IZMEĆARI I JASLARI U BORBI PROTIV HRVATA I SRBA
Ako bi se htjelo u dvije riječi sažeti ono što Rajko Vasić, izvršni sekretar Dodikova SNSD-a, iznosi u programskom intervjuu za herceg-bosanske portale: „Za Treći entitet je svatko onaj kome je stalo do BiH“, dobro bi pristajala sintagma koju je inače Mirko Kovač – jedan od najtemeljitijih kritičara ovdašnjih nacionalizama – izrekao za „kobnog oca srpske nacije“, Dobricu Ćosića: „natprosječno nepošteno“.
Piše: Fra Ivan Šarčević l odlobodjenje.ba
Natprosječno nepoštenje ne prihvaća argumente, jer „surova realnost“, koju brani Vasić, nepromjenjiva je čovjekova sudbina. Ta nepromjenjiva sudbina je ponajprije rat kojeg su, izričit je Vasić, izazvali „Veliki Krojači“, misli na velike sile i neprijatelje Srba, i naši „istorijski idioti“, „autisti“, „primitivci“, „marginalci“, „nacionalističke budale“ – Milošević, Karadžić, „naivni Mladić“, Tuđman, Izetbegović, i dr. Vasić se tobože odriče tih aktera rata i zločina, i istodobno ni pedlja ne odstupa od obrane eReSa, njihove krvave zadužbine. To se i događa kada je politika iznad morala, „hrišćanstvo“ sredstvo mržnje prema drugima, savjest zakržljali organ slabića i srbomrzaca. Nigdje trunka autorefleksije i samokritike koja bi razotkrila kontinuitet beščašća između ćosićevsko-miloševićevskog velikosrpstva i dodikovsko-vasićevskog republičkosrpskog nacionalističkog cilja: „podijeliti sve što se podijeliti može“, „nikada (se) ne miješati“ s drugima.
U intervjuu su dvije teme Vasiću i njegovom „hrvatskom“ pitaocu posebno na srcu. Prva je Vasićeva tvrdnja da je Bosna i Hercegovina, „nepostojeća“, da je „naseobina“. Posve logično iz kuta velikosrpske kolonizatorske i agresorske politike, koju smo mogli prepoznati po stereotipiziranju BiH kao „tamnog vilajeta“ i „proključalog bosanskog lonca“, koja danas, vasićevsko-dodikovski, privatno vlasništvo otima i pretvara u nacionalni teritorij, u vječnu i nepromjenjivu eres-kategoriju. Vasić i njegovi podržavatelji ne znaju za pravednost i nadoknadu za nepravdu, jer prema njima krivnje nema. Ako ima pravde, ona može biti samo među jednakima, a sa Srbima nema jednakih jer su oni vasićevski izabrani. A ako ima krivnje, ona je po izvršnom sekretaru SNSD-a u samoj prirodi ovog tla, „negdje u zemljinoj kori (gdje) ima nekih silnica i magnetizama koji, gore na zemlji, uslovljavaju da se ljudi ovako ponašaju“, pa su onda svi jednako krivi.
U gotovo svakom svome tekstu Vasić govori o tome kako je „surova realnost“ nepromjenjiva sudbina. Ljudi nisu gospodari svojih djela. Nisu slobodni pa ne mogu biti ni odgovorni, jer je iznad njih iracionalna „sila istorije“ kojom ne upravljaju moćnici, ideološki krvnici, nego se ona sama od sebe pokreće i razvija. Vasićev čovjek je desubjektiviziran, depersonaliziran, u konačnici dehumaniziran. Ljudi su samo „prsti ludih/tuđih umova i očiju“ na „bunjištu zla“. Zlo je jače od dobra. Zato ni „Republika Srpska nije kriva što je ostala bez življa (misli na Hrvate i Bošnjake) koje je ranije obitavalo na toj zemlji. Krivac je rat.“
Druga tema za koju se prema hrvatsko-pitaočevim vrućim nakanama trebalo naći zajednički dogovor, uvijek protiv BiH, Sarajeva i muslimana, i uvijek za stožernu srpsko-hrvatsku politiku karadžić-bobanovskog tipa, jest pitanje Posavine, odnosno Hrvata iz Posavine. Pitalac očekuje makar mali srpski ustupak prema hrvatskoj Posavini, ali Vasić je – na „udivljenje“ hrvatskih portalovaca – posve „iskren“: „Hrvati su u RS-u manjina“, „konstitutivnost je nametnuta“, „ključ izumiranja (hrvatske) Posavine je Sijekovac“, Posavina je „dirigovano napuštena“, „odumiruća teritorija“, „Posavina je hrvatska greška“ i „greška Hrvatske“. I potom slijedi jedan iznimno prazan ali politički vrlo ubojit i ideološki zakovan Vasićev zaključak: „Republika Srpska ne traži ništa od Hrvata, ne zato što ne da Posavinu, nego što mislimo da to nije tehnologija civilizovanih nacija u trećem mileniju.“
„Tehnologija civilizovanih nacija“ sastoji se u poricanju velikosrpske agresije, genocida te da se granice RS-a shvate kao „kineski zid“. Samo u tom slučaju, smatra Vasić, postoje „poklopljivi interesi“ Srba i Hrvata, način kako da „ojačamo Hrvate“, a što se konkretizira u Dodik-Čovićevom sporazumu: teritorijalna autonomija za koju vrijeme radi, dakle treći, hrvatski entitet, ali za koji nema ni metra od RS-a. To je srpsko-hrvatsko „strateško partnerstvo na ekonomskim i hrišćanskim(!) osnovama“.
Vasić uvijeno niječe da je ideolog ikome, pa ni Dodiku. On je ustvari ista vrsta nacionalističkih ideologâ koji su vodili rat, ne „civilizovani“ kako za sebe misli. I njegov nacionalizam, kao i svaki, izlazi izvan civilizacijskih normativa, ni formalno ne priznaje ikakvo moralno pravilo, niti ikada govori o pravednosti, nego izopačuje sve. To je postkaradžićevska ideologija totalne laži.
Takvi su ideolozi hladni cinici, koje se, kako smatra filozof Spaemann, ne može napadati argumentima, jer od početka zauzimaju stranu „nepromjenjive realnosti“, ustvari „besmislene zbilje“. No protiv njih treba biti uvijek, posebno ondje gdje ih drugi oponašaju. To su, ponajprije „stožerni“ Hrvati čija politika još od 1992. nije ni samostalna ni odgovorna nego slijepo slijedi prije velikosrpsku nacionalističku politiku a danas republičkosrpski dodikovski nacionalizam i tako odvodi svoj narod u definitivnu propast.
Ima još nešto što se od spomenutog filozofa eventualno može predložiti Vasiću i sličnima: „Pomoći mu može u najboljem slučaju netko tko mu na način koji nije argumentacijski otvara svijet smisla, netko koji mu daje da stekne iskustvo o vrednotama. Možda mu može pomoći ljubav, ali samo ako on hoće i ako uviđa da je cinizam bolest koja samom čovjeku ubija smisao njegova života.“ Ovo „samo ako on to hoće“, Vasić naveliko potvrđuje u svom romanu „Prsti ludih očiju“. Iako iznimno naširoko, pa i s nekom simpatijom, priča o vezi između Novoga (Srbina) i Belkise (Bošnjakinje), on ne dopušta da se oni zavole. Ideologija mržnje, podjela i nepomirenja ne dopušta ljubav među ljudima. To će se, kaže Vasić i u intervju, dogoditi tek u novom romanu, trilogiji, koju najavljuje, ali nikako u Bosni i Hercegovini, nego „na nekom drugom kraju svijeta“, jer „ovdje nema ni pomirenja ni suživota“, a tamo je „samo ljubav. Tamo. A ovdje je mržnja.“ Tako novi srpski tehnolog nacionalizma „civilizira“ entitet i iz njega iseljava nesrbe i ljubav da bi ga preplavio nacionalističkom mržnjom.
NAPOMENA: dijelove teksta označio R.V.

Ljudi ponekad sjede u tuti, umjesto na tuti, i raspravljaju sami sa sobom, umjesto sa drugima, ili, još bolje, da drugima pošalju neke poruke o sebi i svojim pogledima i saznanjima.
Fra Ivan Šarčević, jedan od vodećih frazera Sarajevskog Oslobođenja, napisao je prazan tekst o mojim načertanijama, odnosno, intervjuu “herceg-bosanskim portalima”, mojem romanu i mojim tekstovima uošpte.
Mislio sam da velika glava obložena caklinom, puca od pameti i da fratri žive u blaženom povlaštenju jer imaju vremena da čitaju i da uče. Vidim, Pjesnik se zajebao, što reče pokojni vozač pokojnog Branka Ćopića.
Fra tekst i da nije šuvaljiv, šupljikav i prljadikav, prazan je jer čitalac Oslobođenja ne zna ništa o onome o čemu piše Fra. Zato Šarčević sebi i dozvoljava da falsifikuje i da mi potura da sa Srbima nema jednakih jer su oni vasićevski izabrani, što nigdje i nikad nisam ni natuknuo a naročito ne u odnosnom intervjuu.
Mislio sam da će Fra naći neki argument protiv moje postavke da je za Treći entitet svako onaj ko misli dobro BiH. Protiv postavke Podijeliti sve što se može podijeliti. Protiv lirskog opisa da je BiH Naseobina a ne Država. Ali, niti traga. Već Šarčević na kraju priznaje, pokrivajući se filozofom Spimenom, da nema argumenata.
Sve je već rečeno o tom fenomenu kojem pripada Šarčević. O tim daidžama, fratrima bez zemlje, nacije, naroda i veze sa relanošću. Mislim da im se pridaje i veći značaj nego što ga u svom prigradskom mirkokosmosu imaju.
Osvijetliću ih sa jednog drugog ugla.
Šarčević i ini, obične su kožne izrasline antiuhumanog papilona virusa komunističke nehigijenske ljubavi koja ih je porodila i koju Šarčević, neoprezno, otkriva, optužujući me da nemam ni trunke samokritike. Samokritika je najčistija komunistička sintagma. Čak i ja, koga je komunizam školovao i othranio, uposlio i napravio čovjekom, nikada nisam upotrijebio tu riječ. Frakomunisti doista postoje. Mada je u pravu Tvrtko Milović. Izumiru. Njihovo glavno okupljalište je taj pivarski sarajevski bilten koji im još pruža utočište.
Frakomunisti, daidže, saraj-izmećari, slugandžije, kvazialtruisti, nebeski slijepi zaljubljenici iskonske, iskonstruisane, bratstvojedinstvene, međučovječije ljubavi, oprosta i autorefleksije, ostatak su usranih vremena čija je logična posljedica jednovjersko Sarajevo i jednako usrana BiH.
Oni se nisu snašli u vremenu nove realnosti. Oni bi da svijet prekroje prema pelenama koje su ih otpelenile. Za propast njihovog pelenskog svijeta jedini krivac su Srbi, srpska agresija, srpska nepravda, srpsko zaposijedanje zemlje koja nije njihova nego žrtvina.
Ta prisarajevska, prigradska bulumenta dok obitava nosiće taj kompleks manje vrijednosti u odnosu na Karavan Saraj. U njihovim genima je stoljetno izvirivanje na Sarajevo iz okolnih prigradskih žbunjika sa nikad neispunjenom željom da postanu njegov dio. Otud tolika inetelktualna fascinacija, a u stvari, obične proserotine, o Saraju, o Državi, o Suživotu, o Spajanju, protiv Podjele, protiv Trećeg entiteta. Protiv Srba. A i Hrvata.
Jer, njihov jedini svjetonazor, obzor, pozor, dalekozor i sitnozor u žiži ima jedino Srbe. Sva oštrica njihovog intelktualiziranog perverznog tekstoreza okrenuta je Srbima kao nacionalnom, političkom, teritorijalnom i autentičnom kolektivitetu. Nikad ništa ne govore o slabostima svojih Saraj Jasala u koje im polažu nešto egzistencijalnog sijena u kome je malo djeteline a više konjogriza. Nikad nisu uprli prstom ni u sarajevsko pašče koje je zapišalo semafor na Marijin Dvoru.
Ti razni šarčevi, lovreni, stoje, bere, žive i pišu u umišljenom svijetu za koji su uvjereni da je od velike koristi Saraj Jaslama, da to Saraj Jasle uvažavaju i da će to nagraditi, da će se revitalizovati i obnoviti Velika Dobra Država Njihovih Toplih Pelena. U tom svom umišljaju nisu sposobni da vide u kakvog monstruma se pretvara Sarajevo, njima pred očima. I da je Sarajevo samo sitni rukavac novog velikog i teškog vremena koje se valja prema nama. Realnosti. Za koju me optužuje Fra.
U sada već dobro usranim kostretnim,a ne mekanim pamučnim, pelenama njihovog umišljenog svijeta nadvladava njihov nacionalizam prema sopstvenom narodu što je njihov autohtoni pronalazak. Dabome, i prema Srbima. Ne želim da se miješam u tuđe poslove. Samo konstatujem da treba da poštiuju činjenicu da je kroz povijest mnogo lakše bilo biti Hrvat u Prisarajevlju nego na krševitim “ustaškim” i “bobanovskim” pustopoljinama Hercegovine. Da se barem sa takvom odbojnošću i potcjenjivanjem ne odnose prema tom narodu. I da razumiju dublje osnove i temelje istorije u kojoj su Srbi i Hrvati jedni drugima dolje punili krečnjačke jame i vrtače. Nije sve agresija na Sarajevo i na njihov zgužvaj pelena. Da se sa gadljivošću ne odnose prema jednoj običnoj rečenici o hrvatsko – srpskoj saradnji koja je tek navještenje mogućnosti.
Zašto se Saraj Izmećari svaki put iznova useru kada se pomene srpska i hrvatska saradnja? Pa odmah vide, kao Fra Šar, vezu između Karadžić – Bobanove i Čović – Dodikove. Kao što vide vezu između Milošević – Ćosićeve i Dodik – Vasićeve vizije nacionalizma i agresije.
Fra Šarčević, i ini, žive u nosiljki Karadžića i tih vremena. Zato mu odričem pravo da zbori o realnosti. O sadašnjosti. O meni o Srbima. O Hrvatima.
Zapišavajte, gospodo izmećarsko – jaslarska, te sarajevske semafore i slobodno, mrdanjem repića, pokazujte svoju sreću. Neko će, ispod nikaba, primijetiti. Nadam se.

OTKRIVAJU SE PRITISKAŠI
Prodavačica analiza sa jednog banjalučkog ćoška, Tanja Topić, inače poslovođa u ovdašnjoj kancelariji Fridrih Ebert Fondacije, izjavila je u sandžačkom listu Danas, koji, inače, izlazi u Beogradu, da je, otprilike, Pritisak u Republici Srpskoj isto što i Otpor u Srbiji i da se nada da će taj Pritisak demokratizovati ovaj prostor.
Otpor je učestvovao u rušenju Miloševića. Pritisak bi trebao da učestvuje u rušenju Dodika. No, kolikagod je razlika između Otpora, koji je bio skup javnih aktivista, i Pritiska koji je skup tajnih kanalizacionih plaćenika, još je veća razlika između Miloševića i Dodika. Nadam se da to ne treba objašnjavati.
Tanja Topić, seminarka, jer je svoje političke analize naučila na tajnim seminarima Fridrih Eberta ili nekih širih asocijacija, podsjećam da je ona jedna od učesnica tajnog sastanka u banjalučkoj garaži Ohaera kojeg je organizovao Veliki Protivdodik Mason, pokojni Rafi Gregorijan, samo je jedan običan službenik koji za sitne pare izvršava još sitnije naloge koji treba da se slože u mozaik okupacije Republike Srpske i istrebljenja srpskog naroda u BiH. Ona je samo nešto malo intelektualnija varijanta onog Derpe Divjaka i nešto više inetelktaulnija varijanta samizdat obavještajca Babića Bakira.
Dabome da je Republika Srpska problem u BiH. Sve je očitije da je ovdje glavni cilj međunarodne zajednice, njenog jednog dijela, stvaranje Islamske Republike ne samo kao protivtega na Balkanu nego i centrifugalnog balasta Evrope. Angžaman Turske trebao bi da bude aditiv tog procesa.
Bez obzira na Miloševićevo zločinaštvo, divljaštvo i bolesnu opijenost istorijskim akterstvom, na šiptarske iredentističke akcije koje su pretvorene u krajnju demokratizaciju zahtjeva, potpuno u skladu sa međunarodnim pravom, za otimanjem dijela Srbije, bez obzira na iskrivljenu ulogu Srbije u građanskim ratovima od Triglava pa do Straduna, jasno se prepoznaje glavni cilj: Utjerivanje srpskog naroda u crnu rupu Šumadije i Dorćola.
Republika Srpska nema Kosovo na kome ugnjetava, protjeruje, ubija i uništava Albance, ne ubija svoje Draškoviće i Stamboliće, nema vojnu industriju i jaku armiju, pa ipak nekome smeta. Jedino što se može zaključiti jeste da smetaju Srbi.
Nisam za inostrano demokratsko svrgavanje ni Miloševića, a zna se šta o njemu mislim, ni Čaušeskua, ni Sadama Huseina. Ako to narod neće, ne umije ili ne zna da uradi, neka ga trpi. Ne može se izgraditi demokratovod. Kao naftovod i plinovod.
Da li treba da pominjem demokratske izbore na kojima ljudi 50% posto glasova daju Dodiku i njegovoj stranci.
Tako opet dolazimo do istog problema, samo po drugoj kružnici. Problem su glasači a ne Dodik. A glasači su Srbi, dabome.
I na kraju, da su Srbi problem u BiH i da ih treba uništiti, svjedoči i semantika.
Otpor je nečemu a Pritisak je na nešto. Ne vidim kako ta dva procesa mogu da dovedu do istog rezultata, demokratizacije.
Ulična analitičarka, analize uglavnom daje na ulici, Topićka, nešto je pogrešno čula na seminarima. Za političke analize nije dovoljno znati njemački jezik.
Pritisak je sila, agresija, udar, tortura. Pritisak je s vana. Nema pritiska iznutra. Samo je otpor iznutra. Znači li to da su najamnici koji su rušili vlast Miloševića bili intelektaulniji i kreativniji, semantičkiji, od ovih najamnika iz Republike Srpske.
Vjerovatno. Ovdje, kakva opozicija takav i Pritisak, kakav Pritisak takvi i analitičari.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
PODRUŽNICA DOBRIH PODREPAŠA
Članice Upravnog odbora Pika, a PIC je Savjet za inplementaciju mira, tijelo koje je nastalo na nepoznat način, ne budi priminito, kao antimaterija, sa svrhom da popuju Republici Srpskoj uglavnom, sa izuzetkom Turske, oni uglavnom imaju potrebu da hodžuju, izrazile su, kroz stav svog Upravnog odbora, a to znači grupe sarajevskih ambasada, popisali su ih precizno a nešto ne primijetih Rusiju, odlučan protest protiv jednostranih imovinskih poteza Republike Srpske.
Povodom donošenja Zakona o statusu imovine na području Republike Srpske.
Ne pišem to zbog Pika i Ohaera. Znali smo da će Incko i Picko tako reagovati.
Pišem zbog opozicionog igrokaza u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Poslanici Pedepea su, neposredno prije glasanja za taj Zakon, kojeg je predložila Vlada Republike Srpske, napustili svoja poslanička mjesta.
Nisu, dakle, imali hrabrosti da glasaju protiv tog zakona.
Nisu imali hrabrosti da glasaju ni za taj zakon.
A zakon, da podsjetim, reguliše imovinu na način da sve ono što se nalazi na području, na teritoriji, Republike Srpske, proglašava vlasništvom Republike a država, postojeća ili nepostojeća, odnosno zajednički organi mogu, u skladu sa zakonom, da imovinu koriste i da je vrate vlasniku, Republici. Kad im više ne bude trebala ili kad se budemo razilazili.
Politički, Pedepe se ponio kao ona ženska stvar koja umije da bude muška karakterna osobina.
Svojim poslodavcima, politikodavcima, nalagačima, dirigentima, dužnicima i mentorima, morali su poslati poruku da su još uvijek u ortačkom ugovoru, da su u kursu, da se drže trajektorije čije su pravce dobili kada im je rečeno da napuste vlast i SNSD. Da napuste vlast, mada Ivanić voli vlast više nego krmača napoj.
Takvi ljudi, ljudi takvog pizdinskog karaktera, ne bi trebali biti ni blizu vlasti, ne bi mogli da dijele nacrte zakona u parlamentu a kamo li da za njih ili protiv glasaju.
Ljudi kojima na svaki mig Velikih Krojača gaće same spadaju a ruke po naredbi glasaju, nisu nizašta. A pogotovu nisu za opoziciju. Opozicija mora da ima stav oštar kao britva, stav koji pred biračima koristi isključivo njima i nikome drugom, ni gospodu bogu, ni gospodaru, ni „režimu“.
Pedepe umjesto toga demonstrira podrepaštvo.
Razumijem da je to stara srpska osobina. Sabahudin Borenović. Mehmedalija Ivanić. Ali onda se to ne zove opozicija jer je opozicija častan politički zanat.

ZEMLJA TAJNIH AMBASADA
BiH je usrana zemlja.
To je najčistije što mogu da kažem o BiH.
Diljem Republike Srpske već mjesecima traje prljava predizborna kampanja u kojoj su na sceni bili Kontejneri, opoziciona lažijada o svakovrsnom kriminalu, nužničke šolje i slogani tipa: S malo vode Mile ode.
To mi ne govori ništa o poštenju, korektnosti, istini, snazi opozcije.
To mi govori o nužničkom ropstvu u koje je zapala jedna plejada srpskih krajputaša, bunjištaraca, otpadaka, kojih ima u svakom društvu, da se razumijemo.
Nužničko ropstvo znači da su oni u Velikim Govnima.
Sa tom plejadom Robova u Govnima pakt slapaju opozicionari. Ivanić, Tadić, Krsmanović, Bajić, Mihajlica. Neki su i sami dio Ropstva.
Jučer je ta fekalna regimenta, plaćenička vojska anonimnih aktivista ispod stihova Oj pjesniče s grguravom kosom... u nekim banjalučkim naseljima, Rakovačke Bare, Lazarevo, Drakulić, sve plakate Esenesdea prelijepila naljepnicama o Malo vode. Toga dana je bila zakazana tribina Esenesdea u Lazarevu, kod stadiona Omladinca, i svi ljudi iz tih naselja su otišli na tu tribinu. Njih skoro pet hiljada. Toliko su pomogle naljepnice Govnave Vojske koje su aktivisti i mladi poskidali jer im je bilo neprijatno da se kreću ulicom koja se kiti takvom primitivnošću. I bilo im je žao da neko skrnavi njihov rad i trud. U istraživanjima javnog mnijenja ogroman broj mladih, i inače, podržava Esenesde.
Sve te i druge fekalne aktivnosti u BiH, od Bakira pa do naljepnica, finansiraju inostrani tajni izvori. Prljavim novcem. Novcem iz ruke u ruku. Za te naljepnice neko je morao dobiti pare u Banjaluci, pored troška štampe, da bi ih lijepio na svaki plakat, što je trud koji se graniči sa vjerskom devijacijom.
Za sve te pare moraju znati i odnosne ambasade. To mora biti u njihovim tajnim izvještajima i u njihovim tajnim programima za kraći i duži period.
Septičke naljepnice u banjalučkim Rakovačkim Barama govore, nepobitno, da je BiH postala zemlja tajnih ambasada. Ona je, i stvarno, usrana.
To je samo korak do žutih, narandžastih, ljubičastih, revolucija u kojima se svrgava vlast i postavlja poslušnička.
Stoga što prije treba bježati od zemlje tajnih ambasada i anonimnih usranih naljepnica.
Pored iskonske mržnje koja je utkana u gene BiH, ona sada postaje i zemlja smrada.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
ŠTA POSTIŽU OPOZICIONE IZLUDE
Mihajlica Pička Jedna je nebitan lik. Ali može da posluži za analizu. I miševi služe za analize i eksperimente.
Jedno skorašnje istraživanje javnog mnijenja u Republici Srpskoj, tu s početka kampanje, izvedeno na 1200 ispitanika, što je skoro pet puta više nego što je Mihajlica dobio glasova 2008. godine u njegovoj nahiji bosanskonovskoj, detektovalo je nepovoljno mišljenje o političarima iz lepeze i ponude na bh tržištu.
81,2% ispitanika ima nepovoljno mišljenje o Harisu Siladjžiću, 80,4% o Tihiću, 75,1% o Bakiru Izetbegoviću, 75% o Komšiću, 69,8% o Lagumdžiji, 50,1% o Radončiću, 45,4% o, o, o – Milanku Mihajlici.
To su oni, da posjetim, koje u Republici Srpskoj naročito vole.
Mihajlica je postigao veliki uspjeh. Priključio se bošnjačkoj Šestorki sa Miljacke. Ljudi, čak, imaju o njemu nepovoljnije mišljenje nego o Boži Ljubiću. Da su izbori za tri, četiri mjeseca, umiješao bi se on i među Lagumdžiju i Komšića.
Šta je, dakle, u dužem vremenskom periodu, tokom cijelog mandata, postigao Mihajlica, osim što je u skupštini dobio nadimak Pička Jedna.
Postigao je to da se ljudima u Republici Srpskoj zgadio. A kad se Srbima zgadi jedan radikal, prst traži čelo.
Radi se o trendu jer je to bilo vidljivo još na polovini mandata kojeg je on, kako je samohvalisavo i narcisoidno objasnio, iskrvario u Narodnoj skupštini. Tada je dobio tih 277 glasova kao nosilac odborničke liste za lokalnu skupštinu u Novom Gradu.
Mihajlica je, kao pokusni štakor iz laboratorije, mogao Ivaniću, Čaviću i Esdeesu da posluži kao naravoučenije. Jer, Esdees je pet godina u opoziciji. Imao je vremena za najmanje dvije stvari. Da gleda iskustva drugih i da smisli politički program. Ostali su uskakali u igru kasnije što je takođe njihova manjkavost. Da su obratili pažnju na rejting Pičke Jedne, vidjeli bi da je, Pedepeu, uzaludno napuštati toplo krilo Dodikove vlasti i, Čaviću, nepotrebno strancima uzimati pare, skidati gaće i obećavati da će rasturiti Režim.
Tako ćemo doći do zaključka da je nesposobnost opozicije, njihova pohlepa i brzopletost stranaca, uništila taj konglomerat za najmanje dva mandata.
Permanentno srljanje u neartikulisano oratorstvo, neuzročno fokusiranje na kriminal i korupciju, nedostatak dokaza za bilo kakvu tvrdnju, odustvo referenci u dva mandata, napad na graditeljske simbole Republike Srpske, frontalno etiketiranje lopova, bezočno laganje i ponižavanje javnosti, nesposobnost da se predloži bilo kakvo rješenje za bilo šta, uništilo je Mihajličine izglede za bilo kakav napredak. Nije uništilo Mihajlicu jer on i nije bio ništa. Sada je on samo mrtvi, iskasapljeni, izeksperimentisani štakor iz upišane piljevine u stakleniku.
Da bi bili opozicija, da bi napredovali u broju glasova, da bi, eventualno, pobijedili, ako vam protivnik dozvoli svojim slabostima, morate imati rješenja, prijedloge i programe, morate ih godinama izositi i argumentirati, morate ljude ubjeđivati da ih prihvate a, istovremno, okupljati one koji su spremni da ih realizuju.
Za sve drugo, dovoljno je biti Mihajlica. Nepodnošljivo.

SAVEZ JE SVETA STVAR
Slušam danima kako se ljudi oduševe, nakon što se skupe u velikom broju, skoro kao nekad na štafeti, kada se kaže Dobro veče, pozdravlja vas Savez nezavisnih socijaldemokrata. Dobro, to je zbog Dodika i nestrpljenja da dočekaju da on kaže Jebeš Bosnu. Na šta je spala Bosna, od Moše Pijade i njegovog Jebo zemlju koja Bosne nema, do danas, samo za šest decenija. Mrčiš Bosnu.
Ali, svejedno, meni nekako najljepše zvuči Savez.
Pa nešto razmišljam, da spremim ustavne promjene pod lijevu mišku, da bih desnom rukom mogao da se zdravim, i da se i ja jednog jutra pojavim u Butmiru i kažem zovi one lidere. Yes ser.
Savez.
Naseobina se ustrojava kao Savez republika.
Savez republika nema naziv. Kao i himna sadašnje Naseobine.
Savez republika ima Savez Predsjednika kao kolektivnog podvornika Naseobine.
Dnevne poslove u izvršnoj sferi obavlja Savez ministara. Koga čine dva Savezna ministra i jedan Ministar saveza. Koji predsjedava Savezom dva ministra na rok od tri mjeseca jer ustavotvorac ne zna dokle će Savez trajati.
Savez, ovdje da pojasnim, zvuči dobro zato što odaje neku vezu ali ne i svezu. Savez nije Svez pa da se ne može razdriješiti, rasaveziti.
Kada bi Naseobina bila savez bila bi puna jaja. Svi bi pazili jedni na druge i hodali po jajima. Da nekog ne uskurče pa da ode iz Saveza.
Ulogu zakonodavnog tijela obavljao bi Savez republičkih poslanika. I to bi bilo vrhunsko demokratsko tijelo. Donosilo bi Savezne zakone koje bi primjenjivao svako ko ima interesa da donese neku korist Savezu a ne sebi. Naseobina bi funkcionisala na osnovu prihoda Zavisne institucije Saveza Poreza koji bi činio poreze iz republika a koji preostanu od finansiranja potreba svake republike.
Savezna Naseobina ne bi imala problema sa ravnopravnošću. Savezni organi bi bili bokvica, melem, majčna dušica, za svoje članice, republike. Jer, ako neka republika osjeti kakvu nelagodu, jednostavno ode. Nema potrebe da se provodi taj nedemokratski, zločinački, genocidni referendum i slične secesionalije.
Ne bi ni jedna republika saveznica trebala da čeka da dobije batina kao Čeko pa da onda razmišlja da ide iz Saveza. A u ovim uslovima, jadni Čeko čeka, zajedno sa fudbalistima Republike Srpske, da ne bi napravili kakvo političko usranije. Umjesto da odmah ostanu u Banjaluci, izvan NS/FS Naseobine i cijelog Bilinog Polja. Lijepo sam im govorio, ne formirajte reprezentaciju i ne igrajte lopte međusobno u ligi, ako se mrzite iznad evropskog prosjeka.
Ovako, nakon onog pozdrava Savezu nezavisnih socijaldemokrata i Miloradu Dodiku, Nebjši Radmanoviću i ostalima iz Saveza, neko mora da kaže, a Nebojši najčešće pripadne: ili će Republika Srpska biti ravnopravna ili nema BiH.
Šta je BiH, pitaju danas mladi u Kolima iznad Banjaluke.

TARABIĆ TRENDOVI
Četvrtog ljeta iza osme jeseni po desetom datumskom sjedinjenju katoličkog i pravog vaskrsa, kada velika svjetlina nebesa objavi novu vijest da je Dimitrovgrad po BDP prestigao Japan i tako se primakao Kini na samo sedamstobilijardi trilijuna juana, kojim povodom će se objaviti 700-ta godišnjica mirnog razlaza Sjedinjenih američkih država, u Majkić Japri će otpočeti sedmogodišnji koledž za premijere Indije, Poljske, Engleske i Cijelog Londona, Brazila i Kenije na temu Maksimalizacija efekata autonomnih tendencija koje traju više od pet decenija.
Dakle, uočili ste, potpao sam pod opštu pošast predviđanja i pridružio se legendama, Tarabiću, Babi Spaseniji, Nostradamusu i Bregoviću. Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš.
Metju Periš u pivarskom Oslobođenju sitnu knjigu piše novom Prvom Zamjeniku, koji je vrtoglavo napredovao u karijeri i sa mjesta ambasadora SAD u Crnoj Gori, skočio na to bivše mjesto Rafija Brčkorijana, Roderiku Muru, i predviđa, u oktobru, veliku pobjedu Dodika i SNSD u Republici Srpskoj.
Kristofer Koker, britanski stručnjak za međunarodne odnose i pitanja bezbjednosti, predviđa, u beogradskoj Politici, da će Srbija zadnja ući u EU. I onda ugasiti svjetlo. Iznutra, dabome. Predviđam ja. A BiH će eksplodirati i glavna bezbjednosna briga opet će postati Balkan. Predviđa Koker. Turska će povući kandidaturu za EU.
Pokušaću da preciznije predstavim neke trendove ovog mirnog, umilnog i boguugodnog područja, naroda i raslinja. Sa početnom konstatacijom da su oni, ti trendovi, veoma raskurčeni otkako su Slaveni stigli na Balkan. To otežava predviđanja.
Ali. Ograničiću se na ovaj, dvadesetprvi vijek. Što ne znači da se usranja neće dogoditi i za pet godina.
Hrvatska će postati Sjeverna Grčka jer će njen dužnički potencijal toliko narasti da više neće moći štampati ni novčanice jer će iz štamparije pokretna traka direktno kune odnositi do povjerilaca. Veliku torbu Jadranke Kosor preuzeće neki žutokljunac iz Esdepea ali to neće biti Milanović, ne zato što ima srboidno prezime nego zato što nema muda kao Jadranka. Da prihvati ono za šta nije sposoban. Hrtvatska će dva mandata biti zemlja sa ljevicom na vlasti koja će se sukobljavati sa svojim radnicima.
Srbija će biti zemlja u kojoj prozapadnu vlast ruši prozapadna opozicija. I tako nekoliko mandata. Sve dok Šešelj ne bude zamoljen, iako u invalidskim kolicima i potpuno senilan, krenuvši autoputem prema Karlovcu, od strane SAD, da preuzme vlast i stabilizuje Narodnu Republiku ZKNNPK, Zemlju Koja Nikad Neće Priznati Kosovo. Srbiju će dotada mrcvariti sa raznim politikama. Ne traži se priznavanje Kosova ali građani Srbije koji u imenu imaju drugo slovo R neće moći vršiti proces male nužde na međunarodnim aerodromima EU. Obećavaće joj aplikacije, kandidature, nostrifikacije. Unedogled. Dok se ne približi otkidanje Vojvodine, Srema, Bačke, Sandžaka. I Sićevačke klisure. Nikada neće ući u EU. Jer EU neće stići opstati dotle.
Kosovo će napredovati u tehnologiji prerastanja vojne baze u nosač aviona. Vlast na Kosovu, albanska,potpisaće memorandum o trajnoj fedraciji sa vlastima Vojne Baze, pri čemu će unutrašnju komunalnu čistoću održavati federalna jedinica kosovskih Albanaca a ostale poslove će naređivati federalna jedinica putem Vojne pošte 14337. Predsjednik prvopomenute federalne jedinice, inače Tačijev unuk, imaće pravo dvaput godišnje da dođe u federalnu jedinicu Vojne Baze na čišćenje cipela i prodavanje kokica i kikirikija.
BiH. Vlasti Prvog Hrvatskog Entiteta konačno će izdati dozvolu da se U Jajcu može jednom u deset godina, na grob Neznanom Bosancu, položiti buket od 1995 crnih ruža u komemorativnoj ceremoniji Smrt Države koja nije postojala. Broj 1995 simbolizuje iluzornu godinu nastanka BiH u Dejtonu. U Dejtonu će tom prigodom položiti Onog stvara. Marionetska Vlada u Sarajevu, koja je već osmi mandat pod direktnim uticajem Banjaluke, donijeće odluku o tome da se na području od Miljacke do Bentbaše može objavljivati vlastita vremenska prognoza koja će biti pod nadležnošću neovisnog regulatora sa sjedištem u Piskavici kod Banjaluke. Vlada Republike Srpske odobriće novi kontigent zapošljavanja stranih radnika sa matičnim brojevima u regionu Kaknja, Tuzle i Bihaća u količini od 375.000 srednjeobrazovanih jedinki.
Turska će ostati izvan EU, izvan Kurdistana, izvan Izraela i izvan Bugarske. U pogodnoj deceniji zamoliće Srbiju i Republiku Srpsku da joj na sto godina dozvole izmiještanje i iznajmljivanje Na Drini Ćuprije radi lakšeg povezivanja u uniju sa Irakom i Iranom. U tom periodu će se Na Drini Ćuprija zvati Davutmostoglu.
Da, i u ovom vijeku izumrijeće Pedi Ešdaun, Kristijan Švarc-Šiling i Ejup Ganić.