ISTINE DOLAZE

Ivan Fumić, partizan, antifašist, iz Hrvatske, prozvao je nedavno u Jasenovcu katoličku crkvu za odnos prema tom ustaškom stratištu iz Drugog svjetskog rata, rekavši: Žalosno je, ali istinito, da su ustaše imale izdašnu pomoć većeg dijela katoličkog klera koji i danas kao posljednji bastion brani taj poredak.
Katolička crkva, osim na nivou lokalnog župnika, nikada nije došla u Jasenovac. A pobijenim fašistima, ustašama, četnicima i kolaboracionistima u Blajburgu, posvećuje „papinsku“ pažnju. To je nagnalo Fumića da im kaže istinu.
Kardinal Bozanić, glavni katolik u Hrvatskoj, odgovorio mu je, u skladu sa najboljom golootočkom praksom, da u Fumićevom istupu ima elemenata za državno tužilaštvo. To znači: za zatvor.
Rekao je, poslije u intervjuu, Fumić još jednu istinu iz ustaškog vremena: 240 hiljada Srba prisilno je pokatoličio ustaški režim NDH, uz logističku podršku katoličke crkve.

*

Ibran Mustafić, Srebreničanin, autor knjige Planirani haos 1990 – 1996, koji Srbe zove četnicima, što znači da nije neki liberal, rekao je u intervjuu Danima: Planirani haos na prostoru čitave BiH, pa i u samoj Srebrenici, planiran je u Sarajevu. I sve naše golgote i sve naše propasti idu iz Sarajeva. Čovjek koji je planirao haos u BiH zove se Alija Izetbegović. On je planirao i haos u Srebrenici... ali da svako zna da je Alija Izetbegović najveći grobar ove deržave. Ja sam ubjeđenja da je on jedan od najvećih zločinaca nad muslimanskim narodom u BiH.
Sličnu ocjenu sam za Karadžića i Miloševića, u odnosu na Srbe, dao u svojoj drugoj knjizi Esenesdum iz edicije Politički ljetopis. Dijelom to objašnjavam i kroz koncept Kriminalizovane Odbrane Nacije o čemu je tekst već ranije došao na ovaj blog.

*

Milorad Dodik je na OBN televiziji parafrazirao svjedočenje jednog haškog svjedoka koji je rekao da je sve ono što se sutradan dogodilo u Srebrenici veče prije dogovoreno u prostorijama opštinskog odbora Esdeesa u Bratuncu.
Esdees se naljutio i u saopštenju zatražio ostavku. Smiješna pojava, Esdees.
Još dok sam bio u rovovima, govorio sam borcima da ne pucaju na civile jer to nije ljudski, da ne napuštaju liniju živi jer je onda svaka žrtva do tog trenutka uzaludna i da ne kradu i pljačkaju jer to SDS radi mnogo bolje od nas, boraca. Samo jedan borac u cijeloj brigadi bio je član te kamarile. Zbog toga sam ponosan na svoju brigadu.
Govorio sam im tada, još nije bilo Srebrenice, da je Esdees navukao na Srbe hiljdugodišnju ljagu opsadom i granatiranjem Sarajeva. Srebrenica je nadmašila Sarajevo. Govorio sam im da su Srbi svašta činili kroz istoriju, najviše sebi, ali da tako nešto nikada nisu radili i to istorija ne može da oprosti.
Dakle, ostaje, uz sve ostalo, činjenica da su se ta dva zla dogodila za vrijeme apsolutne vlasti Esdesa koji je mučki iskoristio kolektivan strah srpskog naroda pred naletom sjedinjenih šahovnica i Esdea-zastava i proklamacija o šahovnici na Drini, i preuzeo sve u svoje ruke, od pljačke i para, do života i srpskih teritorija.
Bez obzira i da je sve urađeno mimo znanja Esdeesa, ta stranka je odgovorna, pred Srbima, prije svega.
Sastavni dio Dejtonskog sporazuma trebala je biti zabrana Esdeesa, zbog ovoga o čemu govorim, Esdea, zbog onoga što govori Mustafić, i Hadezea, zbog toga što je koketirao sa onima o kojima govori Fumić.
Da je BiH dobra zemlja, donijela bi i danas takvu zabranu.
Da Republika Srpska ima takvu nadležnost, zalagao bih se da se zabrani Esdees.

*

Istine, velim.
Sa istinama je uvijek problem u ljudskom trajanju.
Istina o dobrom ne treba nikom, istina o zlom nekom je jad a nekom marketing.
Čim se nešto dogodi, za istinu je kasno.
Istina, i kad stigne, najčešće ne služi kao nauk već kao vježba za još teže zlo.
Istine koje stižu na rate i sa zakašnjenjem, a tako je uvijek, uvjeravaju nas u onu tezu po kojoj znamo kakva će biti budućnost ali ne znamo kakav će biti prošlost.
Za najveći broj istina kasno je. Najbolje bi bilo da se nisu ni dogodile. Jer, istina o zlom vuče još veće zlo.
Naš zadatak je, ipak, da dođemo do istine, bez obzira što ćemo se sa njom, sizifovski, ponovo skotrljati do samog dna. Bez istine, neljudi bi zemlju premrežili. Sa istinom razumijemo ko smo i šta smo radili pa i kuda idemo, iako to saznamo pred kraj.
Ni jedna istina ne može spriječiti neko buduće zlo. Ali može onemogućiti staro zlo i stvoriti nove ljude. Ako i oni čine zlo, mi barem nismo za to krivi.

ZLOČIONICA

Ministar Kasipović sad smeta Bošnjacima.
Učtivo je obrazložio da se obilježavanje stradanja, izložbom i spomen pločom, muslimana Bratunca ne obavlja u tamošnjoj osmoljetki, jer, rekao je: škola je za vaspitno-obrazovni rad sa djecom.
U toj školi su u ratu jedno vrijeme bili zatočeni, premlaćivani, mučeni i ponižavani bratunački muslimani.
Agresivni bošnjački revanšizam nastoji, na svakom mogućem mjestu, stradanja i žrtve iskoristiti za nadzemaljsku zavadu živih i proskribovanje Srba kao dželata, zločinaca i istrebljivača. O tome svjedoči i taj mali slučaj u Bratuncu ali i onemogućavanje da se neke spomen ploče postave u Sarajevu, na zgradu u kojoj su bili zatočeni Srbi a koja nije škola, opšta povika na podizanje krsta na Zlatištu kojim bi se obilježila stradanja sarajevskih Srba, suđenje u sarajevskom zemljanom sudu za ratne zločine pretežno Srbima, neprocesuiranje i nesankcionisanje prvih zločina u BiH, na Baščaršiji, u Sijekovcu...
Agresivni bošnjački revanšizam nastoji od BiH stvoriti jednu veliku zločionicu u kojoj će se učiti jednostrana istorija žrtvenog muslimanskog eksluziviteta i srpske urođene genocidnosti.
Trebalo bi imati smisla za svestranost ljudske muke i stradanja u BiH, ili, barem, realiteta i relativiteta krivice koja se svakom zemljom širi kao nuklearno zračenje. Bez obzira što je žrtva uvijek žrtva a dželat uvijek dželat, ta činjenica se u ovakvoj vrsti istorije temelji i na obrnutim ulogama, i po nekoliko puta, kroz sve te vijekove.
Apsolutno treba zapamtiti i obilježiti sve žrtve, pa i Bratunačke. Ali nema niko pravo zloupotrebljavati djecu i školu. Da li se može biti sigurno da se kod te djece nataj način izaziva samo sažaljenje i saosjećanje? Ili poniženje, inat, osjećaj krivice i drugorazrednosti što će budućnost prepoznati kao novu klicu sukoba i krvi.
Zašto niko iz tog agresivnog bošnjačkog revanšizma ne podigne negdje i spomen ploču rahmetli Aliji Izetbegoviću sa natpisom, npr.: Ovom zemljom hodio je A.I. koji je rekao da će za Bosnu i Hercegovinu žrtovati mir.
To jest, živote i ljude, dodao bih ja sprejem.

IZDVAJANJE
ADILA OSMANOVIĆA

Ne razumijem manjeg potpredsjednika Republike Srpske, Adila Esdea Osmanovića.
Njegov najnoviji politički program može se svrstati u subverzivnu razgradnju svega postojećeg a sadrži svega nekoliko riječi: Svi političari iz BiH treba da rade na izdvajanju Srebrenice iz Republike Srpske. To treba da urade administracija Ujedinjenih nacija, Evropska unija i međunarodne institucije koje su u najvećoj mjeri odgovorne za genocid.
Ne razumijem Adila Osmanovića jer on ne razumije nekoliko činjenica:
· Kandidovao se i pobijedio na izborima za potpredsjednika Republike Srpske a hoće da je raskomada, rasparča, ukine...
· Izjavu daje u banjalučkim Nezavisnim novinama koje u Federaciji čitaju samo oni što moraju tako da je odjek, kod onih koji bi trebali da je čuju, minimalan
· Izjavu daje čitaocima u Republici Srpskoj i navlači na sebe bespotrebnu mržnju čime samo dalje dijeli ljude a i BiH
Adil Osmanović je još jedan od junaka iz one moje popodnevne priče sa gradilišta Ćuprije na Drini, koji se vesele što Drina, ili loša vila, noću sruše ono što neimar i robovi danju sagrade.
Ali, Adil Osmanović je, što je mnogo tragičnije, uzorak sifilistične, sidične i kanecerogene političke svijesti koja je preplavila Sarajevo i federativnu okolinu u ratnom i poratnom dobu, sve do današnjih dana. Njena kancerogenost je u imanentom samorazarajućem rezonu da neko drugi treba da za njih uradi ono što oni misle da je pravično. Stečeni sindrom izgubljene političke kreativnosti očituje se kao destruktivni osvetnički koncept a ne kao kreativni ispredvremenski politički koncept razvitka i napretka što jedino legitimiše politiku kao organizovanu ljudsku djelatnost u zajednici.
Taj carigradski, stambolski, austrougarski, sindrom čekanja katul-fermana stvorio je od ovog prostora podaničku šikaru u mračnom vilajetu koja se teško može civilizovati, evropejizovati i integrisati.
U dalekoj budućnosti zamišljam Adila Osmanovića kako kampuje pred uredima u Briselu i moli da Savjet ministara Ujedinjene Evrope izdvoji Mjesnu zajednicu Vrbanja iz banjalučke opštine.

TERAPEUTSKO

ZABORAVLJANJE

ŠIPTARA

Talijanski FIAT, izašavši iz teške poslovne, koncepcione i finansijske krize, došao je u Kragujevac i prekinuo višegodišnju agoniju nekadašnjeg srbijanskog dženeral motorsa. Kragujevac je, bre, dao zemljište za džabe i bacio u vetar takse i opštinske namete pa su Srbija i FIAT osnovali novo zajedničko preduzeće koje će proizvoditi automobile srednje i bolje klase i prodavati po siromašnijem dijelu Evrope.
Omrznuti Bernar Kušner, Francuz, saopštio je da je Francuska pokrenula inicijativu, koju je podržalo 17 država Evrope, da se građanima Srbije omoguće besplatne vize. Bez obzira što će Radikal Nikolić reći da je to šarena laža jer mali broj Srbijanaca putuje negdje, a i kad putuju imaju para za vize, i bez obzira što je ovo trebalo uraditi nekoliko godina ranije uz uključenje i BiH, vrijedi zabilježiti veliko jedinstvo u proklamovanju te odluke.
Mogao je i neki drugi koncern doći prije koju godinu u Srbiju, i u BiH, i ovdje izmjestiti neku svoju proizvodnju koja ne može da podnese troškove Zapada. Ali nije. Da li iz toga treba da izvučemo zaključak da treba da uzgajamo radikale, da isprepadamo Evropu a onda ona donese šargarepu?
Oba poteza EU treba analizirati u svjetlu srbijanskih izbora. Mada je Fiatova investicija uslovljena čistim ekonomskim razlozima unutrašnjeg oporavka i vanjske potrebe za novim tržištima.
Ali ova i druga evropeizacija Srbije, uključujući i separatno priznavanje nezavisnosti Kosova i isto tako separatano potpisivanje Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji, sračunata je dugoročno sa očekivanim efektom sbijanksog i srpskog zaboravljanja Šiptara i Kosova.
Odustvo koncepcije za rješenje srbijanskog problema Kosova i srpskog problema na Kosovu, unazad mnogo decenija a možda i cijelog vijeka, dovelo je do stanja u kojem je Srbija samu sebe vezala u kosovski čvor kojeg je mačem presjekao NATO i Svemogući Američanin. Dogodilo se ono što je moralo da se dogodi a iz čega se mogao izvući samo maksimum da se srpski sjever Kosova entitetski zaštiti ili poptuno pripoji Srbiji. Ali i dogodio se problem zaborava kojeg potenciraju izbori sa višekratnim sloganom: Mi nikada nećemo priznati nepostojeću državu Kosovo.
Taj slogan ne znači ništa jer ne znači da je Kosovo dio Srbije, ne znači da Kosovo nije država ako nije priznato od Srbije, ne znači da Kosovu i treba nešto više pa i srbijansko priznanje. Kosovu i Svemogućem je dovoljno da je Kosovo država-baza.
Evropski projekt zaborava Šiptara nadomjestak je projekta kojeg je trebala provesti Srbija sama. U Srbiji se trebao pojaviti lider, mnogo ranije od onog Požarevca sa „Niko ne sme da vas bije“, koji će saopštiti da se Srbija treba riješiti Kosova po sljedeću cijenu: nadoknaditi ulaganja, sjeverna područja ostaju u Srbiji, drugim srpskim područjima i kulturnim arealima omogućiti apsolutnu autonomiju vatikanskog tipa...
Pošto je za to sada kasno, Evropa mora da navede Srbiju da zaboravi Šiptare i Kosovo. Da li će imati uspjeha pokazaće, jednim dijelom, 11. mart.

KAKO SE POMOĆNIK MINISTRA
IGRA DRŽAVNOG CENTRALIZMA

Pomoćnik ministra spoljne trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom, u Savjetu ministara BiH, Dušan Nešković, koji je, koliko se sjećam, nedavno zauzeo to mjesto, dao je važnu „državnu“ izjavu iz svog resora: „Procedura usvajanja državnog zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju je pri kraju“. Još je rekao da će ta neka kancelarija za harmonizaciju sistema plaćanja biti samo prelazno rješenje jer BiH mora formirati centralno tijelo za kontrolu plaćanja podsticaja poljoprivredi. Sada to rade kantoni, entiteti i opštine.
Novinar je zakajmačio da slijedi uspostava informacionog sistema i usvajanje državnog plana ruralnog razvoja.
Narečeni pomoćnik, koji ima ulogu službenika u toj nevladinoj organizaciji zvanoj Savjet ministara, očito se uživio u vođenje politike i kreiranje države koje nema. To o čemu govori pomoćnik, „koji rukovodi oblastima poljoprivrede i ruralnog razvoja“, potpuna je nadležnost Republike Srpske i apsolutno je područje politike kao prethodnog odlučivanja i saglasnosti. Djelatnost pomoćnika je samo administrativni posao a ne politička kreacija.
Stoga je bespredmetno da pomoćnik ministra upotrebljava sintagme „državni zakon“ i „centralno tijelo“ i da prijeti da bez toga nema pristupa fondovima EU za poljoprivredu.
Republika Srpska, konkretnije: vladajuća politička snaga, jasno je rekla da između evropskih integracija i očuvanja nadležnosti Republike Srpske, prednost ima očuvanje nadležnosti. Evropska unija ne može zahtijevati unutrašnje promjene koje potiru ustavni mozaik BiH, odnosno neustavno oduzimaju nadležnosti Republike Srpske.

Ako i može zahtijevati, onda neće od pridruživanja biti ništa.
Poljoprivreda, a osobito ruralni razvoj, u Dejtonskom sporazumu i njegovom ustavu za BiH, u nadležnosti su entiteta.
Otkuda Procesu pridruživanja i stabilizacije i jednom pomoćniku ministra pravo da to mijenjaju.
Osim toga, pomoćnik ministra nije otišao gore da pravi državu jer ga na to nije obavezala ni Vlada Republike Srpske, ni Narodna skupština. A i da jesu, to mu ne omogućuje Ustav.
Pomoćnik se lagodno uživio u svoju „državnu“ funkciju kao što se u prvih pet godina ovog vijeka, za vlasti SDS/PDP, uživjelo na stotine njih i omogućili nelegalan i neustavan prenos nadležnosti. I kapom i šakom. U tu špansku sapunicu uživijeli su se i mnogi predstavnici BiH, u ime i iz Republike Srpske, u evropskim tijelima i komisijama, mnogi iz vladine administracije u Republici Srpskoj, koje smo nevoljno naslijedili, koji u sarajevskim komisijama i tijelima učestvuju u procesu kreiranja državnih tijela.
O tome o čemu govori pomoćnik, opasno je i samo pominjanje jer domaći i strani akteri centralizacije i unitarizma i taj vokabular uzimaju kao gotov pristanak i svršenu stvar.
Fondovi EU za poljoprivredu su kratkotrajna priča.

Republika Srpska je trajna priča.
Poljoprivredu u Republici Srpskoj neće razviti nikakvo državno centralno sarajevsko tijelo jer to, jednostavno, i kada bi mi htjeli, nije moguće. Poljoprivredu može razviti samo onaj ko posjeduje zemlju za poljoprivredu. A to je Republika Srpska.
To neko državnom pomoćniku treba da objasni.

ŠTA DONOSI EUINTEGRACIJA

Da li je inflacija samo poskupljenje hrane i energenata ili je inflacija znak bolesti ekonomije koja se liječi štampanjem novca za kojeg nema pokrića u robama i stvaranju vrijednosti, pitanje je za specijaliste.
Ja mislim da višak cijena nije isto što i višak novca.
Višak novca je problem pojedinačne ekonomije, njene bolesti i nadležnog tijela za štampanje novca, takozvanu primarnu emisiju.
Višk cijena može da bude i znak viška novca ali samo ako se pojavljuje na tržišnim segmentima nad kojima ekonomsku i političku vlast ima vlasnik teritorije. Ali može da bude i znak planetarnog razlivanja krize i podjele globalnih ekonomskih pogrešaka, strukturnih ili namjernih, i siromaštva, na što veći broj siromašnih.
Ovaj drugi fenomen sada je upravo u toku bez obzira što ga iz G10 nazivaju inflacijom koju podstiče poskupljenje hrane. Generativno jezgro tog fenomena nije u rastu cijena hrane jer ne postoji novčana emisija samo za proizvodnju hrane. Ono je u deficitnom finansiranju ratova i operacija u svijetu (Irak itd.) koje direktno utiče na proizvodnju i cijenu sirove nafte a dalje na širok spektar derivatnih energenata i žilni sistem opskrbe proizvodnje i međunarodne trgovine.
To što oni zovu inflacijom, u petnaest zemalja eurozone, povećalo je cijenu hrane u martu za 3,6%. Skok cijena hrane posljedica je loše politike glavnih planetarnih igrača i širi se kuglom kao usporeni film o cunamiju. Jasno je da je taj mehanizam kreiran, ili samokreiran, da raspodijeli troškove ramboovske igre vatrom i ratom na što veći broj aktera. Tako se gubitak u jezgru znatno smanjuje o ostalima se povećava za „samo“ nekoliko procenata kakvih su pomenutih 3,6%.
Razlivanje troškova ili smanjenje inflacije o kojoj govori G10, ne može se usporiti i suzbiti otvotrenom tržišnom utakmicom koju donose i omogućuju bescarinske granice i integracije.
Otvorena tržišna utakmica podrazumijeva jednake startne osnove i jednake uslove za sve. Bescarinska gumica u jednom ekonomskom trenutku pred tržište stavlja igrače različitih snaga i startnih pozicija što se ne može korigovati fondovima ili nekim drugim ekonomskim vatrogasnim mjerama.
To najbolje pokazuje planetarno razlivanje cijena nafte. Naftno gorivo najjeftinije je u Venecueli i Iranu. Ali to su za svjetsku ekonomiju drugih segmenata nebitne zemlje. U SAD, galon benzina u martu je bio 3,45 $, u Evropi 8 $, u Siera Leoneu 12,03$. U litri benzina stvar stoji jasnije: u BiH je cijena dvostruka u odnosu na SAD.
To znači da siromašni plaćaju troškove igre ratom, vatrom i naftom.
Nedavno su eksperti anlizirali položaj Hrvatske pošte koja se nalazi pred otvorenim vratima na koja mora izaći u potpunu libaeralizaciju tržišta. Zaključak je: bez ozbillje restrukturacije pošte, koja je čak u rastu, ulazak u liberalizaciju bio bi čista propast.
Liberalizacija poštanskog tržišta zahtjev je evropske unije i zanči da država više ne smije davati subvencije iz budžeta. To dalje znači da je Hrvatska pošta sama u kavezu krvoločnih lavova. Problem je u tome što restruturacija ne može pomoći jer u Hrvatskoj na jednog stanovnika pošta dostavlja 83 pošiljke godišnje. U Švedskoj 503. A upravo je Švedska, zajedno sa Danskom i V. Britanijom, područje potpune liberalizacije kakvu zahtijeva EU za cijelo svoje područje.
Poše Srpske, zbog još manjeg broja pošiljaka, su u još težoj situaciji mada im liberalizacija još nije za vratom.
Moja analiza kaže da ako Hrvatska pošta, ili Pošte Srpske, budu primorane da prihvate euliberalizaciju, propašće uz veliko pitanje da li će kupnjom od strane nekog velikog igrača biti spašene.
Siromašni i oni koji su zauvijek izgubili mogućnost jednake startne pozicije, nalaze se pred dilemom: ili prihvatiti trajni gubitak mogućnosti i plimu tržišne konkurencije bez zaštite ili se zatvoriti u izolaciju za koju ima sve manje mogućnosti i za koju je već kasno.
Dilema siromašnih, koja je i pred BiH, dakle i pred Republikom Srpskom, mora se presjeći korištenjem vlastitih mogućnosti malih dometa na koje integracije ne paze i koje ne regulišu. To znači da se vlastite mane, slabosti i nekompetencije moraju pretvoriti u prednosti. To zahtijeva formiranje drugog sloja ekonomije, ispod primarnog sloja integracija i emisije razlivenih troškova koji stvaraju efekt staklene bašte ili efekt prašinastog neba nakon udara asteroida što će vas dovesti do isparenja ili smrzavanja.
Republika Srpska ima vremena da krene u taj ekonomski projekt stvaranja drugog ešalona ekonomije bazirane na prirodnim prednostima, uslugama, poticaju investicija na ledini, slobodnom zapošljavanju, oporezivanju djelatnosti iz integracijske sfere a oslobađanju djelatnosti iz lokalne nadležnosti.

Ta politika, čija okosnica mora biti zapošljavanje po svaku cijenu, može se voditi kombinacijom tržišnih i jakih regulativnih instrumenata.

Tržište moramo pustiti jakima a ono što ostane osloboditi i regulisati u socijalne svrhe.

Samo radna mjesta mogu otkloniti štetu koju proizvode različite cijene po pojedinim državama i ekonomijama.

JOŠ JEDNA BUDIBOGSNAMICA:

AGRESIVNI ATEIZAM

Izvjesni efendija Smajić, muftija sarajevski, lansirao je još jednu od milion budalaština sa halal oznakom "made in bosnia" - rekao je da je ovogodišnji Dan džamija proslavljen u ozračju povratka "agresivnog ateizma" na scenu.

Prvo, ne znam ko je tu agresivan kad je već ustanovljen taj dan džamija.

Drugo, ateizam niko ne propovijeda i ne zapovijeda, u ovom vremenu i Ovdje, jer ne postoji crkva, džamija ili komitet za ateizam.

Treće, ne postoji Dan ateizma.

Povod mu je, koliko vidim, bila medijska buka oko izgradnje džamije na ciglanama. Postoji protivljenje takvoj ideji, što je posve normalno. Ali, ne postoji agresivno protivljenje.

Znam da su džamije nekada imale svoju funkciju da vjeru, hodžino učenje, dovedu do svakog vjernika pa su građene u naseljima i sokacima tako da se hodžin glas sa minareta može čuti u tom spletu sokaka. Zato je nevjernicima i protivnicima islama izgledalo da ima mnogo džamija.

Danas je zeman drukčiji. Zeman danas gradi osebujnije društvo bez obzira što je etnički čisto. Interesi su disoperzivni i atomizirani. Kolikogod je tačno da džamija treba na Ciglanama toliko je tačno i da ne treba. Jer, ako ima tri i po ili četiri hiljade vjernika, ima i onih koji ne vjeruju - možda toliko, možda više.

Necivilizacijski je zahtjev da svi pripadnici jedne nacije budu vjernici.

To znači da nam bogomolje ne trebaju na svakom koraku. Ako za svoju vjeru ne možeš malo prošetati ili provozati, a za dobro vino i janjetinu možeš, onda to nije vjera.

Muftija sarajevski ne može i neće da kaže da je u pitanju nešto drugo.

U pitanju je najcrnja homogenizacija i pasterizacija ljudske pojedinačne i kolektivne svijesti u Bošnjaka i kod muslimana. Potrebno je izgraditi mehanizam trajnog kolektivnog i inokosnog zarobljavanja, jedan veliki Gvantanamo, za svakoga ko se rodio pod tom nacionalno-vjerskom mušemom, iz koga neće biti nikada i nigdje izlaza.

Zato je bitno izgraditi džamije na svakom koraku i uvesti vjeronauk u dječije vrtiće.

Taj mehanizam logorske vjere stvoriće odanu i lakoupravljivu vojsku za naredne decenije.

Muftija sarajevski, i ini oko i iznad njega, bave se, u stvari, najprovidnijom politikom.

Ali ne žele to da rade pod jednakim uslovima sa ostalima. Neka se registruju ka politička Stranka za džamije i neka idu na izbore sa programom koji već postoji. Svi glasovi i vijećnička ili poslanička i delegatska mjesta, imaju se smatrati validnim i legitimnim.

Ovako, to što se zagovara je ilegalna agresija na pojedinca, bez obzira što je najiskreniji vjernik.

To je galopirajuća sušica za vjersku i nacionalnu zajednicu a o širem društvu, bosanskohercegovačkom, da i ne govorim.

POŠTO JE BLOG JAVNA KATEGORIJA I POŠTO NEKI MEDIJI PRENOSE NEKE MOJE TEKSTOVE, NE OSTAJE MI NIŠTA DRUGO NEGO DA KAŽEM DA JE TO DOZVOLJENO, UZ MOLBU DA SE BAREM KAŽE DA JE PREUZETO SA BLOGA KAKO ČITAOCI NOVINA NE BI BILI U ZABLUDI DA PO NEKOJ DRUGOJ OSNOVU OBJAVLJUJEM SVOJE STAVOVE.

RAZBIBRIGA

NISMO DO KRAJA ISCRPILI MEĐUSOBNO UNUTARBALKANSKO UJEDANJE I NAKILJANJE. NAPRIMJER:

DABOGDA SE JEDNOM PROBUDIO U SOCIJALISTIČKOJ FEDERATIVNOJ REPUBLICI HRVATSKOJ.

RAD NA SKULPTURI "IZGORJELO KRILO"

LJETO 2007.

NAŠI NAFTAŠI

To je nama naša borba dala.

U Republici Srpskoj postoji više od 300 benzinskih pumpi. Za Federaciju ne znam ali situacija nije "bolja".

Najveći dio pumpaša Republike Srpske, naftaša i bizMismena sa velikim M, rodio se u ratu i u postratnoj vlasti Esdeesa. To svakom ekonomskom analitičaru sve govori. Meni to govori da je ogromna količina para opljačkana od države i naroda i stučena u neprofitabilne Mrtve Kapitale Josipa Kozarca. Nekad su, dabome, to bile visokorpofitne investucije za ličnu nekontrolisanu upotrebu, koje su odlile tone i tone kapitala koji je sada opran i kojim se diče njegovi vlasnici kriminalci. Ako za izgradnju jedne pumpe treba samo 3 miliona KM - to je jednogodišnji budžet Republike Srpske. A to znači da je opljačkano mnogo više jer nisu lopovi sve pare dali u pumpe.

Sada su građani, koji su uredno ratovali, svakodnevno bili na liniji i u akciji, došli u situaciju da im ta naftaško-prevarantska rulja diktira cijene nafte i benzina i mimo bjelosvjetskih trendova. Neki naftaš je izjavio da su mu prijetili jer nije podigao cijene na ljestvicu koju je odredilo udruženje tih oktanskih protuva.

Znam da svaki moderni ekonomist može da se naježi na moju priču o potrebi državne regulative i uticaja. Ali ona je i ovdje potrebna. Država bi morala biti regulator tržišta ali ne kroz robne rezerve i slične komunističke projekte koje su takođe ubalegali Ratni Heroji Pljačke. Država mora imati svoju distributivnu naftnu kompaniju koja može obavljati višestruke funkcije: korekcije cijena i tržišta, distribuciju olakšane nafte poljoprivredi, prodaja najprofitabilnijih punktova...

Takvom kompanaijom je lako upravljati jer Vlada imenuje upravni odbor i direktora i - bog te veselio. Ako ne radi kako treba, nađeš boljega, ako radi neregularno, tvoja je inspekcija.

Takva kompanija bi mogla početi otkupljivati posrnule pumpe privatnih nesposobnih vlasnika i okrupnjavati mrežu koju kasnije može prodati pravom evropskom distributeru koji neće ovdašnje kupce tjerati na oktanski bezolovni felacio.

Strani izdajnici su Ovdje nametnuli trulu ideju da sve mora da se privatizuje i sve mora da se samoreguliše tako da državi ostaje samo da daje vremensku prognozu i prati rad semafora.

Razdržavljene ekonomije i opšta anarhoidna deregulacija upropastiće materijalne i produktivne resurse svakog društva pa i ovdašnjeg.

21. vijek je vijek države.

O tome govori regulativa evropske unije koja propisuje i dužinu onih stvari - mislim na banane, mahune itd.

TITO, BAKOVI I ZNAKOVI

Bila je godišnjica smrti Josipa Broza, druga Tita, našeg Tite. Primijetio sam zanimljivih sličica o tome – najzanimljivija mi je bila jedna curica na televiziji koju je neko naučio čak i da, s malo lutanja, kaže da je Tito bio predsjednik socijalističke federativne republike. Sjetio sam se stoput analiziranih detalja kao što je ona utakmica na Poljudu kada su svi plakali na vijest da je umro Tito a nekoliko godina kasnije, ni punu deceniju, rulja u Splitu uz masovnu egzaltaciju davi mladiće u uniformi JNA.
Sjetio sam se i tužne činjenice da niko od ovih provincijalnih plemena, od Gevgelije do Sunčanih Strana Alpi, nije imao ni trunke zahvalnosti za Titove, i komunista, istorijske zasluge za ulazak među države i nacije – jer da nije bilo njega i KPJ/SKJ i FNRJ/SFRJ, mnoge od današnjih nadobudnih nacija teško da bi postojale. O državama da i ne govorim.
Za sve ove godine razmišljao sam o znakovima propasti koja je uslijedila poslije Tita. Radio sam kao novinar TVSA i bio u prilici da pratim život u svim nijansama na velikom prostoru BiH koji se tada zvao Bosanska krajina. Tada nisam čitao pojave do kraja. Danas znam da su to bili znakovi.
Naprimjer:
· Redovi za brašno, deterdžent, ulje... za vrijeme vlade Milke Planinc, vožnja automobila po sistemu par-nepar – ako je zadnji broj parni voziš ponedjeljkom ali ne i utorkom...
· U mojoj emisiji lokomoB&L počeli su se pojavljivati oglašivači sa sjevera Hrvatske gdje su većinski živjeli Srbi
· Na Kočićevom zboru na Zmijanju, književnici su dobijali sve manje prostora a borba bakova postajala sve centralnija manifestacija
E, da zastanem malo.
Ti bakovi su se pojavili i na Grmečkoj koridi koju je obnovio partizanska legenda tog kraja, general Milančić Miljević, i na drugim, manjim, koridama.
Izvještavao sam o svim mogućim događajima, od evropskih izložbi i kulture, preko ekonomskih i političkih afera do proizvodnje numerički upravljanih mašina, ali kada sam došao u situaciju da pratim borbu bakova, takozvanu bodljavinu ulitanih neujalovljenih mudonja, dok burličući rastjeruju protivnike i publiku koja čitav dan gori na suncu gledajući takmičenje koje se odvijalo po kup sistemu, shvatio sam da je došao kraj novinarstvu. Ali nisam bio shvatio da je došao i kraj Jugoslavije, bratstva i jedinstva, vaseljenske vrijedenosti crvenog pasoša...
Na scenu je stupio brdsko-planinski primitivizam.
Brđani raznih vjera dovozili su u kamionima na borilišta svoje šest-, sedam- ili osammetarske bikove, držali ih u hladu a prije borbe posebno razdraživali. Ti primitivci su najavljivali novo vrijeme koje dolazi, vrijeme krkana, neobuzdanih i neobrazovanih novokomponovanih stočara, vrijeme zdepastih, zadriglih i samozadovoljnih bikadžija, vrijeme neartiklisanih anarhoradikalnih niotkudpristiglih inokosnih anonimusa nagrađivanih parama i aplauzima nizbogčega, vrijeme sirovih siledžija, snagatora i rogataša koji su se na čudan način iz bakovskih vrtača, najednom, preselili u političke arene i donijeli te iste ulitane, zamazane i siledžijske običaje i postupke. Njihova karakteristika je što su znali sastaviti nekoliko rečenica više od rogatog pobjednika Grmečke koride kojoj je prisustvovalo dvjesta ili trista hiljada ljudi i na kojoj je njih hiljadu na prodaji piva i mesa sa ražnja zaradilo dnašnje stotine hiljada „dojč-marki“.
Sa njima, takvim tipovima ljudi, u političku arenu preselila se i ta grmečka, zmijanjska, vitoroška, majevička... publika i – postali Srbi, Hrvati i Muslimani.
Bakovi su, pak, ostali bakovi.
I danas. Pišu u novinama, na naslovnici: počinje sezona korida.
U modernoj, demokratskoj, multietničkoj BiH, to iživljavanje životinja i nad životinjama, taj volovski odnos prema četveronožnom papkaru koji je stotinama godina orao ova zečija jebališta nebili prehranio sirotinju i nesrećnike – naziva se koridom. Kao, to je događaj, to nije sadizam.
Valja nama tražiti nove znakove.

slika

TRI IGRAČA SAMBE

ulje na limu

kombinovana tehnika

april 2008

rajko vasić