KAKO JE SARAJEVSKI
UNITARIZAM PORODIO
LAGUMDŽIJU A
POSUŽNJIO TIHIĆA
Bez obzira što su mu šanse da postane nešto, da se barem zaposli u vlasti, još uvijek skoro nikakve, Lagumdžija se razgoropadio, ukopao u rov i ne odstupa. Sada mu je pod kandže pao Tihić. Pa ga je bacio Bakiru u kavez. A ovaj ima po dva očnjaka. Očnjaci mu rastu ko nama nokti, STJ.
Sirota Tihić, nema ko u Sarajevu ne reži na njega. Što propusti Deli Bakir, to dočeka Deli Fahrudin. Ne pomaže mu što je opet podnio neku tužbu Ustavnom sudu za zahtjevom za ukidanje komadića Republike Srpske. Tihić se doveo u bezizlaznu poziciju. Čak i kad bi ukinuo Republiku Srpsku, što uključuje i Šamac i Prud, Tihiću sarajevski rejting ne bi skočio ni za pola procenta.
Haris i njegova Zabih su se samoautirali. Oni su, što rekao Balašević, već godinama taoci Inata Državne Imovine. Oni, dakle nisu potencijalni Tihićev partner. Fahrudin Esbebe ima Avaz ali zazire od ljudoždera iz Lagumdžijinih medija. I on je u strahu da priđe Tihiću pa tako, možda povuče i Zabih.
Elem, svi se oni boje Lagumdžije više nego Dodika.
Kako je došlo do takve situacije na sceni Sarajevskog Političkog Kruga.
Posljednjih godina u Sarajevu, na malim i eksperimentalnim scenama, tekla su dva potpuno odvojena procesa.
Jedan je bio Unitarizacija i Ukidanje Republike Srpske. To je bila mrtva trka Silajdžića i Tihića, Agresivnih Jataganista sa inostranom podrškom, i Olinjalih Ultranacionalista koji su bauljali između narodnjaštva, pripritomljavanja, osipanja, unutrašnjih razdora i potrebe da se sustigne Silajdžić sa Stopostobih, pa makar se promovisala politika svakodnevnog ukidanja Republike Srpske. Bilo je uspjeha. Ukinuta je himna Republike Srpske, zastava, srpski zločinci su suđeni pred Sudom BiH na hiljade godina dok Naši Šehidi nisu činili zločine.
Neoboriva činjenica je da ta politika, Politika Ukidanja Republike Srpske, nije donijela rezultate. Potpuno je pao Zabih i Silajdžić, pao je i Tihić i Esdea i sada maše repićem oko Lagumdžijinih nogu. Bakir Izetbegović je za dlaku Radončiću pobjegao u Predsjedništvo. Najviše glasova je otišlo Esdepeu koji nije tako žestoko promovisao Dva U, Ukidanje i Unitarizaciju. Mada bih ja Tihiću dao glavu na panj a Lagumdžiji ne bih ni prst.
Za to vrijeme, Lagumdžija je jahao na mutnim multipričama i vabio multičlanstvo, pričao o europejizaciji, borio se protiv socijaldemokratije Republike Srpske kao članice Socijalističke internacionale, u svoje programske papire unio ukidanje entiteta, išao na izbore pod zastavom Država za čovjeka. Nije bio ukidački unitaran. Ali, radio je nešto mnogo praktičnije i, pokazaće se, bitnije. Stvarao je stranku interesa a ne stranku ideologije. Stvarao strukturu umnožavajući Komšiće po terenu i varajući ih da će sa Esdepeom biti nešto mnogo bilje od Srba i Hrvata a i od Bošnjaka. Gradio je podzemne kanale moći u medijima, u sarajevskim opštinama. Otjerao je iz stranke sve one koji imaju ideologiju, iskustvo i političku kreativnost, okružio se bezazlenim malim i mladim koji ga gledaju kao idola i za koje je on, i kao totalni politički, ideološki i programski analfabet, nedostižni Zlatni Kip Politike.
Sada je ZL postao ZLO, Zlatko Lagumdžija Oglu. Pošto su dvojica Unitarnih Ukidača prdnuli u čabar, Lagumdžija se razgoropadio i promovisao se u Bajazita Sarajevskog Političkog Kruga. Hoću Vlast. I to svu. Preko Sile, Preko Mile.
Dabome, to je karijera dostojna prašnjavih Cekaovskih hodnika i ideološki protrulih kožnih mantila. Ništa drugo nije ni moglo da se izrodi iz te epruvete. Lagumdžija nizašta drugo nije bio sposoban. On je jedan od zadnjih komunističkih cekajaških proizvoda, dan, dva prije nego što je traka stala.
Tihić, koji je imao ogromnu startnu prednost, došavši na čelo najjače stranke u BiH i kod muslimana, direktno promovisan rukom Oca Žrtve Mira, Alije Izetbegovića, politički je sve upropastio. To je sada, i on sam, stranka bez ikakve ideje. A o programu da i ne govorim. Da je na vrijeme shvatio da nije politika utrkivati se sa Harisom i ukidati Republiku Srpsku, nego kreirati realan, održiv i provodiv program za Bošnjake, ne bi sada bio u situaciji da mu jedan Partibirokrat kroji sudbinu, i njemu i BiH. I, apsurdno, jača Republiku Srpsku, dok se on, Tihić, i Haris, živi prevrću u krevetima.
Lagumdžija je, u stvari, samo nastavak bezidejnosti i besprogramaštva bošnjačke političke artikulacije. To je konačan kraj ratnog i poratnog političkog inkubatora koji nije uspio da stvori dogovornu i prihvatljivu ideju i prijedlog za BiH, za Srbe i Hrvate, jebe mi se za BiH, a ni kvalitetan putokaz za Bošnjake koji tako nastavljaju svoju sudbinu bauljanja, još od Drugog svjetskog rata, od nemila do nedraga, ni krivi ni dužni. Taj narod nije ništa skrivio da bi nad njim Tihić, Silajdžić i Lagumždija vježbali svoje političko opismenjavanje.
Kada bi Lagumdžija bio kraj političkih mediokriteta i analfabeta kod Bošnjaka, pa da ga i trpe još mandat ili dva. Ali...

ENVER KAZAZ

– PERILICA ESDEPEA
U vremenu sve intenzivnijeg esdepeovog baleganja po Bosni i Hercegovini, sve je frekventniji profesor književnosti sa sarajevske Filozofije, a profesori književnosti se razumiju u politiku i ideologiju Ko Mara u KK, Enver Kazaz, koji se eksponira digitalnim semaforom sa strelicama ka nadnacionalnom i GPS-om za povratak Esdepea na lijevu i tu nadnacionalnu opciju.
Moram da kažem da je puno teže svladati formu i strukturu romana nego shvatiti porijeklo, suštinu i praksu ideologija. Ali, eto, Kazaz se ugrličio u tom grožđu. U svom tihom intervjuu byki, upetljao se u nacionalno, nadnacionalno, građansko, u institucionalnu konsocijaciju, u povratak Esdepea, iz centra, u socijaldemokratsku, multietničku i građansku ideologiju, u ideje pomirenja nacionalnog i nadnacionalnog, u decentralizovanu multietničku državu, u desrbizaciju Dodikove Republike Srpske i u sjaj real političara kakav je bio Čavić.
Sramota me da pišem o svemu ovome. Šta sve profesor knjževnosti iskazaza.
Ali, recimo da pišem zbog toga što me profesuljak nazvao Običnom rasističkom kreaturom. Mada je Kreatura melodiozna imenica, za razliku od Kazaz, Rojtar, Resičar. Ili Kazazatura.
Decentralizovana multietnička država. Multetnička zajednica, onako kako je shvata Kazazatura i sljedbenici Konstitutvinosti svih i svuda, nije moguća kao decentralizovana. Decentralizacija je, naprosto, stvar vertikalnog rasterećenja a u multietničkoj državi imamo horizontalno opterećenje. Na stranu to što BiH nije multietnička zajednica, nigdje, ne samo u Dodikovoj srbiziranoj Republici Srpskoj, i što ju nije moguće multietnicirati. Čak ni ratom. Decentralizacija je moguća u kompaktnim zajednicama, kompaktnim po nacionalnom, vjerskom i svakom drugom smislu. U ovakvim naseobinama kakva je BiH, čak i kakva je bila prije rata, moguća je Poredizacija. Odvojen život samostalnih uporednih zajednica. Život Pored.
Institucionalna konsocijacija. To je sintagma Sarajevskih kaldrmaša sa namjerom Da se Vlasi ne dosjete. Konsocijacija je oblik demokratije za Pored Zajednice. Za multietnička, duboko i trajno podijeljena društva. Za društva koja žive jedna pored drugih. Sada bi Kazazatura, a i Tihić pa i Lagumžija, htjeli podvaliti nacijama u BiH pa da tu konsocijaciju ravnopravnog uporednog postojanja prebace u oblik uporednog prisustva u inistitucijama koje nema nikakve veze sa stvarnim položajem naroda koji će i dalje ostati umotan u opsjenite pelene konstitutivnosti na cijelom prostoru a u suštini dominacije većinske babinske sarajske nacije.
Pomirenje nacionalnog i nadnacionalnog. Pod nadnacionalnim Kazaz smatra građanske opcije. Ne shvatajući da upada u zamku jezičkog razotkrivanja totalitarne invazije na naciju. Građansko, Kazaz, i njegovi sarajski gnijezdaši koji su ga izlegli, shvata kao protivnacionalno, nacionalerozivno. Građansko je, u toj optici, nadnacionalno samo prema Srbima i Hrvatima. Jer za petnaest godina bošnjaštva, nije bilo moguće formirati naciju. Građansko nije nadnacionalno. Ono je unutarnacionalno. Ono je jedan segment nacionalne političke artikulacije. Nemoguće je pomirenje građanskog, nadnacionalnog i nacionalnog. Radi se o dva redoslijedna procesa. To znači da se ne odvijaju istovremeno pa nije ni moguće njihovo pomirenje, prepletanje ili stapanje. Građanska opcija može stupiti na scenu nakon procesa završetka stvaranja nacije. I samo u nacionalno kompaktnoj i nemiješanoj zajednici. Nema građanske mogućnosti u naseobini gdje imamo brojno nadmoćne i brojno nemoćne nacije.
Povratak Esdepea sa centra u socijaldemokratiju. Još jedna sarajska opsjena u koju svoju malu opsjenu smješta Enver Kazaz. Esdepe nikada nije bio socijaldemokratska stranka. On je uvijek bio sarajevska, bošnjačka stranka. Stranka ratne vlasti i političkog profiterstva od vlasti. Esdepe je stranka sarajevskih elitista, maminih maza i amerikanizirane muslimanske dobrostojeće komunistoidne klase. Nije, dakle, moguć povratak u socijaldemokratiju, u nešto gdje se nije ni bilo. Potom, Esdepe sada nije na Centru. On je totalitarno desno, na pozicijama nadnacionalne torture nad Hrvatma i Srbima. A takav je oduvijek i bio. Kazaz na jednom mjestu spominje i sintagmu Povratak Esdepea u socijaldemokratsku i multietničku te građansku ideologiju. Roman u obliku basne u stihovima. Socijaldemokratija nije nužno i samo multietnička. Ona je prije svega alat staleža. Radi se o obliku odnosa nižih, širokih slojeva prema višim, bogatim i vladajućim, o odnosu države i vlasti prema položaju širokih slojeva, o modifikovanju revolucionarnih, radikalnih i anarhističkih težnji kako bi se očuvalo drštvo a zaštitili i unapređivali niži široki slojevi, radništvo, prije svega. Socijaldemokratija nije multietnički eliksir. Socijaldemokratija ne rješava međunacionalne sukobe niti omogućava totalitarizam i torturu brojčano nadmoćnije nacije, kako to uporno želi predstaviti Sarajevo i Esdepe. Naprotiv, socijaldemokratija je prevashodno unutarnacionalna stvar. Put unutarnacionalnog napretka i pluralizma. U bosanskohercegovačkim razmjerama multietnička socijaldemokratija koju zagovara Esdepe, i Kazazatura, jeste instrument podjarmljivanja, istrebljenja i eliminacije, instrument privida ravnopravnosti, instrument novosovjetizma.
A o desrbizaciji Republike Srpske. Republika Srpska je ušla u BiH, u Dejtonu, kao Strana potpisnica i Strana tvoriteljica, i priznata, kao potpuno srbizirana, kao država srpskog naroda i drugih koji u njoj žive. Dodik je Republiku Srpsku multinacionalisao.
I o sjajnom real političaru kakav je Čavić. Eto kako Kazaz i Esdepe shvataju institucionalnu konsocijaciju i multietničku socijaldemokratiju. Visookorangirani su samo oni koji koji daju, nudiguzi, jaslari, izmećari. Kazaz ne vidi da je Čavić, i slični, potpuno neuračunljivi političar, političar u kojeg se ne može pouzdati ni jedna, pa ni bivša njegova, stranka, jer joj je bio predsjednik i bio Predsjednik Republike Srpske pa sve to izgubio. Kakva je garancija da ni nešto donio Bosni i Hercegovini.
Enver Kazaz ne shvata da se ovdje ne radi o tim njegovim sintagmama, nego o krajnje ogoljenom problemu teritorije, nacije, vjere, jezika i opstanka.
Enver Kazaz igra ulogu intelektualizirane perilice ubaleganog Esdepea. Igra ulogu konceptualnog pokrića krajnje azijatske tehnolgije Esdepea i Lagumdžije u pokušaju da Srbe i Hrvate žive stavi pod sedlo i onda ih proždere omekšane i okrvavljene.

OGOLJENJE GOLOGUZA
Naseobina se razgolićuje. Umjesto Car je go, možemo da se podsmijehnemo Spodoba je gola. I još će da se razgoljuje. Sve do same spoznaje da joj nema spasa ako ne prihvati Sveto Trojstvo Nezavisno. I u svemu.
Moram da budem pretjerano ličan. Sve sam ovo strancima nebrojeno puta predvidio i nacrtao. Oni su me, uglavnom ponižavali, gledajući po uglovima i kroz prozore dok prevodilac zapisuje. Mnogi od njih su znali moj jezik ali su glumili strance. Tako sam im objašnjavao da će BHT biti finansijska propast i poligon za međunacionalane sukobe, da će novinarstvo biti uništeno i satrveno na daleko nižu ljestvicu nego što je bilo komunističko, da je njihova omiljena SDP, sarajevska, muslimanska, ratna unitarna stranka... da je Sarajevo politički pljačkaš BiH, da je cilj da se Srbi dalje zavežljaje...
Sad, dabome, narcisoidno trijumfujem. Svi su oni otišli iz Bosne, jebala ih ona. A ja sam ostao ovdje. I ostao u pravu.
Stranci su Ovdje, a u strance ubrajam Ohaer, njihove prve protuve, većinu ambasadora, razne predstavnike, potajnike, javnike, medijske drkadžije, eksperte... služili kao plaststificirani obojeni pak-papir sa svilenkastom mašnicom, kao ambalaža Dobre Bosne, prosperitetne, neštetne, građanske, mirne, da prostiš i nevine a bez gaća.
U tom paketu su svjetlucale razne stvari.
• Sarajevo. STJ. Metropola. Patenik. MultiK. Leglo Lidera. Grad Oskara. Grad Olimpijade. Dok neko nije povikao Upalite svjetlo, ovdje nema Srba i Hrvata.
• Sarajevske stranke. Sve same narodne, građanske, europske, socijaldemokratske. Dok Hrvati ne shvatiše Oni nama biraju Člana P.
• Poligon za Diplomate. Svaka mraka je ovdje ubirala poene i odlazila na crvenom tepihu. Svi karijerni. A pete i cipele im ispucale ko koža na slonovoj guzici. Skraćene hlače im se leputaju oko cvalenika ko u ciganske siročadi. A kravate i sakoi podsjećaju na tuđe. Dok jednog dana nisam javno jebao mater Hejzloku. Ko se danas sjeća Hejzloka. Osim par njegovih ličnih sarajevskih pušača. Pa je onda otišao na Kosovo Ravno. Jest se usrećio. Onda je otišla četa ambasadora. Ne baš u jednom danu. Onda su neki ambasadori postali nijemi. Onda je otišao i Rafi Gregorijan. Otišao je i onaj što je padao u nesvijest u Butmiru. Neću da kažem ime. To je moj nacionalni interes.
• Pa bratska, srodnokrvna, multietnička, multikonfesionalna, antihantigtonska, multikantonalna, zagrljajna, vašingtonska Federacija. Dok jednog dana Hrvati ne shvatiše da su naguženi sarajevskim zahtjevima da ga podrže u stvaranju Sarajdržve, Sarajecentra, Sarajunitra, Sarajluka, Sarajbegluka.
• SDPZLO, Socijaldemokratska partija Zlatko Lagumdžija Oglu, poznata po socijaldemokratskim donacijama iz inoznanstva, od laburista, STJ, sa Sjevera, Koznaotkud. Poznata po velikom izvozu socijaldemokratskog impresionizma. Mnogi stranci su se ovdje upišavali u halje kad Zlatanoglu prosere pola kila o sosijaldemokratiji multietničkog tipa, o tome kako su u njegovoj stranci sva prezimena koja postoje u BiH, kako niko nikome ne zaviruje u Crnu Torbu i kako će, uskoro, u SDPiH svi da se prezivaju Komšić a samo će se razlikovati po Ljiljanima. Dok se nije udružio sa onim Hasapinom. HSP. Eto Ti, Evropo, Mešaj sad kašu koju si zakuvala. Da li ste i dalje za SDP Spremni.
• Reforme. Zemlja Reformi. Reformiše se brzinom Magleva. Sve uvjet do uslova. Stotinu do dvije stotine samo za vize, SIJ. Onda Pet Plus Dva. Dok Dodik ne reče Nedam Policiju.
Reformisano je sve. Čak ni ja ne mogu toliko podijeliti koliko oni mogu reformisati. Imaju malih problema sa rezultatima. Ali Meddžida i Kemotrojica, naprimjer, daju sjajne efekte. Ostale reforme su propale. Jebiga. Reforme odbrane. Reforme medija. Reforme Brčkog. Da im Igor Radojičić ne dade struju, svijeće bi tamo bile multietničke. Reforme Pedevea. Znešma jestri lionami. I više, godišnje. Reforme Javnih Nabavki. Koje su postale Tajne Zabavke.
• Zajednički organi. Kao i svaki komplesaš muškog tipa, i BiH je, dok su joj stranci i Ohaer bili VEP, proširivala organe. Tako su proširili, produžili, Savjet ministara sa tri na deset, odnosno tri ministra i Sedam Alkalaja. Dok im nije došao Špirke i povikao Braćo i sestre, neki od ministara prave budale a neki od budala ministre. Tako i drugi Organi Zajednički. Stali, ko američka dizelka iz šezdeset i neke.
• Konstitutivnost. U Poljskom nužniku. U štali. U kontejneru. Svuda su svi konstitutivni. Toliko su konstitutivni, SIJ, da je Nebojša Radmanović morao u Zagrebu da bude Hrvat.
• Mediji. U skladu sa najboljom evropskom praksom. Bez jezika mržnje. Istraživačko Novinarstvo. Strani Privatni Detektivi. Dobro, Bakir Preterano golootoči kao što Ateve Preterano sere. OBN, kao nekada međunarodni projekt. Uzor. Da ga ne kupi onaj Slovenac, ili ko, propao bi ko Ohaer. PBS. Leglo informativnog zajedništva. Sve čabarli. Toliko su Mediji uspjeli da Ovdje sada caruje Pink sa onim usafunjanim guzarama, šlaufarama, šatorušama i žbunjarama. S druge strane Red Karpet i Anto Gotovac.
• Odbrambene Snage BiH. Vojska za Krađe i Sahrane ratnih zločinaca.
Ovo je samo izvadak.
Sve što je sjalo Sjajem Bosne, razgoljelo se. Kad je nestalo Sjajnog Spreja Stranaca, nastupila je Tamna Strana Meseca.
Još će se Bosna golititi. Biće velika sreća ako se to zaustavi na kategoriji Naseobina. Bilo bi dobro da se ovaj period Dinastije Opsjena nekako zaboravi, delete ko file. Pa da se krene ispočetka. Dejton. Zora. Viski. Potpisi. Nestalo takozvane Republike BiH. Strane potpisnice, Republika Srpska i Muslimansko-Hrvatska Federacija. Umjesto živih svjedoka, njihovi portreti na zidu.
Da potpišemo. Ili da ne potpišemo.

JAHORINA, BOGINJA

U RUKAMA ĆORKANA
Republika Srpska je, u okviru svoje državne nadležnosti, investirala u Jahorinu planinu skoro 20 miliona maraka. I ništa. Kao da ih je, džava, bacila u vjetar s njenog vrha, s Gole Jahorine. Kao da je neko mislio da će te marke da se gore voze šestosjedima po jedna a da se odozgo vraćaju umnožene po šest.
Menadžment, to je stara jahorinska riječ ali sokolačkog prapočetka, nije dorastao količini državnih para i visini Jahorine. Ni Sniježni odbor Olimpijskog centra. Ni nadležno ministarstvo.Već druga sezona propada. To što ove godine nema snijega nije nikakav prirodni izgovor jer sniježni topovi, za koje je država takođe izdvojila milione, pucaju ko praćke. Jedan od brojnih poznavalaca kaže da na Jahorini stalno viđa nove ljude. Oni koji jednom dođu, nikad se više ne vrate.
I druge činjenice o Jahorini katastrofalne su.
Opština Pale. Grupa nesposobnih šumnjaka koji nisu u stanju da za sto godina završe sportsku dvoranu, koji nisu u stanju da donesu regulacioni plan koji će zaštititi planinu a nepretvoriti je u pljačkaonicu.
Ratni profiteri i privatnici. Najsretniji bi bili kada bi staza prolazila između njihovog šanka i kamina. U sadejstvu sa opštinom, Jahorinu su pretvorili u kapali čaršiju.
Brojni sportisti, stručnjaci, djeca, sada već ljudi i starci Jahorine, odbačeni su, nepitani i zaboravljeni. Istovremeno, Planina je izgubila sportska takmičenja, izgubila kompaktnost svojih staza, presječena je.
Turizam. Ne postoji. O tome ovdje niko ništa ne zna. Kao ni o vanpansionskoj potrošnji. Kao i o ljetnjoj planini i o događajima.
Gost. Ni to ne postoji. Gost, skijaš, nema gdje parkirati. Ako je vikend u pitanju. Samo što ne padne mrtva glava. Parkinga ima za stotinjak auta. Sve ostalo je ratna zona. Gostu su na Jahorini potrebne dnevne skije. Kao dnevne novine. Jer će ih kamenite staze uništiti do podne. Ne zato što nema snijega nego što je snijeg pomiješan sa tucanikom kao da je ovdje onaj Makadam eksperimentisao u gradnji kamenih puteva.
Jahorina je planina od najvišeg državnog interesa Srpske.
O Jahorini planini se mora donijeti zakon koji će staviti van snage nadležnosti lokalnih zajednica, Pala i Trnova, u onim oblastima gdje se može uticati na skrnavljenje planine ili sprečavanje prosperiteta.
Vlada mora raspustiti sve što se gore zove upravljačka strktura, imenovati stručnjake, udarnike i odgovorne ljude, odrediti im zadatake i prolazna vremena i jasno im reći da se ne hvataju u kolo ako ne mogu to da urade, ili, ako ne urade, nikad više neće ništa raditi za Vladu i za Republiku Srpsku.
Vlada mora donijeti uredbe kojima će, na osnovu zakona, regulisati kompletan život i ponašanja na Jahorini. To se odnosi na privatni sektor ali i na zdravstvo, ekologiju, školstvo, komunalni sektor...
Upravitelji Jahorine moraju vratiti goste na Planinu. Moraju organizovati svakodnevni autobuski transport iz trideset, četrdeset mjesta u Republici, moraju djecu dovesti na školu skijanja i sport a ne da ih potkupljivi direktoričići vode u Leposaviće razne, moraju studente dovesti, moraju dovesti strance, pa makar srbijanske i hrvatske, ako nema drugih, moraju riješiti sigurnost i vidljivost staza, moraju učiniti da sve žice na Jahorini rade. Ako ne rade sve, država je bacila dvadeset miliona maraka u šestosjede.
Izgleda opširno a to je samo djelić.
Na vrh Jahorine treba iznijeti kamenu gromadu dostojne veličine i platiti skulptora da je iskleše u umjetninu sa tekstom: Jahorina, Republika Srpska, nadmorska visina... nema gosta koji se tu neće slikati. I treba na Goloj Jahorini postaviti zastavu Republike Srpske na jarbol visok dvadeset metara. Bez obzira što će je vjetar derati i što će se možda morati da mijenja svakog dana.
Republika Srpska treba da bude sretna što ima Jahorinu. Ali da bi bila sretna, Jahorina mora da bude uspješna. Umjesto da bude, kao sada, seljačka manifestacija javašluka, neodgovornosti i kiča.
Sada je odgovornost na Vladi. Ona je i dala pare. Svi prethodni akteri, menadžment, opština i ministarstvo, izgubili su bilo kakav kredibilitet.

BANAC NESLANAC
Ivo Banac, stanoviti hrvatski istoričar u dnevnoj aktuelnoj prislužbi jevtinog stranog plaćeništva u obličju Nevladine Orgazmacije, ponaša se kao Neslan Ovan. Udara roščićima tamo i ovamo, u brvna i grede, u ograde i stubove, bez plana, orijentacije i činjenične potke.
Udara Banac u Josipovića, u Treći entitet, u Srbiju, u Mesića, u Miloševića, u Klintona... sve je već viđeno i dezorijentisano.
Dvije konstante se ipak neprestao provlače. Treći entitet i Republika Srpska.
Mislim da svako normalan ne traži argumente protiv Hrvatskog entiteta u BiH, kakogod ga zvali. Takvih argumenata nema dok postoji ovako uramljena BiH i dok postoje Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Ali ih Banac traži i pri tome, pod njima, plasira floskule, primitivne dosjetke i podvale. Banac tvrdi da je ideju Trećeg lansirao Dodik da bi Hrvatima podvalio njihovu Republiku Srpsku a Federaciju sveo na bošnjačku etnodržavu. Time bi, istoricizira Banac, pokrenuo hrvatsko – bošnjački sukob.
Banac zaboravlja da je ideja Trećeg entiteta skorijeg datuma, u posljednjoj četvrtini Federalnog Sranja. Dotad su i Hrvati, a naročito Bošnjaci, imali šansu da razviju raj, građanstvo i suživot. Nisu morali čekati podmuklog Dodika. Pa nisu.
Neslani Banac doista mora biti dobro jednodimenzionalan pa ne vidjeti šta je politika Sarajeva i šta su njene posljedice. Hrvate biraju za člana P BiH ko mečku na vašaru. Pri tome se zna o čijem vratu je lanac a u čijoj ruci doboš. Doista u tome nije vidljiva podmuklost Dodika.
Ali jeste plaćenička mržnja Banca prema Srbima i Republici Srpskoj.
U toj temi njegov uzlet je epohalan. On nas tješi istoričarskom sintagmom: Dok ne bude likvidirana. A njegov demokratski svjetonazor zaštitnika ljudskih prava dolazi do raketnog uzgona u konstataciji, odgonetci i spasonosnoj formuli: Ili će se pronaći dvotrećinska većina za promjenu Ustava (u BiH) ili će se naći izvanustavna rješenja.
Pri tome Banac mudroseri da postoje trenuci kada se nepodnošljiovo ne može više podnositi. Jedan takav trenutak, veli, sad je u Egiptu.
Dakle, taj profesor povijesti na Filozofskom zagrebačkom, želi ponovo nasilje u BiH. Misli, valjda, da će živjeti hiljadu godina pa da, kao istoričar, ima šta da sere studentima.
Prvo. Ustav u BiH se ne može mijenjati dvotrećinskom većinom. Ustav BiH je stvar strana potpisnica i tvoriteljica BiH. Od tih strana jedna je, neosporno, Republika Srpska.
Drugo. Sve temeljno u BiH, pa i Ustav, stvar je i tri naroda. Stvar saglasnosti tri naroda. Pri čemu je jasno da Željko Komšić nije narod.
Treće. Republika Srpska nikog nije otjerala, istjerala i očistila. Taj opšti vrtlog istrebljenja, fizičkog ili boravišnog, zahvatio je cijelo područje a za njega nije kriva, niti ga je ičim inicirala, Republika Srpska. Banac kao istoričar bi trebao da zna ko je jebo Moje Krugove.

SARAJEVO JE CRNA RUPA
U HRIŠĆANSKOM SVIJETU
Pošto je i Safet Zec, stvaralac, umjetnik, duhovnik, kreativac, i po tom osnovu bezzemaljac i bezvremenac, rekao da umjesto spomenika Papi Ivanu Pavlu ne treba dizati spomenik ispred katoličke katedrale, da se ne bi uneredio taj široki, sveevropski, nadarhitektonski, demokratski gradogled, nego umjesto toga treba zasaditi dva bora, izgubljena je zadnja nada za Sarajevo.
Dobro što je to rekao i neki urednik Preporoda. To je zamorče eksperimenata u kojima sa kratkoćom hlača krati se i obzor i pamet. Ali kad to intelektualna individua kaže, onda je to znak i za cijelu intelektualnu i javnost uopšte.
Iako će Saraj licemjerno čuvati pravoslavnu crkvu i katoličku katedalu kako bi pokazao širinu i toleranciju, više od toga ni prema kome iz hrišćanskog segmenta neće učiniti. Učiniće sve da ne vrati pravoslavnoj crkvi što je njeno, da otjera spomenik Papi, što dalje, negdje u žbunjište i smetljište. Da je Saraj Multikulturaj, organizovao bi proteste nakon bezrazložnog prebijanja pravoslavnih sveštenika u potjeri za Karadžićem. Barem kao što su banjalučki protiv Dodika.
Sarajevo je konačno prekopano groblje hrišćanstva. To je Crna Rupa u hrišćanskom svijetu. Ono nije na rubu i na doticaju svjetova. Ono je duboko u hrišćanskom platou i trebalo bi da se ponaša šire, otvorenije i komunikativnije.
Sam spomenik Ivanu Pavlu neće promijeniti Saraj. Kao što ovo ne pišem zbog moje očaranosti papama, reisima i poglavarima već zbog ukaza na trend i sučeljenje sa činjenicom s kim, dugoročno, imamo posla. Ali, spomenik Ivanu Pavlu bi bio Brajevo Pismo. I slijepi bi vidjeli neki trak i neku nadu. Ne samo za Saraj nego i za cijelu BiH. Bio bi to komunikativni čin. Makar i banalni znak da želimo, mi u BiH, kobiva, u Evropsku uniju. Bio bi to komunikativni čin objelodanjenja da nije došlo do konačnog odboja, izgona i gadljivosti prema hrišćanstvu. Može da se razumije Sarajska odbojnost prema Srbima i Hrvatima. Ono, tamo gdje je sada pošlo i otišlo, i ne zna šta je nacija. Ali, trebalo bi da zna šta je vjera. Ili, makar da poštuje da je Saraj dignut na hrišćanskoj zemlji.
Kako vrijeme prolazi, kako mladež dolazi, sve će manje mjesta, u Saraju, biti za hrišćanstvo. Nove generacije neće znati o čemu se radi i, prirodno, neće puštati strance u svoju avliju. Shvatiće to kao poraz. Ili kao želju stranaca, hrišćana, za pobjedom. Jer ljudska istorija, istorija velikih društvenih grupa, istorija je poraza i pobjeda.
U pravu je Angela Merkel kad kaže da je propao pokušaj multikulturalnosti. Šta ima veze, rekao bi Kardelj, propalo je i samoupravljanje. Propalo je i usmjereno obrazovanje. Propali su i animatori kulture. U pravu su i oni Englezi što protestuju protiv muslimana koji pupak razvezuju trotilom.
Pošto se radi o pobjedama i porazima, najbolje je to vidjeti na našem primjeru. Oni koji su došli i osnovali Saraj, nisu imali trunke želje za multukulturalnosti. Imali su želju za pobjedom. I ostvarli su je. Nadam se, samo i konačno u Saraju. Oni koji su poraženi, ne traže spas u multirkulturalnosti. Oni bježe. Pobijeđeni su. Multikulturalnost je bila samo ratna sarajevska priča kako bi se hrišćane učinilo varvarima. Kao što je i Njemačka, i cijela Evropa, pričala o multikulturalnosti dok je trebalo gastarbajterskih jevtinih mišića. Kada su gastarbajteri zaprijetili da žele pobjedu, postali su suvišni. Nastavlja se istorija nacionalnih država. Samo budala je mogla da pomisli da treći milenijum donosi opšti bezgranični seks, najezde i svenarodno veselje.
Izbjeglice, Srbi iz Hrvatske, Srbi sa Kosova, Hrvati iz Posavine, poraženi su, podvili su rep i otišli. Da je bila moguća multikulturalnost, ostali bi.
Saraj danas, i Safet Zec, dovršavaju pobjedu koja je započeta onomad, kada je Saraj pripojio Ovasi.
Zato, da ne bi bilo pobjeda i poraza, pobijeđenih i poraženih, Podijeliti sve što se može Podijeliti. Pa onda možemo gostovati Tamo i Ovdje. I to je MultiK.