SUD BiH

POJAS ZA MEDDŽIDU
Ušlo pravo u uši.
Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH, požalila se novinarima, za vrijeme radnog doručka, kako je država demonstrirala svoju nebrigu za svoj časni sud. Savjet ministara nije razmatrao dokapitalizaciju Časnog Zemljanog Suda pa je u pitanju provođenje programa Mijenjam Stranog Sudiju. Jer, ove godine Časni Stranci završavaju svoje angažmane u pravu bez granica i ograničenja pa ih moraju zamijeniti domaće sudije a za njih trebaju pare. Iz te činjenice i ponašanja Savjeta ministara Meddžida Kreso je zaključila da je država digla ruke od svega. A ova godina je presudna za opstanak Suda, kaže.
U svoju odbranu navela je činjenicu da se Sud BiH sastoji od 7 sudija Hrvata, 15 sudija Srba i 17 sudija Bošnjaka.
A onda je zaprijtila da će u posjetu Časnom Zemljanom Sudu BiH doći Doris Pak a očekuje se i dolazak potpredsjednika SAD Džozefa Bajdena. Ne znam za Doris Pak ali Džozef Bajden je prošle godine, zajedno sa suprugom, zaradio samo 269 hiljada $ pa ne treba očekivati da čovjek može pomoći.
Predsjednica Časnog Zemljanog Suda nije uobzirila nekoliko bitnijih činjenica od te da li je, ili nije, Savjet ministara unio u dnevni red nešto o Sudu.
Prvo,
Nije bitno koliko sudija Hrvata, Srba i Bošnjaka ima. Bitno je što ima stranaca. Ali ni to nije bitno. Bitno je koliko kojih osuđenika ima. Kome sudi sud, časna predsjednice? Ne znam zašto ali Srbi, naročito oni čiji su rođaci civili izginuli u ratu, imaju osjećaj da se nikome za te zločine ne sudi.
Drugo,
Svaki sud a naročito Zemljani sud, nije sud koji treba naklonost Države, Savjeta ministara ili nekog još manje stvarnog, nego naklonost onih koji vapiju za pravdom. Samo tražioci pravde mogu sudu dati legitimitet. Ako je pravda zadovoljena za sve.
Treće,
Pošto sud postoji radi vapijućih tražilaca pravde, a nametnut je bez saglasnosti dva entitea i tri konstitutivna naroda, ne pomaže dalje uzdanje u Doris pak i Džozefa Bajdena.
Mada mogu da razumijem da Meddžida Kreso, Predsjednica Suda BiH, misli da je sud stvoren radi nje, radi Doris Pak, radi Bajdena, radi Ešdauna...

KATASTROFALNA RASPRODAJA BANAKA
Onaj ko imalo razumije tokove novca u jednoj ekonomiji, investicije i strateško finansiranje, razumije da država koja je jedina odgovorna za ekonomiju i ekonomsko stanje, jer, kada je kriza, svi štrajkuju pred vladom, niko ne štrajkuje pred tržišnom ekonomijom, pred privatizacijom ili pred berzama, mora imati kompletan instrumentarij uticaja na ekonomiku – od zakonodavne i izvršne vlasti, do monetarne i regulativne u svakom pogledu. U taj spektar spada i bankarstvo.
Domaće budale u BiH, potaknute inostranim lopovima i lobistima, među prvim reformama na koje su pali jeste reforma banakrskog sektora. Poletjeli su razni kretenoidi da prodaju sve banke bilo kome. Misleći da je to reforma. Da je to uradio Zdravko Krsmanović iz Foče, ja bih rekao da u Foči još nisu sazanali da postoje banke, ali to je, među ostalim, uradio jedan progresivni demokrat i demokratski ekspert Mladen Ivanić.U prvom naletu izgledalo je da se banke prodaju bilo kome, slučajnim privatnicima. Ali nije baš bilo kome. Kasnije su banke pokupovali, u drugoj, zamaskiranoj ruci, važni igrači bližeg i daljeg dijela Evrope.
Uglavnom, BiH i Republika Srpska su ostale bez bankarstva.
Sada postoji samo komercijalno, konfekcijsko bankarstvo. Pljačkaško bankarstvo koje zarađuje na depozitima, kreditima, lizingu i na ostalim varijacijama poslovanja sa stanovništvom. Razvojno bankarstvo mora da koristi usluge tih banaka stranih gulikoža. Budžeti se takođe stokiraju u bankama stranih gulikoža. BiH godišnje gubi ogromne količine manipulativne vrijednosti budžetskog kapitala jer to što dobije kao kamatnu protivvrijednost, mrvica u o odnosu na bankarsku korist od raspolaganja novcem.
Jasno je da moralna strana bankarstva ne postoji. Isprazniće vam džep a ako ništa nemate, odnijeće vam i postavu od džepa. Zato se ne može očekivati da bilo koje banke, osim državnih, podrže privredu u ovakvim krizama kako bi se sačuvala radna mjesta.
Sada je bankarstvo veliki problem. Ne samo zbog pljačke stanovništva i dizanja kamata na već ugovorene kredite, kao što to radi proskribovana Unikredit banka. Već i zbog potencijalne opasnosti da se propast centrale bilo gdje u Evropi, prelije ovdje i unakazi nas potpuno. Osim toga, sada nema sredstava da BiH ili entitet, kupi neku banku i tako u ruke dobije važan instrument. Da smo mi budale, jasno je po tome što su sve velike evropske države pune državnih banaka, državnih telekoma, državnih fabrika automobila.
Konfekcijsko bankarstvo nije dovoljno za tržišnu ekonomiju.
U narednih deset godina ovdje mora nastati opštekorisno, da ne kažem državno ili enititetsko bankarstvo. Ili ćemo biti izbrisani kao ekonomski prostor.

IVANIĆ ZA KAPITULACIJU REPUBLIKE SRPSKE
Banjaluka postaje važno mjesto za razgovore sa marginalcima.
Američki ambasador je boraveći u opsežnoj posjeti glavnom gradu Republike Srpske razgovarao sa predsjednikom skororegistrovane, jedvapostojeće partije Dragana Čavića, Demokratske partije. Sa njim je razgovarao i novi VP Incko, za vrijeme prog dolaska u taj BauštelBanialuka.
Šef delegacije MMF za Opštu okvirnu zemlju BiH, izvjesni Kostas Hristu, takođe je boravio ovdje, u prvim razgovorima oko aranžmana u BiH. Tek treba ići u FBiH, bože sakloni. Kostas se sastao i sa Mladenom Ivanićem, liderom Pedepea.
Sve to nije bitno za opštu političku sliku. Kurtoazno je da se važni međunarodni faktori sastaju sa širokim spektrom ličnosti.
Bitno je, međutim, šta najveći dio iz tog širokog spektra priča, zahtijeva i predlaže inostranim faktorima.
Ivanić, na primjer.
Prema novinskim vijestima, Ivanić je iznio mišljenje da bi glavne aktivnosti MMF trebalo usmjeriti na uvođenje reda u trošenju budžetskog novca i onog ostvarenog privatizacijom Telekoma Srpske.
Pošto je pomenuo Telekom Srpske, očito je mislio i na budžet Republike Srpske.
Vidi se da su Ivanićevi preci živjeli pod Otomanskom imperijom. U prvoj ugradnji genetska šasija sadrži zahtjev za Pašom u Stambolu.
Ivanić, u stvari traži da legalne institucije Republike Srpske kapituliraju i da im se uvede visoki predstavnik za trošenje novca. Na taj način stavlja van snage i Narodnu skupštinu koja usvaja budžet Republike Srpske, sa svim njegovim stavkama i koja može da ga kontroliše u svako doba. On stavlja van snage i sve kontrolne mehanizme i institucije Republike Srpske.
Taj demokratski progres je nevjerovatno raširen virus, od zaštite javnih nužnika od fikslanih kasa do instaliranja MMF-a kao glavnog kontrolora trošenja sredstava u demokratskoj nezavisnoj zemlji. Ivanić bi, kao doktor i profesor ekonomije, trebalo da zna šta je MMF, kakva mu je funkcija, kakve su posljedice njegovog djelovanja, koliko može da zadire u ekonomski i politički suverenitet bilo koje zemlje, pa i BiH. Odnosno, Republike Srpske.
Ovakvu ekonomsku glupost niko nije provalio još od Karadžićeve reforme Po šumama i gorama, kada je predložio da svaki borac Vojske Republike Srpske dobije, jedan kroz jedan, deset dunuma šume.

MMF, DOBRI DUH
Svjetska ekonomska kriza, koja se neovlašteno tako predstavlja, radi se o američkoj produkcionoj i finansijkoj krizi koja se proširila svijetom kao azijski pileći grip, revitalizuje duhove primitivnog kapitalizma kojeg su poslije Drugog svjetskog rata, iz boce pustili pobjednici, bez SSSR, nakon višemjesčnih nagodbi u Breton-Vudsu. Ti duhovi su, dabome, dobro smišljen sistem koji je pet decenija cijeli svijet držao u mreži pokorenja i heroinske ovisnosti o dugovima. Suština tog sistema je da se sve zemlje, naročito siromašne i one u razvoju, kao da one nisu siromašne, drže u trajnom stanju zaduženosti, pod hipotekom, da stalno vraćaju kamate a da glavnicu stalno imaju nad vratom ili o rasplodnim kesicama. Otprilike, onako kako su se banke ponašale prema siromašnim amerikancima koji su uzeli kredite da kupe kuće koje su dali pod hipoteku.
Ta konfiguracija primitivnih kapitalističkih institucija obuhvata Međeunarodni Monetarni Fond i Svjetsku banku kao nosioce finasijskog terorističkog hardvera ali treba računati i na čitav niz drugih institucija koje u svom nazivu imaju riječi svjetska ili međunarodna – WTO i slično. Ako neka zemlja nije htjela da se povinuje amerikaniziranom internacionalnom iskapitaliziranju i deprofitalizaciji, ta mreža organizacija ih je ucjenjivala – ne možeš biti član, ne možeš biti pridruženi član, nemaš prava najpovlaštenije nacije, nemaš ovo, nemaš ono, dođite juče...
Jedan od revitaliziranih instituta KKK Kapitalizma je i MMF. Unazad deceniju i više, krahom hladnog rata i krahom SSSR, MMF je bio pao onoj stvari za uši. Jačanje Rusije i amerikanizirana kriza oživjeli su i MMF. Krotitelji svijeta su, brže-bolje, požurili da u MMF ubrizgaju velika sredstva i poduzeli široku kampanju ponude ubogaljenima za povoljne kredite i stend-baj aranžmane. Tako su se obreli i u BiH.
Istovremeno, Opšta Okvirna Zemlja BiH, kakva takva, bog da joj dušu prosti, pokušava da donese zakon o zaštiti domaće proizvodnje. Kurkulas, šef delegacije Evropske komisije u BiH, ekspresno upozorava da to nije u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, to urušava tržišni liberalizam, to stvara zapreke, to nije duh Junajt, junajt Jurop Tota Kutunja...
To malo bosanskohercegovačke proizvodnje ako ne održimo, nemamo šta tražiti nigdje, ni u Evropskoj uniji ni u Ujedinjeni oazama, zukvištima i bujadarama. A nije vidljivo kako će ta, malo protekcionirana, domaća proizvodnja ugroziti veliku i moćnu EU.
Šta je, dakle, suština?
Golguz i dužan.

NE ZABORAVITE MI ČAVIĆA
Partija demokratskog progresa, Srpska demokratska stranka i Srpska radikalna stranka Bosanskog Novog, razmatraju projekt ujedinjavanja u opozicioni blok kako bi na sljedećim izborima izbjegli crnogorsku situaciju da je Milo jak ko crna zemlja a opozicija iskajišana u pet kolona razbijene vojske. I još jedan razlog su naveli: potrebna je jaka opozicija koja će natjerati vlast da radi bolje zrelije i pametnije.
Za Čavića su rekli da je mladi i nedokazani junoša i da mora sam da ide na izbore kako bi se tamo provjerio i odradio pripravnički staž. To je dnevnopolitički prevod Bosićeve izreke: ma, goni ga u pizdu materinu.
Taj koncept ujedinjavanja opozicije već je negdje smišljen pa ga sad samo ovi razrađuju na dodatnim časovima popodnevne nastave. I prevode u pakovanje za svoj pojedinačni interes. Ivanić je, na primjer, već kandidovao sebe za jednu od funkcija – ili član PBiH ili Predsjednik Republike Srpske. Jer, nakon ovog mandata Ivanić neće biti nigdje. Lažni car Mihajlo Mali, takođe podržava koncept protiv srpskorepubličkog Mila jer u tome vidi probitak za sebe. Red bi bilo da se i on kandiduje za neku veliku funkciju. Četiri godine tatrljanja iz zadnje klupe Narodne skupštine dosadilo je i njemu samom. Bosić tu prolazi najtanje. Onako neubjedljiv, teško može da se predloži za bilo šta osim za poslanika.
I ja podržavam koncept ujedinjenja opozcije. Samo, nemojte mi zaboraviti Čavića. Dajte ga makar za nosioca zajedničke opozicione liste za Narodnu skupštinu pa neka bude šef poslaničkog kluba. Zajednička lista bi se mogla zvati Lisje žuti. Sudeći po onih sedam posto u koje spada sva opozcija, kako nekidan objaviše, pjesnička sintagma Branka Radičevića, ko dušu je dala za zoloupotrebu u političke svrhe.
Podržavam koncept jer je lakše poraziti turke na buljuke, na jednome mjestu. Umjetnički dojam je mnogo veći a posljedice poraza takve ujedinjene opozicije su mnogo razornije. Nakon izbora 2010., dvije godine bi jedni drugima vadili oči zbog toga ko je kriv za poraz. One oči koje ostanu od vađenja tokom predizbornog dogovora ko za šta i gdje.
Za početak, i za temeljnu pripremu platforme, elaborata, studije izvodljivosti i pokazatelja profitabilnosti, predlažem da temeljmo razmotre šta su sve, pojedinačno, i zajedno, izgubili tokom tri prethodna izborna procesa.
Dobro dođe za vezu sa stavrnošću a i da znaju s čim će u svatove.

ČLANOVI PREDSJEDNIŠTVA R BiH
LOVOSTAJ ZA KAPITALCE
Ministarstvo inostranih poslova Svena Alkalaja, koje, u slobodnom vremenu, šest časova nedjeljno, honorarno radi i za BiH, odlučilo je da povede diplomatsku akciju kako bi se zaštitili članovi Ratnog Predsjedništva Ratne, dakle, nepostojeće BiH. Članove, predsjedništva, Ejupa Jugosloverna Ganića i Stjepana Lulu Kljujića, treba zaštititi od sudova Srbije jer je protiv njih podignuta optužnica za Sarajevsku Dobrovoljačku, pa će se u tu svrhu obilaziti strane ambasade i moliti za učešće u humanitarnoj akciji Spasimo Dobre Duše Stjepana i Ejupa. Dobrotvornu akciju su organizovali izvjesni Zoran Perković, Jasmina Pašalić i Davorka Ištuk, sve uposlenici alkalajisanog ministarstva i sve poštovaoci lika i djela dvojice sarajevskih marginalaca koji sada dobijaju status kapitalaca u nacionalnom parku, pa ih se ne može odstrijeliti nego samo fotografisati za emisije Politički opstanak.
Problematično je takvo djelovanje jednog ministarstva BiH. Ali obzirom da to spada u zajedničke institucije, nije me briga. Što više ovakvog djelovanja bude, to će odumiranje biti brže.
Problematično je, prije svega, to što nakon toliko vremena, od 92., ta BiH, zajednička, ravnopravna, multietnička, da prostiš, nije poduzela ništa za zločine koji su se dogodili pred njenim nosom i pred televizijskim kamerama. Nego još želi da nam plasira priču o patriotizmu, o odbrani od agresora. Trebalo je, to je bilo jasno i tada jer je rađeno po istom receptu kao sa pripadnicima JNA u Hrvatskoj i Sloveniji, pobiti vojsku koja se povlači i napušta legalne kasarne i prostore i tako izazvati krvoproliće. Agresora već imamo u ruci, razmišljali su, samo još da padne krv.
Sada te male miševe, pušače, ne samo lula, željne velike scene i „državne“ politike, foteljaškog podguzičja, nezasluženog društvenog i istorijskog položaja, ljubitelje vlasti i demonstratore amaterizma u politici i u ratu a, u stvari, bezočne krvločne uzurpatore otpadaka vlasti, treba zaštiti od sudova. Ta amaterska bagra mirno podnosi to što je Fikret Abdić u zatvoru, u drugoj zemlji. Ali kada se dirne u njihova djela, iz druge druge zemlje, onda treba pokrenuti sav diplomatski kor da ih zaštiti. Da li to znači da su i tada bili na sisi tog diplomatskog kora?
Usrana je zemlja u kojoj se u velike, zaslužne i izvanpravne političare i članove Ratnog Predsjedništva BiH a, stvarno sarajevske paravojske, promovišu Ejup Ganić i Stjepan Kljujić.

BiH, ENTITETI
U PITANJU SU VIJEKOVI
Najrealniji od visokih predstavnika, Karl Bilt, nekidan je izjavio da će entiteska konstrukcija BiH ostati na snazi još dugo.
A u Sarajevu su Američani kupili prostor za ambasadu, Rusija će graditi svoju ambasdu, udruga arapskih zemalja, pojedinačno, takođe imaju ambasade, Iran, Turska, Saudijska Arabija...
BiH, sa svojim resursima i dostignućima ne zaslužuje ovakvu pažnju. Ovdje nisu smješteni ni bankarski i berzanski čvorovi, ovdje nema brzih transportnih željeznica, ovdje nema softverskih dolina i čuda, nema jake vojne sile, nema harvardskih i kembridžskih naukovina, nema automobilske industrije koja je otporna na recesiju, nema lansiranja dalekometnih raketa, nema uranijumskih postrojenja. Ovdje dvije veće trećine BiH, nemaju čak ni za penzije.
Pa šta je, onda, toliko privuklo strane ambasadne ulagače?
Odgovor je dao sam Karl Bilt.
Zima će biti duga i teška, što bi rekli Indijanci.
Kolikogod se Balkan, brdusine, nekad plemenskosrpske i plemenskohrvatske, uglavnom plemenskoslavenske, nekad turske, nekad austrougarske, nekad hitlero-kolaboracionističko-fašističke, doimao glibom, u materijalnom i duhovnom smislu, kao da, ovdje, ispod, površinske zemljine kore, djeluju zmijska klupka i spletovi negativnih energija unazad nekoliko milenijuma, on je i važna raskrsnica, predsoblje u čekaonica geostrateških i geopolitičkih solitera Evrope.
Kakvegod se mješalice upotrebljavale u istoriji, kakogod se slagale kockice podijeljene ili ujedinjene Evrope, kudgod išli kineski ili berlinski zidovi, Balkan ostaje važan. Uvijek kao zaprljano predsoblje, nikad kao vaćni sjajni salon.
Ne važan za ulaganje, izgradnju, industrijalizaciju ili opštu pažnju, tetošenje i uvažavanje, nego samo onako kako sam rekao. Jednima je to samo jedna važna tačka koju treba držati na privremeno zauzetoj teritoriji. Drugima je to čekaonica za ulazak u Evropu ili osvajanje Evrope. Trećima je to protivteg za neke druge čekaonice i predsoblja. Nije zalud Prudska trojka iz Drugog svjetskog rata, na Jalti, podijelila Balkan na pola i na dvije ineresne zone. Nije to bila nimalo ideološka podjela, niti kakav sporazum kapitalizma i komunizma.
I tako će ostati u predstojećoj borbi civilizacija, slavenske, azijske i arapske. Stotinama godina. Ko zna koliko ćemo puta još renovirati Ćupriju na Drini.
Shvatio je to Karl Bilt, ne samo zato što je pametniji jer je sa sjevera, nego i zato što je bio svjedok jedne od Jalti koja se, umjesto nekadašnje, za cijelu FNRJ, sada odvijala na prostoru Opšte Okvirne Zemlje BiH. Što su veći civilizacijski susreti i odmjeravanja konkretna istorija se više koncentriše. Dobija veću lokalnu specifičnu težinu.
Kako naši i njihovi zajednički organi i institucije, mislim na BiH, ne mogu promijeniti tok stvari, ostaje nam jedino borba za ekonomsko i socijalno jačanje.
Tako ćemo mi, i slijedeće generacije, lakše prolaziti brdovitom istorijom.