BEOGRADSKI LIST „DANAS“ I IVO BANAC
NA TUĐOJ SISI
Kad vam, državama i društvima, međunarodne institucije, međunarodna zajednica i internacionalne asocijacije, omoguće priključenje na svoju sisu, koja se može označavati i muškim imenicama, ne treba odmah da vam se usta ovlaže i nabuja sladostrasnost, znajte da im je namjera da vam uvrnu i uši, začepe usta i druge odvode i ugrade vam motorčić tomosovog mopeda kako bi mogli da se, ograničeno, krećete i zvrčite okolo onako kako oni žele.
Transparensi internešnel je svjež primjer. Nekoj curici su uvalili da priča o navodnim milijardskim mahinacijama Dodika i Republike Srpske u Rafineriji nafte Ruski Brod.
Ali, hajde što su uvalili curici, nego su uvalili i prof. dr. Ivi Bancu, predsjdatelju Hrvatskog Helsinškog Odbora, poznatijem kao branitelju poluizluđene žene samozaluđenog pokojnog Pukija, da pred Helsinškim komitetom oba doma Narodne skupštine Republike Amerike, priča o tome kako evropeizacija zapadne politike na Balkanu nije donijela rezultate pa Amerika treba da drmne mamuzom o pod, kako Dodik stvara uvjete za nove sukobe, kako je etnička teritorijalizacija loša za budućnost BiH.
U jučerašnjem Beogradskom Danasu, izvjesna stalna kolumnistica Nataša B. Odalović, u poevropljenoj rubrici Vostani Serbie, politiku Republike Srpske naziva mangupskom, seoskom politikom koja i jezički obesmišljava napore da se zajednički prevaziđe prošlost. Uglavnom, sere nešto protiv toga da se Bosanski Brod ne zove više bosanski. U istom broju kada je objavljen i redovni dodatak tog lista pod nazivom „Sandžak“.
Dakle, u jedinstvenoj Serbiji, može da postoji posebna jedinica Sandžak, ali Republika Srpska ne može da donosi uredbe iz svoje lokalne nadležnosti. Najbolje i da ne postoji Republika Srpska. Vostani Nataša i reci zašto bi u Republici Srpskoj postojao Bosanski Brod? I što Nataša B. O. fekalizira temu o kojoj ne zna ništa, kao i Banac, američki profesor, koji je sa njom na istoj sisi. Ako su joj novine plaćene da, na dugi rok, pripremaju otcjepljenje Sandžaka od Srbije, ne bi trebalo da se bavi honorarnim radom u Bosni, jer ona tako zove Bosnu i Hercegovinu. Pa bi bilo logično da Serbiju zove Srbija i Sandžak. U Serbiji možda i postoji Sandžak ali ovdje sigurno ne postoji Bosna. To bi NBO trebala da zna, kao što bi i Ivo Banac trebao da zna da je Hrvatska nastala na etničkoj teritorijalizaciji iako se to, još, ne izučava na Jejlu, gdje cucla svoju američku sisu, i da njegova priča o Republici Srpskoj ima validnost kao i stav cazinskog helsinškog odbora o zaganju za naziv Hrvatski Knin.
Sačuvaj me bože zagrebačke i beogradske brige za Srbe u Bosni i Hercegovini. Naročito me sačuvaj bože brižnih plaćenika, honorarnih pušitelja, narcisoidnih samoiscjelitelja, demokratoida u službi stranih izdajnika i bezudnih i bezjajnih editora misli tajnih službi upakovanih u šarenkaste omote civilnog društva, sa mašnicama.
Ako taj beogradski Danas već po plaćenom zadatku ima zeleni podlistak „Sandžak“ i isključivo prenosi unitarističke tekstove iz sarajevske štampe, ponekad i iz Sarajevskih Nezavisnih, niko mu nije dao za pravo da popuje Republici Srpskoj. A ako taj amričkasti profesor Banac ima zadatak da korigira vlast u Hrvatskoj zalaganjem za prava skrajnute babe, nema potrebe da glumi geostratega i miješa se u unutrašnje stvari Opšte Okvirne BiH.

KAKO UPROPASTITI VASILA
Pošto Juga više ne postoji, nekidan je objavljena marginalna vijest: Vasil Tupurkovski, profesor pravnog fakulteta u Skoplju, bivša jugoslovenska socijalistička republika Makedonija, zbog pronevjere tri miliona dolara, dodijeljenih kao krediti bez garancija, osuđen je na tri godine zatvora i povrat 1,5 mil. dolara državi.
Ko je Vasil Tupurkovski?
Jedna od Titovih omladinaca koji je, za razliku od balzamovano uskurčenog Bogića Bogićevića, folerskog Brane Miljuša ili ulizičko smijuljavog i podmuklog Azema Vlasija, obećavao da može da postoji i ljudskija vrsta neformalnih a sposobnih, pametnih i pronicljivih političara. Vasil je bio briljantan učenik, možda najmlađi Makedonac koji je doktorirao na univerzitetu u Mičigenu, SAD, član Predsjedništva SFRJ i obavljao tu dužnost u džemperu, veoma politički pronicljiv jer je Miloševiću rekao da ako se odcijepi jedna socijalistička republika, socijalističke federativne više nema.
A onda je došlo do istorijskog sranja. Nakon krvi i klanja, stigla je demokratija i samostalnost. I u Makedoniju. Izbori, stranke, nacionalna i vjerska egzaltacija, masturbacija i ejakulacija.
Uglavnom, Vasil Tupurkovski osniva svoju stranku, sa Tajvanom dogovara veliki kredit a da, zauzvrat, Makedonija prizna Tajvan što se i dogodilo. Bila je to istorijska budalaština. Od tog obećanog kredita stigla je neka parica a Vasil je, kao direktor Agencije za obnovu i razvoj, davao te kredite i – zaglavio.
Kao što je poznato, svaki čovječuljak, prije nego što postane čovjek, rađa se potpuno bezazlen, human i pošten. Uslovi, kasnije od njega, mogu da načine sve u karakternom spektru, od divljaka do kreativca.
Balkanoidni primitivni provincijalni politikoidi, srušili su sve što je ličilo na sistem, pod izlikom da je to komunizam, totalitarizam i staljinizam. Po sistemu: svijet počinje od mene i završava se sa mnom. Stvorili su svoje uslove: narcisoidnost, nacioidnost, kriminalnu odbranu nacije, nepotizam, voluntarizam, politički amaterizam. Ti uslovi stvaraju takve ljude, kao što je samoupravni socijalizam stvorio Vasila Tupurkovskog, pametnog, uspješnog, neformalnog. Na prostoru bivše SFRJ odnjegovane su čitave horde nepoštenih kriminalizovanih primitivaca i voluntarnih amaterskih političara. Oni su dobili svoju djecu među kojima su i oni koji ratuju kadgod se u Mostaru igra fudbal itd. Ti uslovi i taj sistem onemogućavaju da se stvori i prosječan a kamo li iznadprosječno društveno odgovoran čovjek kao javno i političko biće. Ti uslovi i taj sistem su uspjeli unakaziti i Vasila Tupurkovskog. Deprimirajuće je zamišljati šta će biti od onih koji se danas rađaju, kakvi se monstrumi mogu očekivati.
A Vasil Tupurkovski? Nije uspio shvatiti da nije svačije osnivati stranku, nije svačije baviti se međunarodnom politikom a naročito priznanjima novih paradržava, nije svačije petljati se u međunarodni kapital i investiranje. Naročito ne u uslovima koje su stvorili balkanoidi.
Šteta.

STIGLE SU MI LASTE
Danas, oko 16 časova stigle su mi laste koje se već godinama gnijezde u kući u kojoj je smještena naša mala štamparija.
Prije nekoliko dana sam u naselju, Debeljaci, šest kilometara od centra Banjaluke, primijetio prve laste. Ali, moje su stigle danas, 9. aprila. Odmah su kroz njihov prozorčić u vrhu teških limenih vrata, provjerile gnijezdo. Po bjelini prsa i veličini, zaključio sam da se radi o onima koje su se izlegle prošle godine. Ako ih se vratilo svih petoro, onda će nekoliko dana biti male borbe oko toga kome pripada gnijezdo. Prošle godine je zauzeo mladi mužjak. Ne znam gdje su ostali naši mjesto za gradnju novog. Takođe, teško je ustanoviti po kom sistemu se zauzima gnijezdo, kada to čine roditelji koji su bili prošle godine a kada mladi. Nisam nikada primijetio borbu među lastavicama. Osim jakog i paničnog pjeva kojeg praktikuju dok se diskutuje ko će u gnijezdo kao i kada se približim gnijezdu sa jajima i mladima ili, dolje, prolazi mačka.
Moji prijatelji su me ubjeđivali da ih obilježim malim plastičnim oznakama za nožice ali sam uvijek to izbjegavao zbog straha da im ne ozlijedim kosti ili da ih majka ne izbaci iz gnijezda kada primijeti obojen strani predmet. A ne znam ni kako bi se moglo kontrolisati koja se lasta sa kojom oznakom vratila. Laste se ne daju hraniti, ne žele da budu blizu čovjeka da bi se ustanovili takvi sitni detalji na nožicama.
Ove godine pravim i jedan eksperiment. Gnijezdo koje sam zatekao kada smo kuću prepravljali za štampariju i koje se nije koristilo jer je tik iznad bučne mašine, prenio sam u prizemlje i zalijepio ga na zid, pod plafonom, uz ono koje su napravile kao zamjensko i godinama ga koriste. Očekujem da usele i to gnijezdo. Ako tako bude onda im mogu za sljedeće proljeće pripremiti vještačka gnijezda, da ne gube vrijeme na gradnju i da se komotno mogu izvesti dva legla. To drugo leglo bi imalo više vremena da se osnaži i da ne strada u dugim letovima na jug.
Laste su pravi znak proljeća i života.
Iako su rubovi šuma posuti proljetnim cvijećem, iako magnolije okrupnjavaju svoje ljubičaste cvjetove, iako su njive i bašte već uzorane, iako tanjirače rade, iako su voćnjaci u stablima okrečeni a u krošnjama ocvjetali, iako djevojke hodaju bez rukava, iako ja vozim bagija, nije počelo proljeće i nije počela ovogodišnja sezona prirodnog života, dok ne stignu laste. Bjelina njihovog poprsja i najmelanholičnije biće dovede do unutrašnje radosti koja otvara vrata ljubavi, užitku, oduševljenju, nadi i iščekivanju.
Ne znam zašto, čini mi se da živim dva života. Jedan sa lastama i jedan čekajući ih. Možda zato što svijet ne bi bio gledljiv bez lijepih žena i ptica lastavica.

MOSTAR,

U SKLADU SA
NAJBOLJOM

BALKANSKOM

PRAKSOM
Prosto mi žao što u redovnim godišnjim običajima izliva oduševljenja zajedništvom, suživotom i ljepotom vjerskog i nacionalnog prekorječnog prožimanja, poznatijim kao Mostarski dani Opsade, Krvoločnosti i Razularenosti u slavu fudbalske lopte i vječitog derbija Zrinjskog i Veleža, pored hrvatskih i bošnjačkih divljaka, ne učestvuju i srpski divljaci.
Slika bi bila potpunija a krivca bi imali unaprijed.
Valentin Incko, dobri austrijski čovjek, nekidan veli da neki vele da je u BiH stanje teško, neki vele da je sve dobro, nije bilo ustanaka i slično. Tako je i Dudek, kada su ga pitali da li je Regica bila nevina kad se udala za njega, rekao: neki veliju da je a neki da nije.
Nije potrebna nikakva analiza, ekspertiza niti upinjanje da se dođe do stvarnog stanja BiH. Potrebno je pogledati u nekoliko indikatorskih lampica pa vidjeti. Dobronamjerno pametnom sve se samo kaže.
Mostar je jedna od tih lampica.
On govori skoro sve. O nepovjerenju još odavno. Jer, niko ne vjeruje da onaj drugi nije srušio most. O tome da problem u BiH nije problem samo Srba i Bošnjaka. O tome da recepti međunarodne zajednice ne mogu da funkcionišu (ne pominjite Brčko, da nije bilo Gregorijana, ko zna kad bi se formirala vlast). O tome da nije u pitanju vlast nego prevlast. O tome da nisu samo političari vlasnici zabrinjavajuće retorike nego da je omladina posjednik krvoločne motorike. O tome da nisu u BiH problem blizanci užasa. O tome...
Odavno je poznato da je fudbalska utakmica najbolja dvosatna politička predstava o stanju nacije. U našem slučaju o stanju dviju ili triju nacija. Nastojati preko fudbala, nakon Mostara koji je postao potpuno tradicionalan i uobičajen folklor, odnosno preko Ćirine Reprezentacije, stvarati patriotizam, novo zajedništvo i cijele godine pjevati himnu Sve behara i sve cvjeta, iluzija je poput babinog salijevanja strava.
Mnogo je bolje zatvarati igrališta strave i užasa, podjela i javnog časa mržnje, nego zatvarati oči pred dugovjekim i dubokorjenim političkim, nacionalnim, vjerskim i kulturološkim činjenicama.

TURSKA U EU?
Vidim da se Barak Obama fokusirao na lobističke aktivnosti kako bi u Evropskoj uniji izdejstvovao mekši stav u pogledu prijema Turske.
Dvije činjenice su bitne za razmatranje ovog savjetovadno-naredbodavnog čina.
Amerika, ne samo Obama, shvata Evropsku uniju kao američku alatku za nekoliko poslova. Za uticaj na Rusiju i otimanje malih samostalnih posjeda oko velikog ruskog dvorišta. Za mehanizam učvršćivanja NATO saveza tako da se često ne zna da li se ulazak u taj savez uslovljava članstvom u EU ili se ulazak u EU uslovljava napretkom ka vojno-demokratskom savezu.
Amerika pokušava da redefiniše svoj odnos prema islamskom svijetu. Ponuda Iranu o novom početku i posjeta Turskoj, a u tom sklopu lobiranje za njen prijem u EU, ima za cilj da islamskim zemljama da do znanja da Amerika nije unaprijed neprijatelj i da želi da ima koliko-toliko sređene odnose, barem na nivou dioplomatske i međunarodne korektnosti.
Amerika se u oba slučaja ponaša kao sama na svijetu. Nije moguće potčinjavati EU svojim interesima kao što nije dobro problem spoljne politike i ugleda Amerike u svijetu uopšte svoditi na problem odnosa prema ili sa islamskim svijetom. Problem Amerike je odnos prema svem svijetu. Islam je, možda, samo najvidljiviji indikator.
Evropska unija mora da bude stabilan ekonomski i politički faktor u korist Evrope, prije svega. Čak i kada više niko ne bi bio primljen u EU, ona ovakva je dovoljna, ako je ekonomski i politički unutar stabilna, da vuče Evropu u ovom vijeku. Ako od EU pravimo pokret nesvrstanih, dobijamo konglomerat koji postaje amorfan i rastegljiv na dva kontinenta. To će uništiti efikasnost EU.
Turska će uvijek biti Turska i ne spada u Evropsku uniju. Njen prijem može značiti samo legalizaciju islamske najezde na Evropu od koje je prvi korak Cerićeva Deklaracija evropskih muslimana i zahtjevi koji su tamo iznijeti.
Kratkoročna potreba Amerike ne može da uništi dugoročne potrebe Evrope.
Amerika bi trebalo da zna da odnos sa islamskim svijetom nije u rješenju odnosa sa Turskom niti u pitanju njenog prijema ili odbijanja na vratima EU. Problem je mnogo složeniji čak i od samo vazdušno-demokratskog odnosa prema Iraku ili Afganistanu. Totalitarizam Amerike u gazdovanju nad cijelim svijetom i teritorijalno-politička agresivnost islama, barem su dva ravnopravna uzroka loših odnosa na tom nivou Amerika – Islam. Turska ne spada ni u jedan od ta dva segmenta, pogotovu, barem još, ne u agresivni fundmanetalni islamski sferarij.

NIŠTA KRIZA, SAMO USTAV
Došao sam do genijalne ideje.
Sam se sebi divim.
Možda ću i knjigu napisati.
I prodati prava za snimanje filma.
Ići ću po svijetu da držim predavanja. A u najsiromašnijim zemljama ću je primijeniti kao spasonosnu srednjovjekovnu alhemičarsku formulu o tome kako se od glupih teza i izjava može stvoriti konzistentna politika sa prizvukom prijetnji i simfonijom moći.
Ova svjetska ekonomska kriza, koja prijeti da od G-20 napravi G-dva ili tri, nije ništa. To je mačiji kašalj. Šta ako propadnu ti Dženerali iz Motorsa, Vojvode od Simensa, Opeli, Krajzleri, razni Bankovi, AIG (samo da ne propadne Mančester), MMF, Breton Vuds... Neka propadnu. Najbitnije su ustavne promjene. I to na dva kolosijeka. U Evropi i u Americi.
U Evropi. Potrebno je donijeti novi Ustav EU u kome će Portugalci dobiti pravo da se kandiduju za direktora seizmološke stanice u Mađarskoj a Danci za direktora centralne banke Grčke. To je u skladu sa poveljama o pravima i nadležnostima. Takođe, odmah se mora pristupiti promjenama tog novog Ustava EU kako bi se uskladilo točenje piva za vrijeme redovnog kola lige prvaka a u skladu sa najboljom evropskom praksom. Hajneken i Badvajzer se moraju točiti u omjeru potrošnje prije pada Berlinskog zida. Posebna regulativa se mora donijeti za prava žena pa da se otkloni svaka mogućnost da Berluskoni titra jajca u lihjevom džepu, razgovarajući na mobilni dok Angela Merkel čeka da ga uzdravi. Centralne nadležnosti Unije se moraju maksimalno ojačati kako bi mogla izvršavati zadatke iz nato-integracija i u skladu sa tim treba osnovati ministarstvo EU pod nazivom „Primite mi Tursku“.
U Americi. Novi ustav mora uskladiti pravo na smrtnu kaznu u svim federalnim državama. Takođe, izvršenje smrtnih kazni mora biti srazmjerno popisu iz 2001. Federalnim državama treba ostaviti samo četiri nadležnosti, čiščenje javnih nužnika, skupljanje lišća, izdavanje potvrda za pelcovanje pasa i borbu protiv štakora do 450 grama, ostalih 2.873.658 nadležnosti mora se reformom prenijeti na Obamu i Vajt Haus.
Taj paket, koji ukupno obuhvata 100 uslova i 200 uvjeta, mora se hitno riješiti primjenom najvećih demokratskih ovlaštenja. Ekonomska kriza, slom neoliberalizma, propast kapitalizma, milioni beskućnika, deflacija, recesija, denominacija, stagnacija i otpuštanje nekoliko miliona radnika, u drugom su planu.
Poznato je da se jedno društvo razvija isključivo na donošenju novog ustava i na ustavnim promjenama. Stvaranje novih vrijednosti, proizvodni rad, zdrava valuta, jak izvozni sektor, produktivnost rada... čiste su komunističke, marksističke, makartističke kategorije, neprimjerene ljudskim slobodama i pravima na ustav i diskusije o ustavu.
Od cijelog ovog procesa ustavizacije društva, jedino su mediji izuzeti. Mediji moraju imati apsolutnu slobodu da pišu i popišaju kogagod hoće. Samo moraju na dnu naslove strane ili u dnu ekrana, napisati, sitnim slovima: za sve primjedbe obratite se regulatornim tijelima ili dođite juče.

KORAK DO ANEKSIJE
Zla vremena su došla kad velika nužda natjera surog orla da zimu zimuje među kokošima kao i kada sitni crvi hoće, u blatu afričkog pojila, da proždiru telad ravnopravno sa krokodilima.
Lider Vaše Stranke, izvjesni Bojan Bajić, splavar sa Drine, na čijoj je promociji Vodenog Ćire, bio i nekadašnji američki ambasador, što se ima smatrati slučajnim i ne mora ući u zapisnik, održao je slovo na devedesetdevetom krugu intelektualaca u Sarajevu, pod demokratskim nazivom „Evropski put BiH i vjerovatna eksproprijacija entiteskih nadležnosti“.
Taj naslov uratka govori o tome kako bosanskohercegovački pijuni i njihovi mentori shvataju konstitutivnost tri nacije u BiH, čvrstinu entitetske dejtonske konstrukcije BiH i demokratski proces promjene ili izmjene Ustava BiH.
Najveći problemi BiH i jesu u tome što se, neustavno, nesagalasno i na silu, otišlo dalje od Devet Dejtonskih Nadležnosti BiH.
Sve što je neregularno uzeto od entiteta i dodijelejeno Državi, ne funkcioniše i neće nikada funkcionisati jer nema ustavno-pravnog temelja za to. Institucije koje su čardak ni na nebu ni na zemlji i koje svoj legitimitet i legalitet crpe iz nekadašnjeg stava međunarodne zajednice kojeg je prezentovao bivši ovaj ili bivši onaj, kancerogeno su tkivo bosanskohercegovačkog društva i pravnog sistema. Jer uzurpiraju nadležnosti i segmente a ne daju rezultate, jer ih objektivno ne mogu dati. Uz to, nikome ne odgovaraju pa ih se ne može sankcionisati ili promijeniti.
Baja sa Ćire tri dana i tri noći je učio riječ eksproprijacija. Da bi ona izgledala politički uvjerljivo i u skladu sa njegovom liderskom pozicijom u stranci. Baja je dao originalan doprinos teoriji i praksi političkih programa stranaka i partija, u ovom slučaju Naša stranka je politička bratija, omogućivši i da eksproprijacija postane okosnica politčkog programa.
Teza o potrebnoj eksproprijaciji entiteskih nadležnosti je teza o državnom nasilju, propagiranje prakse državnog udara i instaliranja totalitarizma pod izgovorom evropskih integracija.
Eksproprijacija nadležnosti samo je korak do teze o potrebnoj aneksiji Republike Srpske.

DA LI PAPA TREBA SRBIJI
Katolička crkva nema problema sa svojim vjernicima. Oni, kada prihvataju katoličnastvo, prihvataju ga bez pogovora i u vagonirajućem stanju ga praktikuju. Stoga katolička crkva proizvodi višak vremena i igrača za bavljenje i drugim poslovima. Političkim, ekonomskim, geostrateškim... Pravoslavni vjernici, slavenski prije svega, nisu visokohomogenizovana crkvena masa i djeluju na prinicipu oscilirajuće individualnosti pa se crkva, uglavnom bavi sama sobom.
Uz aktuelnost dolaska Pape Benedikta Šesnaestog u Srbiju, ovih dana se katolička crkva očitovala i na nekoliko drugih segmenata.
Glavni u Biskupskoj konferenciji Hrvatske, izvjesni msgr Sratić, boravio je, tiho i samozatajno, u Jasenovcu.
Bosanskohercegovački crkveno-katolički činioci su iznijeli prijedlog da se u BiH vlast dijeli na trećine svakom narodu a da se u lokalnim zajednicama primijeni princip „jedan čovjek, jedan glas“.
Katolička crkva se, dakle, ponaša kao institucija koju ništa ne obavezuje. Dok je u Hrvatskoj zakasnila nekoliko decenija u BiH trči pred rudu. U Jasenovac su trebali otići davno. I na daleko višem nivou. Da ne kažem papinskom. Katolička crkva ne može Blajburg, gdje su pobijeni ustaše, nešto četnika vjerovatno i drugi kolaboracionisti, sve skupa fašisti ili njihove sluge i podržavaoci, pretpostavljati fašističkom istrebljivačkom logoru, niti ga izjednačavati. A Blajburg praktikuje katolička crkva. I Jasenovac je organizovan uz njeno znanje i blagoslov.
Kasno je sada ići u Jasenovac.
Bez obzira što Vatikan nije priznao Kosovo, katolička crkva se još nije odužila Srbima.
U BiH, pak, katolička crkva priča o onome što nije njen posao. Ona nije politička stranka. Mada bih je prihvatio kao političku stranku pa neka na izborima dobije legitimitet da jednom znamo šta je hrvatska platforma i opcija. Kad se to moglo dozvoliti SDSDASHDZ onomad, što ne može Udruženju Građana Katolička vjera, na primjer, sada? Ali, ovako, katolička crkva se ponaša diktatorski, mentorski, propisivački, austrougarski. Zahtjev ili prijedlog o trećinama politička je diktatura. Nakon rata dobili smo teritorije na kojima nema određene nacinalne flore i faune i neće je nikada više ni biti. Neproduktivno je proizvoditi vještačke srpske, hrvatske, ili bošnjačke trećine tamo gdje ih nema ni pod mikroskopom.
I, dolazak pape u Srbiju. 410.000 građana Srbije, bez Nato Baze Kosova, izjasnilo se 2002. godine kao katolici. Da li je to dovoljan razloga da papa dođe. Naravno da nije. To je isto kada bi Obama išao na svako područje gdje ima nekoliko stotina hiljada crnaca. Bio bi predsjenik u egzilu. Posjeta pape je politička. Sinod je zato i ne odobrava, već nekoliko puta. Analitičari pitaju da li je dobro da papa prvo ide u Rusiju, prije Srbije. Zaboravljajući da su odnosi katoličke crkve sa Rusima drukčiji od odnosa sa Srbima. Papa, prethodni, bio je u Banjaluci. Bio sam protiv tog dolaska jer sam znao da neće ništa reći o više od 2000 Srba koji su od ustačke ruke pobijeni za jedno jutro, maljevima i sjekirama, bez metaka, u Drakuliću, a u organizaciji i pripremi je učestvovao i katolički svećenik, na tri kilometra od mjesta gdje su papi napravili binu.
Put za Srbiju ne otvara se na takav način.
Ali, neću da popujem papi.
Osim da kažem šta mislim.

IVANIĆEVA SAMOPONUDA
Mladen Ivanić je dao opširan intervju mostarskom Dnevnom listu. Taj intervju mi je otvorio oči jer nisam znao da Ivanić ima analitičke osobine Džejmsa Lajona, kao bivšeg propalog eksperta bosanskohercegovačke krizne grupe. Samo je on umio da daje tako površna viđenja za kratkovidu spoljnu upotrebu a po, za sebe, prihvatljivoj cijeni.
Ivanić je rekao da je Dodik nervozan i da ne zna da pregovara. Ja, veli, volim učestvovati u pregovorima i onda ću, ako nešto prihvatim to i realizovati.
Zatim je rekao da on lično vidi opoziciju na izborima 2010. ujedinjenu oko po jednog kandidata za člana Predsjedništva BiH i za Predsjednika Republike Srpske.
Sačuvaj me bože Ivanićeve realizacije onog što prihvati.
Tako je realizovao jedinstven račun za PDV pa Republika Srpska godinama ima problema sa bosanskohercegovačkim državnim kradljivcima para koje pripadaju ovdašnjem budžetu. Tako je surealizovao i dogovore o reformi policije pa su Dodik i SNSD, kada su preuzeli mandat od Predsjednika Republike, 2006., krv propišali dok nisu zaustavili ukidanje policije Republike Srpske...
Ivanić se, u stvari, nudi strancima kao kompatibilna konekcija što bi imalo značiti da se radi o političaru sa ćoška koji pristaje na sve, uz malo potpitanje o cijeni.
Druga ponuda Ivanića u vezi je s prvom. Kada govori o tome da opozicija u Republici Srpskoj na sljedećim opštim izborima, mada nije jasno šta je to opozicija, po njegovom mišljenju, mora da ima po jednog zajedničkog kandidata za dvije najvažnije pojedinačne izborne funkcije, on opet misli na sebe. Želio bi jednu od tih funkcija. Po mogućnosti, člana Predsjedništva BiH, pretpostavljam.
Mene živo zanima ne to hoće li strani izdajnici prihvatiti kakvog domaćeg izdajnika, kad mogu prihvatiti ratni paljanski umjetnički par Ceca-Vaca, mogu i svakog drugog, nego to na koji način će se opozicija dogovoriti oko dvojice zajedničkih kandidata. Čavić, Mihajljica, Ivanić i Bosić a, možda i još poneki Ivanićev ili Bosićev, treba da pobijede svoju predstavu o vlastitoj istorijskoj misiji, ljepoti, pameti i ekspertnosti i pristanu da podrže „onog kretena“ – sjetimo se kako je Mihajljica rekao da više od dvije godine krvari u Narodnoj skupštini i da je zaslužio da bude vođa opozicije, pa sve do ovih Ivanićevih izjava – a to izgleda prilično nedostižno.
Ivanić je na političarsko-funkcionerskoj berzi prvi izlistao jedinstvenu ponudu. Jasno je rekao šta hoće i kako će se ponašati ako ga odaberu.
Postoje i političke dame noći.