ISTORIJA MUSTAFE SPAHIĆA
Muslimanski intelektualci sa raznih medresa, profesori fakulteta islamskih nauka, pravoslavne i katoličke nauke još nisu formirane, svjesni svoje povijesne i pretpovijesne nacionalne, kulturne i civilizacijske praznine i uklete pogubnosti posljedičnosti sabljoprosvjetiteljske vjerske i militarističke agresije i pokore, panično i paranoično pretražuju istorijsko smetljište kako bi pronašli bilo kakav trag prisustva islama ovdje i prije formiranja Otomanske imperije i prije Meke i Medine, i, kao drugi najvažniji zadatak bosanskih šehida, tragove bosanske države koji sežu, po mogućstvu, nekoliko vijekova prije Hrista.
Da bih uhopovijesnu lagodu podario pretraživačima vlastite nepostojeće istorije ispričaću sljedeću priču:
Mehmed Fatih, u narodima tog vremena poznatiji kao Dobrica, došao je na svijet tačno na mjestu gdje je Kulin Ban, koji nije bio ni Srbin ni Hrvat, potpisao, ali mnogo milenijuma kasnije, Povelju kojom su se Dubrovčani obavezali da će po Državi Ustavnoj Kulturnoj Moderno Uređenoj Civilizovanoj Bosni trgovati, isključivo za svoj račun a Kulinu priskrbiti Mito i Korupciju. Živio je tu, vijekovima, u dobročinstvu i čedstvu, sve dok Kinezi i Japanci nisu pronašli sablju i mač i dok razni ratnici, primjerom samuraji, nisu isprobali to čelično kaljeno oružje i dok ono nije stiglo do bosanskog brdusja među kojima je cvjetala Država, Ustav i Civilizacija Bosna, te ga Mehmed Dobrica dohvati radi razonode i razbrige i posiječe sve ko kupus, ali i tada ne posiječe Srbe i Hrvate jer ih tada nije bilo tu pod tim imenom. Oni će se, tek u drugoj polovini 19. vijeka pojaviti na teritoriji Ustavne Državne Naseobine iz Povelje. Tek pošto je Dobrica Fatih dobio u ruke sablju, pojaviće se paramecijumi, dinosaurusi, mravojedi i tasmanijska neman ali ne u Bosni Povelje nego u Tasmaniji.
Literatura: Kratka istorija dugih japanskih mačeva, Darvinova istraživanja, Povelja, Mustafa Spahić i njegovo epohalno djelo koje je objelodanjeno u Oslobođenju o istorijskoj ulozi avgusta mjeseca za postojanje Bosne.
Upravo u tom epohalnom djelu Spahić, profesor na Gazi-Husrev-begovoj medresi, pominje podatak koji je nedostajao u istoriji Bosne i Islama: Srbi i Hrvati se pod tim imenom na ovom području pojavljuju tek u drugoj polovini 19. vijeka. To potvrđuje i moje istraživanje da je Mehmed Paša Sokolović otkasan u sepetu ne kao Srbin nego kao Finac i onda poturčen pa je, da bi svi Finci mogli da stignu u Stambol, izgradio Ćupriju na Drini.
Egzaltacija Spahića, i drugih, Poveljom Kulina Bana, kao i Latića komunističkim tvorevinama zavnobiha, srbiha itdbiha, sama je srž pokušaja istorijskog falsifikovanja kako bi se na toj matrici stvorila vjera, kultura, država i nacija i kako bi se završilo Fatihovo sabljovanje koje je čista demokratija, civilizacija i prosvijećenost u odnosu na unutrašnju i spoljnu agresiju Srba i Hrvata u i na Bosnu (vidi: Spahić).
Sadašnja krhka, skrpljena, blatnjavom slamom oblijepljena sojenica Bosna i Hercegovina, podmetnuta Bošnjacima kao ideal-država ne može izdržati toliku količinu istorije u vlastitu korist jednog naroda koji nema korijene ni ovdje ni tamo.
Umjesto da se prihvati ta činjenica i da se počne nova povijest evropske demokratske procedure, neće se, gledam, smiriti dok i bosanske paramecijume ne nauče sabljovanju, fatihovanju i pisanju povelja.

EKSPERT PONOVO JAŠE
Mladen Ivanić, čije izjave prenose još samo udbaško krilo beogradske Politike i pivarsko-esdepeovski bilten Oslobođenje, profesor kolega Dragana Mikerevića, ekspert, nekadašnji član G nečega plus, bivši po nekoliko osnova a možda i kao predsjednik Pedepea, jer Borenovića sve češće zovu inostrane zvijerke iz Sarajeva i s njim pričaju a otišao je i na kongres švedske partije konzervativaca, Moderaterna (Borenović Konzervativac, Ivanić Ekspert), tvorac demokratskoprogresističkog čuda Republike Srpske u kome je slagao zaposlenje 50.000 radnika, pokrenuo Rafineriju nafte, tri puta otvorio početak radova na autoputu Banjaluka – Gradiška, tvorac Srpske Bankarske Mreže u čijem sastavu su Rajh Fajzen, Nova Neznaseviše Čija Banka, Slovenačka Razvojna... koju je formirao za svega nekoliko eura, veliki reformator rudnika i željeznica, dužnik plata i penzija, za svog i premijerskog mandata stranačkog mu kolege, veliki graditelj zgrade vlade, gasitelj nedjeljnika Republika, žrtvovatelj vlastitih ministara, direktora i članova glavnog odbora radi jednog običnog narućenog fola u vidu raskidanja partnerskog odnosa sa Esenesdeom, rekao je na konferenciji za štampu da je stanje u Republici Srpskoj katastrofalno.
Čudi me da nije rekao da nije ni izbliza kao u njegovo doba i u doba njegove pedepartije.
Naručeni Ivanić je, pred presudu valjda, mudro izjavio da Vlada Republike Srpske nije ostvarila ni jedan od kapitalnih projekata kao da se autoputevi po cijeloj Republici grade za dva dana. Da je profesor, ekspert i političar, kao što nije, usporedio bi plate u Republici Srpskoj i Federaciji.
Ili bi šutio.

POČELE USTAVNE PROMJENE
Hrvatski ministri napustili Vladu prosperitetne, višenacionalne, multikonfesionalne, socijalnorajske Federacije BiH. Vidjećemo još da li samo sjednicu ili Vladu. Razlog je trasa budućeg puta. Ne Federacije nego Koridora 5c. Ali ja mislim da je to, kao i mnogo čega sljedećeg što će se događati, zbog budućeg puta Federacije.
Bošnjački ministri napustili Savjet ministara. Vidjećemo da li samo sjednicu ili cijelog Špirića. Tihić kaže da se stanje radikalizuje.
Treba razlikovati ta dva procesa. U slučaju Državnog Savjeta Ministara stanje se planski, programirano, izvanainstruirano i podmuklo radikalizuje (upravo su taj termin sugerisali Tihiću, kao i kad je, tokom rata, sugerisan neki veliki zločin nad muslimanima kako bi se našao povod i izveli vazdušni udari na srpske položaje). U Slučaju Federacije protiv Hrvata stanje se ne radikalizuje, stanje je pred propašću. Citiraću sam sebe: Ako BiH i zbog čega propadne, propašće zbog Federacije.
Dakle, počele su Bosanske Ustavne Promjene. Ofanziva na Hrvate u Federaciji i Ofanziva na Hrvate i Srbe u Bosni ima za cilj da stanje dovede do vatrogasnog usijanja da bi onda neki Veliki Vezir tresnuo nametnutim Centralnim Ustavom o sto, takozvani astal.
Analitičari sa Miljacke, sve genijalci, u rasponu od Tihića do Latića, nisu uzeli u obzir činjenicu da kreatori trendova i realizatori ciljeva imaju prag strpljenja na kome realnost i faktičko stanje prevlada: Propao koncept, pogrešni ulazni podaci, odustati (vidi: Bil Montgomeri), pipls se mrze, podjele mnogo dublje od koncocijacijskih. Tačka.
Da stanje nije samo krastavo, kao što na površini izgleda, viljivo je po povodima. Esdea se upinje, i ucjenjuje, da se imenuje, umjesto trebinjskog, srebrenički Tarik Sadović, i time prijeti blokadom Državnog Savjeta Ministara, koji je jednako, Sadik, nekompetentan za taj posao, čak i kao srbomrzac (vidi: Dušanka Majkić).
Dakle, Ustavne Promjene su počele. Samo je pitanje žileta da li će se zvati Raspadom.
Možda je moguće primijeniti model referenduma u EU. Da sadašnji Ustav BiH damo na referendume u opštine. Pa ako neka opština ne izglasa Ustav, svako sebi.

FALSIFIKAT ILI MONOPOL
Poznat je onaj stari vic: Sjednem sinoć da pišem roman Na Drini ćuprija, a susjed, profesor književnosti, kaže da je to neki Ivo Andrić već napisao. Ja bih pisao roman-hroniku, ima tu i nabijanje na kolac, gradnja i rušenje kamene ćuprije. Andrić sve napisao, dobio Nobelovu nagradu za to. Dobro, velim, imam ja još ideja, imam temu i naslov Rat i mir, zamislio sam veliko djelo. Uzalud, kaže, napisao Lav Tolstoj.
Postavlja se pitanje: Kako je Andrić znao šta ja hoću da pišem. Pa požurio a onaj Nobel jedva dočekao da pročita. Odnosno: Šta je original a šta falsifikat.
Neprestano stižu vijesti iz bijelog svijeta kako falsifikovana roba ubija Proizvođače Originala. Primijećeno je da falsifikati uvijek stižu iz neke bijede, tamo gdje milioni ljudi zijevaju na kašiku riže kao daždevnjaci na sunce. A ugroženi su oni iz industrijski visokorazvijenih zemalja, tamo gdje se bogatstv mjeri milijardama dolara a ne daždevnjaka i gladnih usta.
U Americi su godinama vodili veliki sudski spor oko toga da li neka druga kompanija ima pravo da proizvodi zaobljene kolačiće kao neka prva kompanija. Bajeriše motoren verke protesuje što neka kinseka fabrika kopira ikspeticu. Proizvođači banalnih farmerica, otrovnih cigareta i visokopozicionirani modni Armani, i drugi, takođe protestuju. Zapad neprestano sere o ljudskim pravima i intelektualnoj svojini, o zabrani nuklearizacije, smanjenju ugljendioksida...
Ali nigdje kao u pitanju zaštite intelektualne svojine kod masovnih proizvoda, nije vidljiv monopol i težnja da se on očuva. Nigdje nije vidljiva permanentna kolonizacija sirotonje i razularenost potrošačkog društva koje milione ljudi u svijetu želi da potčini nekim muškim pantolodršcem ili ženskom torbicom te i te marke.
Taj propali intelektualno-industrijalizovani svijet, koji je sve opljačkao oko sebe pa država mora da daje hiljade milijardi dolara da sanira privatne banke, želi da vlada sirotinjom s pomoću vlastite propasti i monopola kojeg zaodijeva u intelektualnu kreativnost i autorska prava.
Zemlje u razvoju, budući vladari ekonomskim svijetom, trebali bi se ujediniti i donijeti Deklaraciju o inetelektualnom i autorskom oslobođenju. Držati u ropskom položaju nove ekonomije zbog zabrane proizvodnje neke postave u ženskoj torbici ili desnog guza kod barbike na plaži, tama je srednjeg vijeka a ne novo ekonomsko svjetlo trećeg milenijuma koje se javlja na mnogim mjestima zemaljske kugle.
Kada danas u ekonomskom smislu kažemo Pobjeda Zapada, to neponištivo znači Pobjeda Monopola.
Liberalna, tržišna, kapitalna ekonomija ne bi trebala da se boji konkurencije. Pa ako neko u Kini proizvede bolji beemve od njemačkog, bože moj, to je tržišna sloboda o kojoj smo toliko čuli i čitali a i osjetili.
Težnja da se proizvede falsifikat jednak originalu, samo je znak napretka na putu kvaliteta. Kupnja falsifikata samo je zadovljavanje pojedinačnih potreba, slično kao što plastično cvijeće, ili drugi kič, zadovoljava potrebe pojedinca a niko, u ime ruže, ne tuži sudu i ne uništava falsifikovanu cvjetnu robu.
I samo je znak da će sutra falsifikatori kvalitetom, produktivnošću i cijenom a to znači i količinom tržišta, izbiti na vodeću poziciju.
A monopolisti će ostati u svom srednjem vijeku.
Novo ekonomsko čovječanstvo je otvorilo vrata.

DA LI ESDEA IDE NA PODJELU BiH
Esdea je dobar dio svojih birača izludila i zavarala pričajući o beharu zvanom Državne institucije. Sve što je bilo na dnevnom redu, bilo gdje, ocijenjeno je lošim stanjem jer nema Državnog Tijela u tom segmentu. Državno Tijelo, dabome, rađa se i živi u Sarajevu. U centru Države.
I drugi, horovođe sa Miljacke, basirali su kod te kukumajke za Državnim Tijelima.
Ta politička orijentacija je funkcionisala dok su Republiku Srpsku na povodcu držali ljigavi, sirovi i obalegani esdesovci i narcisoidni, foteljaški i karijeristički demokratski progresivci, koji su za po kile svoje guzice dijelili nadležnosti Republike Srpske i kapom i šakom a Državna Tijela onda prepuštali u ralje raznim Kemama.
Kada su Srbi, Republika Srpska, i Hrvati, digli glas nadležnosti i glas pretežito hrvatske teritorijalne jedinice, te kada je svemu svijetu bilo jasno da je Sarajevo etnički vakumirano, Esdea je promijenila longplejku. Sada se predlaže da najvažnije Državne institucije budu dogovorno podijeljene među narodima o ostala, druga, grupa prema paritetu, po popisu iz 91. S nestrpljenjem čekam popis najvažnijih institucija i mozaik podjele koji će predložiti, koliko sam razumio, Kolegijum Esdea i onda će to biti predloženo Savjetu ministara. Esdea, očito, više ne govori sa drugim strankama.
Prethodno se Tihić uzjogunio i napustio prudski kolosijek a u stvari odustao od bilo kakvog unutarbosanskohercegovačkog dogovora i krenuo u borbu za prvaka kod Bošnjaka i dobru poziciju na izborima 2010. I preplašio Bošnjake zavjerom Srba i Hrvata na njihovu štetu.
Ti znakovi mogu se tumačiti na više načina ali je najizglednije da se radi o novoj strategiji koja odustaje od unitarizacije i polako se okreće ka podjeli. A za upravljanje trendovima podjele, potrebna je podrška u vlastitom nacionalnom i vjerskom korpusu pošto se pokazalo da ta podrška, prevedena na državni interes, kod unitarizacije ne pije vode. Pa su potrebne i državne institucije koje nisu presudni ali su neophodni šipovi za opstanak u živom blatu Zajedničke Države.
Banalizacija bi sugerisala ovako: Ni Bošnjacima (političkim faktorima) nije do Bosne i Hercegovine nego samo do pozicija moći i uticaja.

SVETO TROJSTVO:
TIHIĆ I DRUGA DVA NARODA
Bosna i Hercegovina je država u kojoj nisu bitni njeni narodi i nije bitan jedan narod.
Najbitnija su Druga Dva Naroda.
Kada je, u doba demokratskog multieritrocitskog trosmjernog rata, Moj Narod bio u opasnosti onda su Druga Dva Naroda proglašavana vatikansko-teheranskom koalicijom. Kada je drugi Moj Narod bio napadnut i agresiviziran onda je na sceni bila ustaško-četnička sprega. Kada neki iz Mog Naroda nisu htjeli da se bore protiv agresora i povremenih ustaša, na stejdžu je bila obična izdaja. Kada je trebalo eliminisati Srbe iz Bosne, u kazalištu je premijerno izveden vašingotnski muslimansko-hrvatski sporazum Druga Dva Naroda. Kada je trebalo početi rat, umalo da zaboravim, u Skupštini BiH Druga Dva Naroda su sačekala da Onaj Narod zamakne iza ćoška pa da izglasaju Deklaraciju. Druga Dva Naroda su, potom, izašla na referendum, u količini od 64%.
U BiH žive Nesrbi, Nemuslimani i Nehrvati, a od flore, uglavnom, prisutna je zukva, bujad, avdika, sijerak, ambrozija i ostruga. Ime bilo kojeg od ovih Ne naroda uključuje automatsku zavjeru, komplot i savez Druga Dva naroda protiv Mog Naroda.
Kako je lijepo bilo kad smo imali okupatora. Onda on pravi zavjere i narodne ikebane. Sada, kada je došla sloboda, demokratija i izbavljenje od komunizma, primorani smo da sami pravimo zavjere protiv Njihovog Naroda.
Tako je mitsko biće, pola Bosna, pola Hercegovina, postala zarobljenik šablonskog uma o Druga Dva Naroda i o Mom Narodu.
Već godinama, od 2006., sa Miljacke, iz CNP, Centra za Nacionalnu Paniku, stižu vapaji kako Moj Narod propada, kako je potisnut, kako nema teritoriju kao i svi ostali Titovi Narodi, kako Manji Entitet želi da se referendumiše a mi želimo da ga reformišemo, kako je predstavnika Mog Naroda zanemarljivo malo, kako Njihovi Srbi u Bosni drže sve...
Neformatizirani političar Sulejman Tihić najbolje je primjerovao bosanskohercegovačko zarobljeništvo uma. Počeo je da prebrojava koliko je kog a naročito Mog Naroda imenovano za vrijeme mandata Nikolujućeg Špirića i odmah izašao sa strahom od dogovora Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka. Prosto mi neprijatno da ga podsjetim da će poslije Špirića, predsjedavajući Savjeta ministara biti Hrvat.
Stara indijska poslovica kaže: kad jednom počneš da ljubiš zmiju i vlastitu ženu gledaš kao zmiju.
I kad jednom uđeš u Svoj Narod onda je teško izaći iz Druga Dva Naroda.

BiH ČEZNE ZA OKUPACIJOM
Valentin Incko je u bečkom Standardu, kao da to čitaoce tog lista zanima, degažirao probni balon o ovlaštenjima koja će, nakon odlaska Ohaera, imati SPEU, Specijalni predstavnik EU.
Veli Valentin da bi se ovlaštenja mogla primjenjivati u zaustavljanju projekata EU, uvođenju viza za pojedine političare (valjda se misli na zabranu ulaska u EU ili proglašenje nepoželjnom protuvom, ali se koristi diplomatska finoća) ili zamrzavanja njihovih računa.
Dakle, SPEU bi moglo biti tijelo iznad organa i evropskih institucija. Jedni će da dodjeljuju sredstva, iz pretpristupnih fonodova naprimjer, a drugi će da ih stopiraju. Moglo bi biti i tijelo koje poništava bezvizni režim, a mi se toliko borimo za njega. Zamrzavanje računa je omiljena priča ohaerovaca. Jedna Amerika muku muči sa UBS bankom, i sa cijelom Švicarskom, oko objelodanjivanja imena štediša koji bi mogli biti kršioci poreskih obaveza u SAD, ali ne mogu i ne traže zamrzavanje računa. SPEU bi to imao u malom džepu.
Sarajevske podanice i dodvorice ideju su dočekale u opštem oduševljenju.
EU mora početi da BiH gleda kao partnera. Kakavgod joj partner bio go, bos i jadan, zavađen i podijeljen, osiromašen i neuk. EU je svjesna da BiH neće ni za stogodišnjicu Sarajevskog atentata biti članica, a možda je svjesna da neće nikada, ali to je samo još više obavezuje da pokuša uspostaviti partnerstvo a ne okupaciju.
Dabome, BiH nikada u istoriji nije mogla da živi bez okupacije, čak i u Samoupravljanju. Bila je pod okupacijom Branka i Hamdije i najortodoksnija centralnokomitetska komunistička transmisija.
Očito je Inckova teza samo običan nastavak istorije.
I sarajevsko oduševljenje takođe. I Sarajevo se najbolje snalazi pod okupacijom.
Samo, kod potpisivanja Dejtonskog sporazuma i ustanovljenja institucije Visokog predstavnika, među potpisnicima je bila i Republika Srpska. I kod ustanovljenja SPEU i predstavništva u cjelini, ne može se pitati samo Neformalno Sarajevo niti Savjet ministara. Sve što se bude partnerisalo sa EU moraće biti provođeno i u Republici Srpskoj, na osnovu odluke njenih ustavnih institucija.
Stoga će za bilo kakvo predstavnuštvo EU i za bilo kakve nadležnosti SPEU, trebati pisana, politička i institucijska saglasnost i odluka Republike Srpske.

MUSLIMANSKA KONFUZIJA
Bošnjačka intelektualna, vjerska i politička scena zapustila je Državu BiH i taj segment predala Tihiću da se zapetljava u regije, jedinice i entitete, ko pile u kučine, a okrenula se ubrzanom stvaranju nacije. Dio intelektualaca, dio medija i sva vjerska svita, bacili su sve umne i propagandne snage na dizanje glave, ispravljanje kičme i uzlet nacionalne samosvijesti kod Bošnjaka. U tu svrhu se plasiraju klasični jugoslovenski vjesnici raspada – hrvati perfidno uzeli sve bošnjačke banke, Srbi u BiH preuzeli sve ključne funkcije. Ali najupotrebljavanija alatka u gradnji nacije je vjera. Reisul Cerić je pokrenuo višefrontnu ofanzivu koja bi trebala rezultirati konačnim stvaranjem vjerske nacije i izdresirati političare da slušaju rijaset ili da pitaju ako nešto ne znaju sami uraditi po uputama.
Mali istorijski problem ovog koncepta je u tome što vjera nikada nije stvorila naciju. I što je vjera ne može ne stvoriti. Vjera je sposobna, naročito islamska, da stvori rat, da zavadi sa svijetom, da pokori narodne vjernike... ali da organizuje državu, stvori naciju, generiše kulturu... to ne može.
Dabome, ključno je zapitati se da li je stvaranje nacije i istinski i iskreni cilj. Ili je u pitanju samo najviši stepen mobilizacije, vjerske borbene gotovosti i krotiteljsko jarmljenje bošnjačkih političkih stranaka i lidera.
Cijeli taj projekt doveo je do još veće konfuzije kod Bošnjaka, kod muslimana i kod političara.
Do sada je bošnjačka, sarajevska, politička artikulacija bila zarobljena konceptom stvaranja Jedinstvene Države koja bi trebala donijeti multietničko bratstvo i ljubav, ne vidjevši da Srbi i Hrvati ne žele da žive u takvoj državi i da to nije rješenje neriješenog nacionalnog pitanja Bošnjaka, Bosanaca ili Muslismana. Sada tu konfuziju dodatno potpaljuje vjerska agresija na ispravljanje kičme i dizanje glave.
O dizanju glave govori i Džemaludin Latić, stradalnik iz 83., dakle, islamodržavac sa dna bosanskog lonca. On u velikom intervjuu Avazu skenira: demilitarizovana je velikosrpska regimenta, evropa je u strahu od III svjetskog rata, muslimanski svijet je sve jači, svijet uopšte je senzibiliziran Bosnom... dakle, glavu gore.
No, upravo Latić pokazuje svu islamsku konfuziju u BiH.
· Prvo, svi su neprijatelji muslimana, od Platona do Andrića, od Amerike do neotitoista. Od Dejtonske BiH do konsocijacije. Ko ne vidi zavjeru protiv muslimana „ili je lud ili mu noge smrde“.
· Drugo, SDA su preuzeli titoisti. U stvari, Alija ju je isporučio titoistima. Tihić je i doveden da sruši naslijeđe Alije i oživi titoizam u Bosni.
· Ako bi Bošnjaci prihvatili bilo koju ponudu od dosadašnjih, od entiteskog glasanja do konsocijacije, bio bi to put u ne tako dugotrajno nestajanje.
· Postavićemo (misli na II bošnjački sabor) minimume ispod kojih ni jedan političar neće smjeti ići.
· Važno je da mi, bosanski patrioti, koji smo u 64% glasali za nezavisnu BiH, nikada ne prihvatimo genocidno porijeklo Republike i Srpske i njen genocidni karakter.
· Mi treba da oformimo bh. multietnički front koji će našu bh. energiju iskoristiti na putu ka konačnom oslobođenju zemlje.
Kada se pogleda ovaj kratki pregled duševne nacionalne i vjerske poremećenosti, mislim da se može zaključiti da je na sceni pokušaj prerastanja konfuznog u agresivni islam u BiH.
Kolika je duševna i intelektualna poremećenost kod Latića, vidljivo je u primjeru koji navodi iz razgovora sa Viktorom Jakovičem, bivšim američkim ambasadorom. Jakovič mu je govorio kako su Rusi držali pokorene Estoniju, Litvu i Latviju a kako su SAD sedamdeset godina imali ambasadore u tim zemljama (držeći ih na svojoj teritoriji). Nakon sedamdeset godina, te tri zemlje su postale suverene. Vaše granice su na Drini, rekao mu je brkati ambasador.
Latić ništa nije shvatio.
Republika Srpska mi previše liči na nekadšnje Estoniju, Litvu i Latviju. Ima međunarodno priznate granice. Istina, nema imenovane ambasadore ali i diplomatski svijet se mijenja. Nema potrebe da Latić i drugi islamski konfuzinoisti djeluju tako da se Republika Srpska osjeća, kao Estonija, pod okupacijom.
Ali oduševljenje Jakovičevom rečenicom sa Drinom, govori o još nečemu. Latić, i drugi konfuzioni islamiski intelektualci, definitivno su velikosrpske genetske strukture. Važno je gdje su granice i važno je do njih doći preko drugih naroda.
Konfuzijska islamska vjerska i intelektualna elita zastala je, po svemu, negdje oko vremena inforbiroa. U daljim samoupravnim, ustavnim, secesionističkim, liberalnim i intelektualnim procesima, nisu se snašli ni učestvovali. Vrhunac tog nesnalaženja je ratna tragedija u koju su uveli BiH. Upravo tim pozivom na 64% i na žrtvovanje mira koje je izveo Alija Izetbegović.
83. je bila samo samoubilački pokušaj. Vapaj bespomoćnika. Oblačenje eksplozivnog prsluka. Znak da se nema koncept. Informacija da se ne živi u Evropi.
Danas, djelatnost saborovaca, latićevaca, reisevaca... pokazuje da se istorija ponavlja što se uvijek manifestuje kao hod unazad.
Cijenu će platiti muslimanski vjernici. Latić propisuje da se rasprave o mezhebima moraju zadržati u uskom krugu vjerskih znalaca a ni po koju cijenu ih se ne smije spuštati među običan svijet. Tako je sa svim.
Civilni političari u druga dva naroda u BiH, mogu iz ovoga zaključiti da se u ustavnim promjenama, reformama i ostalim zavjereničkim pitanjima, nema s kim od Bošnjaka razgovarati. Niko nema validnost, legitimitet i legalitet da se o nečemu dogovori. Tihićev prudski pokušaj govori o svemu. Latić je rekao da je Prud još jedna Tihićeva izdaja.
Do oslobođenja zemlje.