POSLJEDNJE KRHOTINE
ZAJEDNIČKOG PUTA
Dvije nedavne vijesti provele su se kao ona stara novinarska priča da nije vijest kad pas ujede čovjeka već kad čovjek ujede psa.
Mirsad Kebo, potpredsjednik Federacije BiH, položio je u Beogradu cvijeće na grob Zorana Đinđića, povodom godišnjice pogibije u atentatu.
Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, boravio je u Gradini, na sjeveru Republike Srpske, koja je dio stratišta Jasenovac čiji je centar s one strane Save u Hrvatskoj, i takođe položio vijence za žrtve ustaškog istrebljenja.
Obje vijesti jesu objavljene u medijima ali javnost ih naprosto nije registrovala. Značenje ova dva gesta nema rejting ni s ove ni sa one strane naših kolektivnih i pojedinačnih postojećih i psiholoških granica. Ni u Beogradu, ni u Sarajevu, ni u Hrvata, ni kod Srba. Tok krvave skorašnje istorije i tok svijesti prošao je kao stampedo preko normalnog ponašanja kao što je Kebino i Komšićevo, i spržio sve dobro pod sobom što može proizvesti potez tolerancije, civilizacije i humanizacije.
Oni koji su projektovali Veliku Klaonicu u Hrvatskoj i BiH, imali su prije svega kratkoročne dnevne ciljeve krvožednosti i pljačke, poneko je imao i neke „globalne“ ciljeve geografske strategije ali malo je ko vidio da taj put ne vodi nikuda. Sada je kasno. Sada kada smo sišli s puta, kada smo, kao u pop-pjesmi, riječ po riječ ostali bez riječi, sada ne pomažu akti kakve smo vidjeli u Beogradu i u Gradini.
Jednostavno, nema tog Hrvata koji bi mogao proizvesti neki efekt kod Srba svojim pokajničkim ili protokolarnim odnosom prema srpskim žrtvama ustaškog istrebljenja. Kao što nema ni tog Bošnjaka, Muslimana ili muslimana čiji akt prema bilo kojoj srpskoj ili srbijanskoj žrtvi nešto znači u svijesti Srba ili Srbina.
Da li odustati od takvih akata i gestova?
Ako je to spalo na dobrog čovjeka Kebu i na Komšića, onda treba i odustati. Ako ima još ljudi poput njih, na svim stranama, koji su spremni uporno i dugo ponavljati poštovanje prema žrtvama, onda ne treba odustati.
Naš odnos prema žrtvama govori o rasporedu dobrih i loših zvijezda na karti za predviđanje budućnosti.
Prema tom bačenom grahu ja čitam da se putevi prepliću, ukrštaju, presijecaju, zarastaju u korov i tonu u glib, ali nikad se ne sjedinjuju.
Mislim da su Kebo i Komšić posljednji putnici.
Na taj me zaključak navodi i nedavna komemoracija u Jasenovcu, kod kamenog cvijeta, u Hrvatskoj. Vlasti se tamo već godinama upinju da se prema Jasenovcu ponašaju civilizovano, nastojeći tako izvući neku korist za Hrvatsku. Tome ton daje Stipe Mesić, predsjednik Hrvatske, neke riječi pridonio je i Ivo Sanader ali opća situacija je sramna – postavka je nacionalno obezličena i predmetno oskrnavljena a cijeli kompleks sustavnog istrebljenja Srba iz Hrvatske i Bosanske krajine zatvoren je za domaću i svjetsku javnost (za razliku od Aušvica i drugih nacističkih logora u Evropi). Katolička crkva u Hrvatskoj, i ta crkva uopće, nemaju snage da se pojave u Jasenovcu iako je sve to bilo njihovim krstom blagoslovljeno. Male pare se odvajaju za komemoraciju u Jasenovcu, pet ili deset puta manje od komemoracije u Blajburgu gdje su Titovi partizani stigli izbjegle kolone ustaša, pa i četnika, koji su nakon zločina prema narodu, bježali prema svojim pokroviteljima, fašistima na sjeveru, i – pobili ih po redu. Tamo je katolička crkva visoko prisutna mada se radi o totalno nezaslužnima za Tisutljetnu Hrvatsku.
Mesić je rekao da komemoracijama treba Jasenovac čuvati od zaborava inače će se pojaviti neki gad koji će reći da se tu ništa nije ni desilo.
Ali, Mesić je mali čovjek Hrvatske.
Katolička crkva je veliki predstavnik Hrvatske.
Ako ona kaže da su Hrvati u Jasenocu danonoćno godinama sustavno i organizirano klali Srbe da bi ih istrijebili, to će imati povijesno značenje.
Ali katolička crkva to nikad neće reći.
Kao ni katolička crkva uopće.
Onomad je prošli pokojni papa, koji je, kažu, bio zaslužan za pad berlinskog zida i krah komunizma (da mi je dočekati papu koji će srušiti kapitalizam mada je upitna svaka papinska borba protiv ideologija i režima), boravio u Banjaluci i držao miting na mjestu gdje je u prošlom ratu srušena katolička crkva, promovišući Ivana Merca koje jedno vrije živio u Banjalauci u sveca. Dobro je da je papa došao u BiH pa i u Banjaluku. Nije dobro što je ta posjeta značila obilježavanje teritorije koja je u interesnoj sferi Vatikana. Jer, pape ne dolaze zbog neke minirane crkve i malog prosvjetitelja Ivana. Ali, recimo da je i taj znak o interesnoj sferi legitiman. No, nije dobro što taj pokojni papa nije pomenuo da su ustaše uz organizacionu i idejnu logistiku jednog banjalučkog katoličkog popa za Božić 43. poklali više od 2.300 Srba u Drakuliću i okolnim naseljima. A to naselje je udaljeno 2-3 kilometra od mjesta na kojem je sjedio papa.
Da je dobri antikomunistički papa rekao: Dragi ljudi Srbi, i svi drugi mi dragi ljudi, katolička crkva nikada neće prihvatiti da je to urađeno u njeno ime, jer je to uradio i ljudski i vjerski izrod, i osudiće to u svakoj crkvi u kojoj se katolici mole, Hrvati Hrvatske bi se drukčije odnosili prema Jasenovcu, Srbi bi se drukčije odnosili prema Hrvatima, Komšićev odlazak u Gradinu imao bi posve drukčiji značaj, neki budući pokolj u Velikoj Klaonici bio bi manje izgledan...
Kada bacim grah velikih i malih posjeta koje hode onim maloprije opisanim putevima, čitam glib i zlo.

RAZBIBRIGA

MOGLO JE I CIVILIZOVANO, BEZ RUŠENJA

I ZLOČINA: DOBRO VEČE, OVO JE ETNIČKO

ČIŠĆENJE, MOLIMO VAS DA U MIRU

NAPUSTITE PROSTORIJE.

PETAR PETROVIĆ GOJER

Osilio se i izvjesni Gradimir Gojer, predsjednik društva pisaca BiH (kojega mediji lažno predstavljaju jer ne postoji Društvo pisaca BiH već možda Društvo pisaca sarajevskog kantona, Sarajeva ili možda, u najboljem slučaju, DP Federacije BiH ili Federacije Bih, kao što ne postoji ni Telekom BiH) i u otvorenom pismu traži da se promijeni naziv neke škole u Srebrenici. Jer, ime škole Petar Petrović Njegoš krajnje je cinična i podla poruka svim Bošnjacima u ovoj zemlji.

Gradimiru bi bolje bilo da se uhvati pera, kad je već pisac, pa da napiše neko veliko djelo o tragediji Srebrenice, nešto što će se čitati vijekovima a ne da svoje spisateljske sposobnosti troši na otvorena pisma zatvorene pameti. Nije Predsjednik Društva pisaca BiH (ee) za takve banalije kao što su pisma političarima, Predsjednik je samo za velika djela. Nije Predsjednik DP Lepa Brena pa da joj treba estrada po svaku cijnenu.

Iako nisam pisac, nije mi jasna veza niti antikonekcija Njegoša, Bošnaka u Gojerovoj ovoj zemlji i žrtava Srebrenice. Osim što i Gojer zloupotrebljava mrtve i što nedužne kosti i duše koristi da bi se o nečemu oglasio i da bi poremetio ovo malo uređenog nadzemlajskog krhkog društvenog, pravnog i ustavnog sistema koji treba da koristi ovoj njegovoj zemlji.

Gradi nešto, Gradimire.

RAZBIBRIGA

OPREZNO SA DEMOKRATIJOM.

TO JE SAMO ZA SPOLJNU UPOTREBU.

ZAŠTO SDA NE MOŽE OSTATI U VLASTI?

Beskrajna je moja averzija prema pobjednicima na prvim višenacionalističkim izborima u BiH, pred početak Velike Klaonice među narodima i kriminalcima BiH. U taj neistorijski koloplet spada i Stranka demokratske akcije koja je neodvojiva od svojih posestrima i koje označavam skupnim mitskim imenom SDSDAHDZ.

Dabome, u politici je kao i u braku - najčešće ste sa onim koga ne volite, pa čak i sa onim ko vas vara.

SDA je ratna stranka iz mozaika i projekta KON - Kriminalizovane Odbrane Nacije. Kako se postratno društvo u BiH sve više čisti od otvorenog kriminala i korupcije i kako se ratnoprofiterski moćnici osamostaljuju na kakvom-takvom tržištu ne tražeći više potporu i zaštitu Partijaša Rata i kako se ratni i postratni prljavi kapital legalizuje i pere, to Stranke Demokratskog Rata gube tlo pod nogama. Vezivno tkivo kvazinacionalne, kvazidemokratske, lokalnomoćničke i feudealne, kriminalne i pljačkaške sojte nestaje i oni se razmiljuju kao rakova djeca po političkoj nebuloznoj sferi. Stoga je teško protumačiti sve pojave na ovdašnjoj političkoj sceni pa i sve frakcije stranaka iz Projekta KON.

Ta sudba zadesila je i SDA i stoga je ona sa takvom lakoćom prevarila svoje političke partnere iz Mostarske deklaracije a koji su potpisali da su na putu ka lijepoj i ujedinjenoj Evropi. Kriminalci koje je podržala SDA nisu do kraja ostvarili svoje ciljeve a političari koje su podržali kriminalci nisu proveli politički koncept dominacije nad Bosnom. Tako je Bosna Ponosna i za jedne i za druge postala Bosna Posna.

SDA je izgubila kormilo, kompas, upravljače i pramac i nalazi se u situaciji da se na moru orijentiše ka sjeveru prema mahovini. Ta zla sreća, ili samo sreća, zadesila je i druge, od brdovitog Esdeesa pa do ravnog Esdepea.

Sretan sam zbog tih procesa. A sretno će biti i društvo bosanskohercegovačko kad im konačno vidi leđa.

Postojanje im se još jedno vrijeme mora tolerisati.

Ali prevarantsko ponašanje, nevjera i podvala na strateškim pitanjima evropskih integracija BiH ne mogu se tolerisati.

Stoga SDA mora da ode iz vlasti na svim niovima u BiH, jer je:

• pokazala da joj nije stalo do suštinskih procesa u segmentu bezbjednosti
• konačno otkrila da joj cilj ukidanje a ne stvaranje - ukidanje policije Republike Srpske a ne stvaranje policijske strukture BiH
• islamski homogenizovanu BiH stavila ispred Evrope i evropskih integracija pokazavši da joj je važniji islamski sokak od decentralizovane demokratske istopravne zajednice evropskih država
• jer se još nalazi u rashodovanim i trulim ratnim rovovima i požutjelim recima Alijine Islamske deklaracije.

Kolikogod bosanskohercegovačka politička scena bila amorfna i heterogena, ona sama mora poštovati neke vertikale kao što su trajno postojanje Srba, Hrvata i Bošnjaka, trajno postojanje Republike Srpske i kao što je, nesporno, evropski put BiH. Ko nije spreman da poštuje taj Evropski Minimum za BiH nije spreman da poštuje ni unutrašnji minimum za opstanak ravnopravne decentralizovane BiH i na njega se ne može računati.

Ispred je Evropa, iza su vrata izlaska iz vlasti.

SDA je sama dohvatila kvaku. Ako treba može im se i pomoći u tome.

BiH bi se na taj način riješila još jedne od Zlih Sestara Rata.

PROCESORSKI FUDBAL BARCELONE

Barcelona je sinoć protiv Mančestera demonstrirala fudbal sa druge planete, fudbal koji nije igrala cijele sezone, fudbal precizne procesorske tehnike dodavanja i primanja, fudbal koji ne može rezultirati golom i fudbal koji je iznad trenutne i ovosezonske Barcelonine snage i sposobnosti.
Barcelona je sinoć, istovremeno, onemogućila klasičnu englesku krkansku igru nadbijanja glavom, nogom i tijelom, rezultat kao posljedicu oštre trke i presinga, picopevčevo nadmjeno pozersko glumatanje neospornog talenta, Ronalda, i uopšte igru Mančestera protiv koje bi izgubila.
Gledajući samo rezultatski, to je podvig.
Jer, Barselona je mnogo slabija ekipa od Mančestera koji cijele sezone igra veoma dobro i čije su poluge Ronaldo, Tevez, Vidić, Ferdinand, Runi... samo dio izvanredne postave. Barcelona, pak, ove sezone igra bez glavnog generatora Ronaldinja, Eto je bio dugo povrijeđen i teško se uklapa u novi mozaik, Mesi se skoro oporavio, Deko nije zaliječen, novog Krkića treba ukomponovati u igru, Anri se povređuje a nikako ne može da se vrati u formu ili uklopi u ekipu... sve to je igru Barcelone znatno usporilo i oduzelo joj probojnost, brzinu i količnu golova a, istovremeno, odbranu učinilo potpuno ranjivom. Zbog toga u Primeri nema titule ove godine iako Real nema nikakvu igru.
Ali, rezultat je ovdje manje bitan. Procesorska igra je ono što je najvrednije. Dakle:
· Precizna dodavanja i magnetična primanja lopte tokom svih devedeset minuta donijeli su Barceloni dvotrećinski posjed lopte što je ponizilo Mančester, kao da se radi o nižerazrednom bugarskom ligašu. Takva dodavanja, a naročito prijem lopte bez odbijanja od noge u prostor izvan dometa kontrole, onemogućila su Mančester da igra svoju grubu englesku igru i da u anarhičnom snagatorskom nadmetanju s lakoćom da Barseloni dva-tri gola. Taj procesorski fudbal pobio je evropski prosjek da se golovi postižu iz sedam dodira lopte (računajući i penale) i donio potpunu neefikasnost iako je šuterski napad na Van der Sara bio mnogo brojniji sa malih udaljenosti nego sa onih izvan šesnaesterca. Dakle, Barcelona se mnogo puta probila do samog gola što je znak da je Mančester bio nadigran a ne da je prepustio igru Barseloni izvan prostora od 25 metara, kako je zaključio studijski reporter HTV i dokazao da danas ne postoji ništa gluplje od sportskog tv-komentatora. Gola nije bilo jer je Eto, a i Krkić koji je ušao kasnije, realizator iz znatno brže igre. U sporom procesorskom heklanju Eto se ne snalazi i to je znak problema u postavi Barcelone za narednu sezonu.
· Demonstracija ovakvog fudbala, kojeg prakticira i Arsenal, možda sa nešto bržim ritmom i većim brojem pogrešaka, sigurno je fudbal budućnosti. To je suprotni pol kostolomačke engleske igre ali i igre mnogih drugih podneblja bez taktičnog, tehničkog i koncepcijskog talenta. Ovakav fudbal ne mogu svi da igraju jer zahtijeva žonglersku tehniku, veliki minuli rad (ne može sve da bude talent – najveći dio „prirodnih“ poteza posljedica je hiljadama puta ponovljenih radnji na treningu) i veliku snagu jer šezdeset minuta imati loptu u nogama protiv Mančestera, zahtijeva veliku fizičku spremu i kontinuiranu izdržljivost.
· Rajkard je dobar stručnjak za Barselonu koja ga ne bi trebala tako lako odbaciti. Iz ovakvog sastava teško je sublimirati ekipu koja može svaki put iznijeti pobjedničku koncepciju protiv dobrih ekipa Primere. To mu ove sezone često nije uspijevalo. Ti neuspjesi nisu plod njegovih grešaka ili manjka znanja. Nesreće koje su pratile Barcelonu teško se svladavaju.
Procesorsku igru Barcelone zasjenilo je suđenje. Opet.
To je najlošiji dio Igre uopšte i planetarni problem. Sinoć je sudija propustio dvaput dosuditi penale na obje strane što se možda može pravdati višim ujednačenim kriterijem. Ali dosuđeni penal protiv Barcelone u trećoj minuti, mogao je upropastiti oba meča i Barcelonu potpuno onemogućiti. Igra Milita rukom postojala je i to je nesporno. Ali tokom Lige šampiona bilo je i direktnijih situacija kada je napucana ruka sprečavala prolaz lopte ka igraču pa nije suđen penal. Milito je nesvjesno štitio lice, što je u fudbalu dozvoljeno, a lopta je došla sa udaljenosti od devedeset cantimetara nakon protivničke igre glavom. I ta lopta nije išla ni jednom Mančesterovom igraču.
Ronaldo, koji je sa penala promašio gol, u velikoj je opasnosti da pozerskim karakterom uništi sve svoje sposobnosti i komeptencije. Nakon produžetaka normalno je promašiti gol. U trećoj minuti, nakon promašaja penala, treba mu trajno oduzeti kopačke i pertle. Pa makar se zvao i Ronaldo.

KORUPCIJA U POVELJI KULINA BANA
Vidim da se Povelja Kulina bana vraća iz Dubrovačkog arhiva u Sarajevo, nakon 820 godina, kako piše Oslobođenje. Oslobođenje donosi i prevod Povelje kojeg naziva „prijevodom na standardni bosanski“.
Ne radi se ni o kakvom povratku povelje jer je taj papir i napisan da ode i bude Dubrovniku.
Ne radi se i ni o prijevodu povelje na standardni bosanski, kako piše Oslobođenje. Ne postoji „standardni bosanski“ jezik.
Riječ prijevod je primjer vještačke ijekavizacije i tako kako je konstrusiana ne označava prevođenje sa jednog jezika na drugi. Riječ prevod je iz grupe stotina riječi u koje spada pregled, previd, prenos, prekid... u čiji prefiks se ne može uvesti „ije“ jer se gubi smisao. To su vještačke ijekavštine novohrvatskog autističkog jezika kome je glavni cilj distinkcija od srpskog jezika a unazad petnaest godina to oponašaju i neki bosanskohercegovački mediji i javni djeatlnici.
Ali, sve te greške su nebitne u odnosu na to što se toj potvrdi Kulina bana želi dati vanzemaljsko značenje koje ona nema pa se tako ukazani papirić uzima kao svjedočanstvo o državnosti Bosne (sada BiH) koja seže u vrijeme prije nastanka paramecijuma samo što o tome nisu pronađene povelje; uzima se kao znak o ustrojstvu, o zakonima, o ugovorima koje je tada imala Bosna. A o svemu tome svjedoče jedan ofarbani glumčić i jedan regijski fotoreporterčić.
Povelja Kulina bana znak je tadašnje vladavine jednog čovjeka a nikakve države.
U „prijevodu“ se jasno kaže: „kuda ja vladam“ svi oni Dubrovčani po banovini koji hode i koji hoće trgovati mogu to činiti. Ne pominju se granice i dokle je to „kuda ja vladam“. Zatim: „neće biti od mojih časnika sile“ znači da Kulin ima svoju privatnu vojsku, stražu ili silu jer bi inače rekao „od bosanskih časnika“ ili „od banskih časnika“ ili „od državnih časnika“.
Oni koji vole državu BiH ne bi trebali sa toliko državotvornog ushićenja govoriti o potvrdi Kulina bana jer se u njoj nalazi najkonkretniji dokaz o korupciji. Kulin naglašava da će primati poklone za to što je Dubrovniku dozvolio trgovinu i hodanje po Bosni – „a šta mi ko da svojom voljom kao poklon“. Možda je Kulin napisao kakvu Povelju za Elektroprivredu FBiH ili Povelju za Telekom FbiH.
Kulinov državotvorni rad nastavio je, mnogo kasnije, i Tvrtko koji je Bosnu proširio na sve strane privolivši male banove, hercege i feudalce da ga uvažavaju, kao i Mađare, Papu i prekojadranske čimbenike. On je od Dubrovnika direktno primao poklone za svoje potvrde o slobodnoj trgovini dubrovačkih trgovaca po Bosni, da prostiš. Ali je i isposlovao eksluzivno pravo, u odnosu na druge iz Bosne mu, da svoje ovce prodaje na dubrovačkoj pijaci, tj. berzi.
Da li ima nekih u BiH koji bi kopirali Kulina bana?
Lopova i budala ima prekomjerno i na svakom koraku, samo je pitanje gdje će se ukazati.
BiH je nastala potpisivanjem dejtonskog sporazuma. Ne prije. I ne vuče korijene od tih davnina. Mada mogu prihvatiti da je nastala činom međunarodnog priznanja, nešto prije Dejtonskog sporazuma. No, i Kosovo je nastalo međunarodnim priznanjem. A to međunarodno priznanje, kao i sve ima svoj kvalitet, certifikat i upotrebnu vrijednost.

RAZBIBRIGA

Lopova i budala

ima prekomjerno i na svakom koraku,

samo je pitanje gdje će se ukazati.