NUDIGUZI PONOVO JAŠU
RADI SE O ODUZIMANJU TERITORIJA A NE O DRŽAVNOJ IMOVINI

Prirodno je da Republika Srpska zakonodavno reguliše svoje nadležnosti nad teritorijalnom i drugom imovinom sa kojom je ušla u Dejtonski mirovni proces i koju je unijela u sastav BiH. Samo unitaristi i jevtini prodavači, kao što je PDP, može da spori to pravo ili da tvrdi da je to narodno kolo za predizborne svrhe.
SNSD već godinama, dok razni izbori prolaze, ima identičan stav. Imovina Republike Srpske, kao što su vojne baze i kasarne, može da se da na korištenje bez prava raspolaganja i bilo kakavog knjiženja i popisivanja.
Oni koji zajtijevaju prenos imovine na takozvanu državu, žele u stvari da otmu teritorije od Republike Srpske. Jer, vojni poligon Manjača, na prmjer, ima 75 kvadratnih kilometara teritotorije, sa rubnim područjem od 15 kvadratnih kilometara, ukupno 90 kv. km, što je četiri puta više nego što imaju sve druge baze, poligone i kasarne u BiH. Niko nema pravo da tu teritoriju preda BiH, čak ni da proda za jedan euro kako bi to uradio PDP, po Borenovićevoj izjavi da se radi o predizbornoj priči. Borenović i PDP, očito, poručuju zainteresovanima u BiH da će, ako dođu na vlast, dati u vlasništvo Manjaču i druge baze i kasarne, budzašto ili bepslatno.
Javnost treba da zna da se u ovom slučaju radi o teritorijama i o pokušaju otimanju prostora koji je Republika Srpska unijela u Bosnu i Hercegovinu, prilikom mirovnih pregovora i potpisivanja međunarodnog ugovora.
Predizborna kampanja, očito nema ravnopravnu programsku utakmicu. Opozicija, nasuprot političkom programu i koncepciji Esenesdea, nema ništa da ponudi javnosti pa razni nudiguzi, kao što je Borenović, Ivanić je i ovaj put mudro sebe sklonio u stranu, kao i u Butmiru, javno poručuju šta bi dali samo da se guza voza u foteljama.

SPASITE NAŠE DUŠE
U ovdašnjoj užegloj i ustajaloj javnosti, što se uglavnom odnosi na sarajevsku, sve istambulske izjave Borisa Tadića nisu dobile jednaku pažnju. Dobro se promeću izjave o dolasku u Srebrenicu. Ostalo ne prolazi. Možda zbog obraćanja na engleskom jeziku.
Boris Tadić je u Istambulu uputio posljednji vapaj pred bacanje spasilačkog pojasa davljenicima: Pozivam Evropsku uniju da se izjasni da li želi da zemlje Svijetlog Balkana primi pod svoje još svjetlije skute.
To, na svim jezicima i u svim prevodima, znači da EU ne želi da te zemlje primi. Uključujući Srbiju.
Zašto bi, inače, Predsjednik Srbije, to u Istambulu pitao Evropsku uniju. Mogao je to saznati u svekolikim kontaktima sa Europljanima i Intelektualcima, direktno.
Tako se sve više tačnim čini teza da je Srbija u povlaštenoj neizvjesnosti u pogledu primanja u EU, kao i Turska. A sa Srbijom i ostali Sepeti Balkana.
Alkalajisana Sarajevska Bosna se, očito ne uzbuđava ni koliko Đoletov Pantić. Važno je da Silajdžić hoda od Libije do Malezije, od Turske do emirata. A kao znak strasne želje za ulazak u EU, srušičemo još neizgrađeni sarajevski spomenik papi.
Kad ga već nismo uspjeli aliagdžirati dok je, onomad, dolazio u Simbol Stradanja.
Možda i Sarajevo, kao i Boris Tadić, zna da od EU nema ništa. Pa samo postavljaju pitanja: Izvinite, da li i ova rijeka teče nizbrdo.

TADIĆ U SREBRENICI
Dakle, daleko je odmakla operacija uvlačenja Srbije u ratove na Balkanu koji su jednom završeni.
Još dalje je odmakla operacija izvlačenja Srbije iz Evrope i odvlačenja od EU.
Srbija je sve bliža turskom statusu kod EU – permanentni povlašteni pričlanak.
Boris Tadić, razumitelj bosanskohercegovačkih i regionalnih prilika, prisustvovao je u Istambulu nekom sastanku regionalne incijative, a kadgod nekog treba sjebati u regionalnom smislu, pokrene se regionalna incijativa, to je plodna formula još od austrougarske Podunavske federacije, pod nazivom Proces saradnje, kao da između drugih zemalja traje proces kontaminacije.
Tamo je Boris Tadić, na opšte oduševljenje Nataše, Sonje i lista Danas, izjavio da će prisustvovati obilježavanju petnaeste godišnjice stradanja u Srebrenici.
Nema nikakve političke ni ljudske potrebe da predsjednik Srbije tamo bude. Srbija je donijela rezoluciju o tome, u svojoj skupštini, iako je sud rekao da ona nije kriva ali je kriva što to nije spriječila. Toliko je kriva i Holandija.
Ali, predsjednik Srbije, Tadić, mora da prisustvuje ukopu u Srebrenici. On se uhvatio u Gluvo Istambulsko Kolo i sada je teško pustiti tkanicu i izaći.
Srbija na taj način od Srebrenice čini svoje krivilište, osudilište i podredilište.
Neka Srbija radi šta hoće, samo neka se to ne češe o Republiku Srpsku i Srbe u BiH.
A ta inicijativa, taj Proces saradnje kome predsjedava Turska a u čijem sastavu su još Srbija, Albanija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Bugarska, Grčka, Makedonija, Moldavija, Rumunija. Sve istaknute članice NATO ili mlade kandidatkinje.
Dakle, Srbija se uvlači u nato-pokrov.
I odvlači se od Evrope. Umjesto da, kao Hrvatska, glavom bez obzira bježi od istoka, od Male Azije i od jevtinih regionalnih poljskih toaleta, Srbija se veže lancima. Ne vrijeđajući nikoga, mnogi od tih članova, nisu evrorpsko društvo Srbije, nego upravo maloazijsko, ćepenačko, sokačko.
Zato Tadić ne treba u Srebrenici a mora.

UDRUŽENJE MAĆEHA USTAVNOG PORETKA
Majka Srebrenice i Žepe, Ibran Mustafić, predsjednik Upravnog odbora Udruženja, potpisao je saopštenje za javnost i okolna brda, u kome se kaže da se 11. jula može dogoditi da se krene u rušenje „genocidnog ustavnog poretka“.
Misli se na Republiku Srpsku.
Očito je da fiolozofija muslimanske žrtve nadilazi i sva očekivanja i rezultate, istražena u tehnologiji kosovobojskog šestovjekovnog korištenja poraza i izgibije za permanentnu hranilicu nacije.
Ovdje, u Srebrenici, Majke idu i dalje. Najavljuju nove žrtve i produžetak spirale smrti, koja je počela onog dana kada su srpskog golokurana u sepetu prenijeli preko Drine pa ga vratili kao Mehmed-pašu Sokolovića. A on je sagradio most kome je, u međuvremenu, promijenjena namjena pa tokom vijekova uglavnom služi za velike civilizacijske rasprave ko će koga u kom ratu s mosta u Drinu. Pri tome bratokoljački narodi dobro paze na red. Onaj film sa Fabijanom Šovagovićem, mislim, Ritam zločina, mala je maca u odnosu na Zločine Podrinja. Kroz istoriju.
Mogao bih da budem zlurad pa da kažem da je Veliki Zločin u Srebrenici samo red u zločinima. Kao što je i zločin prema srpskom življu u cijelom tom području, samo zločin po redu. Zločini imaju svoje dugove i dužnike.
Ako neko želi zaustaviti red zločina trebao bi u tišini odavati poštu, sjećati se mrtvih, obilježavati mjesta i žrtve, pamtiti. Ne zaboravaljati i ne opraštati. Ali ako se od zločiništa i žrtava pravi Velika eksperimentalna scena, promoviše zločinocentričnost, najavljuje rušenje ustavnog poretka... onda to traži i donosi nove žrtve.
Srebrenica se polako pretvara u mirnodopsku tragediju. Ratna tragedija je, očito, nedovoljna. Broj žrtava je toliko rastegljiv da postaje nepristojno prema mrtvima. Jedanput se Majke i drugi pozivaju na sud a drugiput na Čavića i njegovu brojku od 8.300 i neznam koliko još.
Sada se ta tragedija želi pretvoriti u Oglasnu Ploču Mržnje pa Ibran Majka zahtijeva da, pored zastave zločinačke Armije Alijine Republike BiH, stoje još i veliki megabordi sa citatima presuda haškog tribunala. Kao u najsvjetlije doba Moacedungovih citata razapetih po komunističkoj Kini. Svrha je ista. Mozgovni teror.
Niko ne spori žrtve. Žrtve su jedino i nesporne i neosporive.
Ali radi njih, treba istražiti i Veliki Zločin u Srebrenici. Mada ne razumijem zašto su mali zločini nebitni pa stotine stratišta, srpskih i hrvatskih, po BiH, zarasta u koprive, bujadluke i bosanski usrani patriotizam. Lako je istražiti. Sve muslimanske jedinice, kao i srpske, na tom području imale su knjige boraca, knjige oružja, knjige zaduženja, knjige razduženja. Osim ako Orićeva Slavna Armija Na Bijelom Konju, nije bila divlja azijatska horda, i po njima se može rekonstruisati sve. Dakle, ratni msulismanski komandanti i nastavljači patriotizma treba najprije da iznesu podatke o svojim borcima pa će se lako ustanoviti ko je poginuo pod oružjem i pod uniformom a ko kao civil. Nigdje u svijetu vojne podatke o zločinima ne daju kone i nane, majke i porodice žrtava. Nego vlast. Ili možda u Srebrenici i nije bilo vojne i civilne vlasti.
Ibran Mustafić, i Majke raznovrsne, bi od Republike Srpske, očito, načinili Srebrenicu.
I po žrtvama i po anarhiji.

DRŽAVNI FUDBALSKI TEROR
Ljubazni kablovski operateri, na kanalu gdje se zadesi Radio-televizija Srbije 2, obavještavaju da se utakmice SP mogu gledati na kanalima i kaljužama javnih emitera BiH i da im je žao. Signal HRT 2 neko jednostavno zasniježi. Crko.
Država Bosna i Hercegovina tako pokazuje svoju snagu.
Jebe gledaoce tamo gdje se to ne čini.
I nameće nam državne komentatore fudbalskih utakmica. A poznato je da u BiH, uključujući i Mihajlicu, ne postoji ništa gluplje od fudbalskog komentatora. Najprije su htjeli nametnuti onu folklornu atrakciju, nekog Marjana koji se u svom transvestitodinom grču, dok kobiva komentariše utakmice, pretvara iz normalnog mladog čovjeka u baščaršijca sa izgovorom i vokabularom kone i nane.
Onda nam seviraju one koji su na silu naučili hrvatski jezik koji im stoji ko krmači monokini Bruk Šilds iz najboljih dana. Pa onda njih nekoliko, koji se ubiše, a ubiše i nas, serući o Našoj zemlji, Našoj reprezentaciji, o igračima koji igraju sa Našim Pjanićem, sa Našim Džekom...
Da o elementarnoj gluposti ne govorim. Zatrpavaju ljude nebitnim podacima, seljaci se dokopali interneta, pa je, tako, moguće saznati koliko je rezane građe izvezao Brazil u godini kada je Garinča proturao loptu kroz uši, po desnoj strani, u finalu onog i onog SP.
Regulatorna agencija i na silu prenešene nadležnosti na Naseobinu, direktni su krivci. Mediji su, po Svetom Dejtonu, u nadležnosti entiteta i ni po čemu niko ne može da odlučuje u toj sferi. Te sarajevske protuve misle da tako prave državu a u stvari krše ljudska prava i želje. Ljudi mogu da gledau šta hoće. I oni u RTS 2 i oni u HRT 2 platili su prava prenosa. BHT nije ni morao da plati jer u normalnoj tržišnoj konkurenciji, niko ih ne bi gledao.
Mislio sam da se države prave zbog ljudi.
Kao i fudbal što se igra.