LAGUMDŽIJA ODLUČIO

DA RAZORI HRVATSKO

NACIONALNO I POLITIČKO BIĆE
Danas je Bakir Izetbegović iznio jednostavnu formulu po kojoj će on, odnosno oni, to jest Predsjedništvo, podržati Borjanu Krišto, za predsjedavajućeg Savjeta ministara, čim dobije 22 glasa koji moraju sadržavati i entitetske većine.
Ako ostavim na strani to da se Bakir Izetbegović zalaže za entitetsko glasanje i u Federaciji, pošto tom pravu Republike Srpske ne može ništa, ostaje čudan prizvuk ove poruke. Samo obezbijedi te entiteske većine a jednu držim ja, moja stranka i stranka našeg Lagumdžije.
Bez obzira što se Bakir javnosti i Borjani obratio kao član P, on je govorio kao portaprol Esdepea i iznio klasičnu ucjenu. Ideš nama na pregovore.
Prethodno se kao fantomski medijsko-esdepeovski kandidat pojavio Martin Raguž. A ptrije toga svima je jasno šta se događalo.
Očito je da Lagumdžija provodi ozbiljan projekt razaranja hrvatskog nacionalnog i političkog bića u BiH. Dio tog projekta je i neprestano optuživanje Čovića za sva zla i Lijanovićeve pare dobijene od države. Lagumdžija i Sarajevski Politički Krug znaju da politički lideri ne padaju s neba pa bi najbolje bilo da se malo uzatvori. Onda više nema povratka. A potrebna je najmanje jedna decenija da se stvori lider pobjedničke stranke. Tako rade i njegovi u Ankari sa onim Kurdom koji je toliko u zatvoru da sam mu zaboravio i ime.
Drugi sektor djelovanja u razaranju Nacionalnog i političkog bića jeste neprestano regrutovanje Lijanovića, Jurišića, Ivanića, Čavića, Kukića. U tu aktivnost spada i licitiranje imenima, kao ovaj put Raguževim. Čovjek se nađe u neobranom grožđu. Ili da kaže da neće da bude predsjedavajući, ili da kaže da ne umije, ili da gleda oko sebe šta će biti. Štagod uradi, na šteti je.
Treći segment, već usavršen, jeste preuzimanje njihovih prava, mjesta i finansijskih tokova. To je već usavršeno sa Komšićem, Pudarićem...
Isto to SPK je pokušavao da uradi Srbima u BiH. I radio je to uspješno do 2006. godine. Kao nus-proizvod dobili su neprimjetno osakaćenje Hrvata.
Razaranje nacionalnog i političkog bića jeste prvi korak ka eliminaciji naroda sa jedne teritorije. Kada birači izgube vjeru da bilo koji lider može da izvede narod iz bezizlazja, onda nekontrolisano i neracionalno rasipaju glasove što onemogućuje pojavu i uspon ozbiljnog nacionalnog vođe. To stanje dovodi do plivajuće podjele glasova u kojem nema konstantnih glasača za jednu opciju i jednu stranku.
U Republici Srpskoj, trenutno, na tom Razaranju najviše rade stranci preko svojih medijskih i političkih ekspozitura. Glavna im je alatka neprestano ponavljanje priče o opštoj propasti, opštoj kriminalizaciji i opštoj besparici.
Zbog nesavršenosti plana Razaranja NIPB, došlo je do zastoja kod Srba ali i kod Hrvata. Da bi se kočnice otklonile, glavnina snaga prebačena je na Hrvate jer se računa da će to lakše da se otkoči a nakon toga će se bez balasta i bez validnog srpskog argumenta o položaju Hrvata, sve okrenuti Srbima.
Na kraju, naći će se već neko da izda onu ahdnamu, DJJM.

KAKO JE SRPSKI
KOLJAČKI GEN
ISKVARIO TURKE
Profdr Rešid Hafizović, na promociji Univerzitetskog informativnog glasnika u Sarajevu, javno je izložio svoje genotalije, nauke o genima kod Srba Koljača a to je objavilo i Sarajevsko Oslobođenje, integralno.
Mrkli profesor Hafizović je jedan od eklatantnih proizvoda Suve Destilacije Muslimanske Žrtve u Bosni i Hercegovini. On je, dabome, samo vrh ledenog intelektualnog brijega u onome što o Srbima misle islamintelektualidi.
Besmisleno je smisleno citirati šta je izgovorio Profdr na promociji tog časopisa kojim će da se doje mladi muslimanski akademci a koji će, ako mu je ovakva uvodna riječ, biti mrklina u međunacionalnim odnosima u BiH. Stoga donosim samo karakteristične šire sintagme.
• Ubilački nagon i genocidni impuls srpskih zlotvora
• Gen koji u posljednjih stotinu pedeset godina već deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom
• To je isti onaj gen prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima Stefana Prvovjenčanog
• To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kadgod može i u svakoj prilici
• Srpske ubojice i zlotvori bili su tek puki izvršioci na terenu onih najmonstruoznijih genocidnih planova što su ih krojili njihovi politički nalogodavci u Londonu, Parizu, Moskvi, Beogradu i, nažalost, u Njujorku, u najvišem tijelu UN
• Prije stotinjak godina devedeset posto ove zemlje bilo je bošnjačko vlasništvo
Ovakva Genijalnost Geneze Gena nikome ne zapada za oko niti se vidi kao problem u BiH. Neki dijelovi PIK-a, pak, glavni problem vide u Retorici vođstva Republike Srpske, kada govore o referendumu, kada spore neustavne, nametnute zajedničke institucije, kada govore o dejtonskim autonomnim nadležnostima.
Profdr Hafizović, i čitavi kordoni vjerskih, intelektualnih i javnih muslimanksih udarnika, stvaraju novu islamsku svijest u BiH koja će imati fundmanet u saznanju da žive posve blizu stoljetnih istrebljivača sa pogrešnim, koljačkim, genocidnim, prirodno ubilačkim genima.
Ako takav srpski gen doista postoji onda je Hafizović njegov direktni nasljednik kojeg je preuzeo onda kad su mu preci prešli na islam. Nadam se da je to bilo dobrovoljno.
Ubilaštvo, istrebljenje, sabljarenje, koljaštvo, na ove slavenske prostore donijeli su Askeri Otomanske imperije. Da bi opstali, Srbi su od njih učili. I nisu samo učili Srbi. Ili možda Hafizović misli da su Otomanski askeri ovdje došli sa visibabama i kaćunima pa ih ti koljački Srbi preobratili u pokoritelje, sabljitelje i na kolac nabijatelje. Pa su u turski jezik ušle čiste srpske riječi: Jatagan, Top, Topdžija, Asker, Megdan, Đozbajidžiluk, Džihad, Džulus, Džaltara, Dušmanluk... i zauvijek promijenile Gene Dobrih Otomanskih Turaka.
A onima što im smeta Retorika:
Ovo, od Hafizovića, nije retorika. Ovo je čista motorika. Poziv za budući rat protiv Srba.

SRBI NA BEHATEU
Nedopustivo je poigravanje takozvane bosanskohercegovačke, zajedničke, televizije sa publikom u Naseobini.
Govorim to povodom činjenice da je utakmica Borac – Makabi prenošena na BHT-u a ne na RTRS-u.
Stari državni štos. Svaka rupa ima ambiciju da jednog dana postane vuklan. Tako i svaka naseobina ima ambiciju da jednog dana postane država. A država se postaje tako što, prvo, nelegalno dobiješ državnu televiziju a onda, drugo, državna televizija počne da prenosi državne utakmice. Državne utakmice su utakmice prvaka Naseobine. Ove godine je to Borac. Poštujem Državu, Borac i državnu televiziju. Razumjećete da to govorim samo zbog onih koji, iz Nekih Ambasada, prate šta retorišu oni iz Banjaluke. To je normativno. Stvarno, to bih sve naudio.
Glavna činjenica nije u tome što je Borac prvak, koji nema pojma o fudbalu, kao i cijela Naseobina, niti u tome što postoji Televizija koja misli da je Država nego u tome što BHT na srpskoj slobodnoj teritoriji u BiH niko ne gleda. A na teritoriji pod kontrolom Behatea, malo ko hoće da gleda Srbe kako igraju nogomet. Tako kaže reporter Behatea. Nogometaši Borca.
Za to vrijeme, dobro, nešto ranije, Erteres, Televizija Teritorije Republike Srpske prenosi utakmice reprezentacije Srbije dok taj Behate prenosi tamo nešto.
Nemoguće je odgonetnuti koja je svrha turanja u oči nogometa gledaocima koje to ne zanima a oduzimanje prava da taj fudbal prenose oni čija bi publika to gledala.
Ako neko misli da se ovako pravi država kojoj će pripadati njeni podanici, nemorate ga ni vaditi, od tog nema ništa.

PUCA FINA UNCA
Kadgod skače zlato u svijetu, ona stavr svjetskoj ekomoniji i finansijama pada.
Jedanaest dana zaredom raste cijena zlata. Fina unca, 31,1 gram zlata, prešla je sumu od 1.600 dolara. 1.601 $. Zlato nije u posljednjih trideset godina raslo jedanaest dana u bloku. Razumijem da se razumije da se ne radi o rastu vrijednosti zlata nego njegove cijene koja znači pad dolara. Paulson, finansijer, prognozira i mogućih 4.000 $ za Finu Uncu.
10. novembra prošle godine Unca zlata vrijedila je samo 1.422 $. Zlatni fondovi u posljednjih petšest godina imaju konstantan prinosni urod od 20%. Znači li to da svjetske finansije i svjetska ekonomija uopšte, godišnje propadaju za petinu. Nema preciznih analiza ali uspon zlata, pad dolara i nevjerovanje u druge valute, kao u zlato, znak je da se potpuno istrošio točak svjetske finansijske koloture.
Zlato je prošlo potpun krug. Od Zlatnog važenja, kada je služilo kao novac, zbog svoje osobine da nema boju, miris i rđu i zbog toga što se moglo korisiti kao blago i kao novac a i zbog toga što ga nema u izobilju kao kvarca ili kao današnjih papirnatih novčanica i njihovih bankarskih naduvenica, preko trezorskog psihološkog pokrića, nekad vrednijeg a nekad manje vrijednog od deviznih rezervi, do današnjeg dana kada se slama Kula od Dolara a druge valute ne žele da zauzmu to mjesto, Euro još nema performanse niti fleksiju i ekstenziju, Kina namjerno slabi vanjski Juan i tako igra drugog igrača koji vlada iz sjene, švicarski Franak nema iza sebe dovoljan opseg ekonomije i transverzala, Jen je, kao i Japan, ostrvo među valutama i ekonomijama, i zlato ponovo postaje roba koju se kupuje kao sigurnost da se novac, šuškavi i u obliku bankarskih izvedenica, neće ucrvati. Obezvrijediti.
Svjetska ekonomija i svjetske finansije, SEISF, otišle su predaleko da bi se zlato moglo vratiti kao novac, da bi se moglo iskovati u neke tanke talire kojima bi se plaćalo sve, od hajnekena do erbasa. Sve se ubrzalo. Zlato je presporo za to.
Ali njegov povratak znači da se sve ubrzalo do uništenja.
Svijet, naročito Amerika, a Amerika su privatni investitori i finansijeri koji vladaju i njome i skoro cijelim svijetom, otkrili su način da produkciju, industrijsku revoluciju, Fordovu beskonačnu traku, zamijene jedinstvenim pronalaskom propasti – Finansiranjem finansiranja.
U tim uslovima nemoguće je primijeniti bilo kakvu formulu o količini novca u opticaju. Ta količina je nekada odgovarala količini roba na tržištu, grubo rečeno. Danas je proizvodnja roba zapuštena, caruju usluge, supraslobodno i nekontrolisano tržište, neobuzdane finansije desuverenitet država, vojna moć, finansijska kancerizacija. A i štampanje novca, primarna emisija, postala je stvar voluntatrizma. Kad ga nestane, kao u slučaju Eura, crkava Grčka i drugi. Ko će danas odrediti količinu novca u opticaju. Npr, dolara. Amerika danas ne razmišlja koliko će da štampa dolara. Ona odlučuje koliko će da štampa dugova. A u svemu, odnosno u moći finansijske neregulative i drugih detektora koji su u vlasništvu te iste Amerike, zaboravljeno je da nešto nije u redu ako najveća svjetska ekonomska i vojna sila ima malu rupu za zaduživanje, iako je ona nevjerovatno beskonačna.
Preko skoka zlata pratićemo, u ovom vijeku dramatičan slom dolara i uspostavljanje novih odnosa finansijske moći. Taj defintivni slom dolara može se očekivati na kraju prve četvrtine ovog vijeka. Troma Amerika neće imati snage da stane i da se preokrene jer je za to potrebna ljudska masa i revolucija. To tamo ne postoji jer je upravljivost i jednim i drugim resursom i mogućnošću, besprijekorna. Ali ni drugi igrači koji izlaze na scenu u novom sjaju, neće biti raspoloženi da zastanu i propuste Olinjalog Ujak Sema.
Ako bude sve najbolje, Amerika će se prodavati, njena ekomnomija i finansije, rasparčana po svjetskim berzama ili kolekcionarnicama. Ali ne za zlato.

MARDOK,
U SKLADU SA NAJBOLJOM
EVROPSKOM PRAKSOM
Kad sam došao iz rata, dabome da sam konstatovao da sam zaboravio sve o novinarstvu koje sam u prethodnom životu praktikovao, i od kojeg sam petnaest godina korokruvario. Onda su došli Oescederi i drugi Inglezi i počeli da me uče novinarstvu. Mene i još stotine gologuzih, u pogledu znanja o društvu, golomudih, u pogledu fakultetskog obrazovanja, golotrbih, u pogledu karaktera, ideje i morala. Mediji moraju da se privatizuju, vele Inglezi. To je u skladu sa najboljom evropskom praksom. S malim pojašnjenjem. Ja sam bio ministar informacija, STJI. Informaciono. A ti golotani su bili kursisti novinarstva koje treba da donese svjetlost u mračni komunistički medijski balkanski afganistan. Onda su nastali privatni mediji, sva sila, u Tripl M.
Kao propali komunistički novinar, bez nostalgije, ali i bez anestezije udivlenijem Najboljom Evropskom Praksom, gledao sam sa strane kako ljudi koji mrdaju usnama i cakle očima dok čitaju, postaju medijski magovi, moguli, vlasnici medija, vjesnici sloboda, praktičari NEP, pluralisti, demokrate, nezavisnjaci.
Svjedoci ste da je, ovaj put govorim o medijima, sve otišlo u sanader.
U međuvrmenu izumrli kretenoidni gologuzani, golotrbani i golomudani, jadalai su se kako nisu bili dovoljno slobodni u slobodi, kako nisu imali sve strane u svojim medijima, kako im država ne da informacije a političari mito i korup. Pa su počeli da se amsterdamizuju. Fiksaju se alkoholom ili daju guze za genguze.
Ja sam trijumfalistički ćutio. Može to da se tumači i kao hrvatska riječ. Osjećao sam. Ćutio sam septički miomiris jedne opsjene bosanskih i hercegovačkih budala koje su poletjele da osnuju media ovo, media ono, nezavisno ovo, nezavisno ono. Nezavisnu Onu Stvar. Danas imaju tiraž u Tripl M. A što tek imaju remitendu. A Bakira. A Dušku. A Bože pomozi.
Onda vidim ukinut neki ingleški medij. Štampani. Star 170 skoro godina. Malo se zainteresujem. Ko to tamo zajebava najbolju evropsku praksu. Onda vidim Mardok. Mogul. Magnat. Mardok je inače riječ nastala za posebnu vrstu ljudi koji su bili marljivi na dokovima. Marljivi doker. Takav je bio i Mardok. Radio na dokovima, zaradio velike pare i pokupovao po svijetu sve od one stvari gore i od one stvari dole. I odnekle i donekle. Na drugim dokovima su radili Soroš, Rokfeler i druga sirotinja.
Inglezi su oduvijek imali tu najbolju evropsku, dobro, ostrvsku praksu. Šta će državi novine. To je uredu. Dok novine ne uzme neko ko će da naguzi i državu. Jer, sa ukidanjem novina, tih Old Njuz, neki njihovi su otišli u zatvor a direktor Britiš OBA & SIPA podnio ostavku. Pipci otišli do Kamerona i dalje.
To je ta medijska trka za kapitalom, tržištem, i tiražem. A u stvari, bila je to rovovska, stacionarna, borba za moć u društvu i državi. Umjesto kvaliteta informacija, forsiran je kakalitet. Po svaku cijenu. Po cijenu prisluškivanja. Slobode i ljudska prava i građanska privatnost pogaženi.
Kakav je kakakvalitet tog medijstva jasno je iz biografije izvjesne Rebeke koja je u ćorci zbog tog prisluškivanja koje nije odobrio Bivši Engleski Barašin a ni neka tamo Engldžida, niti Tročlano predsjedništvo. Rebeka, po njenim fotkama, jedna je od Vještica iz Ipsviča. Liči na polovnu holandsku prostitutku. Ili dozericu koja peti put pokušava da se očisti pa je ovaj put obojila kosu u novu boju. Ona je pokušavala da završi neke studije u Sorboni ali o tome nema vijesti. Počela je u tim nekim novinama kao sekretarica pa je onda pisala te inelektualne trač rubrike. Pa ju je onda Mardok postavio za direktora internešnel nečega. Ta praksa je i kod nas. Napr, čuvar pruge, ima stotina slučajeva, postao je šef neke pružne dionice u međuvremenu završivši nekako građevinski fakultet. Sjajno, samo što su sve željeznice na Balkanu propale. Iz toga svega mogu da zaključim, istorijski, Kakva sekretarica takav Mardok.
No, koliko je neotkrivenih mardoka. U koliko je društvenih i državnih katakombi finansijski neoliberalni kancer pustio pipke. Ko vlada Ingleskom i drugim inglesijasima po svijetu. Ko sere o medijskim slobodama, o tome da ne smiješ ni da prdneš u blizini medija, ko ejakulira najbolju evropsku praksu, ko misli da kompanije, koncerni i konzorciji, najčešće poluvidljivi, vladaju medijima radi sloboda i profesionalne žurnalistike.
A danas Marljivi Doker izjavljuje da ga je sram. Sram je skraćenica od Srati Malo.

GEORGIJ PLEHANOV LATINOVIČ
I KARL KOPANJA ULJANOV
Nije važno da li je socijaldemokratija crvena ili bijela, važno je da jede antisocijalne i protivdemokratske aždaje. A najvažnije je, Graždanine Latinoviču, da vlada. Jer ako ne vlada, onda je to mlatimudna socijaldemokratija, dupečešna socijaldemokratija, salonska socijaldemokratija. Ne budi primijenjeno.
Dakle, Đorđe Latinović je objavio putokaznu kolumnu u Nezavisnim, otkud baš u Nezavisnim, STJN, Nezavisno, o lijevim skretanjima i sretanjima a u povodu kaldrmlagumdžijske prodvale kako je Socijalistička internacionala, u Atini, na mjestu zločina, odlučila da Esenesdeu da posljednju opomenu pred crveni karton. Isključenje.
Da li da kažem šta mislim o SI ako su Lagumdžijini bjelogardejci njeni portparoli i vratari na Balkanu.
Uglavnom, u Eri Naručenih Tekstova, a takvi se ponekad nezavisno potkradu Nezavisnim, i ovaj mi se učinio takvim. Ako izostavim opšte Latinovićeve teorije o članstvima u velikm asocijacijama, o tome da su prije dva mandata vladali pa će možda i opet, o tome kako Jedinstvena Rusija ne može da zamijeni Socijalističku internacionalu, a ni Lagumdžija Abramoviča, dodajem ja, ono što ima veze sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata jeste taksativni katastar zamjerki koje ovdje Graždanin Latinovič ispostavlja predsjedniku SNSD i Socijaldodikratiji uopšte. Kaže:
• Neprimjerene verbalne prijetnje novinarima
• Minimiziranje i relativizacija genocida u Srebrenici
• Delikatan odnos sa optuženima ili osuđenima za ratne zločine
• Uvredljivi komentari na račun sudija bošnjačke nacionalnosti
• Neodlučnost da se obračuna sa korupcijom i kriminalom u vlastitim redovima
• Socijalna neosjetljivost nekih mjera Vlade
Baš da je Graždanin Latinovič u svim ovim tačkama optužnice u pravu, ni jedna od tih stvari nema veze sa socijaldemokratijom. Ta salonska, knjižna, papirnata i intelektualisana socijaldemokratija ne može da ostane u sedlu. Dok ona bogalja šumom, problemi svijeta, vijeka, ekonomije, socijale i kapitalaždaje, jure autostradama.
Socijaldemokratija je način upravljanja društvom. Socijaldemokratija nije ukrasna kutijica za nakit, sa namirisanom roza mašnicom. Socijaldemokratija, Moj Graždanine Latinoviču, mora da ima odgovor na sva pitanja a ne samo na lijepe žurnalističke, ekološke i deklaracijske podupite.
Pri tome, nema više radničke klase. Postoje samo osiromašene iskapitaljene, otuđene, ponižene široke narodne mase. To je problem socijaldemokratije danas. Ona mora stvoriti državu koja će socijalno upravljati kapitalom i tržištem, koja će se brinuti za svoje najšire podanike a ne za Mardoke, Soroše, Rokfelere...
Nije usrano novinarstvo problem socijaldemokratije. Novinari danas, u eri interneta, u eri moći kapitala, u eri privatizovanih medija, znače manje nego udruženja pčelara. Da znače više, ne bi dozvolili da im se ukine list star 17o godina. Ne bi podnosili naručivanje tekstova i serijala, ne bi satanisali Srbe, Gadafija i Sadama. Kad zatreba nekome.
Novinari moraju da se izbore. Ili neka izgore.
Socijaldemokratija nije metar za genocid pa ni u Srebrenici. U Srebrenici se nije dogodio genocid.
Optuženi i osuđeni za ratne zločine. Kako se drugi odnose prema svojima tako i socijaldemokrati prema svojima. Uzgred, za vlasti Nezavisnih socijaldemokrata, više ih je dobrovoljno otišlo u Hag nego što su oni drugi svojih pitali za zdravlje. No, ništa od toga nije mjerilo za socijaldemorkatiju.
Uvredljivi komentari. To je problem nacionalnog pitanja, da ne kažem Otomanskog pitanja, u BiH, Kadija te tuži, Kadija ti sudi, a ne nacionalizma, fašizma ili rasizma kako to masovno etiketira socijaldemokratsko Sarajevo.
Obračun sa kriminalom i korupcijom u vlastitim redovima je slogan koji, Moj Graždanine Latinoviču, podsjeća na Kominternu. Ako sam krimilac, hoću da me sudi samo moja Partija. Da li. SNSD je stvorio uslove, instrumentarijum i okruženje da redovni nadležni organi rade svoj posao. Nema partijskih progona kriminalaca.
A socijalna neosjetljivost Vlade. Da vlade Esenesdea nisu socijalno osjetljive, ne bi dobile četiri posljednja kruga izbora. Za Nezavisnu socijaldemokratiju u Republici Srpskoj, i dijelom u BiH, glasaju samo socijalnoosjetljivi. Glasa sirotinja.
A na stranu sve što sam rekao. Vrednije od svega, pa i od članstva u SI, jeste činjenica da SNSD ima pet žena načelnica opština u BiH. I to je jedinih pet.
Mi gradimo Lijepu Socijaldemokratiju. Lagumdžija i SI neka grade kakvu žele. Naše žene su ljepše od njihovih (ovo je samo za još jednu nesocijaldemokratsku stavku iz bilježnice Graždanina Latinoviča).

SAD ĆE I KURDI
DA VIDE ŠTA JE VALTER
Iz Turske je, od Erdogana, stigla vijest o novoj demokratskoj platformi, o savremenom unutarsusjedskom odnosu, o prostranstvu tolerancije.
Kurdi će platiti visoki cijenu.
Rekao je Erdogan nakon kurdske zasjede u kojoj je stradalo sedam turskih vojnika. Dabome, oni koji su postavili zasjedu, koji su je instrusiali i koji su nagovarali na nju, i hjeli su da Erdogan tako reaguje. Vjerovatno to najmanje odgovara Kurdima ali zato odgovara mnogima izvana. Turska će umjesto Otomanske stabilnosti imati unutrašnju nestabilnost. Knjižiće joj se opet istrebljenje ili neka slična kategorija štogod poduzela prema Kurdima. Evidentiraće se da njena spoljna politika ne može da bude uspješna kad ne može da riješi unutrašnja pitanja. Osim silom. Mnogi će likovati. Zabavite se malo o sebi. Pustite nas ispod te Stabilnosti. A moguće je i da je sama Turska inspirisala, na neki, način, zasjedu. Možda je neki Oglu procijenio da je sada najbolja prilika da se Kurdišu Kurda. Ako Palestinci dobiju Državu, ako ode KapaliKipar, bolje je ne imati Kurdsku Demokratsku Autonomiju u njedrima. A i dok traje Degadafizacija Libije, možda je dobro, u zavjetrini, izvršiti deratizaciju terena. Kako to otomanski zvuči.
Kakogod bilo, ostaje ključna rečenica Kurdi će platiti visoku cijenu.
To je ta Turska koja je jedna od perjanica Nato pakta u tim bliskoistočnim avlijama. Libija će Platiti visoku cijenu. Irak će platiti visoku cijenu. Beograd će platiti visoku cijenu. Za Iran se još preračunava. Ta Turska koja se zalaže za ravnopravnost nacija u BiH. I za ravnopravnost Sandžaka.
Znam šta bi nekolicina sarajevskih vezira dala da može upotrijebiti ovu rečenicu. Sa nešto izmijenjenom početnom imenicom. Neću da kažem na koje mislim da nebi bio optužen da suzbijam otomansku nostalgiju. I negiram Genocid Nad Jermenima.
Zbog te nekolicine, a povodom Istorijske Platforme Erdogana, svako normalan na Balkanu, treba se kloniti Turske.

SARAJEVO TREBA
DA UČI OD REPUBLIKE SRPSKE
Sarajevo nikada neće imati dobre odnose sa Srbijom. Ni kada to bude uslov za ulazak u EU. Ako ikada do toga dođe. I za Srbiju i za BiH.
Sarajevo svoj odnos prema Srbiji temelji i temeljiće na sebičnom argumentu Žrtve Agresije i Opkoljenog Granatiranog Grada. I diktira takav odnos i BiH. Sve ustavne relacije Republike Srpske sa Srbijom proglašavaju se separatističkim koracima Otcjepljenja i Prisajedinjenja Beogradu. A bilo kakvi hrvatski kontakti sa Beogradom su kolaborcija sa četnicima.
Sarajevo od Beograda traži samo pokriće i odobrenje za politiku Jedna Bosna – Jedno Sarajevo. I eventualno dresiranje Srba u Republici Srpskoj na vječnu pokornost, poniznost i podvornost. Sve osim toga pod sabljom je. Nedavni boravak Predsjednika Srbije u Sarajevu dobar je primjer.
Republika Srpska, pak, razvija sa Beogradom partnerske odnose. Bez obzira ko je na vlasti. I sa Koštunicom. I sa Tadićem. Jučer je u Banjaluci bio Nikolić. Dobro, i njemu treba posjeta Republici Srpskoj. Biće izbori.
Republika Srpska ne gleda ko je na vlasti u Srbiji. Kao ni u Hrvatskoj. Bitno je samo da ne diktira Srpskoj, da ne uvodi sankcije i da je ne pljačka, kao što je to radio Milošević.
Zato je i Nikolić dobrodošao u Banjaluku. Jer je došao vlastima koje predstavljaju volju birača. Ne bi bilo dobro da je razgovarao samo sa opozicijom.
Takve odnose bi sa Beogradom trebalo da ima i Sarajevo. To je ulog u budućnost.
Osim ako Sarajevo budućnost vidi potpuno drugačije od one koja je realna.