POSLJEDNJI POZDRAV
MOM RATNOM DRUGU MATI
Rat je bio veliki. Mnogo rovova, mnogo ljudi, gradovi po tranšejima i pod zemljom. Teško mogu svih da se sjetim. Osim mrtvih. Rat nije društveni događaj u kojem svi glavni, sporedni i statični likovi igraju zapamćujuće uloge. Pamte se nevolje, smrt i krv.
Ima ljudi koje se i u ratu upamti.
Po nečemu izuzetnom. Mada je u toj ljudobolji teško učiniti nešto izuzetno. Nešto što izaziva pozor. I kad ti neko pomogne ranjenom, ne upamtiš mu lice.
Mato Pranjić, moj ratni drug, bio je lik, borac, ljudina, koja se pamti i bez nečeg posebnog. Možda ću da budem grub. Nismo pamtili Matu zato što je bio sve te godine u srpskim rovovima. Kao Hrvat. Pamtili smo ga po tome što je spasavo srpske tenkove.
Dabome da tenkovi nisu ništa. Ni srpski. Tenk vrijedi samo toliko koliko ga se protivnik boji i koliko ga njegova maljutka promaši.
Ali taj Matin čin spasavanja tenkova, kada je jedne rovovske večeri, pričao, nama koji smo već bili okorjeli i obamrli na sve strahote, izazvao je u mojim prsima neku tegobu, težinu i tjeskobu, kao da mi je neko sve te gusjenice sa tenka, umotao, uvio i zapetljao, pa utrpao u srce i među rebra. I danas mi je žao što nisam umio da zajaučem.
Kada su padale srpske zemlje u Hrvatskoj, progonom, bježanjem i napuštanjem, svjedno, vojska tamošnje Krajine, vjerujem, jedan njen dio, odmah je po izasku iz Hrvatske ostavljala sva borbena vozila na putu i odlazila, na neki drugi način, brže i dalje.
Naša viša komanda je hitno tražila da im uputimo sve vozače vojnih vozila, tenkova, praga, oklopnjaka, kamiona, kako bi se ta tehnika evakuisala.
Poslali smo i Matu. On je u JNA bio vozač tenka. Taki mu VES.
Kad se nakon dvije nedjelje, možda i više, vratio, ispričao nam je priču o spasavanju srpskih tenkova. Zadužim pet tenkova, vozim dva kilometra pa ugasim i vratim se po sljedećeg. I tako pet puta, po sto puta, sve do Banjaluke. Tako i drugi moji drugovi.
Otkud ti snaga, Mato, brate, uspjem da prvučem riječi kroz one gusjenice u prsima. Bilo mi žao da ih ostavim, osamdesetčetvorke, skoro nove.
Mato Pranjić je umro u 61. godini, u Banjaluci. Sahranjen u subotu. Nisam ni za smrt ni za sahranu saznao na vrijeme. Sramota me, a tu smo, otle, dotle. Viđao sam ga svake godine, najmanje jednom, na Svisvete. Ove godine sam došao kasnije, malo je ljudi bilo ostalo na groblju, samo svijeće.
Mato je bio Predsjednik Upravnog odbora Katoličkog pogrebnog društva Sveti Marko.
A onda ona tamošnja sarajevska neljud, zloljud, zloćud, kažu zašto su Dragan, Borjana i Bevanda bili u Banjaluci.
Zbog Mate, mislim.
MOM RATNOM DRUGU MATI
Rat je bio veliki. Mnogo rovova, mnogo ljudi, gradovi po tranšejima i pod zemljom. Teško mogu svih da se sjetim. Osim mrtvih. Rat nije društveni događaj u kojem svi glavni, sporedni i statični likovi igraju zapamćujuće uloge. Pamte se nevolje, smrt i krv.
Ima ljudi koje se i u ratu upamti.
Po nečemu izuzetnom. Mada je u toj ljudobolji teško učiniti nešto izuzetno. Nešto što izaziva pozor. I kad ti neko pomogne ranjenom, ne upamtiš mu lice.
Mato Pranjić, moj ratni drug, bio je lik, borac, ljudina, koja se pamti i bez nečeg posebnog. Možda ću da budem grub. Nismo pamtili Matu zato što je bio sve te godine u srpskim rovovima. Kao Hrvat. Pamtili smo ga po tome što je spasavo srpske tenkove.
Dabome da tenkovi nisu ništa. Ni srpski. Tenk vrijedi samo toliko koliko ga se protivnik boji i koliko ga njegova maljutka promaši.
Ali taj Matin čin spasavanja tenkova, kada je jedne rovovske večeri, pričao, nama koji smo već bili okorjeli i obamrli na sve strahote, izazvao je u mojim prsima neku tegobu, težinu i tjeskobu, kao da mi je neko sve te gusjenice sa tenka, umotao, uvio i zapetljao, pa utrpao u srce i među rebra. I danas mi je žao što nisam umio da zajaučem.
Kada su padale srpske zemlje u Hrvatskoj, progonom, bježanjem i napuštanjem, svjedno, vojska tamošnje Krajine, vjerujem, jedan njen dio, odmah je po izasku iz Hrvatske ostavljala sva borbena vozila na putu i odlazila, na neki drugi način, brže i dalje.
Naša viša komanda je hitno tražila da im uputimo sve vozače vojnih vozila, tenkova, praga, oklopnjaka, kamiona, kako bi se ta tehnika evakuisala.
Poslali smo i Matu. On je u JNA bio vozač tenka. Taki mu VES.
Kad se nakon dvije nedjelje, možda i više, vratio, ispričao nam je priču o spasavanju srpskih tenkova. Zadužim pet tenkova, vozim dva kilometra pa ugasim i vratim se po sljedećeg. I tako pet puta, po sto puta, sve do Banjaluke. Tako i drugi moji drugovi.
Otkud ti snaga, Mato, brate, uspjem da prvučem riječi kroz one gusjenice u prsima. Bilo mi žao da ih ostavim, osamdesetčetvorke, skoro nove.
Mato Pranjić je umro u 61. godini, u Banjaluci. Sahranjen u subotu. Nisam ni za smrt ni za sahranu saznao na vrijeme. Sramota me, a tu smo, otle, dotle. Viđao sam ga svake godine, najmanje jednom, na Svisvete. Ove godine sam došao kasnije, malo je ljudi bilo ostalo na groblju, samo svijeće.
Mato je bio Predsjednik Upravnog odbora Katoličkog pogrebnog društva Sveti Marko.
A onda ona tamošnja sarajevska neljud, zloljud, zloćud, kažu zašto su Dragan, Borjana i Bevanda bili u Banjaluci.
Zbog Mate, mislim.
