MARGINALCI
ZA NACIONALNE
I DRŽAVNE POSLOVE
Bosna i Hercegovina je, poznato je, stabilna demokratija, hiljadugodišnja Država. Tvrtko je, u stvari, nadimak. Pravo ime mu je bilo Državko. A Kotromanići su Bosnomanići. Da se Vlasi ne dosjete. Neka istraživanja, ispod stećaka, govore o mogućnostima da se ovdje Država pojavila odmah poslije trave. Zelene. Dabome.
Takvu Državu, izgleda, srušiće Dobrovoljačka.
Ali, Dobrovoljačka nije zanimljiva zbog toga. Bosna i Hercegovina odavno ne postoji. Ona je samo Na spisku a nije Na licu. Traži se nešto kao povod za objavu smrtovnice. Zelene. Dabome.
Dobrovoljačka je urbani zločin kakav Civilizacija Evrope nije vidjela odavno.
Njegove posljedice su stravične, ne samo po broju žrtava i načinu prižrtvljenja, već i po cjelokupnoj tehnologiji koja je upotrijebljena u pripremi i realizaciji, te po nepojmljivom javnom, pravnom i institucionalnom odnosu prema tom događaju.
Dobrovoljačka je Krvavi Pir Marginalaca. Od kretanja kolone vojnika jna do dana današnjeg.
Marginalci, Ganić, Divjak, i slični, pripremali su, komandovali i naređivali u operaciji Krv i Pepeo u Dobrovoljačkoj.
Marginalci su vodili i Esdea, muslimansku fundamentalističku stranku. Marginalci su vladali Prijstolnicom Esdea, Sarajevom. Cace. Ćele.
Marginalci se tiće do dana današnjeg. Do tog nekog plaćenika u Tužilaštvu BiH koji je obustavio istragu protiv Dobrovljčana. I Andjelina Džoli je Marginalka. Nedozrele kurvetine, ili prrezrele, kao krastavac sjemenjak, da umjetnički govore o višeslojnom i višesmjernom ratu na malom prostoru susreta civilizacija, nikad nije bilo. I Andrej Nikolaidis je Marginalac. Eksploziv kao sloboda misli. I onaj Ugričić Uguzičić, direktor Narodne u univerzitetske biblioteke Srbije, kojeg je tamošnja Vlada smijenila jer je podržao, sa ostalim pišcima, nekog Konja sa crnogorskog kamenja.
Da je Drug Tito znao kakvi će marginalci premrežiti prostore bivše Privremeno Zauzete Teritorije, nikad umro ne bi.
Dabome. To je i bio cilj Velikih Krojača. To je komunizam znao. Ali nisu uspjeli da doznaju Marginalci. Ni na vrijeme, ni nikada.
Male teritorije i male nacije, ako žele da ne ostanu troska na rudištima Bivše SFRJ, moraju se ozbiljno uhvatiti posla. Jedan od prvih koji se ozbiljno uhvatio tog državnog i nacionalnog posla jeste Milorad Dodik. I u ovih godinu dana Ivo Josipović. Sve ostalo, sa Triglava prolij pa u Vardarot ulij. Zbog toga Dodik toliko i smeta. Ne zato što je jeben igrač, traktorist, generator negativne retorike, referendumist. Nego što ozbiljno radi svoj posao za državu i naciju. Srpsku. Dabome. I Ivo Josipović. Srpska je ustavni dio BiH i BiH bi trebala da to uvaži a ne da traži arbitre sa strane zbog svojih sukoba sa samom sobom. Sa Republikom Srpskom. Dabome.
U Sarajevu bi htjeli da, za njih, državne poslove obavljaju svi drugi, sami marginalci, samo ne oni sami. Ne može ih se svih sjetiti, od onog U-Bona, Ešdauna, Romana sa Filipina, Anđeline... samo ne oni koji su izabrani na izborima. Zaboravih Majke Srebrenice. Koje odobravaju goste i učesnike filmskih festivala u okolini i cijeloj Evropi.
Možda, ovdje, na području koje neki u Saraju zovu Bosna i Hercegovina, nešto i postoji hiljadu godina. Ali to nije dato u ruke marginalcima da bi uništili sve oko sebe kao što su uništili i svoje biografije.
Država i Nacija, svaka koja je nikla ovdje, uključujući i Republiku Srpsku, moraju pokazati odgovornost da svoje poslove uruče, izborno i proceduralno, onima koji su odgovorni i legitimni. Marginalce koji žele da preuzmu poslove i države i nacije i tih legitimara, treba, ako ne može da im se utuvi u glavu, i hapsiti, smjenjivati i proskribovati na sve zakonske načine.
Nisam siguran koga treba uhapsiti prije, Boleta Minđušu ili Nitkolaidisa.

BITI GRAĐANIN KOD LAGUMDŽIJE
Kako to gordo i prosvjetiteljski zvuči. Presvučeno zavnobiškim sjajem.
Sretko Radišić, Građanin u Mješovitom Braku, mada bi mu priličnije bilo Grđanin Pokorni, predsjednik je SGV. Srpskog Građanskog Vijeća – Pokreta za ravnopravnost. STJR. Ravnopravno.
Sretko Radišić je, prije nego se umiješao u brak, prije nego što je upao u Lagumdžijina gvožđa i prije nego što je postao Predsjednik Esgevea, bio Srbin. Pretpostavljam.
Onda je došao u situaciju da spozuna da je najbolji Srbin ako je Građanin. Kad već nije protjeran ili Kazaniran.
Sretko Radišić je dao veliki intervju Oslobođenju i tako obznanio, mada niko ne čita to Oslobođenje, svoje članstvo u Eksluzivnom Klubu Sarajizmećara. Eksluzivni su oni koji su institucionalizovani. U odnosu na one koji su inokosni amaterski ljubitelji Saraja kao VGK. Velike Građanske Kotline.
E sad. U tom intervjuu Sretko nam otkriva da Ljudi polako sazrijevaju. Uskoro će, mnijem, više sazrijevanih ljudi biti u Esgeveu nego što ih je glasalo za Komšića. No, događaji u RS su imali negativnu reperkusiju na stanje u FBiH pa su i mnogi građani srpske nacionalnosti zavedeni velikosrpskom propagandom, napuštali vjekovna prebivališta. Mnijem da sam sad shvatio zašto nema Srba u Federaciji. Zavedeni samo dan prije nego što će postati Građani. A komšinice njihove, nene, nane i kone, hodže, sokaklije i lokalni predsjendici Esdea, bacali su se i razbijali po kaldrmama od muke što Zavedeni Srbi odlaze, pjena im je išla na usta dok su proklinjali Aliju što je za BiH žrtvovao mir pa sada ostaju u tami, tmi i mraku, bez tolikih Srba koji su mogli preko noći postati Građani i glasati za dva, dva i po Komšića, brat bratu. No, na upit oslobođinarke Edine, Sretko Nesretko priznaje noćne more. Ne smijem tvrditi da imam podršku. U čemu je problem, pitam se. Ili nema dovoljno Srba, ili nema dovoljno Građana. Pa nema ni podrške. U mješovitom sam braku, tužno zaključuje Sretko. Pa šta. Ne određuje spolovilo tvoje društveno biće. Već društveni odnosi. Nisi zbog spolovila postao Građanin. Nego zato što te Društveni Odnosi Države Za Čovjeka upotrebljavaju. Šta znači mješoviti brak. Da je jedno od spolovila kontaminirano drugom nacijom. Dabome da ne. Brak je brak i nemoj da se pravdaš. Ili želiš saučešće.
Sretko, u Miješanom Braku, nije rekao samo jednu zanemarljivu sitnicu. Zašto u toj Federaciji, koja je imala reperkusije, nema Bošnjačkog Građanskog Vijeća. A nema ga ni u Republici Srpskoj.

CARSELONA - KAMARA PARA 2 : 1
Dabome da ne volim pare. Pare utiču na ljude da budu lošiji a ako ne utiču onda poprimaju od njih loše osobine pa i one postanu loše i neljudske. Pare proizvode moć a Parična Moć je jedna od najopasnijih moći u ljudskoj istoriji. Sljedeća generacija kapitala može da bude čista ali sljedeća generacija potomaka onih koje je pokvarila Moć Prljavog Kapitala neće ići na ispovijedanje.
Pare u sportu takođe mogu da pokvare ljude. Još je opasnije kad pokvare Igru. Jer ona, onda, kvari mnogo više. Kvari igrače.
Neki skorojevići, kratkojevići i brzojevići misle da Gomila para proizvodi Gomilu moći a Gomila moći proizvodi Super timove. Potpuno pogrešno. I uvijek se pokazivalo pogrešno. Real to pokušava da opovrgne zadnjih deset godina. I deset godina gubi od Carske Bareselone. Carselone. Njegovim stopama idu još neki klubovi. ManS, naprimjer. Koji je nakupovao igrača za tri tima pa opet ništa.
Real je, od fudbalske legende postao Kamara Para. Pare su im pomutile um i rasuđuivanje o kvalitetu igrača. Sjetimo se samo Spasića, jednog od desetina koje je potpuno pogrešnu kupio Real. I godinama su kupovali tako. I nedavno su kupovali bez veze. Bezvezema. Umjesto za Igru, kupovali su igrače za pokaz. Najveća pogreška im je kupovina Zvjerinja. Pepe, Alonso, Karvaljo, Ramos... znaju igrati fudbal. Barem neki od njih. Ali Kamara Para i Zvjerinjo su ih pretvorili u divljake.
Tim rađa svoje igrače. Naročito kad je Veliki Tim. Ili ih kvari. Da je to tako vidljivo je iz slučaja Maskerano. On je u Engleskoj igrao kao pravi engleski grubijan, uvijek je za njim išao žuti karton. U Barseloni igra gospodski i doprinosi njenoj igri kao da je rođen tamo. Odmah blizu centra.
Realovi Divljaci su sinoć demonstrirali nešto što je za prikazivanje u zološkim vrtovima. Na odjeljenji lavovi, tigrovi i nilski konji. Takva nerezonska i nepotrebna grubost je Antiigra u svakom smislu.
Pokazivati milionima dječaka i omladinaca kako se gazi ruka igrača koji je drži na travi, a metakarpalne kosti, ako se polome, zarašćuju teže od impotencije, ili udarati Mesija s leđa po koljenu, pošto je jasno da je prošao, pogubno je po fudbalsku igru i po sport kao plemenitu ljudsku djelatnost.
Real nešto mora učiniti prema svojim divljacima. Jer će okrenuti sve protiv sebe i Igru izvitoperiti do nepopravljivosti.
Da je sudija bio normalan, Real bi sinoć imao dva isključena igrača. A onako kao Ronaldo, mogao sam i ja odigrati. Nikako. Do Reala je, nije do Ronalda. Kolikogod ga ne cijenim.

SRBORĐJE U ALKAIDNOJ MREŽI
Povremeno izgleda da su nacionalni kvazidestruktori Srba tek asteroidni otpad koji rasuto luta vaseljenom žudeći za kakvom atmosferom kako bi se usijao, zablistao i nestao u svojih tri, četiri sekunde slave Slobode Protiv Samog Sebe.
Onda se tu pojavljuju razne Protuve, Čankolizi, Sifilisti, Pisoari poezije i proze, Jajni romansijeri, Prodane Guše i Veše te raznorodni smradobrazi koje je teško povezati u neki Smisleni otpor, Drugo mišljenje i Treću Intelektualu. Jer, svako od njih, pojedinačno, potpuno je beskoordinatno samoonanišuće đule koje ima toliku podršku javnosti i okoline koliko puta sam pročita svoj vlastiti tekstomrz.
Ali. U slučaju Nitkolaidis Da Je Bole, digla se cijela bulumenta da podrži Jajnog Romansijera koji je, kako Brdnjaci, Srbljaci i Divljaci ne razumiju, pisao u tom poetskom, svekosmičkom, suprahumanoidnom stilu. Da je Bole aktivirao. Bio bi to Civilizacijski Iskorak.
e-Govnine, prosjačaki portal koji stalno objavljuje vapaje za finansijskom pomoći svojih portaldžija i tako potkrepljuje svoje herojstvo, Evo, mi bez dolara u džepu, ginemo na Antisrbikadama mondijalističke serevolucije, Udijelite hrabrim ljudima Pece Zluce, postao je, u Slučaju Nitkolaidis Da je Bole, lijevak za septolite raznorodne solidarizacije i odbrane dotičnog anarhoradikala željnog civilizovanog trinitrotoluola.
Čak se, na tom portalu, usrao i Donji Vešović. Kako se ja nisam prvi sjetio da napišem ko moj mlađani Vladika. A meni Serdare.
Čak je i Saraj Kotlina ućutala nakon Prvog Bjesnila povodom Dvadeset Godina. Valjda su shvatili da su postali Mesići Usrane Bosne. Ućutali su medioguzi, bakirluci i opšti javni talež. Ali se Antisrbarikaderijum ne smiruje već proširuje i proseruje lijevak.
Okupila se, dakle Srpska Al Kaida, okrenuta, bezargumentovano i bezrazložno, vlastitom nacionalnom okruženju i odmah iskoristila priliku da sve oko sebe nazove fašistima. Osim Snežane. Ona im je odavno platonski jutarnji onanist.
Nije samo nešto bolesno u njihovim pojednačnim glavama. I džepovima. Bolesno je nešto i u toj Zemlji Srbiji koja se dovela u tu situaciju, dovodi se decenijama, da iz ptičijih jaja leže zmije, da umjesto intelektualaca desničara ili inetelektualaca ljevičara, njeguje interesektualce, da umjesto nacionalnih ideja, bilo kojeg predznaka, generiše autodestruktivne individue protiv kojih nema dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije.

NITKOLAIDIS I ENVER RAZLAZ
Intelktualna Nakaza, Kazalo Kazaz, koji šuti povodom stotina katastrofalijuma civilizacijskog dosega koje se svakodnevno događaju u Sarajevu, ustao je u odbranu, zajedno sa nekim bratstvojedinstvenim polukrižnim uzdrugom Horvatom, na svakodnevnom posrtalu i prosralu e-Govnine, u odbranu Svijetle Majske Knjižne Gore, izvjesnog Nitkolaidisa.
Andrej Nikolaidis je Sarajizmećar posebne vrste, novovjeki janjičarski sepetar koji se odgojio u sadejstvu sa najboljim poturičkim kotlinskim snagama i koji se hrani na lešinarstvu Sarajske Kurbanizacije Srba. On, i oni, Donji Vešović, Peci Zluković… su Kotlinašenje adirali samopromocijom pa centripetalnim baleganjem po svemu oko sebe, od sebe prave Šehide Žrtvene Kotline i veličine Abnormalnog Moralnog Izljeva. Taj Sarajeizmećar, Nitkolaikus, objavio je žalopojku na temu Što ga Bole ne potpali. Eksploziv.
Onda je Kazalo Kazaz uključio sve svoje intelektualne rerne kao bi ispekao filozofsku i intelektualnu odbranu Jedne Obične Crnogorske Budale. Kakav Bole, takav Nikolaidis. Tu je Kazalo napisao:
• Cilj je satanizirati svakog analitičara i kritičara režima kao teroristu i talibana.
• Sjajni crnogorski romanisjer samo ukazuje na karakter vlastodržačke ideološke prevare i paranoidnosti.
• Uvijek se nađe neki Nikoalidis, neki Luković, neki Vešović, neki tamo intelektualac koji razori njihovu ideološku laž.
• Nikolaidis je opasan po taj režim, jer demaskira dodikovski tip bezočnog etnokapitalizma i njegovu vampirsku eksploataciju bosanskosrpske bijede i sirotinje.
• Cilj je zabraniti svaki mogući oblik kritike i svim sredstvima se obrušiti na kritičare.
• I ne manje važno – destabilizirati i srušiti Crnu Goru, što je san svakog Miloševićevog ideološkog klona.
Uz cijelu lepezu pridjeva, i Podmeta, Kazaz je svoj Drobraz uložio u govna.
Dakle.
• U tekstu o kome govori Kazalo, nemoguće je prepoznati analitičara i kritičara. To ne može ni FES, Fridrih Ebert Štiftung.
• Sjajni Crnogorski Romansijer nema pravo da bude Mračni Srpski Ljudožder.
• Kuku Bošnjacima ako su spali na to da ih od ideološke laži Srba brane Nitkolaidis, Donji Vešović i Zluković.
• Nikolaidis nije opasan čak ni po sebe, Gospod čuva budale, a kamo li po Republiku Srpsku. Na njoj zarađuje tek neki fildžan vampriske krvi.
• Otkad se estradno lešinarenje i prizivanje pogreba svrstava u kritiku.
• Ko je ovdje, u cijelom slučaju, pomenuo Crnu Goru.
Moj Envere. Samo vi perite svoje usrane Ganiće, Backovićeve, Oriće, Divjake, hučite im u svijetla mudanca i, potom, ih glancajte, da ne korodiraju i patiniraju. Oni su šehidi, junaci, orijaši, golijati, svijetle majske zore Alijine Krvave Žrtve Mira za BiH.
Kad ne možete obraz, dušu i ruke, uglancajte im mudanca.
I hvalite, međusobno, jedan drugog. Tako se izdižete iz vlastite tepsijske plitkoće iz koje ne čujete glas Samo je ti sinko dijeli, ne gledaj na mene.
Dok se jednog dana na mjestu onih panoa, Dobro došli u Republiku Srpsku, ne pojave novi. Upozoravamo vas da ulazite u Federaciju.

POSLJEDNJI POZDRAV
MOM RATNOM DRUGU MATI

Rat je bio veliki. Mnogo rovova, mnogo ljudi, gradovi po tranšejima i pod zemljom. Teško mogu svih da se sjetim. Osim mrtvih. Rat nije društveni događaj u kojem svi glavni, sporedni i statični likovi igraju zapamćujuće uloge. Pamte se nevolje, smrt i krv.
Ima ljudi koje se i u ratu upamti.
Po nečemu izuzetnom. Mada je u toj ljudobolji teško učiniti nešto izuzetno. Nešto što izaziva pozor. I kad ti neko pomogne ranjenom, ne upamtiš mu lice.
Mato Pranjić, moj ratni drug, bio je lik, borac, ljudina, koja se pamti i bez nečeg posebnog. Možda ću da budem grub. Nismo pamtili Matu zato što je bio sve te godine u srpskim rovovima. Kao Hrvat. Pamtili smo ga po tome što je spasavo srpske tenkove.
Dabome da tenkovi nisu ništa. Ni srpski. Tenk vrijedi samo toliko koliko ga se protivnik boji i koliko ga njegova maljutka promaši.
Ali taj Matin čin spasavanja tenkova, kada je jedne rovovske večeri, pričao, nama koji smo već bili okorjeli i obamrli na sve strahote, izazvao je u mojim prsima neku tegobu, težinu i tjeskobu, kao da mi je neko sve te gusjenice sa tenka, umotao, uvio i zapetljao, pa utrpao u srce i među rebra. I danas mi je žao što nisam umio da zajaučem.
Kada su padale srpske zemlje u Hrvatskoj, progonom, bježanjem i napuštanjem, svjedno, vojska tamošnje Krajine, vjerujem, jedan njen dio, odmah je po izasku iz Hrvatske ostavljala sva borbena vozila na putu i odlazila, na neki drugi način, brže i dalje.
Naša viša komanda je hitno tražila da im uputimo sve vozače vojnih vozila, tenkova, praga, oklopnjaka, kamiona, kako bi se ta tehnika evakuisala.
Poslali smo i Matu. On je u JNA bio vozač tenka. Taki mu VES.
Kad se nakon dvije nedjelje, možda i više, vratio, ispričao nam je priču o spasavanju srpskih tenkova. Zadužim pet tenkova, vozim dva kilometra pa ugasim i vratim se po sljedećeg. I tako pet puta, po sto puta, sve do Banjaluke. Tako i drugi moji drugovi.
Otkud ti snaga, Mato, brate, uspjem da prvučem riječi kroz one gusjenice u prsima. Bilo mi žao da ih ostavim, osamdesetčetvorke, skoro nove.
Mato Pranjić je umro u 61. godini, u Banjaluci. Sahranjen u subotu. Nisam ni za smrt ni za sahranu saznao na vrijeme. Sramota me, a tu smo, otle, dotle. Viđao sam ga svake godine, najmanje jednom, na Svisvete. Ove godine sam došao kasnije, malo je ljudi bilo ostalo na groblju, samo svijeće.
Mato je bio Predsjednik Upravnog odbora Katoličkog pogrebnog društva Sveti Marko.

A onda ona tamošnja sarajevska neljud, zloljud, zloćud, kažu zašto su Dragan, Borjana i Bevanda bili u Banjaluci.
Zbog Mate, mislim.

NIHILAIDIS
Dabome da postoje kržljoumi sa poetskim imenima. Andrej.
Taj neki Andrej, književnik, pisac, šta li je, umonanist kojeg sam zapazio negdje u sarajevskim Danima, čini mi se, i svrstao u taj zanimljivi balkanski ergalarijum pridošlica, podošlica i udošlica, izmećara, naćvara i slugana, ulizica, čmarilica i podrepnika, koji pišu u korist Sarajeva. Oni su, kobiva, na strani napaćenog urbaniteta, kao što su, tokom istorije, neki važni i poznati svjetski protuvnjaci bili protiv rata u Vijetnamu, protiv ovoga i onoga moga. Vešović, posmislio sam. Razmožavaju se, Sunce Im Jebem.
On, taj Nikolaidis, je u tekstuljku, kojeg je napisao povodom Dvadeset godina Republike Srpske, između ostalog, napisao i sljedeće.
“Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.”
Prethodno je Nihilist Nihilaidis citirao neke svjetske tipove šta su rekli o istoriji, o velikim događajima, o vaseljenskim transverzalama.
Očigledno je da je um ovog Umonanista potpuno nespreman dočekao svoje lansiranje u orbite koje ne priliče provincijalnom piščiću. Neko ga je u onoj Kotlini Za Nanule ubijedio da je zemlja za njega preniska i da na njoj ne treba da stoji ni jednom nogom od četiri koje mu je bog dao.
U jednom jedinom tekstuljku je pokazao sve lomove svojih moždanih ploča. A pasus koji sam naveo, jasno locira Nihilistu van svih vremena. Koja budala će danas da kaže Ja, radnik. U borbi protiv nacionalističkih elita. Gdje su danas klasne borbe. Klasne borbe u Naseobini.
Negdje je, iz kompozicije G-kola, ispao usput.
Takve rasprskavajuće svijesti su normalna pojava. Na svakom malom, sićušnom svjetskom području zahvaćenom ratovima sa različito praktikovanim koljačkim običajima, uvijek se roje i marginalci i hvataju stepenike i držalja za ulazak u veliki svijet. Oni, u stvari, nikuda ne idu, samo zemlja, realnost, zdrav razum, odlazi ispod njih. Oni ostaju u tim svojim umolominama, podržani od onih koji su jednako tako odvojeno od stavrnosti oduševljeni njihovim Stvaralaštvom i Umovanjem.
Tako Nihilaidisi, Zlukovići, Donji Vešovići... postaju Pisci Sarajeva. Pisac Sarajeva se postaje automatski. Ako si protiv Srba, tu si.
Za to vrijeme ispodfesne osmanlije, otomanlije, bakirlije, čibuče gledajući sa strane kako se Ćorkani igraju prašnjavim sokacima umišljajući da hodaju Nevskim prospektima Slobode, Savjesti i Humanizma, ne osjećajući da su pajaci u živom blatu.