizofrenom agrsivnošću u koju gura igrače koji bi trebali pokazati umijeće i znanje.
Ali, kad kažem Mamić, kao da kažem Jamić.

ANDJELINA DŽOLI
U ZEMLJI KRMAKA I MRMAKA
Ne može da bude pravilo ali može da bude egzibicionizam. Kad ti dupe prestane da bude tvrdo a želatinske usne omješine, počni da režiraš filmove. A po starom holivudskom pravilu, izaberi temu o dobrim i lošim momcima, sa područja gdje je inače stvoren stereotip, da primitivno svjetsko publičanstvo ne mora mnogo da razmišlja.
Anđelina Džoli, dakle. U zemlji krvi i meda. Film.
Jedna od, nadam se, zadnjih bjelosvjetskih protuva koje će imati koristi od građanskih ratova nacionalističkih stranaka.
Film je demonstraciono pokazan u Saraj Polju, patriotskim, protivagresorskim i protivsrpskim udruženjima ratnih posljedica i ratne propagande. Svi su, listom, oduševljeni filmom. Vjerno prikazao događaje, kažu. Iz čega se može zaključiti da se radi o dokumentarnom filmu. Mada ni oni ne mogu da vjerno prikažu događaje.
Čim ga podržavaju Patriotski Logoraši, Srebreničke Majke i slično, film nije ni jednostrana istina nego klasična antisrpska zakašnjela histerija.
Vjerujem da je holivudski, filmskoindustrijski, dobro upakovan. Današnja tehnologija to može. Vjerujrem da su razni producenti pomogli da on i kreativno izgleda OK.
Ali, vjerujem i da je plagijat. Ne zato što to tvrdi neki hrvatski novinar, književnik, iseljenik.
Anđelina Džoli je plagirala Harisa Silajdžića. On je dobar dio internacionalnog političkog proboja načinio lažući, po svijetu, kako su Srbi u toku Agresije na Bosnu silovali 30, 40, 50, 60, 70 hiljada muslimanki.
I u filmu Andjeline Džoli Srbi drže logor, omiljeni srpski d.o.o. kojeg Hrvati i muslimani tokom cijelog rata nisu uspjeli da sačine, ni kao prototip. Mislimani Saraj Polja su se cijelog rata, i Opsade, mučili sa iznošenjem Srba do Kazana. Kad im niko nije pokazao kako se utamničuje i siluje. Pa u tom logoru Srbin siluje, siluje, siluje muslimanku, sve dok se ne zaljubi u nju.
Srbi su, poznato je, u rat išli golih kurčeva, kalibar 62, maksimalni domet 5,7 metara, sasređenom vatrom i do 7,5 metara. Ništa drugo nisu ni radili nego samo silovali muslimanke. Oni u Kninu, ili nisu imali šta silovati ili nisu imali kalibar i domet. Pa su izgubili teritoriju.
O ratu, poznato je, nema cjelovitog filma, knjige, slike. Naročito o ratu mješovitog, vjersko-nacionalnog, tipa, kakav je bio u BiH.
Stoga je film Andjeline Džoli lažan. Nije film o ratu u BiH. Nije ni film o Srpskoj Agresiji. To je sarajevski film.
Osim toga, u Naseobini ima krvi ali nema meda. Laže Andjelina.

EUROZIJA
Kakve sile vladaju svijetom, ne samo njegovim finansijskim omotačima i temeljima, teško je zamisliti. Običnom ljudstvu, pogotovu. Ali i mnogim uobičajenim ekonomistima.
Rejting agencija Standard i Purs, koja određuje koliko ko A ima na ljestvici pored naziva zemlje, AAA je moć moći, vrh vrhova, unijela je paniku u Eurozonu. Sniziće rejting, kažu, listom. A to će dovesti do većih kamata jer kreditori i investitori, kako se, uobičajeno, u svjetskom financijaštvu, kaže za gulikože, reketaše i zelenaše, gube povjerenje i rizik nadoknađuju poskupljivanjem novca. To, dalje, otežava dnevno funkcionisanje država i vraćanje dugova.
Rejting agencije, na koje Njemačka i drugo jako Eurozemlje, bljuju vatru šest kopalja u daljinu i osam u visinu, prijeteći da će formirati svoje rejtingencije, mada je sada kasno, ovdje neodoljivo podsjećaju na Velikog Nevidljivog Brata koji upravlja ukućanima a koji se ne snalaze najbolje i liče na Marijane, Nemeše i Ofarbanog Duleta.
Sve to unosi mrak u, ionako mrkle, tunele finansijskih tokova koji nisu razumljivi ni na nivou jedne zemlje, kako je Grčka mogla da se toliko zaduži, ili, kako je SAD u takvom budžetskom deficitu a Kalifornija ima deficit od samo 1%, a kamoli na nivou EU, koja se teško može posmatrati kao jedinstven ekonomski i finansijski prostor, bez obzira što sve zemlje žive u Jednom Euru, ili na nivou svjetskog omotača.
Obamini SVE vapaji, Spasite Vaš Euro, urodili su plodom. Ogromna galerija uglednih ekonomista, sve goli američki univerziteski nobelovci, počela je bjesomučnu hajku na Euro, u skali od Propast, preko Kako ga spasiti, do Koliko će mrtvih biti ako propadne. Merkel i Sarkozi, savremeni Bizmark i Napoleon teških ovovremenih finansijskih srednjovjekovnih ratova, bore se do posljednjeg rova jer znaju da je Euro teško spasiti klasičnim ratom a više nije moguće pustiti da propadne.
Teškoće su neminovne jer Euro nije klasična valuta klasične države. Nije usporediv sa dolarom. Čak ni po krizi i dugovanjima. Kao što ni EU nije usporediva ni sa kojim drugim oblikom zajednice država i međuodnosa.
Euro je još jedna faza rađanja Evrope. Ali, treba znati da je cijela istorija, i ona u doba Industrijske Revolucije, i ona prije, u Krstaškim Ratovima itd, Istorija Rađanja Evrope. Druge ekonomske i civilizacijske plohe nemaju taj ritam kretanja. Imaju ili definitivne slomove ili duge faze uspona i još duže faze stagnacije. Jedino se Evropa neprestano rađa i tako ide naprijed.
To se odražava na Euro i Eurozonu. Ako bi nekim čudom ujutro mogli da Eurom upravljaju kao klasičnom valutom jedne zemlje, to više ne bi bila Evropa. Evropa ne može uništiti svoje pojedine zemlje. A ne može ni Euro. Stoga su muke toliko teške. I stoga, Američki Univerzitetski Nobelovci toliko teško razumijevaju 4E, Evropu, EU, Euro i Eurozonu.
Bizmark i Napoleon će, uvjeren sam, jer, to je opstanak, pronaći rješenje kako upravljati Eurom kad nemaš u rukama kamatne stope i devizni kurs. I mnogo drugih instrumenata.
Iz toga će se roditi Nova Evropa. To će promijeniti Mozaik Ekonomskih Ploča.
Ne samo iz antiimperijalističke zlobe, mislim da će ovo lešinarenje oko Eura, dovesti do samozavaravanja nekih ekonomskih i finansijskih područja što će, poslije, otežati njihovo uklapanje u taj Novi Mozaik. I ubrzati propast.

JEZIK VIŠE NEMA VREMENA
Tu, nedavno, pišem o jeziku, rode, a nisam ni znao, kao ni mnogi, kao ni oni koji se bave kulturom i umjetnošću, ozbiljno, a ne, kao ja, stvaralački neoizbiljno i neodgovorno, da je formiran Institut za jezik i književnost Republike Srpske.
Pogrešno je.
Ako je takav redoslijed riječi u nazivu, pogotovu. Moralo bi da bude Institut Republike Srpske... jer Republika Srpska nema svoj jezik. Ima Srpski jezik. Ali da ne budem jezikoslovno cjepidlačan, reći ću da je pogrešno da se taj Institut formira u sklopu Akademije nauka. Akademija nauka je spora institucija. Formirali institut a niko ne zna. Dobro da jučer nisam umro. Ne bih saznao. Ne bih ni danas da ne Neda ne objavi.
Institut za jezik i književnost mora da bude dinamična institucija. Opšta je pljačka književnosti i jezika na prostorima Bivše Socijalističke. Ako se ne djeluje brzo, Srbi na području Naseobine BiH, odnosno Republike Srpske, mogli bi da ostanu bez književnosti i jezika. Ovdje se kradu i otimaju i nacije. Pa što ne bi književnici i jezik. Ne treba se čuditi ako uskoro, za koju deceniju, Meša bude nosilac Zlatnog Komšića i pripadnik sarajevske književnosti.
Srbi i Srpska još imaju vremena. Jezik nema vremena.
Stoga akademijska tromost i sporost ovdje odmažu.
Naročito ako starački počnu da raspredaju o jednom biću srpskog jezika, o jedinstvenom rječniku i pravopisu, o potrebi da se jezičari, počesto kao babe jezičare, slože oko osnovnih temelja, konstrukta i postulata. A nikad dosad nisu.
Odmagaće i već viđena teza kako je sve srpski jezik. Jedan Srpski Jezik u Svim Srpskim Državama. A nije.
Ako se na tome bude insistiralo, onda će Srpski jezik najebati kao što su najebali Svi Srbi u Jednoj Državi.
Srpski jezik u Republici Srpskoj nije isto što i Srpski jezik u Srbiji. To se mora izučavati, očuvati i hraniti odvojeno. Ne samo zbog toga što se Srpski jezik Ovdje temelji na ijekavici, to je još jedino podrulje na kom je ostala srpska ijekavica, zbog toga što se temelji na čistoti i melodioznosti kakve više nigdje nema, nego zato što je ovdje Srpski jezik u opasnosti a u Srbiji nije.
Srpski jezik u Republici Srpskoj je stvar očuvanja Srpskog naroda. u Srbiji nije. Srpki jezik u Republici Srpskoj je stvar podjela. U Srbiji nije. Da. Podjela. Nama su Ovdje potrebne podjele, i jezičke, da nas ne bi progutale mrake i mrakovi. Republika Srpska nema Kosova za nelegalna otcjepljenja.
Srpski jezik u Republici Srpskoj, kao i sama Republika, pod većinskim je udarom i naletom na prostoru Naseobine. U Srbiji to nije slučaj.
Stoga se jezik Ovdje mora samostalno i odvojeno očistiti, zaštititi, istraživati, izučavati i dalje graditi.
Zaštititi i očistiti. Prije svega od turcizama jer je to najveća opasnost po Srpski jezik u Republici Srpskoj. Mi više Ovdje ne živimo sa Turcima. Nema ni komšija, da bi taj turcizam trebao da živi. U Srbiji, Basara i drugi, mogu da pune knjige turcizmima. Ovdje je to prolijevanje sopstvene krvi.
Zbog toga Institut treba odvojiti kao samostalnu ustanovu, ustanovu od najvažnijeg nacionalnog interesa, ugraditi u nju najvažnije nacionalne i kulturne zadatke, finansijski je pomoći, programski i stručno konstruisati i zahtijevati rezultate. Odmah.

LIČNOST DOGODINE
Ma, nije Neželjko Komšić u Banjaluci, na manifestaciji Ličnost godine, rekao da neće sjediti za istim stolom gdje je Kusturica. nego je Kusturica rekao da neće sjediti za stolom gdje je taj belćimhrvat. Moja kovanica.
Dobro, mogao bih sada da teoretišem o Filozofiji Balkanke, posebnoj vrsti palanke, Začaršijanoj Palanci. Kad nemaš ništa, ni novinara, ni čitalaca, ni tiraža, ni uticaja, organizuješ Ličnost Godine. Na što većim širinama. I slične manifestacije. Ali, onda zapadneš u problem. Taj geografski pojam I Šire, nema unutar sebe nikakve veze. Pa nije moguće ni da da Ličnost Godine, Sportistu Godine, Kurvu Godine... Novak Siroče Đoković, Siroče, jer je, izgleda, upao u klopku u kojoj je još Ana Ivanović, otkad su joj počeli govoriti da je najljepša, najslađa, najcmok, najguza, najnogica, najfejs... a ona shvatila ozbiljno i počela da se kurči po društvenim manifestacijama, ode tenis u 3LPM, klopku Fenomen, Rekorder, Najbolji, Najsrbin... ne spada u tu kategoriju Ličnost godine na Balkanu, naprosto zato što je on Ličnost Planete i ne priliči da bude Ličnost Bunjišta.
Nu, da se vratim skandalu koji je već obznanjen a kojeg Zlataganov Agitprop već moluje u svoju korist. Kao Komšić rekao. Ma, kome je dosad štogod Komšić rekao. Nije ni reko a kamoli rekao.
Za glavnim stolom su sjedili Boris Tadić, Milorad Dodik, Nebojša Radmanović, Novak Đoković, Termin Nikšić, Aleksandar Džombić, Igor Radojičić, organizator Željko Kopanja i Neželjko Komšić.
Ruku na srce, nekim ličnostima nije mjesto za tim stolom. Najprije, Nikšiću, kojeg Naša Država Srpska ne priznje kao legitiman Organ Druge Države. A ni Komšiću. Onaj drugi bošnjački član nešto i sarađuje sa bgd ali ovaj bošnjački član, Komšić, čistokrvni je trag otrova. Niti zna šta su Bošnjaci, niti zna šta su Hrvati, niti zna šta su Srbi, al mrzi Srbe, Nemere in gledat. Osim toga, nema legitimitet za tog Druga Člana.
I, kakav obol njih dvojica mogu dati manifestaciji Ličnost Godine.
Pošto je Kusturica, koji je stavio kravatu i obukao odijelo, i time se, samo za ovu priliku, odrekao svog nizaštonejebavajućeg umjetničkog stava kojeg mu tolerišu i uvažavaju u cijelom svijetu, bio pozvan od Predsjednika Republike, bio s njim, i sa Tadićem, na autoputu, prvom Ovdje otkako su otišli Turci i ostavili kopitoputeve, bio je red da sjedi za Glavnim Stolom. Kusturica je veći i od Novaka. I uvijek će biti veći. To nije predsjednička manifestacija. To je Ličnost Godine. Nikšić/Komšić nisu ličnosti ni za Velešićki kanton. Osim toga, Kusturica se odrekao Islama, vratio se korijenima. A Komšić se, bez korijena, prihvatio Islama. 51. otišao u Četnike.
Sada Zlataganov Agitprop lansira tezu koja i priliči Komšiću. Samo provincijalci odbijaju da sjede za istim stolom sa svjetskim ljudima. Jer svjetski mogu da biraju s kim sjede a provincijalci, sokaklije, ne mogu.
Ličnost Dogodine ne treba organizovati. A ako se organizuje onda treba paziti koga pozivati. Ne treba Banjaluka da sastavlja Bosnu i Hercegovinu. Ovdje, u Našoj Državi.
Dovoljno je što u centru grada postoji Hotel Bosna.

POBIJEDILI SRBI, RUSI I PIJETLOVI
Generalno, sve političke stranke koje su, na područjima bivše SFRJ, ratovale i poratovale, kreirale su samo jedan politički sistem. Sistem otimanja, krađe i grabeži onoga što je stekao komunizam. Sve one sišle su ili silaze sa vlasti ali će se posljedice njihovog sistema teško uklanjati. Čak i one same će se povremeno revitalizovati, u ovoj ili u onoj mjeri, na osnovu moći koje su stekle u ratu i javnoj pljački ili u poslijeratnoj tajnoj krađi.
Za svaku jaku ili pobjedničku stranku je potrebno nekoliko faktora:
• Ideja i program
• Taktika i strategija
• Struktura i članstvo
• Birači
• Novac i moć
Neki od tih faktora mogu bezopasno biti tajni a neki moraju obavezno biti javni. Ratne i poratne stranke Balkana, nastavak su njegovog mraka unazad nekoliko vijekova. Osobina političkog mraka je da teško nestaje zorom i danom.
Stoga se ratne stranke, Janša, HDZ, SDS, SDA, SPS... još uvijek nalaze u izbornom bubnju. Zbog tromosti biračke svijesti i zbog moći koju su izgradili njihovi važni članovi i fragmenti. Zasluge njihovih protivnika ovdje neću uzimati u obzir.
Ako ratovi bratskog socijalizma nisu pokazali koliko je opasno njima u ruke dati sudbinu društva, možda je sada vidljivije. Te stranke ne znaju očuvati pobjedu. A očuvanje pobjede je presudno za svako društvo. Pobjeda i njeno očuvanje je, u stvari, napredak društva.
Slovenački socijaldemokrati nisu umjeli očuvati pobjedu. Počeli su da lutaju od EU do Balkana. Nisu imali nikakav ekonomski program. Gore ne mogu, ovdje ih baš ne vole. Pa im neki Privatni Srbi kupuju Fruktal. A Hardagrokor Hrvati dignuli ga na Merkator. Potom ponovo hrane Ratnog Krimosa Janšu. I omogućavaju da Jankovič, Srbina sa Č, uzme i Sloveniju poslije Ljubljane. Srbi su im vladali i prije rata. Nisu trebali da se otcjepljuju. Samo su navukli Hrvatsku i one Bukvomeđedaše iz Bosne. Ali, ono što je bitno jeste da je Jankovič došao, Janša se vratio, ne zbog toga što su nešto ponudili ili uradili, nego zato što onaj Lahor nije uradio ništa osim što se malo upucavao Kosorici. I lagao Republici Srpskoj da mogu da grade autoput.
HDZ, zagrebački, je imao sve u rukama. Cijelu Hrvatsku. Vlast je sitnica. Narod, Ustaše, Crkvu, Tajkune, Evropu, Nato... bio je toliko jak da je mogao da podnese i nekoliko budala, uključujući i Mesića. Ali to što je mogao, ne znači i da je znao. Najprije, nije znao da se organizuje kao stranka. Da je znao, ne bi sada, u ovim izborima, prizivao Tuđmana u pomoć. Tuđman je za Dragaljevac, Gornji i Donji Rajić, za Kninsku tvrđavu, nije za EU. I ne bi njihov Predsjednik Znanander po kafanama vadio baterije iz mobilnog i ugovarao provizije a blagajnica u dvorištu zakopavala papire kao u lošim kriminalnim filmovima. Da je znao, ne bi se hvalio ulaskom u EU. Nije Hrvatska ušla u EU, EU je primila Hrvatsku. Nego bi u toj primidbi zahtijevao više koristi za Hrvatsku nego što je imaju druge zemlje.
Pošto, dakle, nije znao da održi pobjedu, došao je SDP. Sada kukulikuju, mada to nije neka značajna pobjeda jer su toliko glasova, u zbroju sa drugima, imali i prije. Samo je HDZ pao.
Birači, dabome, imaju pravo da se izjasne za promjene, da se nadaju, da daju povjerenje. Vidjećemo šta će biti sa Kukuriku 21. Ali, Hrvatska je tako loše, da neće biti ništa.
Izbori su uvijek, na vidljiv ili posredan način, rezultat pobjednikove pobjede. Odgovornost pobjednika je velika. Ne samo prema sebi, svojoj stranci, nego i prema društvu. Kvalitet održavanja pobjede, uslovljava i kvalitet Igrača Promjena ili Novih Pobjednika. Nekad taj kvalitet daje napredak. Ali nekiput daje katastrofu.
Koliko je ukupno vrijeme pobjede bitno, a ne sama kampanja i Dan Izbora, vidljivo je u slučaju Jedinstvene Rusije. Birači, očito nisu dobro primili taj prividno neizvjesni ringišpil Putin – Medvjedev – Putin.
Moju postavku Pobijedio je onaj ko je već pobijedio a izgubio je onaj ko ne zna ko je pobijedio, moguće je prevesti i sa dodatkom Pobijedio je onaj ko je bio samo svjedok onom ko je izgubio a koji nije znao da pobijedi.