DRŽAVNI DINO

MEĐU FAŠISTIMA
Da Beograd nije pička kao što jeste, što se nimalo ne uklapa u Patriotsku Istinu Saraj Polja, o kojoj su još bogumili klesali, o tome da je to Centar Genocida, Nukleus Agresije, Destabilizator Regije i još uvijek Teritorijalni Aspirator, nikada se onaj službeni Bosanski Pjevuljak ne bi pojavio na tamošnjoj sceni.
Meni u Beograd ne bi ušao niko iz tog Saraj Polja, uključujući i Pjevuljke. A šta tražite kod Agresora, u gradu gdje Otac Nacije Dobrica još uvijek postrojava kordone za Veliku Srbiju. Ne bi ušao ni Bakir, ni Tihić, ni Gulu, ni Zulu, ni Dvaputoglu.
Kao jevtini Propagandni Srbin, mogao bih sada da kažem kako Beograd i Srbi, gošćenjem Dine Merlina, pokazuju svoju panslavensku, mondijalističku, modernističku, dušu i toleranciju. Ma, nema veze. Beograd, taj koji je na koncertima, nema pojma o onome šta se događalo Ovdje i šta se događa. Oni ne znaju sačuvati ni Kosovo, na koje su Srbi došli prije onih Ćulapdžija, njih je Legija terorisao kao male mace, Sloba im zavrtao uši a Mira vadila Kvrgana na njih kadgod je htjela.
Taj Beograd je samo velegrad kojem treba zabava. I dvadeset hiljada ljudi ne znači neku brojku. Toliko će sutra onaj iz Napredikala da skupi na trgu. Bez pesmu i svirku.
Saraj Polje, pak, ima obraza kao junac neubalegane guzice. Već nedjeljama pjevaju svi mediji o tome kako je interes za Dinu ogroman, kako će to biti serija koncerata, kako je organizacija na visokom nivou, kako četiri fašista prijete bombardovanjem beograda, kako beograd troši milion evra na obezbjeđenje... bez imalo srama zbog toga što, kao i u prosjeku za ovo doba godine, mrzilački, pišu i govore za taj Četograd.
Pjevački i mladalački beograd nema zlih ili drugih namjera. Politički beograd, očito, ima. Regionalna Tolerancija. Samonud EU. Mi Se Izvinjajemo. Mlogo Se Izvinjajemo. Beograd je kriv za Zonu A i Zonu B, za Zločine na Blajburgu, za Šamaranje Slovenačkih Belih, za Zločine Tuđmanovih Kosovaca, za Vukovar, za Lipik, za Sarajevo, za Batka, za Rušenje Ferhadije, za dvije, tri Srebrenice...
Beogradu dobro dođe ta Mondijalistička ponuda. A Saraj Polju služi za dalju dogradnju Državnog Dine i ravnopravljenja sa beogradom.
No, suštinski problem ostaje. Kako da Propaganda Saraj Polja objasni svojoj javnosti toliku oduševljenost Fašista svojim Žrtvama. Ili žrtve nisu žrtve, ili fašisti nisu fašisti.
A za pjevače. Nema zime. Svi će oni, kad, tad, dospjeti u Grand Šou, Pink Šou, Saša Šou, Brena Bre Šou. Osim onog kojeg će istranžirati Arduana.

BOSNIĆ BOSNIĆEVIĆ
Jebeš čojeka, govorio pradjed Toman, ako ne znaš šta mu je ime a šta prezime.
A ni sam Bogić Bogićević ne zna šta hoće niti šta da kaže.
BB je redovna ukrasna jelka za Veliki Praznik Dana Državnosti Vaše Države. Kadgod zatreba Državi, potegnu Bogićabogićevića.
A sam Bogić je Politička Pička, izvorni proizvod dobrotvorne organizacije Tito & Ceka. Iz te garniture je i Azem Vlasi, Brane Miljuš i slično. No, dobro, ne mogu svijet premrežiti samo mudonje. Čovječanstvo bi izmurlo. Ne od nedostatka razmnožavanje nego od tuge za nekim, znate vi dobro kojim, zadovoljstvima.
BB je, kad je gorilo, glasao protiv ustavnih nadležnostui institucija Države SFRJ u čijem je Pčelarskom Društvu sjedio u ime Branka i Hamdije. Da je glasao Za nikada se Serija Masovnih Krvoprolića ne bi dogodila na području te SFRJ. Možda bi to bila i Vojna Hunta, Vojna Ditkatura, Državni Udar... ali ne bi izginulo toliko ljudi i ne bi došlo do uništavanja imovine koja je sticana i građena decenijama. I ne bi bilo etničkog čišćenja, kako mu u Saraju tepaju. I najgora Jnahunta bi morala ostaviti prostor da se dogovori miran razlaz po čeho-slovačkom sistemu. Ovako, bogićevština je proizvela Slobodana u Miloševića, trgovca Kninskim i ko zna kojim još Srbima, Tuđmana u Heroja, trgovca Vukovarem i još ko zna sve čim, Aliju u Oca Nacije i miniranog mezarja, Radovana u Karadžića Haškog ...
Zato je Pičić Pičićević.
Dabome, on je svijetli lik Sarajske propagande. Propadagande. Te oni nama, Narodu BiH, nikad nisu dali da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Te u Berlinu, te u Versaju, te u Moskvi, te u Dejtonu. Bolje vam je što nisu dali. Da daju, niko ne bi ostao sa Sarajevom. Predlažem da se uvede Dan Versaja, Dan Berlina... pored Dana Državnosti, na dan 25. novembra. Tog dana je, kaže sarajpropaganda, spriječeno da se BiH pripoji Srbiji. A da se BiH ne pripoji Srbiji najprije su mnogi muslimani išli u ustaše i u handžarregimente. I nisu htjeli u partizane.
To vještačko Bosnarenje, taj vještački Teferič Državluk, popeo mi se, popeo mi se, ma, na takve nivoe da počinje da iritira i one koji su prema Naseobini ravnodušni. Davnobih i Bogićević svjetionici i orijentiri, međaši i ugaonici BiH.
Žalosna zemlja žalosnih protuva.

OSMA OFANZIVA
SARAJEVSKE
MULTIETNIČNOSTI
Svetozar Pudarić, Podbudimir Federacije BiH, Srpski Saraj Sin, jedan iz skupine srpskih funkcionera Esdepea, kojih ima nešto više nego srpskih glasača istog, kupi poene prinošenjem ljiljana na Kazane, jedno od brojnih srpskih stradališta u Patriotskom, Granatiranom, Opsadnutom, Slobodarskom Saraju.
Ta jevtina propagandna akcija Esdepea, dio je Naleta Multitničnosti koju je preduzela Esdepeova vlast kako bi potkrijepila svoju građanovštinu, svetu srpsko-hrvatsko-muslimansku trojnost i samooplodnu multinacionalnost. U tom sklopu su i hapšenja vezana za Logor Silos i ostala Srpska Ratna Izletišta. Dok nene, kone i patriotdžije ostaju zapanjeni. Tu su i privođenja i pretresanja drugih osvjedočenih patriota. Tu je i kahvenisanje Ejupa Ganića u tužilaštvu na temu Dobrokoljačka.
Očekujem dan kada će Lagumdžija negirati da je njegova Partija bošnjačka pošto su na čelu Federacije Srbin Živko i Srbin Svetozar. Jer, Živko i nije neko hrvatsko ime.
Pudarić je svoju multietničnost partijske provenijencije demonstrirao i u velikom intervjuu banjalučkom Pressu. Tu opisuje kako je na Kazane nosio Ljiljane što bih ja, i da sam mrtav u tim Kazanima, smatrao uvredom. Priča o tome kako se Erbih branila pod ljiljanima, pa su ih neki uprljali, pa ih sada ne mogu koristiti kao obilježje Vaše Države, pa ih je nosio na kazane jer su simbol ponovnog rađanja i nevine smrti. Kakve monstrozne mrtvozornike ima Esdepe.
Erbih se branila kao Država ali je u Saraju, tada, u njenom Glavnom Gradu, bilo stanje prelaza iz nevlasti u haos pa kriminalci nisu bili pod punom kontrolom i bilo je pojava da je neko namjerno, na zločine, okretao glavu i nije htio da zna. A u Dobrokoljačkoj se radilo o legitimnom vojnom cilju. Sud će to dokazati. Zadivljujuće kako to Esdepeovac zna. Analogija sa Koferom. Neko u Kazane, nešto u Kofere.
Stradanje Srba u Sarajevu ne može se dočarati samo Kazanima i Dobrovoljačkom. Dobrovoljačka je izraz čistog divljaštva muslimanske patriotske vlasti nad Jna. Kazani su samo mali uzorak torture, terorora i ubijanja kojeg su godinama trpjeli Srbi u Sarajevu. Muslimanski ulični i podzemni patrioti pod okriljem Esdea, ne imavši hrabrosti krenuti u proboj tog strašnog Četničkog Obruča, iživljavali su se nad nemoćnim srpskim civilima Sarajeva.
Postdejtonski Sarajevski Divjak, Svetozar, ne može izbrisati tu činjenicu. Jedino mu na ruku ide srpsko svojstvo da od svojih stradanje ne žrtveniše svaki božji dan kako to čine sarajevski mediji čineći da svakodnevni život Bošnjaka pretvaraju u morbidno ižrtvljavanje nad njima i latentnu repeticiju srpskih zločina.
A kad sve utihne, kad prođe dnevna potreba, sleći će se i Osma ofanziva Esdepeove multietničnosti. Niti će biti spomenika na Kazanima, niti ljiljana, niti će ko biti osuđen za Silose niti za Dobrovoljačku...

BOHSANSKI JEHZIK
Iako Bakir Izetbegović i Sulejman Tihić sve više govore Lagumdžijinim jezikom, i taj jezik se širi i na garaže Nekih Ambasada, tiho forsiranje Bosanskog Jezika se nastavlja i u institucionalnom, službenom smislu, i u javnom segmentu, i u internetskom saobraćaju, i u profesorskoj i akademskoj zajednici. Postoji Institut za jezik Sarajevo, postoje rječnici Bosanskog Jezika.
Tako jezik postiže ono što Bošnjaci nikako ne uspijevaju. Postaje Jezik Bosne, kako mnogi pokušavaju da imenuju Bosnu i Hercegovinu. Ako to uspiju, onda će samo iz unutrašnjeg džepa izvući Bosanski Jezik i Bosance. A Hercegovina će postati neki geografski pojam, neživ, kao Ljuta Krajina, na primjer.
U tom promovisanju Bosanskog Jezika koriste se sva moguća propagandna sredstva sienen i amanpurovskog tipa. Citira se Aleksandar Belić ili Isidora Sekulić, kako se dive tom Svebeharaisvecvjeta jeziku. Citira se i neimenovana buhdala iz lista Bošnjak, štampanog 1891. godine, koja kaže Mi se ponosimo time da je upravo naš jezik iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata.
Kao što se Arapin ili Turčin ne postaje miropoturčavanjem, tako se ni jezik ne stvara ako mu dodaš Naše H.
Sve što ovdje ispovijeda islamsku vjeru, govori srpskim jezikom. Tako je bilo i prije dolaska islama na konju i na sablji.
Stručna javnost Republike Srpske, akademijska, profesorska, književnička, šuti dok Bohsanska Kahravana Prohlazi. Ne može biti odšućeno to što neko proizvodi vještački jezik i rasplašćuje ga diljem BiH, mijenjajući tako i njenu nacionalnu, i jezičku, i geografsku stvarnost. Pravo da svako svoj jezik nazove kako hoće, završava se na njegovim bogazima. Niko nema pravo da svoju jezičku prljavštinu i taložinu iz prošlosti, mislim na turcizme, nameće drugima. Naročito ne Srbima i Republici Srpskoj.
Pomenuta javnost Republike Srpske mora odmah da pokrene projekt Srpski Jezik u Bosni i Hercegovini. Nije dovoljno estradno razmašćivanje o tome Kako se kaže i kako je pravilno. Nastavnici i profesori Srpskog jezika su, ovako, ostavljeni bez orijentira. Mi se ne možemo osloniti na Matice, Tamo Daleko. Njih ne znanima Naš Srpski Jezik. Oni imaju svojih briga.
Nepokretanjem tog projekta, mi Srpski jezik prepuštamo drugima da ga razvlače i svojataju, koristeći ga u borbi za Bosnu, zemlju jednog glasa, jednog naroda, jedne vjere i jednog jezika.
Oni na Univerzitetu u Banjaluci, najodgovorniji su da se formira Institut za jezik, a ima još instituta koje treba formirati, zajedno sa Univerzitetom u Istočnom Sarajevu, i da se okupe stručnjaci koji mogu sačiniti jedno takvo djelo. I cijeli projekt održavati u životu jer je to trajna i nikad nezavršena djelatnost.
Umjesto da u njedrima gaje razne đeriće. Dok oni u vladi imenuje direktorice Narodne i univerzitetske biblioteke u mrežastim čarapama, dok Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta nema ni za poštansku marku, dok je Narodno pozorište Republike Srpske devastirano kao Srbi na Kosovu i trebaće jedno sto Novakovića da ga reanimiraju, dok neke manifestacije crtanog filma troše stotine hiljada maraka, dok se organizuje tradicionalni Jednominikadviše Filmski Festival, dok mediji troše milione nezavisnih donacija...

NE SKRNAVITE MI GODIŠNJICU
DANA DRŽAVNOSTI
I NASEOBINSTVA
Po nalogu Tužilaštva BiH, bez Barašina, uhapšen je određen broj lica koje se sumnjiči da su počinili ratne zločine protiv civilnog stanovništva.
Ovaj put Civilno stanovništvo su jedinke srpske i hrvatske nacionalnosti. Civili su podišli pod zločine u Silosu u Tarčinu, u Osmoljetki 9. maj u Pazariću i u magacinu kasarne Krupa, koliko razumijem sve u Autonomnoj Patriotskoj Oblasti Hadžića.
Izvršeni su i pretresi raznih lokacija.
Prvo. Petnaest godina je Tužilaštu trebalo za nalog. Ili su se osumnjičeni skrivali kao Radovan Karadžić.
Drugo. Efikasnost pretresa, nakon tih petnaest godina, na visini je istraživanja tragova lanjskog snijega i služi samo da navodnoj aktivnosti Tužilaštva, u jeku i praskozorje Strukturalnog dijaloga, da izvjesni obol ozbiljnosti.
Treće. Najvažnije. Nemojte mi sada, kada Vaša Zemlja BiH slavi taj dan državnosti, taj DAVNOBiH, šta li, kaljati Svijetlu Patriotsku Istoriju, nekakvim zločinima nad civilnim stanovništvom povlaka Srbima i Hrvatima.
A ni obrazloženje ne umijete napisati.
Osumnjičene se tereti za ratne zločine nad osobama srpske i hrvatske nacionalnosti koje su bile u protupravnom zatočenju na navedenim lokacijama i izložene nečovječnom postupanju, mučenju, namjernom nanošenju snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje, nanošenju velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, oduzimanju prava na pravično suđenje i prisiljavanje na prinudni rad.
Pa, šta će im pravično suđenje ako su protupravno zatvoreni.
I još jedno važno pitanje. Imate li, u Vašoj Zemlji, neku Biljanu Plavšić. Nisu valjda osumnjičeni pod dejstvom Nare i Tonika, jedne večeri kraj pionirske logorske vatre, odlučili da pozatvaraju, protupravno, nešto civila, slučajno, mrske i krvatske nacionalnosti. Ko je bio tada iznad, u nekom važnom Organu.
Strukturalni ste u 3LPM.

KO JE AUTOR
GRČKOG SCENARIJA
ZA REPUBLIKU SRPSKU
Nastranu to što je sinoć ATV Kad lišće pada, ponižavala Predsjednika Republike puštanjem poluminutne, vjerovatno Srnine, audi izjave da bi nakon toga desetak minuta prostora dala Mladenu Ivaniću, glasovnom i izbornom marginalcu kojeg je u životu održao Zlatagan Lagzumdžija izabravši ga u Dom naroda, mada ovaj spada u Dom Nenaroda, i što jadnom Rakulju, ta Ateve, grkljan vadi, Kad će penzioneri na ulice, Kad će nejač u proteste, po ovoj smrzlici, nebili ih desetkovalo, udarna politička detonacija bilo je Ivanićevo pominjanje Grčkog scenarija koji čeka Republiku Srpsku.
Negdje je ta sintagma skovana i podmetnuta prvo Presingu pod kojom je najavljivan što je prije emisije stornirano. Sada je taj isti scenario oživio Mladen Ivanić, za prsa bolji ekonomist od Svetlane Cenić i Alekse Milojevića. A teškom mukom se izborio u njihovu skupinu.
Mladen Ivanić je, uz Dragana Čavića, jedan od rodonačelnika reda Potopnici i Nudiguzi. Pošto je za ponudu ostalo malo, nakon izbornog kraha, Potopništvo je jedina ideološka i politička matrica sa koje djeluju.
Izgubili smo Fabriku Duvana, Glas Srpske, Mljekaru, Fabriku alatnih mašina Jelšingrad, a sada ćemo, veli Ivanić, izgleda i Kosmos.
Za neupućene ekonomiste, sve su to kompanije koje su ostvarivale ekstraprofit tako da je, onomad, Srbija, kad je kupila Telekom, za one pare, za koje bi se od Ivanića moglo kupiti pola miliona banaka, i kad je vidjela kako je promašila, nudila Republici Srpskoj da joj vrati Telekom Srpske a da uzme samo Kosmos i Mljekaru.
Najjača ekonomska teza Mldena Ivanića, kakva teza, takva i televizija, jeste ona: Ma, mogu oni pričati što oće (Vlada, kobiva), sljedeće godine stižu anuiteti na otplatu, 300 miliona maraka.
I to je podloga Grčkom scenariju za Republiku Srpsku.
Istraživao sam izbore, trećinu svog života time se bavim. Još nigdje nisam našao slučaj da ih je neko dobio proklamujući sutrašnji potop. Zna to i Ivanić. Ali bi trebao da objasni ko mu je servirao Grčki scenario.
Barem kad se vrati iz Engleske gdje je otišao na neki Think tank, grupnu terapiju. Ili na dodatne upute.

MIRKAT PAŠA PEJANOVIĆ
Poturčavanje je na sadašnjim međunarodno priznatim prostorijama između Srbije i Hrvatske toliko bila raširena pojava i toliko utemeljena u izvitoperenu ljudsku svijest da je poprimila univerzalnija značenja i može se smatrati da, kad se kaže Poturčavanje, da se govori o pojavi koja znači i posrbljavanje i pohrvaćenje. Takođe, Poturčavanje može da označava i nasilno primanje vjere ili ga, koje su izvodili pripadnici konzorcijuma Handžarlije & Sabljadžije, kao i dobrovoljno prihvatanje istog ili e.
Može se razumijeti Poturčavanje kao način da jedinki, insanu, bude bolje bez škode za nekog drugog. Jednako i kao način da kolektivitetu bude bolje bez škode za pojedince.
Ali se teško može razumjeti Poturčavanje da bi Turcima bilo bolje.
Upravo to su izveli neki nesretnici koji su ostali u službi Sarajske borbe za Bosnu Jedne Bosne. A da to niko od njih nije tražio. Pri tome mislim na one koji imaju javnu težinu. Ne govorim o običnim ljudima koji su bili u rovovima takozvane Armije BiH, pa i HVO i VRS a ne pripadaju tom pripadništvu. Ti ljudi su imali svoj interes, radili to u skladu sa svojim pogledima i nisu od toga pravili javnu estradu i nametali to kao obrazac ponašanja drugima. Nakon rata su se opet vratili u svoju ponosnu inokosnost, ne tražeći ni zlatne krstove ni zlatne dukate ni zlatne ljiljane, za svoje rovovanje. Svakom takvom borcu, na svim stranama, dao bih najzlatniji orden ljudskosti i hrabrosti, nevezan ni za koga, čak ni za geografiju, vezan samo za njih.
Ali, oni koji su svjesno pošli u Poturčavanje sa namjerom da sebi pribave javnu, državnu ili materijalnu korist, treba da ponesu i javnu proskribu kao ljudi koji pokušavaju da Vrijeme Okrenu Naizvrat.
Posljedica takvih inokosnih poteza nije samo uperena protiv vlastite Nacije, jebo Naciju koju će da devastiraju Pejanovići, Markešići i Komšići, nego je uperena protiv vrijednosnog toka jednog vremena, protiv činjenica koje treba da se uklešu u istoriju. Oni te činjenice pokušavaju da speru još dok su svježe uklesane.
Fra Neki Markešić iz Udruge Bosfor, STJ, veli u prigodnoj izjavi za medije i dimije, kako su Hrvati u BiH nastali nakon Ahdname. Ahdnama je sačuvala katolike a onda su katolici postali Hrvati. Taj Markešić je dao repliku Ahdname Fra Mirkešiću, Mirkat Paši Pejanoviću i tepao joj Magna Karta, Magna Karta Libertatum. Velika Povelja Slobode. SJJS. Slobodno.
Nisam evidentirao šta je umilozvučio i razdragano vrtirepio Mirko Pejanović. Bilo bi, u skladu sa velikom Voljom Za Poturčavanje, da jednako i odbije takvo poniženje kojim se prekraja istorija i preimenuje jedna od najvećih klanica milenijuma, najezda radi ukrvljenja vjere. Licemjerno ahdnamovanje, tada, samo je bio taktički potez ulizivanja, tako svojestven otomanskoj stabilnosti, kojim bi se malo počeškala mudanca Vatikana. Dajemo vam slobodu. Fišek jedan, fildžan.
Danas je to podsmijavanje, ponovno poturčavanje. I čin Pejanovićevog priznanja nepostojeće Zlatne Sobode i Otomanske Darodajnosti, u krvi, zulumu i imperijalnom šićaru.

MOJE SAUČEŠĆE
POVODOM DEJTONSKOG
SPORAZUMA
Dabome da ne želim ni da popujem ni da hodžujem o tome kako bi i u Saraju trebali da slave Dan Dejtona kao dan u kojem je spašena BiH.
Dabome, da razumijem kad iz Saraja lansiraju tezu o Srbima kao agresorima, genocidašima i fašistima. Ono, Saraj, tako veliča sebe jer je opstalo pod takvom u istoriji neviđenoj nemani pošasti i opštim potopom.
Ne razumijem kad oni intelektauloidi iz Kružnog toka 99 tvrde da je Dejtonski sporazum samo jedna od faza u razvoju, genezi, usponu, BiH.
Niti kad izvjesni Ćazim Sadiković, profesor, unitarist, hegemonist, etnotamničar, tiho cvili kako Dejtondžije nisu bile naklonjene Bihi. I žali za Demokratskim Ustavom, JMM, Republike BiH, koji je, kaže, neobjašnjivo sklonjen a na njegovo mjesto došla Republika Srpska.
Nakon 16 godina, realnost bi trebala biti prisutnija.
Dejtonski sporazum je, na velikom i tužnom času anatomije, pacijenta, tu tada mnogoljubljenu BiH, današnju Naseobinu, nakon obimne, skoro četverogodišnje, obdukcije, na brzinu zašio i preparirao, da izgleda kao živa. Republika Srpska je primorana da uđe u sastav BiH i da potpiše Dejtonski sporazum i njegove Anekse. Hrvati su prevareni da uđu u Muslimansko-hrvatsku Federaciju.
Ta Takozvana Republika BiH, nije nestala u Dejtonu. Jer, nikada nije ni postojala. BiH Branka i Hamdije, i BiH u kratkom vremenu nakon prvih višenacionalnih demokratoidnih izbora, nestala je u čuvenoj Sarajevskoj Skupštinskoj Noći Bez Srba. Nakon toga Nije Bilo Ništa.
Sarajevska, muslimanska, alijaizirana, deklaracijska politička koncepcija unitarne i centralizovane političke nacionalne tamnice, izgubila je rat za BiH. Za BiH, zbog koje je Alija Izetbegović žrtvovao mir.
Taj gubitak rata ne može nadomjestiti bjesnilo optuživanja Srba za genocid, agresiju i fašizam i bjesomučno negiranje Republike Srpske kao genocidne nagrade Srbima koji su samo pokušali, i uspjeli, da opstanu na svojoj zemlji.
Uz moje iskreno saučešće, na vašem mjestu, mjestu vas sadikovića i sličnih, bio bih realniji u svojim pogledima. I mnogo bolji sa Republikom Srpskom. Jer je i ona mnogo bolja. Slavi dan kada je mrtvac skrpljen. Ona je, Republika Srpska, bila i prije toga dana. Što se za RBiH i BiH, ne bi moglo reći.

OKUPIRAJTE POVRŠINU KRIZE
Okupatori Vol Strita i drugih teritorija, velika je vojska bez zemlje i armada bez oružja i gaća. To je, u stvari, žalosni indikator potpunog neshvatanja kuda ide ekonomski svijet i priručnog lutkarskog pozorišta kojeg su članovi i okupatori koje policija rastjetuje i lišava ih strašnog oružja, malih kamperskih šatora vrijednih 15 dolara.
U to neznanje i nesnalaženje uključuju se i veliki umovi Harvarda. Džefri Saks, legendarni jahač rodea za krotitelje hiperinflacije, sada uprosječeno zaboravljen, podržao je okupatore i priključio im se. Džozef Štiglic odavno kritikuje Sistem Jedan odsto.
Ali, Sistem Jedan Odsto je samo površina. Kao što je kampovanje po svjetskim tačkama okupacije takođe površina.
Jedan Odsto je tek jedna od pojava, na jednom dijelu Ekonomske kugle i jedna od posljedica. Proces se treba gledati cjelokupno. Sjeća li se iko trenutka kad je propao Leman Braders. A tada se mislilo da je to ključni trenutak i da se došlo do dna.
Finansijaši i Saksari, ne, dakle, samo Jedan Odsto Bogataša, doveli su, svojom nekonotrolisanom igrom, do podjele svijeta po novim mjerilima. Svijet nije podijeljen Berlinskim zidom, paktovima, štitnim zonama ili pustinjama i žitnicama. Svijet je sada podijeljeniji nego što je to bio u doba kolonija i istrebljenja Indijanaca i domorodaca Južne Amerike.
Finansijaši i Saksari su, sada, u trci za tim novim svijetom. Neko će u toj trci plaćati glavom, neko novcem a najviše njih plaćat če teritorijama. Višedecenijskom nepažnjom i njihovim oskudnim znanjem o tome kuda ide svijet, jer su svo vrijeme i svu pamet trošili na tokove ne novca već virtuelnih finansija, došlo se do podjela Eekonomske Zemljine Kore i do formiranja Novih Ekonomskih Kontinenata. Neki od tih kontinenata, Rusija, Kina, Brazil, prevarili su analitičare u toma da će se to sve raspasti pod pritiskom Ljudskih prava i ostalih Demokratskih Kurčevina i sami pasti u pregršt i krilo Finasijaša i Saksara.
Pojava se sada prikazuje potpuno drukčijom. Rusija gradi gasni krvotok oko Evrope, perforiše jednom oteti joj teritorijalni prsten oko sebe i bezobrazno je nezadužena, u odnosu na Evropu i Zapad. Kina je Prva Ekonomska Sila. Samo još nije objavljena rang lista. Brazil je takođe u usponu mada običan posmatrač odavde nema ni jedan posto podataka o tome. Šta je zajedničko za ova tri nova kontinenta. Teritorije. Velike Neosvojive Teritorije.
Dabome, ostalo je još neosvojenih teritorija i to se sada ubrzano obavlja. Afričko proljeće je jedna od najvećih nezauzetih teritorija. Sirija se još drži.
Evropske okrajine su uglavnom zaposjednute. Soroš, jedan od Usranih Finansijaša koji se proseruckario svojim Otvorenim društvom, došao je na Kosovo i uložio u rude. Tu je i bivši Rio Tinto, sa novim imenom, tu su i drugi bušotinarci. Samo Rudnici Trepča imaju, po procjenama, 425.000 tona olova, 415.000 tona cinka, 185.000 tona nikla, 800 tona srebra. Zato su hiljade vojnika Nato najprije upale u Trepču i radnike istjerale na ulice. Ni toga se više niko ne sjeća. Sad je u modi Sjever Kosova. Kosmetski lignit je procijenjen na 300 mlrd dolara. Baš to hoće da eksploatišu Soroševe Otvorene Ralje. Soroš je tako postao Autonomna pokrajina Srbije.
Ova kriza, dakle, nije suštinska pojava. To što će u njoj stradati po koja zemlja, nešto naroda, nekakvi diktatori i šačica banaka, to nema veze ni sa čim.
Finansijaši i Saksari shvataju da su u finansijskom ratu izgubili teritorije i sada ih se na sve načine nastoje domoći. Već odavno se u toj bici vode i ratovi. I vodiće ih se još više. Stalno je otvoren konkurs za Gavrila Prinicipa, ili na regionalnom ili na svjetskom planu.
Nije uputno dirati Kinu i Rusiju, Brazil i Australija su još Tamo Daleko, pa se Evropa čini najranjivijom. Pošto se smatra da će Proljetni Dio Afrike šaptom pasti. Nije moguće očekivati bojevu municiju u Evropi, odnosno ratove. Ali, zar Grčka nije u totalnom ratu i zar nije kapitulirala. Sada je u toku sanacija bojišta.
Evropa je pod dvostrukim ili trostrujkim udarom. Finasijaši i Saksari, i Amerika, Obama stalno alarmira svijet o kolapsu Eurozone, Rusija, a i Kina, čekaju pogodne trenutke da uskoče, priskoče, zauzmu pozicije. Možda je plan o Zdravom Jezgru Evrope, sačinjen i za takve prilike ili pod tim pritiskom.
Za to vijeme policija po Americi rastjeruje Okupatore koji su, od nekadašnje Djece Cvijeća, postali Djeca Bez Gaća.