петак, 29. август 2008.

DRVAR PO POPISU IZ 91.
Drvar je uvijek bio srpski grad. I kad to nije bilo važno. I kad je trebalo čuvati Tita, tog potonjeg srbomrsca. I kad je Dejton ugraviran u kartu BiH. I kad su ga naselili prevareni, izmanipulisani, unesrećeni i kao političko topovsko meso korišteni Hrvati sa raznih strana BiH.
Nakon rata, najveći dio unesrećenih Hrvata vratio se svojim domovima, otišao u Hrvatsku ili u bijeli svijet. Srbi su se vraćali, organizovali, glasali, mijenjali vlasti i već dugo tamo ubjedljivo vlada jedna stranka iz Republike Srpske – pa opet se u Drvar vratilo tek 50% predratnog stanovništva, što znači Srba. Nakon 16 godina.
Šta nam govori Drvar, grad heroj?
U idelanim uslovima, u odnosu na druge bosanskohercegovačke zabiti koje nemaju ni puta, ni stadiona, ni vode, ni struje, ni ulica a imaju mješovito stanovništvo, u Drvar se vratio svaki drugi stanovnik.
Povratak stanovništva, dakle, nije moguć bez obzira što se povrat imovine okončao u skoro potpunim procentima. Najvećim dijelom je to zbog ekonomske nemogućnosti opstanka ali velikim dijelom i zbog lagodnijeg života negdje drugdje kao i zbog teških sjećanja na smrt ili progone.
A upravo se potpun povratak stanovništva koristi kao uslov ostanka OHR i bonskih ovlaštenja ali i kao rezervni francuski ključ za demontiranje Republike Srpske. Pošto i budale znaju da potpunog povratka nema ni u novoj epizodi Zvjezdanih staza, u pomoć se poziva, kao priručno sredstvo, popis iz 91. Tobože, koristićemo taj popis za mozaik vladanja i crvotočinu dvoentitetskog reljefa BiH.
Povratkom stanovništva kao i popisom iz 91., koji nikad i nigdje nije verifikovan od tadašnjih organa BiH, nije moguće manipulisati kao nekom temeljnom odrednicom za kreiranje vlasti, teritorijalnih temelja ustavnih promjena ili vječnim zahtjevom kao uslovom svega u BiH.
Sarajevska sekta za 91. bi trebala da ima toliko istorijskog nauka da zna da se nikada u istoriji, nakon rata nije uspostavilo predratno stanje. Toliko košta Alijino žrtvovanje mira zarad Bosne i Hercegovine. Neke druge zemlje, iz fonda SFRJ, košta i u parama i u narodima. BiH je, nažalost, koštalo najviše u životima pa potom u nemogućem povratku.
Naravno, Srbe Slobodana Memoranduma, naročito one koji su trebali biti Svi u jednoj zemlji, koštalo je i života i teritorija i dostojanstva.
Uvijek košta. O tome bi, takođe, trebali da misle obožavaoci Kulta 91. Jer košta i ovo što sada rade. Samo što račun dolazi sa kasnijom istorijskom diližansom.
OSETIJA, KOSOVO,
ABHAZIJA
I ABRAZIJA BiH
Rusija je priznala samootcijepljena područja Gruzije i tako su nastale još dvije države.
Prvo pitanje je: da li to ima veze sa Kosovom?
Kolikogod Rusija saopštavala da nema, ima. Kolikogod SAD saopštavale da je Kosovo unikatno pitanje, nije.
Drugo pitanje je: ima li to veze sa Republikom Srpskom?
Kolikogod sarajevski političari nijekali, ima.
Potrebno je znati nekoliko činjenica:
· Nezavisnost ili samostalnost je proces a nije datum, o tome govori Kosovo ali i Osetija i Abhazija, sutra možda Katalonija ili ne znam ko
· Što je veći pritisak i što je manje slobode i vazduha, to je samostalnost izvjesnija
· Sloba-sindrom gotovo sigurno dovodi do nezavisnosti. To je demonstrirano na Kosovu, u Hrvatskoj, u Sloveniji. U slučaju Anhazije i Osetije, Sloba je onaj Slobašvili. U slučaju Republike Srpske, Sloba su Tri Ljiljana sa Miljacke.
Stoga je besmisleno optuživati Dodika i Republiku Srpsku (i danas nešto kukumavče o Dodikovoj izjavu na tu temu). Krivac za eventualni raspad BiH, jer to neće biti samo odlazak Republike Srpske, je sasvim na drugoj strani, samo još nije optužen, kao što se to čini sa Dodikom i Republikom Srpskom.
Velika je razlika u konceptima.
Jednom koji kaže da ostaje zanavijek uz Dejton i BiH sa dva entiteta – Republikom Srpskom i Federacijom. I drugom koji kaže da treba ukinuti entitete a pri tome misli isključivo na Republiku Srpsku dok se oko funkcionisanja Federacije i ne angažuje.
Prvi koncept ne zahtijeva ukidanje Bosne i Hercegovine.
Drugi koncept zahtijeva ukidanje Republike Srpske a to je i ukidanje srpskog naroda u BiH.
Ako ičega ima u BiH dobroga, to je iskustvo i vrijeme da se oko njega bavimo. Mi još uvijek ne živimo visokofrekventnim životom. Treba sjesti u hlad i pogledati. Šta je donijelo ovo, šta ono. Tunjo Filipović dobro pokazuje kako se to radi, u svojim kolumnama. Nekidan je bila jedna o Rusiji itd.
Sva ta iskustva i današnji događaji su dragocjeni. Ljudi u BiH, pošto još uvijek nisu zahvaćeni i inficirani velikim i globalnim interesima, sitne kriminalizovane odbrane nacija smatram, vremenski i trendovski, prolaznim pljuskovima, imaju snage i uma pogledati u oči i Kosovu, i Osetiji i Abhaziji. Ali i BiH koja treba da opstane ali i da ima u svojim njedrima teritorijalno-političke garancije za Srbe i za Hrvate. A BiH je, ako treba i to naglasiti, onda teritorijalno-politička garancija za muslimane/Bošnjake.
Nauk je uvijek velik.
Nesreća je uvijek mala, kolikogod glava odnese.
HLADNI RAT I DRŽAVNI FONDOVI
Poslovni orbiteri vijesti objavili su da finansijski fond Temasek iz Singapura želi da uloži još zdravih para u jednu od propalih i ofucanih američkih banaka koje su stradale u proždrljivom projektu drugorazrednih hipotekarnih kredita. Radi se o jednoj od onih banaka koje nose imena kao jevtine i glupe glumice. A radi se i o fondu koji nije privatni nego vlasništvo minastarstva finansija Singapura.
U poplavi vijesti sa trulog finansijskog bunjišta Amerike, ova može biti bezvrijedna ali nije.
Zanimljivo je kako fond jednog ministarstva finansija može da bude planetarno uspješan (to mu nije jedina investicija i već bilježi ogroman profit od svojih world-akvizicija). A kod nas strani lopopvi nagovorili domaće budale da prodaju sve banke privatnim lopovima pa sada država može da igra džepni bilijar sa strane.
Znači, ipak, država može da bude uspješna, ne samo ruska ili kineska.
Drugo, liberalizovani kapitalistički i profitni zapad, mislim na koncept i ekonomiju, doživljava poniženje za poniženjem. Dobro što država USA preko svoje centralne banke, spašava privatne perjanice gulikožnog bankarstva već i strani državni fondovi sada kupuju jevtine dionice i portfelje pa kada se finansijsko tržište oporavi, kroz pet ili deset godina, vladaće sasvim neko drugi.
Na vidiku je propast Zapada.
O tome sam već govorio, ali da ponovim.
Pošto je davno promovisana sintagma da nije važno da li jemačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe, u međuvremenu narasla do nivoa da lovi lavove, jasno je da Azija nezaustavljivo ide na put oko svijeta. U pitanju je dolarska ikona, u pitanju je finansijska globalnet koprena koju je USA kroz svoje institucije, pod firmom world, plela decenijama, u pitanju čisti životni standard (Amerikanci kupuju smart, da ga ima sad bi jugo kod jednog dijela tamošnje sirotinje bio ševrolet iz pedesetih), u pitanju je politička moć, u pitanju je vojna moć.
Amerika i profitni zapad uzdaju se u još jedan jedini adut – hladni rat.
Ali i to je finta koja je samo jedanput dobro prodana i više je niko i ne uvježbava. Možda je Putin samo bacio dimnu bombu a možda je i tačno da je Gruzija gurnuta u sukob kako bise potpalio fitilj hladnog rata. Međutim, za hladni rat potrebno je dvoje. Ja na sceni ne vidim drugog igrača osim azijskih smatrajući i Rusiju, za ovu priliku azijskom silom.
Sitna mala priča o singapurskom državnom fondu a znači puno.

четвртак, 28. август 2008.

ZAŠTO LJUDE
VAGONIRAJU KAO STOKU
Sarajevski bošnjački pritisak na stvaranje amorfne i anarho-liberalne države i sistema u BiH pretvara se u sveopšti terorizam nad pojedincem za kojeg se toliko zaklinju kroz politička sranja tipa nj.v. građanin i jedan čovjek-jedan glas.
Pod pritiskom je uvedena odredba da u Srebrenici može na lokalnim izborima glasati onaj ko je tu živio 91. To je nedemokratska i protivustavna realizacija neregularnih političkih zahtjeva koji idu za tim da Bošnjaci po svaku cijenu vladaju u Srebrenici. I da nema domaćeg ustava i izbornog zakona, to se kosi sa dostignućima prava i demokratskog nasljeđa savremenog svijeta uopšte.
Dabome, ta je odredba pokrenula lavinu registracija bivših stanovnika srebreničkog područja bez obzira kako stoji stvar sa državljanstvom i namjerom povratka. Pošto ima mnogo Srba koji su na tom području živjeli 91. a onda su otišli, pobjegli ili otjerani, i za njima je krenula potraga. Potom je napadnut sloj ljudi koji su se prijavili u Brčkom a žive u okolnim opštinama kako bi se preprijavljivali ili kako bi ih se transportovalo da glasaju u Brčkom pošto njima nije stalo do glasanja nego samo do jevtinijeg vozačkog ispita i sličnih podmićivanja u Kampu Gregorijan Distrikt.
Napadnuti su i Hrvati Posavine koji su sada u raseljenju. Njih 2.020 su se prijavili ali nepotpuno. Sada komisije bacaju čini da vide šta će se ukazati. Znam da HDZ Čović ima normalnu izbornu namjeru da u odbornike uđe jedan ili dva predstavnika Hrvata, u opštinama Derventa, Brod, Šamac... Ali, kao i u Srebrenici, nije normalno da na sastav opštinskog parlamenta utiču ljudi koji tu ne žive a vjerovatno nikada neće ni živjeti. Tu nenormalnost radili su i esdeesovi Srbi kandidujući se na izborima ili obnašajući dužnosti u opštinama u Federaciji a živjeći u Banjaluci ili Prijedoru.
Ta kategorija „prema popisu iz 91.“ razara pravni, ustavni i demokratski sistem u Bosni i Hercegovini.
I ljude još jednom čini stokom za vagoniranje u G-kola.
Prvi put su ih vagonirali kad su na asfaltu i okolnim vrbama obilježavali teritoriju, kao što je psi zapišavaju, ispisivanjem magičnih slova smrti, krvi, i nesreće – SDSDAHDZ.
Onda su ih vagonirali da ih isele, rasele, etinički raščiste... osim nesretnika kojima su uzeli živote.
Potom su ih vagonirali građevinskim paketima i povratkom a bez egzistencijalnih uslova za život.
Sada ih vagoniraju da glasaju za neke nebeske interese kao što su: nemoj da Srbi vladaju Srebrenicom, ili Bošnjaci, nemoj da nas nema u Derventi... Nikako da dođu pameti da ljude ne treba podsjećati na nesreću koju su preživjeli, čak ni takvim demokratskim i ljudskim činom kao što je glasanje.
Svakom iz onih Osam Slova Apokalipse trebalo je odmah da bude jasno da rat odnosi glave, pare, sreću i prava. I da se nikad sve ne može vratiti kako je bilo. Pa ni ljudi.
Nedopustivo je zavaravati žitelje u BiH nekim vještačkim glasovima a ne činiti ništa za njihov život.

среда, 27. август 2008.

NIJE SVEJEDNO NI
KAD KRAVA SKOČI NA KRAVU
Izborna kampanja je za mene, i za nas u SNSD, počela prije šest mjeseci. Sada se vulkan trese, grči i huči, samo što nije počela erupcija borbe za glasove. Ne spavam, u autu sam i na terenu. Ne vidim bijela dana. U glavi mi je sepet stršljenova a onda me novinarka Avaza pita šta mislim o nekoj manifestaciji gej pokreta koja bi trebala da se u septembru održi u Sarajevu.
Aj, majko!
Kažem joj: Molim te nemoj da me navodiš kao stranačkog funkcionera jer je ovo moj stav. Navedi me kao inokosnog seljaka iz okoline Višegrada (kao Andrić u romanu o ćupriji).
Ali, pošto i to postoji u životu i prirodi:
Istospolni pokret, osjećanja, ozakonjivanje, manifestacija, prava muškaraca i žena u tom segmentu, komplikovano je društveno pitanje. Na nivou ličnog, poštujem sva prava i sva osjećanja koja ne diraju drugoga. Ali to znači da sve treba da ostane lična, privatna stvar.
Nisam za javnu manifestaciju, promociju, propagiranje, institucionalizovanje i ozakonjivanje.
Radi se o bolesti ili devijaciji. Dabome, svi smo mi pojedinačno bolesni, neko od alkohola, neko od kartanja, neko od apaurina, neko opd egzibicionizma u politici. Dakle, pripadnike tog pokreta i sloja ne smatram bolesnijim od drugih.
Želim samo da kažem da ono što ne praktikuje priroda, ne trebaju da praktikuju ni ljudi. Ako krava Žujava ne skače na kravu Peravu, nije dobro da neka ljepotica radi one stvari sa djevojkom. I seljani su davno rekli da nije svejedno ni kad krava skoči na kravu. Ona dole ima veće oči a ona gore dalje vidi.
Osim toga, to direktno umanjuje prava na užitak, makar optički, nas muškaraca. I žena u drugoj varijanti.
Milijarde ljudskih kopija donose sve veće devijacije. Dobri stari geni ne mogu da se snađu u tolikim varijantama pa je normalno da se u DHL poslu isporuke hromozoma pobrkaju adrese. Nije normalno od toga praviti pokret.
Ima tu i drugih, opasnijih stvari. Životinje ne praktikuju ratove, pa to ljudi opet rade.
I to su bolesnici.

уторак, 26. август 2008.

SIPA IZ ŠUPLJEG U PRAZNO
Upravo je danas promovisana knjiga Milana Ljepojevića OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA ZA DODIKA.
Radi se o poznatom procesu u akciji Kriminalizovane odbrane srpstva pod kodnim imenom Sječa Dodika i njegovih ministara. Proces je osmišljen odmah nakon pojave progresističke vlade Mladena Ivanića i vođen je nekoliko godina.
Sudski proces je ispao smiješan.
Danas imamo sličan proces, samo na drugom nivou. Sada su se u pokušaj pretvaranja Dodika, i cijele političke garniture, u lopova uključili SIPA i Tužilaštvo BiH. Kako kaže Dragan Lukač, sipovac, radi se o prikupljanju obavještajnih podataka i informacija o mogućim nezakonitostima u odnosu na „putem medija i na druge načine“ objavljene podatke.
Kako ono ide kod Nušića: patkovo dupe, ministarkin but i svastikin kuk.
SIPA je jedna od institucija koje su stvorene na silu kako bi ucviljena i neformirana Država B imala neke svoje mehanizme. Nastala je ukidanjem ovlaštenja entiteta pa je tako učinjena dvostruka šteta – ta ovlaštrenja nisu sada djelotvorna ni na jednom nivou. Slično je i sa OBA/OSA koja je ukinula entitetske obavještajne službe pa sada ne funkcioniše ništa. Samo postoji.
SIPA zvuči genijalno – Agencija za istrage i zaštitu. Ali kako zvuči to da radi na osnovu nečega što je objavljeno u medijima. Znamo valjda kako funkcionišu mediji u nezavisnim uslovima. Kao u Americi, na primjer. Afera Votergejt: dva novinara „istraživačkim radom“ dođu do podataka koji mogu smjestiti Zeki Niksonu (pri tome je nekoliko decenija evidentno da je dotični radio svašta, ali to je Amerika). Objave i smjeste. Dobiju novinarsku Nobelovu nagradu. A onda dobri stari polušpijun na samrti kaže kako je on dao podatke nobelovcima. Da li je neko konj da misli da je nešto drugačije i sada. Možda samo u nijansama: pošto nema ništa stvarno, podaci se isfabrukuju i doda se šeszdesetminutaških začina u vidu kriminalac, bandit, zlikovac, lopov... Tad na scenu stupa SIPA na osnovu „putem medija...“
Ne znam kako tog Lukača, i druge, nije sramota. Oni se vode kao profesionalci. Doduše i onaj Huver je bio profesionalac. I peder.
SIPA je jedna od institucija koja je se svojim radom legitimira kao suvišna. A u sljedećoj fazi će se kandidovati za samoukidanje, kao RAK i slično.
Iz svega su jasne dvije činjenice:
· U Republici Srpskoj postoje nadležne institucije za te zgrade, investicije, prodaje i privatizacije. Policijske, tužilačke i sudske. Ne vidim ulogu SIPA u tome. Nije valjda izgradnja zgrade Vlade Republike Srpske stvar visoke špijunaže i zaštite.
· Republika Srpska mora imati institucije iz nadležnosti SIPA i OBA jer to ne mogu za nju honorarno obavljati zajedničke institucije pošto se lako isntrumentalizuju.
I treća činjenica, kao poruka Lukaču: a šta je sve putem interneta i na drugi način objavljeno...

недеља, 24. август 2008.

OSMANLIJSKI DUH
EFENDIJE CERIĆA
Poznati bosanski geostrateg, specijalist-ekspert za geomorfološko pretvaranje Bosne i Hercegovine u Bosnu, iznio je u džematu Rizvići svoju teoriju o temeljima Bosne.
Teorija je značajna koliki je i značaj dotičnog džemata za evropske muslimane iz Cerićeve deklaracije. Ali, treba je percipirati zarad shvatanja stvarnih političkih pozicija ef. Cerića. On ih najbolje prezentuje na otvaranjima džamija po zabitim mjestima, tamo gdje nema mnogo domaće i strane javnosti i gdje je u poziciji da govori ono što misli.
Cerić je rekao: Temelj Bosne je ahdnama, temelj Bosne je i Kulin Ban, temelj Bosne je i Gazi Husrev-beg, temelj Bosne je i prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović.
Ahdnama je osvajački akt sultana Mehmeda Osvajača/Fatiha kojeg je uručio katoličkom svešteniku Anđelu Zvizdoviću, kada je došao u BiH na studijsko putovanje. Ahdnama je akt u klasi povlastice. Davana je iz političko-pokorničkih razloga i značila je obostranu nagodbu po kojoj se prihvata i daje okupacija a dobitnik ahdname je imao pravo da bivstvuje na – svojoj zemlji. Dakle, daš jednu ahdnamu a onda vitlaš i siječeš sabljom po cijeloj BiH, do krvi i kosti.
Jasno je šta želi reći Cerić. Temelj Bosne (Hercegovina ne postoji, tuzlanski kraj ne postoji, bihaćki kraj ne postoji) je poklonjeno pravo na život i postojanje na svojo zemlji. A poklanja sultan.
Gazi Husrev-beg je takođe iz te mirnodposke armade jer i gazi- je počasna zavojevačka titula.
Kulin Ban se tu našao iz marketinških razloga je će se valjda ljudi sjetiti slogana: Za Kulina bana i dobrijeh dana.
Alija Izetbegović je temelj rata u BiH. On je za BiH žrtvovao mir. On je svakog poginulog nesretnika poslao u grob. On je samo jedan obični komunističke zatvorenik iz Zenice. Opsjenar kao i Radovan, autist iz svoje Islamske deklaracije. Da ga Titovi čuvari kafana od nacionalističkih pjesama ne zatvoriše, nikada ne bi imao značaj ni vjerskog ni političkog lidera (o naciji nikad nije ni govorio niti je šta o tome znao).
Temelj Bosne, i Bosne i Hercegovine su Srbi i Hrvati.
Ostalo je istorija, pa i istorija osmanlijskog osvajanja. Proglašavati osvajače temeljima i pradjedovima, nosi u sebi fašistoidnu kičmenu moždinu begovskog i pašalučkog vlasništva zemlje i pripadajuće joj sirotinje raje.
Čestiti efendija bi trebao da prestane lagati uboge džematlije po toj njegovoj Bosni. Najveći dio onih koji su bili u Rizvićima nekidan, imaju krajnji domet u učenju Kurana i odlasku na molitvu u džamiju. Ne bave se ti ljudi nebeskim temama kao Cerić. Cerićeva politička platforma je, očito, kao i Šešeljeva – Bosna do Helsinkija, Srbija do Vladivostoka.
Koncepcija po kojoj je BiH Bosna, po kojoj svi govorimo bosanskim jezikom, po kojoj muslimanima pripada pravo na čistu nacionalnu teritoriju kao i drugim narodima na prostoru bivše SFRJ, po kojoj treba izvršiti popis bez obilježavanja nacionalne pripadnosti, po kojoj su temelji Bosne Alija Izetbegović i njen pokoritelj Mehmed Osvajač... nije puka politička koncepcija unitarizma i centralizacije (Cerić o tome malo zna a i to su mu i nedovoljni cviljevi), to je koncepcija poturčavanja i prošlosti i sadašnjosti Bosne i Hercegovine.
A to se neće moći riješiti ustavnim promjenama.

SKULPTURA OD PALETE
Drvena paleta je jedan o artpunktova svjetske industrije i trgovine, kao što je i točak simbol napretka, pokreta i transporta. Drvena paleta nije donijela revoluciju ali je nevjerovatno žilava i odupire se svakom napretku. Točak gubi, ponekad, u sudaru sa magnetnim jastucima ili aeroplanima. Paleta je i dalje drvena, sa kvrgama i ekserima. Pokušavali su je raditi u kalupima od presane piljevine i otpada pa nije uspjelo. Rade je u svim zemljama. Žigošu ih kao davno kauboji svoju stoku jer se i palete neobuzdano kreću po prostranstvima i pašnjacima trgovine kao nekada goveče. Samo oni koji svakodnevno rade s paletama mogu prepoznati koje su iz koje zemlje. Neke zemlje, kao sjeverne skandinavske, rade ih umjetnički jednostavno i čisto, a neke dalekoistočne rade takođe savršeno ali iskorištavaju svaki komadić drveta pa su njihove palete manje čiste, nisu strogo bijele jelove nego ima i bukve, topole, ariša... Paleta je natjerala jezike da pronađu novu riječ za ono što ona omogućava – paletiranje. Točak nije doveo do točkiranja. Paleta je natjerala inženjere da stvore kontejnere i brodove koji prevoze kontejnere, pa luke za pretovar. Tradicionalne luke se ne daju, jer imaju i drugog posla, pa su počeli da nasred mora nasipaju džinovska ostrva kako bi izgradili kontejnerski pretovarni centar dostupan sa svih strana svijeta.
Drvena paleta je čudo jednostavne kreacije. Studenti i mladi uopšte, nekada su, u besparici ili u najezdi otpora komforu i modernizmu, od paleta pravili krevete, stolove, police... bojili ih i ukrašavali, obljeplivali posterima.
Paleta je tako masovna u svijetu da je ne mogu sustići ni posteri, jakne i bedževi sa likom Čea, niti svi fotosi i grafike lika Merlinke. Možda je tuku samo limenka kokakole i čestice ambrozije.
Nekidan gledam jednu paletu sa sjevera, čistu, bijelu i lijepu, skoro nevino mirnu, kao da se radi o nekoj pahuljičastoj plavušici iz zemlje Irvasa, od osamnaest. Nedodirnuta i čista, kao da nije prešla toliko skladišta, kamiona, luka, dizalica i viljuškara.
Kad je takva, odlučim da je pretvorim u skulpturu u svom dvorištu. Dodam nešto teške stare kore osušene breze. Drvo drvetu. Mrtva kora da oživi konfekcionirano drvo. Neka čisto i nevino izrezano drvo ponovo dobije svoju koru, pa makar i mrtvu.