2023.
SRBIJANSKI
FUDBAL SE NEĆE
OPORAVITI
 

Istorijska atmosfera uticala je na reprezentativce i Hrvatske i Srbije. Kako sam i predvidio. Dabome, više i pogubnije na srbijansku reprezentaciju.

Kolika je bolest zahvatila hrvaćansko i srbijansko društvo vidljivo je po tome što se neprestano govorilo da igraju Srbi i Hrvati. I sad se govori kako su Srbi izgubili a kako su ih Hrvati zbrisali. Ja mislim da su igrale obične  reprezentacije u fudbalu. A to nikako ne mogu biti ni Srbi ni Hrvati.

Muljatori iz Fife i Uefe, kao da namiještaju žrijeb tako da jedna od te dvije reprezentacije ne ode. A izdvajaju ljubimicu BiH, da ode.

Nacionalističke utakmice nisu dobre za fudbal. A nisu dobre ni za nacionalizam. Jer, on je već tu i ne treba mu fudbal da ga se podgrijava. Nacionalizam i mržnja znaju to i sami da rade. Reprezentacije mržnje treba podijeliti u tri različite grupe pa nakon dvadeset godina vidjeti imali nekog efekta.

Nu. Svejedno. Srbijanski fudbal se neče oporaviti unutar tih dvadeset godina. On nije propao raspadom Jugoslavije. Propao je onog trenutka kad su u njega počeli ulaziti Arkani i Cece Šatoruše. Sada je stvar završena. Ako u srbijanskom fudbalu nema mjesta za Piksija ili za Prosinečkog, onda su stvari jasne. I Mihajlović će veoma brzo da ode.

Utakmica u Zagrebu je pokazala da reprezentacija Hrvatske nema igru. Čak ni na domaćem terenu. Štimac zna sve o fubalu na terenu, o linijama, potencijalima, šemama i formulama. Ali ne zna igru. Malo je takvih koji je znaju. Njegovi igrači, pak, malo su više nabijeniji nacionalnim testosteronom nego reprezentativci drugih zemalja i to im je dovoljno da se bore, da im nije svejedno. U Zgarebu nisu pokazali nikakvu nadmoć, ni u jednom dijelu utakmice. I na njih je, dabome, uticala istorijska atmosfera ali i kad se to uvaži, rezultat je mršav. Naprotiv, Srbijanci, kad su vidjeli da su izgubili, počeli su igrati i pritisli su ih dosta kvalitetno, ali je atmosfera spriječila da realizuju neke šanse koje su mogle popraviti utisak. Kao da su se prije utakmice bojali da ne izgube pa im je nakon dva gola, pao kamen sa koljena. Modrić i Mandžukić trenutno kotiraju kao zvijezde ali se to može prekinuti za sekundu, dolaskom Gvardiole i odlaskom Murinja. Sve ostalo je jednako sumorno.

Srbijanska reprezentacija je izgubila utakmicu zbog dvije greške dvojice najboljih igrača, od kojih se tako nešto ne očekuje. To govori koliko im je stalo do reprezentacije, podsvjesno, i koliko malo napora ulažu u koncentraciju u igri.

Mihajlović je trebao predvidjeti strah i ukočenost svojih reprezentativaca i postaviti blagi bunker unutar kojeg djeluje presing a ne čekanje i obična zatvorenost. Osinjak a ne katenačo. Reprezentacija domaćina ne bi tada mogla ostvariti bilo koju svoju zamisao i, uz uticaj istorijske atmosfere, hvatala bi ih panika i sramota pred svojim gledalištem. To bi davalo šansu za kontru i za njihovu grešku, kao što su je Srbijanci načinili dvije.

Ovako, obje reprezentacije su ušle u utakmicu nebulozno i otvoreno, kao da ih je neko probudio poslije ručka i rekao da idu da igraju utakmicu. Protiv koga. Ne znam, vidjećemo, ko bude na stadionu.

Mihajlović se ne može pouzdati u Kolarova i Baneta. Njihove misli, i džepovi su na drugoj strani. Brazil ne donosi nove ugovore. Ali, to samo znači da je politika nasilne obnove reprezetnacije, podmalađivanja, propala.

Inače je upitno podmlađivanje, stvaranje nove reprezentacije i slična sranja. Reprezentacije se najbolje stvaraju i obnavljaju ako se plasiraju na evropska i svjetska prvenstva. Proser tipa Imamo četiri godine, od Brazila pa dalje, da stvaramo novi tima a počećemo sada, samo su naslovi za jednodnevne novine.

Mihajloviću treba da bude kriterij ko hoće da se bori u utakmici i ko neće da stvara zlu krv u timu. Sve ostalo, godine, rasa, pa i pol, u drugom su planu.

Ali. Od svega toga nema ništa. Rupa nije u reprezentaciji. Rupa je u srbijanskom fudbalu. I u glavama.

Nisam ni jednog miša ulovila

2021.
KAKO
IZAĆI IZ
ČIMBURA
 

Moj istorijski naziv za BiH, Naseobina, pojam je koji označava previše civilizovanu, demokratizovanu i osavremenjenu suštinu. Bosna bi se, što ne uključuje Republiku Srpsku, dabome, mogla zvati Čimbur. Pa bi Predsjednik Federacije mogao da se zove Čimbur Aga. Živko bi moga da nosi doživotnu titulu Čimbur Budimir. Nikšić bi mogao da bude Čimbur Vezir.

Nekoliko istovremenih procesa je na djelu i vidjelu.

Bosna se pretvara u Čimbur.

Povratak Bosne u Čimbur.

Međunarodna zajebnica značajno doprinosi Čimburu.

U cijela BiH se nastoji čimburizovati.

U Zenici, stambolskom gradu Fudbalske reprezentacije Vaše Države, održana je neka manifestacija u smislu rekordnog broja jaja u čimburu. Po tome se Tvrđava Dijamanata i Zabran Ljiljana, radi se o reprezentativcima, Zenica, našla na internetu po svijetu, uglavnom tamo gdje ima Čimburaša. Takozvane dijaspore.

Čimbur je sirotinjsko jelo. Kao i cicvara. Kao i pica. Njegova glavna prednost je što može da se kreće u rasponu od najogoljenijeg do najbogatijeg recepta.

Ali, kako je cicvara nastala u manastirima, tako je i čimbur nastao u Otomanskom mraku, u nekoj siromašnoj planinskoj kućici sa zemljanim podom. To nije čaršijsko jelo. Nikad nije bilo, niti će kad biti, da Age Sarajlije, Age Ove i Age One, sjede kraj zelene vode, uključujući i Miljacku, za akšama, piju vino il rakiju, i meze čimbur.

Čimbur i njegovo ime, jer i ovdje i u Evropi za ista ili slična jajeća jela postoje sasvim savremeni nazivi, danas je simbol povratka u prošlost. To nije ulazak narodnog specijaliteta, kakva je Cicvara, ili Pizza, u savremene kulinarske ponude za istančane ukuse.

Bosnom se više ne širi Nijazov Miris Tamjana, sad se širi miris čimbura.

Ko će dočekati most na Savi. U Grdišci, na sjeveru Srpske.

2020.
VIDOVITO
IZ AVIONA
 

Došao Haso, davne socijalističke 1977. iz Vrandukt am majn i dovezao mečku sa šiberdahom, STJ. Huso, nekad njegov najbolji drug, a i drugi, znaju da Haso ne zna ništa a i to što je znao nije bio potrčan da radi, pa se pitaju Otkud, kako. Kako si, bolan, Haso, zaradio toliku mečku. Ja sam vidovit, proričem sudbine. Ne reci. Ja. Bogate Švabe i Švabice plaćaju a ja im predviđam. Bil ba mogo mene naučit. Pa, ajde, da vidim imaš li nadarenosti. Skini se. Šta. Skini pantole. I gaće, i gaće. Sad se naguzi. Pa nećeš me, bolan, jebat. Eto, predvidio si svoju prvu sudbinu. Imaš nadarenosti, imaš, mašala.

Gledam fotogtrafiju na naslovnoj strani današnje Politike. Dačić. Ženski Pinokio. Tačić. Poznatiji kao Briselska Trojka. Pitam se Ko sjedi bez gaća. A ko je vidovit.

Kada su me, kao malog, obučavali obavještajnom radu, razumio sam da je glavni obavještajni posao podmetnuti dobru ribu velikom komandantu ili političaru a onda pod krevetom mastiljavom olovkom zapisivati šta on njoj sere o važnim poslovima. Jer, dobar obavještajac ne vjeruje nikome, pa ni obavještajno goloj ženskoj iz svojih redova. Kasnije, kad sam se ozbiljno uobavještajio, rekli su mi Ne trebaš se brinuti. Samo čitaj i gledaj novine. Sve piše. Tvoje je samo da sklapaš mozaik. Još kasnije sam shvatio da je sva jeba u tom mozaiku.

Odnosna fotografija je kamenčić koji nedostaje u Mozaiku Kosova. Tačno na onom mjestu koje je Dačić ocijenio stavom da neki već cijelu deceniju seru da je Kosovo Srpsko.

Na fotografiji Dačić sjedi na lijevoj strani, pa je tako on Desna Ruka EU, u staroslavenskom Desanka Šakić, i mrgodno lista papire. Ešton sjedi u sredini i smiješi se kao da je vidjela Sanadera. Tačić sjedi s desne strane, tako da je njemu Ketrin Desna Ruka. Nema nikakvog papira pred njim, gleda u Dačićeve papire. I smije se. Iskreno a ne kao Ketrin. Oprosti mi, Ešton.  

Dakle. Ko sjedi bez gaća.

Ponešto se da zaključiti i iz naslova. Dijalog u ključnoj fazi. Možda je tebalo reći u ključaloj. List Danas kaže Pojačana dinamika dijaloga. Novosti kažu Dijalog u kritičnoj fazi. Ali tek na trećoj strani. Na naslovnoj ništa, da se javnost ne uznemirava. Ali ima Danas na naslovnoj. Vučić premijer ako bude dogovora sa Prištinom.

Eto, zašto je podzemlje namjestilo voditeljku bez gaća.

Sad vidite šta je pravi obavještajac.

2019.
ŠOK,
KAKOGOD OKRENEŠ
 

Ma, na sceni je zavjera protiv Srba i Srbije. Strane dobrosakrivene službe, podmetnule su Ružu Kućanicu Tomašić, poznatiju u tajnim dosijeima kao Ruška Radikaluška, da ugostiteljuje Srbe u Zagrebu, da to kaže na Haerteu, tajnoj ekspozituri takođe, dok je u Beograd stigao Šok. Nijemac Šokenhof, zamjenik predsjednika poslaničkog kluba CDU-CSU, a to znači i Njemačke cijele, došao je za listom od Sedam Zahtjeva Njemačke. Sve je tempirano. Dok je Nikolić išao Bajdenu u Rim, dok je Gatalica objavio roman o Prvom svjetskom ratu, u sklopu kojeg je i epizoda o Austrijskom Luftimatumu Srbiji, tako se tada u narodu govorilo za ultima fajt u odnosima među državama, i dok se Rusi lade opštovito u pogledu Srbije.

Čak je i dotični gospodin izabran radi prezimena. Iz Izvora Bliskih nisam uspio odgonetnuti da li je to zbog riječi Šok kojom se označavaju Albanci ili zbog medicinskog fenomena Šok i Šok Terapija koji se ovdje pojavljuje u modifikaciji Šok Steramtija.

Ozbiljno. U Sedam Zahtjeva Njemačke, koji su stigli još u septembru prošle godine, ali Izvori Bliski nisu bili dorasli, a koji su sada podijeljeni novinarima, kao važnom učesniku u Opštem Sraniju na Balkanu, stoji ovako:

·         Korupcija, MJJ

·         Ko je zapalio Ambasadu

·         Nema  nove istorije na Balkanu, npr Srebrenica

·         Beograd – Priština, sporazum, dijalog

·         Ukloniti paralelne barikade na Severu Kosova

·         Uvrtanje mudanaca Srbima na Severu Kosova od strane BGD

·         Srbija i Kosovo kao punopravne države članice EU. Perspektiva.

Nešto mi se čini da je Vučić prvi vidio Sedam zahtjeva i počeo da djeluje baš po pitanju Prvog Zahtjeva. I tako ispokerisao Nikolića da priča sa Jahjagom a Dačića sa Tačićem, iz čega će samo on politički profitirati jer je njegova borba nerizična. Za budućeg lidera Srbije može se boriti do posljednjeg Miška a da mu sa glave ne padne ni šiška.

Kao što mi se i čini da je cijeli preokret od radikala ka narodnjacima načinjen u sklopu tajnog projekta i pogodbe u kojima je žrtvovana takozvana proeuropska struja Tadića, koji se ozario fejsliftingom u Evropi pa zaboravio stranku i stranačku organizaciju i tako postao saučesnik u pobjedi korporacije TOM-AL, a u sklopu kojeg je i Konačno Priznanje.

Sve ostalo što se događa samo je ispunjavanje tog projekta-pogodbe. Zato je u Šokenhof rekao novinarima, kada su ga siroma naivci pitali Kakva je uloga Narodne Skupštine Srbije u tim seksualijama, Da pripremi javno mnijenje. Da se ne bi pripremilo mnijenje patrijarh je jučer morao da kaže da nema ni priznanja ni podjele Kosova.

Teška će borba da bude.

Iz iskustva znam da, na Balkanu, kad nekom obećaš vlast, nema Kosova koje neće pojevtiniti.

2018.
JEBAĆU TI
MAMIĆU
 

Otkrio sam voajerske crte kod sebe. Uživao sam kako Milanović jebe medije. A oni frigidni u 3LPM. JSM, BMK, PMP.

A otkrio sam i krah tisućljetne hrvatske kulture iz krležijanske dijagnostike. I kako to suptilno radi srbijanska kultura. Dovedu premijera pa mu prećutno pokažuP. Ovi, Purgeri, nakon premijerove i predsjednikove izjave ograđivanja od Mamenića, dovedu Ružu na HRT. Kao domaćina. Ne kao gosta.

Onda smireni Milanović uđe u ulogu Laki Je Malo Nervozan pa izađe pred polupraznu KZŠ, i medije, i održi jedan kraći pledoaje u stilu Jebaću Vam Mamiću.

Međutim. Nema od te pjesme ništa. Medijima ne može ništa ni Dačić, ni Milanović. Da ne pominjem Termin Nikšić. Ne može ni Vučić. Lako je uhapsiti Miška. Kako uhapsiti medije koji nisu novinarstvo. Nikako. Ni kad ti napišu da je nestalo nekih pet miliona eura donacije za Radikale.

Stanje društva je jedna od najnepomjerljivijih gromada. Nije dovoljno da premijer i predsjednik nešto javno kažu. Održe koju prodiku. Kao što nije dovojno da se hagira Milošević. Ili pojavi Vučić. Stanje društva je jedna mrtvoladna pojava i ne trza se na takve ispade.

Iz jednog jedinog razloga. Stanje društva se tvori i formira mandatima i decenijama unazad. A prodike jednog premijera su dnevna pojava. Kao toalet papir.

Stanje srbijanskog društva je neosporno lovomutno. Kao što je i stanje hrvatskog društva srbomrzno. Ta stanja su stigla dotle da su postala način opstanka. Ne kažem, postoje i nijanse. I hrvatsko društvo je oboljelo od lovomuta. Sanadera još samo nisu optužili za to što je Matek nudio Štefici dvjesta kuna da je povali iza sijena. Srbijansko društvo, ipak, kasni za hrvatskim. Nemaju toliko izražen hrvatomrz, pa čak ni šiptaromrz. U mjerama koje su zabrinjavajuće.

Još ako Srbijanska Momčad pobijedi u Zagrebu, voljeće Hrvate korođenubraću.

 

 

 

2017.
DRŽAVA
SOCIJALNOG SAVEZA
I VLASNIŠTVO
III
 

Teška se borba vodi za prevlast nad svijetom.

Ali, ne vode je velike sile ili hladni vojni paktovi. Vode je koncepti. Pošto su se olinjale ideologije i izblijedio raznovrsni opijum za mase i klase, na sceni su ostale Gole Koncepcije.

U Njemačkoj su donijeli zakon o tome da voda više nije osnovno ljudsko pravo. Time je pao posljednji rov Državne Vode. Evropska komisija zahtijeva prodaju portugalske državne kompanije za vodu, prodaju preduzeća u Atini i Solunu, u Italiji takođe. Mnoge zemlje su privatizovale vode pa su se ošurile. Ali EK ne haje za to.

Finansijaši znaju da ovaj i naredni vijek postaju doba borbe za vlast nad vodom, hranom, vjetrom, plinom, morem. Zato se sada pripremaju koraci ka privatizaciji žeđi. Tako se Evropska unija pokazuje kao instrument Neoliberalizma i Finansijaša. Kao instrument Velikih Krojača već se pokazala, odmah nakon pada Helsinkija.

Na drugom kraju evroazijskog superkontinenta, Ruska Akademija Nauka jer raspravljala o vlasništvu države nad privredom i zaključila da je to neophodno. Rekli su da su i privatna i državna svojina tokom istorije imale svoje dobre i loše sekvence. Ali su se opredijelili za državnu svojinu. To može da zvuči čudno jer ruski akademici nisu Centralni Komitet. Ali, može da zvuči i planirano. Jer je jedan od njih savjetnik Tavarišča Putina.

U sklopu tih akademijskih istupa, pred rusku privredu je postavljeno pet strateških zadataka. Jačanje konkurentnosti unutra i vani. Kvalitet usluga u socijalnom segmentu. Stambenarstvo. Efektivnost državne administracije. Regionalni razvoj i novi ekonomski centri napretka.

Jasno je da to ne može da uradi privatno vlasništvo. Ni jedan od tih zadataka. Privatni vlasnici vodosnabdijevanja u Evropi povećavaju cijene vode ali im ne pada na pamaet da zamijene dotrajale cijevi.

Putin shvata, kao i u prvom mandatu, da su naredna dva mandata presudna za Rusiju. Ili će tavoriti, gajeći u njedrima mitska bića, pola pošteno, pola pokradeno, ili će ubrzano izaći iz te pat pozicije i pokušati da parira rastu Kine kao i pripremi oporavna Evropske Unije i odgovori nezaustavljivom klizanju Amerike na drugo mjesto, iza Kine. Zna to i Rusija cijela. Kolikogod to izgledalo nečinjenično, Rusija je u težoj poziciji od Kine. prije svega, ruski lomovi, od Jeljcina pa do Gorbačova, ostavili su velike tragove, još veće nego raspad SSSR-a. Zatim, Rusija ne može da izađe iz trke u naoružanju dok Kina sama diktira tempo kojim maršira ka tronu i vojne svjetske supersile. Treće. Kolektivni radni geni Rusije i Kine potpuno su različiti.

To je taj već uobličeni Drugi Koncept. Koncept suprotan Neoliberalizmu, Divljem Kapitalizmu i Bezočnom Finansijašenju.

Koncept Državne Svojine.

To je drugi porođaj Države. Prvi put se ona dogodila da bi pojedinačnim akterima industrijske revolucije, ali i onima prije nje, omogućila prisilu i torove i tako držala radničku i druge izrabljivane klase, kratko privezane za mudanca kako bi ih kapitalisti eksploatatori mogli musti do besvijesti.

Sada se Država rađa da bi ograničila podivljale kapitaliste i konačno stala na stranu širokih slojeva svojih podanika.

Na drugoj strani je Odumiranje Države. Evropska unija je primjer za to. Kao i Obamina Amerika. Koja sve što može da učini jeste da bude na usluzi velikim privatnim bankama, velikim automobilskim gigantima i velikim proizvođačima oružja. Evropska unija jača kroz smrt pojedinačnih država. Njihovog suvereniteta i njihovih nadležnosti. Pri tome se ne rađa nova, jača, superdržava. Rađa se areal neoliberalnog finansijašenje kao dobra startna pozicija za sutrašnju borbu protiv Rusije i Kine.

Ako želimo objektivnost, moramo konstatovati da je Država kao koncept u izvjesnom zakašnjenju. Da nije Kine i njenog uspjeha, ta bitka sa drugim konceptom već bi bila izgubljena.

Neoliberalizam, Suprakapitalizam i Finansijaši zato sada napadaju isključivo na Kinu. Dok se Rusijom bavi CIA s pomoću svojih sofisticiranih metoda Ruši, Svrgavaj, Ruši, Svrgavaj.

Kinom se bave jer joj neprestano nastoje naturiti svoje instrumente i alatke. Ljudska prava, tražnja, plate radnicima, mnogo tržišta, malo komunizma, tibetizacija.

Zapadni ekonomisti, a i politički strateški analitičari, ne shvataju suštinu kineskog rasta, bogatašenja i trženja. Sve što se tamo događa, pod strogom je kontrolom države. Mogu za Zapad da kažem I Partije. U tome je velika razlika. Na zapadu je, za vrijeme prvobitne akumulacije kapitalizma, Država samo bila na usluzi. Ovdje Država Drži Gužvu. A znajući kinesku istoriju, unazad pet hiljada godina, tamo se Gužva ne ispušta iz ruku.

Od pobjede Državnog koncepta ovisi sudbina svijeta. Ovisi i to koliko će ratova biti i koliko će miliona raznih proljetnih revolucionara otići u vječna lovišta. Ako Koncept Državne Svojine pobijedi, mnogo manje krvi će teći pregrijanom planetom. Ako Neoliberalni koncept pobijedi, mnogo više će para teći malim brojem džepova.    

2016.
KOGA ILI ŠTA
TROŠI
LAGUMDŽIJA
 

Objavljena je vijest da ministar BiH Inc. za eksterna djela, Lagumdžija, troši mnogo manje sredstava nego Alkalaj.

Da definišemo pojam Alkalaj. Radi se o Neartikulsanom Komšiću izvršne vlasti i o protođakonu Silajdžićevog koncepta spoljne politike čija je okosnica rasprostrana laži o 300.000 silovanih muslimanki od strane Srpske Agresorske Manjine u BiH. O Slučajnoj Spodobi u diplomatiji. Kao što je i BiH Inc. sama.

S te tačke, za Lagumdžiju poređenje je Ispodnižavajuće.

Ali sa tačke opšte koristi za odnosni Incorporation, činjenica o netrošenju je poražavajuća. To znači da je ugled BiH u Velikom Belom Svetu ma apsolutnoj nuli.

Lagumdžija spoljnu politiku vodi u krugu nekoliko ambasada. On je postao Sulejman Veličanstveni svjetske diplomatije. Svi mu dolaze na noge.

Ali to je posljedica i ugleda samog Lagumdžije. Vratolomdžije koje je od izbora daleke 2010. izveo sludile su i najodanije njegove fanove u Međunarodnoj Zajednici. A bili su spremni podržati sve njegove udžbenike, počevši sa Aritmetika za BiH, u jednoj jedinoj lekciji.

Kako radi sa Dva Hadezea, kako se huremski ponio prema Jedinoj Esdea, kako se znoji oko Platforme sa Esenesdeom, kod koga, čini mi se, sazrijeva pitanje Da li prije rasplatformisati SDP ili SDS, tako radi i u diplomatiji. Isključivo za sebe i svoj položaj. Ne radi čak ni za svoju partiju. Po tome je on Bošnjački Mladen Ivanić. ŠSJ ideologija. Šta Sam Ja.

A šta sam ja očekivao. Mislio sam, kad je istjerao Mrski Esenesde iz Socijalističke Internacionale i postao Najveći Živi Socijaldemokrat Balkana i cijele Blgarije, sada će krenuti po svijetu da ga primaju Lideri sa velikim K. Prvo najveći, pa sve do lidera socijaldemorkatije u Uturundiju.  

Pjesnik se zajebo.

Ne znam šta bih mu savjetovao. Ni troši, ni nemoj.

PRAPTICA

 

 

 

 

 

 

IGRA DELFINA

 

 

 

 

i detalji