USAMLJENOST KAO POLITIČKA TEŽINA
Adnan Terzić, jedan od Ešdaunovih momaka, drugi je Čavić, Dragan, koji su, po priznanju samog Ešdauna, karijerama platili družbu sa njim, moj pradjed Toman bi rekao: popućkali na izborima i u strankama, kandidovao se za predsjednika Esdea. Dobio je 19 glasova od skoro 800 delegata kongresa. Nemojte da bude na nacionalnoj osnovi, ali da sam se ja kandidovao, dajem lijevu nogu sa kopačkom, dobio bih više.
Taj gorepomenuti Dragan Čavić krenuo je u formiranje stranke a to znači opštinskih odbora. Očekivao je masovnost, ili barem masovan prelazak iz Esdeesa, njegovog Esdeesa, ej. Završilo se tužno, nigdje nikog, i činjenicom da je Bosić, nekidan, kada je trebalo da se nađu kod Predsjednika, rekao: neću da vidim tog smrada. Čavićeva stranka je nastala pod dekom ambasador, mada fabrika tih deka više ne postoji. Dakle, saradnja sa inostranstvom se nastavlja a inostranstvo je, poznato je, uvijek je na strani Republike Srpske. Saradnja sa političkim inostranstvom stacioniranim u BiH, naziva se inostranstvenost, kao posebna vrsta zločina iz strasti.
Mladen Ivanić, Veliki Guru Ekspertizma, imao je sve što ti politika pruža. Formirao je stranku i odmah došao na vlast. Imao je mjesto predsjednika Vlade Republike Srpske, mjesto u Savjetu ministara, u raznim parlamentima, imao je, čak, potpuno nezasluženo, pruženu ruku Esenesdea, da bude u koaliciji i ništa ne radi a bude zaslužan. On i njegova Pedepe. Onda je došla deka i rekla: odmakni se od onih, Dodika i seljaka, njih ćemo srušiti a ti ćeš ujahati na belom konju.
Danas, baš kada mi je na um pala ambasador deka, svi instrumentalizovani i podjramljeni mediji javljaju da su Pedepe, i Ivanića, napustili narodni poslanik Dragan Mikerević i još dvoje odbornika iz Doboja. Nema veze, kaže ekspertist.
Moja pradjed Toman mi je govorio: Nemoj, sinko, nikad u politiku, ali ako ideš, onda gledaj da je to masovna politika. Možeš imati i program, i pare, i biti ekspert, i biti dobar sa Inglezima i inostranstvenicima, ali ako nemaš mnogo glasova, nisi ništa. Kogod naiđe putem, a digne mu se, gotov si. Mada se trebaš čuvati i onih kojima se ne digne.
Vidim, ovi, gorepomenuti, nemaju straha od nemasovnosti. S njima još treba da se združe Napoleon iz Bosanskog Novog, takođe osvjedočeni masovik, i Aladža Krsmanović iz Foče koji ima namjeru da otcijepi pet, šest socijalista od Đokića, jer on je njihova budućnost i oni računaju na njega.
Imajući u vidu sve što sam ovdje rekao i prepričao, zaključujem da je politika, u stvari, nekad moć, nekad folklor, nekad efikasnost, nekad ornament, nekad program, nekad fol, nekad rezultat, nekad ekspertiza, nekad ideologija, nekad opsjena, nekad masovnost, nekad usamljenost.
Nekad snažna, nekad tužna.

HOĆU, NEĆU HEĆU
Slučaj Vlade Federacije, to sarajevsko političko pozorište malih i eksperimentalnih scena, simptomatičan je uzorak, poligon i pokazna nastava.
Poznat je stari vic o Hasi koji je imao ljubavnicu, pored žene i petoro djece. U tom opštem emotivnom rastrzanju živio je godinama dok nije spavanje u jednom krevetu a uživanje u drugom postalo neizdržljivo pa se jednog dana obratio hodži. Misli, učen je, zna s ljudima. Ne znam šta da radim. Razvedi se. Ali, sa Fatom imam djecu. Onda ostavi ljubavnicu. Ali, volim je. Onda se razvedi. Ali, šta će reći dunjaluk. Prekini sa ljubavnicom i smiri se. Ali, i ona mene voli. Veliš, voliš je. Jakako. Da li bi zbog nje promijenio vjeru. Bi. Pa onda idi popu Jovanu pa njega zajebavaj a mene ostavi mojim poslovima.
U tom vicu su svi učesnici Sarajevskog Malog Pozorišta. Volim Zlaju ali ne mogu da ostavim Harisa. Volim Federaciju ali ne diraj mi Heću. Može Fudo za predsjednika Vlade ali hoću Heću. Nije važan Fudo, neću Heću...
Taj trostrani stršljenik, računam tu Esdea, Esbeiha i Esdepe, garniran sa par opnokrilaca opremljenih kliještima, pokazuje do kog je prizemnog interesa ogoljena borba za vladavinu nad vlašću.
Razumije se da vlast podrazumijeva ili da počiva na interesima. Ne razumije se i nije prirodno da interesi imaju svoju vlast nad strankama koje nemaju svoje političke programe koji mogu da apsorbuju i partikularne grupne interese.
Dabome, da me ne uzbuđuje stanje u sarajevskom stršljeniku, ni promil koliko ljubavnica Hasu.
Razmišljam, samo, kako bi se takvo stanje, umnoženo, uvećano i utragičeno, praktikovalo i da je BiH centralizovana, sarajevizovana i unitarizovana.
Tada bi se sudbina svih krajeva naše državne Države, rješavala oko sudbine nekog Heće, Sulje i Harisa. A Livno, Bihać, Kalinovik, Gradiška i Trebinje imali bi ot toga koristi koliko i sada od činjenice da je Hećo neki ministar nečega.
Njih trojica, znate vi dobro koja trojica, ubiše se pričama o Državi Bosni, pa i Hercegovini, dodajući je kadgod moraju, a ne mogu da riješe obični vlastiti sokački brlog.
Kako će onda riješiti pitanje Bošnjaka ili sutra, ne daj bože, pitanje Bosne i Hercegovine.

KERUM
Lokalni izbori u Hrvatskoj, organizovani, prvi put, kao i kod nas, sa neposrednim, izravnim, biranjem načelnika opština i gradova, donijeli su na čas anatomije mnogo bitnih činjenica za analizu političkog stanja u toj Sloveniji susjednoj zemlji.
Kao i generalna državna politika i političko organizovanje se u Hrvatskoj polako odvaja od života.
Pojava nezavisnih kandidata u jakim sredinama i već konstatovano a sada produbljeno odvajanje zagrebačkog načelnika od Esdepea, govori o tome da glavne stranke, Hadeze i Esdepe imaju jake elite, položaj u republičkoj vlasti, svoj prostor u medijima i jak virtuelni imidž, ali nemaju organizaciju na terenu i u stvarnosti provincije koja se ne može podcjenjivati. Nešto slično kao i mreža autoputeva, a između – jad i i bijeda.
U Zagrebu, dakle, ne vlada Esdepe. Pobjeđuje Bandić. I drugi neovisni kandidati, ili kao pobjednici ili kao visoko procentualno rangirani, pokazuju da obje velike stranke ne drže stvar u svojim rukama.
U Splitu gradu, sirotinjskom konglomeratu Dalmacije, pobjedom tajkuna Keruma, vlaha, trgovca, vlasnika jahti i majbaha, čini mi se, potvrdilo se ono što se u Hrvatskoj ne smije pominjati – Dalmacija nije baš Hrvatska. Iako je u Splitu televizija zabilježila davljenje mladog tenkiste jna, prije početka pokolja u sfrj, što je dalo ogroman zamah Hadezeu, desnici i krvolocima, ta stranka je već odavno izgubila tu plodnu političku glasovnu leju. Mlitavi, neerektivni Račanov Esdepe, kao i sada beskrvni Milanovićev, nisu iskoristili taj ponuđeni poligon za socijaldemokratski prilazak velikom srednjem i siromašnom sloju splitskih i okolnih glasača.
Tako je prošao Kerum.
Čovjek priprost za politiku, nekomunikativan, skorojević, hvalisavac, kao i svi tajkuni rođeni sa zlom raspada Jugoslavije. Ne znam stvarno stanje ali pretpopstavljam da se, kao i naši, obogatio na ratnim cijenama i neplaćanju poreza državi.
Vođenje velikog grada nije posao za čistu stranačku mašineriju i sastav tima jer se stranačka pripadnost ne pokazuje uvijek kao dovoljna stručna kompetencija u tako zahtjevnom poslu. Nisam siguran i da tajkunska tehnologija upravljanja može da obavi posao. Mislim da je Split prije napravio grešku nego dobar potez. Stranački čovjek, kolikogod bio odmetnut od centrale, još uvijek ima korektiv. Kerum je pobijedio sam i sam sebi je korektiv. Nesreća je samo što će se moći kazati da je uspio, tek ako pobijedi u trećem mandatu. Ali to je preskupa cijena.
Stranačka struktura, optimalno raspoređena po terenu, neprevaziđen je put za politički uspjeh stranke i vladanje svim društvenim resursima kao što su veliki gradovi. Ujedno, to je i najveća mogućnost građanima, biračima, stanovništvu, čiji dio je učlanjen u stranku, da utiče na kandidovanja i na izbor. Ako nema stranačke infrastrukture, posao obavljaju pare, ovaj put Kerumove.
A pare ne rade za obične ljude.

NOVI SVIJET
Pored predviđanja kada će Mihajlica biti izabran za srpskog člana predsjedništva BiH, živo me zanima i izgled Novog Svijeta koji će se izleći u ovom vijeku.
Kanađani, Austrijanci i Rusi, kupili su Njemački Opel. Među tim spasiteljima je i neka ruska državna banka i kaminoski čudovišni proizvođač GAZ – to su oni kamioni gdje nema dijela lakšeg od 25o kilograma i gdje je anlaser teži od land kruzera. Gledajući istorijski, ekonomski i tehnološki, ta akvizicija je ponižavajuća.
Dženeral Motors, jedan od stoljetnih hrastova američke ekonomije, a sve što je stvorilo Ameriku, osim kokakole, bilo je dženeral, pristao je na zaštitu od bankrota i američka država je postala većinskim vlasnikom. Tako je etatizam stupio na svetu zemlju neobuzdanog tržišta. Sada Država Amerika mora da donese Gosplan za GM, gasudarstvenij plan. Ponižavajuće.
Na Berkliju, jednom od sedam univerzitetkih čuda u Americi, izučavaju matematičke metode i modele koje primjenjuje istočna Evropa.
Kina ima skoro 768 mlrd dolara američkih obveznica. To su devizne rezerve Kine u dolarima. To je kinesko vlasništvo nad američkom imovinom. Pošto je grotlo svjetske ekonomske krize, koju prati i finansijska propast, u opštem deficitu budžeta i u opasnosti od velike inflacije koja bi pojela to kinesko bogatstvo ali bogatstvo drugih u svijetu koje se veže za dolar, realan je strah da bi kineska imovina mogla da se premjesti, da se uloži u životni standard, ekologiju, domaću potražnju, nova tržišta. Stoga je američki Džombić, ministar finansija Gajtner, otrčao u dvodnenvu posjetu Kini kako bi najviše tamošnje državne i vladine funkcionere uvjerio da dolar neće propasti i da će se budžetski deficit smanjivati jednako brzo kao i u Federaciji BiH. Sjećam se prijašnjih decenija i američke osionosti kada je trebalo primiti Kinu u WTO ili dopustiti da na američkom tržištu prodaje suknje i ostali upišani bezvrijedni tekstil.
Nekoliko nedjelja prije, stigla je vijest da su Kina i Brazil odlučili da svoje poslove više ne obračunavaju u dolaru. Pored ozonskog, puca i dolarski zemljin omotač.
Sve su to vjesnici Novog Svijeta. Sve su to koraci napretka. Svijet je toliko moćan i globalan da čak i kad ide u propast, on ide naprijed. Samo mali, mikroskopski cvrčci, uvijek idu nazad i ne razumiju trendove.
Zemlje zapadnutog i istočenog balkana trebale bi više pažnje usmjeriti u otkivanje izgleda tog Novog Svijeta. Od njega će zavisiti život ovdje. I ekonomija. I politika.
A to se ne postiže poništavanjem zaključaka, ujedinjavanjem Mostara, bojenjem Republike Srpske u crno i navlačenjem konopca u Federaciji.

ZAČINI I NAČINI
Kolonijalne sile nemaju više posebne kolumbe i ne odnose više začine iz kolonija nego kolonijama donose načine.
Načine kako se donose zakoni i zaključci u legalno, demokratski i neposredno izabranim parlamentima, kako se konstruiše budžet, kako se plaćaju javne službe, kako se štampaju pasoši, kako se vrše javne nabavke, kako se biraju ministri, kako se poštuju ljudska prava, kako se ukidaju carine, kako se vodi monetarna politika, kako se obučava vojska, kako se stvara nezavisno sudstvo, mediji i centri civilnih imitacija...
Visoki predstavnik u BiH donio je način kako se ukidaju zaključci Narodne skupštine Republike Srpske.
Globalizovani uopštenjak bi rekao da je to sve dio modernog svijeta i konstantnog sindroma gubitka suvereniteta, što dobrovoljno što objektivno, koji je zabilježen odmah nakon Drugog svjetskog rata kada je bretonvuds ustanovio svjetski finansijski sistem a svijet se podijelio na dva lagera koji su takođe jeli suverenitet.
Neke zemlje se, usljed plićaka u kolektivnoj mudrosti, ili usljed naglog skoka ljubavi prema sebi, vlasti i „mom narodu“, sa naglaskom na pljačku, dobrovoljno podvrgavaju povećanim dozama gubitka suvereniteta. Kosovo, Makedonija, BiH, Ukrajina... pa dolaze u stanje nesuverene samostalnosti.
One tako čine očitijim to stanje i u teoriju države, prava, zemlje i nacije uvode tu novu kategoriju – nesuverenu samostalnost.
Visoki predstavnik u BiH, na početku mandata pokazuje bonske manire, kao i Lajčak, na početku svog, sa onim brojem prisutnih od broja odsutnih u Parlamentarnoj skupštini BiH, prilikom donošenja odluka. Ovaj VP je, pri tom, izabrao relativno bezbolan uzorak – narodne poslanike Republike Srpske. Ako prihvate da se ponize, možemo ići na prisiljavanje da se donose zakoni kakve ja hoću da se donose. Ako ne pristanu da ukinu, ukinuću ja, jer ne mogu razriješiti direktno izabrane poslanike. Pri tome ne moram da objašnjavam šta je u tim zaključcima protivbonsko ni protivbosansko.
Ali, i kada se ukinu zaključci, stvarnost ostaje.
Od svega korist nastoje da izvuku opozicionari u Republici Srpskoj.
Odmah su saopštili da oni neće povući zaključke. To je stvar Vlade i vladajuće stranke, vele.
Niko od njih ne kaže: mi ćemo podržati Vladu i vladajuću stranku, staćemo uz njih. Nego, nećemo glasati za poništenje zaključaka, ili, čak nećemo odustati od svojih zaključaka. Na taj način opozicija nastoji da na čistinu istjera Esenesde i primora ga da ne ide ispod ljestvice koju su postavili oni a da onda VP prema njima, vlasnicima vlasti, primijeni bonski pucomet, pošto je potpuno nedemokratski da se u nekoj autoritarnoj, jednopartijskoj zemlji, ubija opozicija.
Toliko o brizi opozicije, Esdeesa, Pedepea, pa i malog muje iz bosanskog novog, o Republici Srpskoj.
Da, VP je ovim i digao rep murselovićima koji uživaju kako je opet oživio paša u stambolu pa prca sirotinju raju.
Zanimljiv način.