NIKIC'S FOOTBAL STARS
NASTAVLJAJU
INTERNACIONALNU
TURNEJU
Mađioničar Grbavice, rodom ispod Trebave, Nikola Nikić, ponovo je okupio svoje fudbalske zvijezde, većinom, prosječno, U46 i otisnuo se na zimsku internacionalnu turneju.
Ovaj put Solun, Grčka. Odigrane su dvije utakmice sa tamošnjim ekipama. Prva u večernjem terminu, pod reflektorima, sa ekipom veterana i aktivnih igrača od kojih su neki među potencijalnim kandidatima za angažman na balkanskim prostorima. Nikic's Stars, koji su nakon deset časova putovanja, iz automobila otišli u svlačionicu i na teren, počistili su ih sa 6 : 3 tako da im nije bilo do sutrašnje uzvratne utakmice koju smo nudili. Sutradan, pak, 17. novembra odigali smo utakmicu sa veteranima solunske policije, organizovanom ekipom koja ima svoje periodične novine i svoj stalni internacionalni program susreta sa veteranima Rusije, Francuske i drugih zemalja.
Nikola Nikić je naš selektor, menadžer, profesor, savjetodavac, hranilac i roditelj. A, inače je mladji od mene, neidentifikovanog godišta, mada tvrdi da je stariji, pošto je, kaže, sa tatom išao na upis u matični ured i potpisao se da je rođen. Za mene, hvaleći moju fizičku spremu, kaže da sam u stvarnosti mlađi nego što je prikazano i da sam „falsifikovao“ rodni list, na starije godište, da bih bio 52. i da bih mogao igrati u veteranima. Dodijelio mi je kapitensku traku, što je novi teret na moja nejaka međunarodna pleća.
Tu drugu, jučerašnju, utakmicu smo izgubili, 4 : 2. Ali, bili smo bolji, stative, nedosuđeni penali tendencioznih domaćih sudija, nesretno primljeni golovi. No, ne žalimo se, ekipa veterana i mladića koju je okupio Nikola Nikić igrala je fenomenalno i pokazala da je potpuno ovladala tradicionalnim srpskim umijećem – totalnim fudbalom. Sa nama je igrao i Rade Paprica, nekadašnji centarfor Željezničara a sada trener u Grčkoj.
Evo ekipe: Bojan Vrhovac, Mladen Bojić, Aleko Papadopulos, kao gost, Marjan Cvetanovski, Rajko Vasić, kapiten, Maksim Vujanić, Željko Milić Robija, Danimir Milkanović, Milorad Džabić, Milan Draganović, Danislav Momčićević, Jakov Dubravac, Zdravko Jovanović, Kiko Manojlović, Đorđo Dujković Palestina, Rade Paprica, kao gost. Duško Milišić, opravdano odsutan. Peđa Čekić, fotoreporter.
Ekipa je posjetila i Srpsko vojničko groblje na Zejtinliku u Solunu.

ESDEPE –

ISTORIJA DESTRUKCIJE
Niko nije ni znao da je Bosna i Hercegovina toliko bogata strankama za partnerstvo. Da Esdepe i Zlatko Re nisu tako talentovani da ih pronađu i s njima sklope mir. Jer ti Đaposi i Crjevaši, koje je našao Zlatko Re, i nisu nizašta drugo nego za sklapanje prinudnog mira. Jedna od tih stranaka samo što ne proglasi socijaldemokratski Juriš – Šahovnica do Moravu. A druga, kao Armada kalamara, može da nađe Hrvata u Džrdžluku. Ispod rimskog nalazišta u Skelanima, STJ. I da ga kandiduje, i da ga izabere, i da ga u Dom utjera. S takvima se mora odmah sklapati mir.
Sreća da je Zlatko Re prepoznao tu socijaldemokratsku crtu tih masovnih Đaposa i Lijasa.
S njima je i Esdea. A đe će, pitala bi komšinica Paša.
Dabome, to nije najvažnija osobina Esdepea. To pronalazaštvo.
Esdepe je stranka destrukcije. Rudnik destrukcije.
Prvi izbor Željka Komšića za Člana P može se, možda, opravdati kao politička dosjetka. Ali drugi je destrukcija. Destrukcija političke scene. Destrukcija političkih Hrvata. Destrukcija Vašingtonske Zlatne Tvorevine, Federacije.
Takvom hladnoćom kandidovati Komšoglua za Člana P, drugi put, može samo serijski ubica.
Najnoviji pokušaj da se sa dvjema socijaldemokratskim, multietničkim strankama, ukupno: HSPSRZB, SPRZBHS, BRZPSHS..., i narodnom Esdea stvori koalicija za vlast u Federaciji i nastup u Državi, najžilaviji je mogući glogov kolac u rascjep BiH.
Konačno Republika Srpska može da bude mirna. BiH se neće raspasti zbog Referenduma i Otcjepljenja nego zbog Federacije i ljiljanskog odnosa prema Hrvatima. Sreća božija da CK SK BiH nije prije rata bio u Banjaluci. U Vašingtonu bi formirali Esdepe-srpsku federaciju. Protiv Hrvata. Najebali bi i Srbi i Hrvati i Muslimani.
Ta destruktivnost Esdepea svojstvena je još samo Esdeesu. I oni su tako, u svojim najboljim godinama, gazili sve oko sebe kao vol u gredici rasade. U međuvremenu su se otarasili budala koji su se po čupavim prsima trljali slaninom i SAO bijelim lukom. Esdepe se, pogrešno i potpuno naopako, otarasio svih osim Zlatka Re.
I doista, kada se pogleda politička istorija Esdepea, nije moguće pronaći ni jedan konstruktivan politički projekt, barem jedan polumandat, jednog uspješnog lidera, funkcionera, predsjednika nečega, koji je ostavio pečat na Usranu i skraćenu istoriju Naseobine. Sve sama destrukcija.
Da li je moguće da kolektivna politička neuračunljivost može da dostigne tolike razmjere.

ISARAJEVO I ČEDA
Čedomir Jovanović, Čeda Liberal, jedan od srbijanskih politikoida za koje je veoma teško tvrditi šta hoće ali je uvijek jasno šta neće, dobio je nagradu Nevladinih organizacija Sarajeva a za razvoj kulture i očuvanje Sretne Slike Sarajeva. Tako nekako.
Nagrada se zove Isa-beg Ishaković.
To je jedan od kordonijera otomanskog osvajanja i instaliranja na prostorima Naseobine a poznat je i kao jedan od glavnih osnivača Sarajeva i Novog Pazara. STJ.
Sarajevo je osnovao tako što je tu negdje, na Vratniku, Bistriku, sve stare otomanske, turske riječi, izgradio džamiju. Cijela istoriografija, u koju je sada smješten i Čeda, ide za tim da dokaže da prije Isa-bega tu nije bilo ničega a naročito ne nekog naselja ili grada pod imenom Vrhbosna. Bosna je isto stara otomanska uzrečica, pooskočica, takorekuć. Bio je samo Saraj i Saraj-ovasi, Sarajevsko polje. I da Saraj znači Carski Dvor. Mislim, ipak, da je to samo avlija, dvorište. Idi na dvor, nemoj mi smetat u kući. I danas se još negdje za dvorište, prostor oko kuće, oko dveri, kaže dvor. Izvinjavam se, za slučaj da postoji popis careva koji su spavali, uredno se prijavivši na recepcionluku, u Saraj Carskom Dvoru.
Moglo bi Sarajevo, ako je beg toliko zaslužan, da se prozove Isarajevo. A ostali živalj, znate vi dobro na koji mislim, da ga zove Dvorište.
Sarajevo, koje se vraća svojim istorijskim bogazima, opet je to džamija i okolo dvorište, malo više džamija i ulicama povezanih dvorišta, nagrađuje svoje ljubitelje sa hrvaćanske i srbijanske strane.
Tako se šire i obrojčavaju Mesićevi pukovi izmećara, obožavatelja, reklamera i sarajtvora.
Ti pukovi, ta sarajtvorska sorta, okuplja uglavnom neznabogoviće, nebitnokoviće, skrajnoviće, epizodiste, u političkom smislu, raznih vrsta i namjera. Saraj sam, u dubokoj je emotivnoj vezi s njima. Jer preko njih, dajući im bezvezna priznanja i praveći od toga Priču Istorije, i ono postaje poznato a tako, barem u svojim podsvijestima, privremeno zamazuje sve svoje sramote demulticiranja u svakom smislu. Izmećari, pak, Mesićari, nalaze u tom svojevrsnom rijalitiju, svoju ponovnu posteljicu oživljavanja na bilo kakvoj sceni. Pa tako je na red došao i Čeda.
A onda je u nekoj emisiji izjavio da je Bosna Vječna, Neuništiva i Bezjesenska. Nikad plodova, uvijek behar. Od godišnjih doba samo proljeće. Sve behara i sve cvjeta. Taj Čedin geostrateški uviđaj trebao bi biti i zahvala za Povelju pod imenom Isa-begova nadvjekovna povelja ali i pomor svih onih, od Bila Montgomoerija, do Dodika i Čovića koji zbore o tome da je na Dvorištu sve više kapija, vratnika, a sve manje zajedničke želje da se behar miriše.
Da, Čeda se predstavio i kao glasnogovornik onog Sandžaklije, Muamera. On govori ono što narod želi.
A Dodik i Čović govore ono što žele tuljani sa Bajkala. SMJ. Sunce Mu Jebem.