DA LI JE ENTITETSKO GLASANJE PODVALA
Još od Butmira 1 mnogi međunarodni zvaničnici, stacionirani ovdje ili u svojim zemljama, papagajski pjevaju, i kad ih se ne pita, pjesmu o tome kako entitetsko glasanje nije na dnevnom redu.
A insistira se na promjenama Predsjedništva BiH, Savjeta Ministara, Predstavničkog doma, Doma naroda, oduzimanju zemlje za potrebe Evropske unije i NATO-pakta te na naknadnom upisu u Ustav svega onog što je proizvod dizanja one stvari visokim i nižim predstavnicima a ukazalo se kao nametanje i naturanje i nakon čega je Savjet ministara od tri člana narastao do pantljičare ist.
Istovremeno, o entitetskom glasanju, koje je sarajevskim bošnjačkim liderima bilo mrskije od slaninom umazanog četnika u njihovom dnevnom boravku, niko od Zainteresovane Strane sa Miljacke, ne prozborijeva ni slovka. Čak ni Lagumdžija, u emisiji kod svog jataka Bakira.
Smišljena je podvala, dakle.
Glavni cilj je potpuno potiranje ravnopravnosti tri nacije u BiH. U tom slučaju, entitetsko glasanje ostaje na čistini i nema više efekt kao sada, kada funkcioniše ukupan mozaik.
Prvo, ravnopravnost nacija se manifestuje u Predsjedništvu BiH, njegovim trojnim izborom, trojnim odlučivanjem sa pravom veta koji povlači uključivanje Narodne skupštine Republike Srpske i rotacijom. Uvođenjem jednog predsjednika i prebacivanjem njegovih nadležnosti na Vladu Bosne, nestaje tronacionalne ravnopravnosti na vrhu države. Onda nije ni bitno ko je predsjednik, ako je protokolaran, ukrasan, plastificiran.
Drugo, pretvaranje Savjeta ministara u Vladu Bosne u kojoj nema nacionalne zastupljenosti, nacionalnog glasanja i čiji predsjednik ne može narednih osam godina biti Srbin, jedna je od najopasnijih centralizacija u BiH, još od doba Benjamina Kalaja.
Treće, isključivanje Doma naroda iz zakonodavne procedure takođe poništava tronacionalnu ravnopravnost a povećanje broja poslanika u Predstavničkom domu PS BiH, otvara mogućnost ulaska svakojake stranačke mrake, pa i na osnovu izbornog inženjeringa, kao što u evropski parlament mogu da budu izabrani i kurve i kerovi. Takvim sastavom PD PS BiH lako se manipuliše i u njemu više nije bitna nacionalna komponenta.
Četvrto, uključivanje u ustav BiH svega onog što je bio proizvod kurcodiza visokih predstavnika a što je evidentno bilo na štetu Srba i Republike Srpske, dalje legalizuje i betonira nacionalnu neravnopravnost.
Krajnji cilj je građanska BiH, kako to izjavljuje generalni sekretar Venecijanske komisije, odnosno novi ustav koji će se temeljiti na građanskim principima. To znači: Islamska Republika.
Bosna i Hercegovina, Srbi i Hrvati, uhvaćeni su u zamku evroatlantskih integracija pod kojima se nastoji provesti centralizacija, unitarizacija i islamizacija. Dobrovoljnim ucjenama.
Efekt tog procesa mogao bi biti integracijsko čišćene BiH od Srba i Hrvata.

ZLOUPOTREBA BEOGRADA
(ŠTO NIJE DOGOVORENO SA REPUBLIKOM SRPSKOM, NIJE NI DOGOVORENO)
Kurve uvijek imaju više lica.
Jedno za tetku iz provincije, drugo za prijateljicu iz susjedstva, treće za obožavaoce i udvarače... mislim i na muške kurve, jer kurve i kurvari nisu isto.
Tako, ovih dana, sarajevski mediji, i nekoliko beogradskih, u stranom vlasništvu, pokazuju svoj kurvanjski profil. A pokazuju ga i neki međunarodni zvaničnici.
Kada predsjednik Srbije dođe na otvaranje neke škole u Republici Srpskoj, onda je to agresija Beograda na suverenu, nedjeljivu, jedinstvenu, međunarodno priznatu zemlju i nastavak velikočetničke i megakokardaške koncepcije preuređenja Balkana u skladu sa Srbijom do Blajburga.
A kada treba slomiti Republiku Srpsku, onda se lansira teza o tome kako je Beograd poslao Vuka da poruči Dodiku da ne pravi pizdarije. Ide patka preko Drine; kako je Beogradu obećano da će se odmrznuti SPP ako slomi Dodika, a oni će slomiti Holandiju; kako stranci idu u tajnu misiju u Beograd; kako Tadić poziva sve stranke iz Republike Srpske da im kaže da podviju Rep jer je u pitanju Matica Majka...
U tu svrhu i one dvije kurve iz PBiH odustaju od protestne note Srbiji povodom Tadićeve posjete otvaranju škole.
Beograd nije više agresor. Kad treba ukinuti Republiku Srpsku, Beograd je Majčina Dušica, Nana, Melem, Bokvica. Za rane.
Dakle, i ostaci ratnih medija i ostaci evropskih i američkih političkih predradnika, navikli na politiku pacovskih jazbina, sporazuma sa đavlima i svakojakih nagodbi, laganja poput Holbrukovog naivnom Raši, pokušavaju da ožive mrtvu prošlovjekovnu tehnologiju koja je stoljećima tako dobro uspijevala na Balkanu.
Treba podsjetiti na još jednu Balkansku osobinu.
Tvrdobrdost.
Alija Ratni Huškač, Izetbegović, svojevremeno je u Lisabonu potpisao mir i nagodbu pa došao u Sarajevo i rekao da ne vrijedi. Rašo Paljanski, u Grčkoj je nešto potpisao a onda došao Na Pale i rekao da ne vrijedi. Mora Skupština da kaže svoju riječ. Onda došao Sloba Dedinjski Na Pale. Pa nije pomoglo.
Dakle, ta tehnolgija nije pouzdana, najčešće ne propušta struju, ne drži vodu.
Sarajevu, i službenom i medijskom, Briselu i Vašingtonu, i onom i ovom, treba da bude jasno:
Ono što nije dogovoreno sa Republikom Srpskom, nije ni dogovoreno.
Zdraviji dio Republike Srpske, da ne kažem Savez nezavisnih socijaldemokrata, i kada je bio mali, a tada veliki Slobo Faktor Mira Marković, nije prihvatao ulogu otirača i morbidnu tezu tog Miloševića: jebeš, bre, narod, važno je šta će reći istorija.

DA LI SU PRVO
NASTALI MEDIJI ILI
PARAMECIJUMI
Kada je Noe dobio poslanje da će povodanj, potop i smak, sagradio je veliku lađu od cedrovine. Kao poslanik nije predvidio ofis sa internetom za sebe nego je nastojao da sakupi što više tog životinjskog naroda i da spasi seks, okot i porod kao tehnologiju. Pouzdano se zna da je na lađu pozvao i medije, da se i oni pare tokom istorije a sagradio je samo jednu kancelariju, kancelariju za Regulatornu Agenciju za Komunikacije. Kada je lađa krenula, nije francuska, govorim o vascijelom čovječanstvu, došlo je do nesreće, pomora i crkavanja, stradali su svi, samo su na obalu Novog Svijeta isplivali, jedini preživjeli, mediji. Tek nakon nekoliko miliona godina i dvije smjene ledenog doba i ceodva kupola, nastali su paramecijumi, pa plankton itd. Političari su nastali među zadnjima.
Mediji se u svijetu ponašaju kao da je ova storija tačna.
Otvoreno, oni koji plaćaju, potplaćuju i preplaćuju medije.
Engleski tabloid San nedavno je na naslovnoj strani poručio laburistima da su izgubili njihovu podršku. Mnogo prije sam govorio laburistima da nije dobro imati „svoje“ medije. Griješ guju u njedrima. Čim osjeti proljeće i sunce izađe iz njedara i prvo što ugleda je tvoj vrat za ujed. Tum.
Američki predsjednik Obama je izborom postao stanovnik kaveza punog otrovnih guja, financijuša, berzuša, liberaluša, armijuša, desnikuša i svih drugi buša. Ali između svih njih izmilila je i medijska guja – televizija Foks koja je bila bezobrazna prema njemu i vlastima, nešto slično kao Ateve ovdje, ne budi priminuto, pa im je morao javno reći da podržavaju republikance i da neće da daje intervjue za njih. Baš me zanima šta će reći regulatorna agencija za komunikacije, tamo u Americi, šta će reći američki Kemica.
Nezavisne Novine, koje svaki dan objavljuju kartu BiH bez entitita, objavile su javno mišljenje svog vlasnika o tome kako je Butmirski Vojni Udar pun paketa za Republiku Srpsku, kako Republika Srpska treba da za Novu Godinu slavi Djeda Butmira a ne Djeda Mraza, kako, nakon Austrougarske, Španije, Južnoslavenije, Antifašizma, Informbiroa... Srbi treba da ginu, politički, i za funkcionalniju Državu... napisao je javno mišljenje kao da mu je neko drugi pisao. Uredu, gospodin je vlasnik. Nemam ništa protiv toga što je to objavljeno. Onaj gore, u Sarajevu, ima svoje novine pa osniva svoju stranku. Pa ništa. Ali u Nezavisnim, odmah pored Javnog Mišljenja Vlasnika protiv mene, jer se ja nisam ni sjetio Države a kamoli da sanajam da bude funkcionalnija, objavljena je senzacija da je Musolini, onaj fascioidni krmak, radio za MI5, englesku obavještajnu kuvaricu torti, tako što je pisao u svojim novinama i dobijao za to sedam hiljada eura nedjeljno.
Znamo svi kako funkcioniraju nezavisni mediji, San, Foks... ali ne treba to objavljivati na nezgodnim mjestima. Tamo negdje, među čituljama ili oglasima za kafeze sa tičicama.
Mediji su, dakle, kapitulirali.
Jer nisu istinski proizvod demokratskog društva. Da jesu, ne bi u staroj Grčkoj bilo polisa i tržne demokratije uz učešće svih nego bi sluge raznosile kamene ploče sa uklesanim Svojim Mišljenjem. A ko neće, udare ga u glavušu.
Dakle, mediji su u svom zametku alatka manipulacije. Nisu demokratska alatka. Njihove slobode se treba čuvati. Njima slobodu ne treba davati. Neka se sami izbore za nju.
Ali neka nam svaki dan ne lažu da je imaju.

REPORTAŽE VIŠE NEMA
Plaćeničke novine diljem Balkana, skoro svakodnevno, objavljuju naručena uljepšavanja favorizovanih nacija, teritorija, koncepata i vlastitih interesa.
Strob Talbot je, tako, u sandžačkom Danasu, imao intervju u kome opisuje vrijeme kad je bio novinar i pravio intervju sa Čaušeskuom, a to je bilo kad se ja još nisam ni brijao, dok mu je žena putovala na more kroz hercegovačke vukojebine i imala udes. Tada su joj mještani, i jedan magarac, pomogli da izvuče kola iz jarka a ona, kad je podigla pogled, veli Strob, vidjela pravoslavnu bogomolju, katoličku bogomolju i džamiju i vidjela kako pravoslavci, katolici, muslimani i ostali (magarac), žive u sreći i ljubavi kao što su živjeli i kada su tu vladali otomanci, habsburgovci i slično.
Ne znam da li je Strob, koji je bio involviran u događanja u BiH i bio zamjenik Madlen Olbrajt, htio da naglasi ovu sreću pod tuđom vlašću ali znam da je zastao u vremenu poslijeratnih reportaža opismenjenih partizana koje su tada bile znak najvećeg novinarstva onih koji su svoju nemogućnost da budu književnici, iskaljivali u kafani i u posebnoj novinarskoj djelatnosti – putujući reporter. Kao Tihomir Lešić u Politici. Najveća vrijedost tih reportaža jeste u tome što život i likovi iz njih nigdje ne postoje, osim u glavama reportažista.
Naročito Stzrob Talbot ne zna da je danas i u BiH 2009. godina.
Nekidan je GOŠK iz Gabele igrao fudbal u Goraždu. Tamo su ih navijači vrijeđali do iznemoglosti i, po kazivanju vođstva hrvatskog kluba, samo su ih jake policijske snage spasile linča još na stadionu. Kada smo se dočepali sigurne teritorije Republike Srpske bili smo sretni, izjavili su u novinama. Reportažno. Tako bi, nekad, partizanski ilegalci odahnuli kada su ih prebacivali na slobodnu teritoriju.
Koji dan ranije, održana je sjednica Vlade Federacije. Vlada muslimansko-hrvatske Federacije, da Strob zna, sastoji se od ministara Hrvata i ministara Bošnjaka, uglavnom. Jednom ministru Hrvatu je umro neko važan u obitelji pa je otišao na pokop a drugi ministar, finansijski, otišao je na sahranu zbog poštovanja prema kolegi. Na prevaru je, javljaju, zakazana sjednica Vlade F i donijeto je noliko važnih odluka bez mogućnosti izjašnjavanja ministara Hrvata. Ništa naročito, reklo bi se, Bošnjaci, tj. muslimani, su navikli da donose odluke na prevaru. Tako je bilo i u Skupštini BiH, prije nego što je počeo rat, kada je donijeta sudbinska odluka bez delegata Srba, odmah pošto su zamakli iza ugla.
Ne znam da li je Strob Talbot shvatio.
Da BiH odavno nije reportaža.
Da BiH odavno nije za reportažu.
Da neki stranci, neka vrsta njegove vrste, od one četvorice, žele barem još trojicu da pretvore u magarce.
Pa su, baš danas, postavili uslov da se u Evropsku uniju ne kreće bez promjena ustava, kako bi država bila funkcionalna.
Jebeš državu pred koju ne možeš postaviti zahtjev da bude funkcionalna.
Samo što funkcionalne države nema nigdje, ni u reportažama Vlade Dijaka i Tihomira Lešića.

SRBIJA KAO KROTITELJ DODIKA
Sarajevo, već istorijski karavan-saraj za iscrpljene bjelosvjetske i domaće unitariste, centraliste i državofile, na prelazu između dvadesetog i dvadesetprvog vijeka, živjelo je u teškom smogu u kome je specijalnom politikospektrijom konstatovana emisija otrovnih gasova u odnosu: Ukidanje Republike Srpske - 34%, Srpska genocidnost – 33% i Agresorska, razbijačka i dreserska uloga Beograda – 33%.
Od tih otrovnih gasova živi najveći dio političke flore i faune, minorci i kapitalci, koji nastoji izgraditi finu i sveobuhvatnu mrežu gasovoda do svakog nesretnog Bošnjaka, muslimana ili bosanca, zavisno kako se ko osjeća.
Ta gama otrovnih gasova produkuje halucinacije o tome kako, aktuelno, Dodik neprestano pita Beograd kako da rasklima BiH, Beograd neprestano šalje glasnike orlušine o tome kako da Dodik BiH dovede do raspada, kao što je to prije radio Sloba u protivprirodnom bludu sa Rašom, a onda kada Velikosrpski Beograd vidi da je Dodik pretjerao, onda pošalje Vuka da mu uvrne ruku i zakuje je za plećku kako ne bi mogao da se nogata i rukata u tom finom društvu sarajevske i bečke gospode kojoj se povremeno pridruži i stokolhomska, briselska i piroščizmarska, ili ga pozovu u Beostol i očitaju mu bukvicu.
Na te otrovne gasove, ovih dana, vidim, navlači se i neki neuki deo Srbije, građanski pokret i evropske incijative, ili građanska inicijativa i evropski pokret, u liku izvesnih Miljenka Derete i Milana Simurdića, neprofilisanih politprotuva koji u udbaškom delu Politike dobijaju prostor pre intelektualne, rodoljubive i modernoevropejske Serbije, da daju svoj nevešti glas tutorstva. Navlači se i književnik Basara, kao da je sveže odmamuran, u prosandžačkom Danasu, te se, skupno, zalažu za srbijansko jačanje BiH, protiv Dodikovog osiljavanja, protiv Dodikovih pizdarija...
Ta ćuftinska, somunska, niskopendžerska Srbija, koja se kao korov probija kraj zdrave, mlitave i nezainteresovane Srbije, pokušava da, zajedno sa Sarajevom, pokaže da još, živi u doba Miloševića, Brace, Raše i Mome u kome najmanje dvojica od njih kleče pred kanabetom spremni na one stvari, u doba Sankcija na Drini. Samo što bi da se sada njih pita i da nadoknade svo vreme koje su, za vreme Slobe, bre, proveli pod balegom, u vlastitoj bedi straha i drhtavice.
Ta niskopendžerska Srbija ne shvata da se radi o ovdašnjem srpskom pravu na teritorijalno-politički okvir, demokratiju i vlastiti politički, evropski i strateški interes. Da se radi o posljednjoj srpskoj grupaciji i kolektivitetu koji ne želi da se odvoji od svoje ovdašnje zemlje koju su mu priznale i sve velike sile pariško-dejtonskim sporazumom, kao što je ta ili Slobina Srbija odvojila Srbe od svoje kninske, bilogorske, petrinjske, kosovske, petrovačke, glamočke... zemlje. Da se radi o istorijskoj vagi: odvojiti se od Sarajeva ili od svoje zemlje i svog bića; opstati ili nestati; živjeti samostalno ili podjarmljeno.
Ta bulumenta, u koju spadaju razne biserke i druge ženskoiskompleksirane serke, Mesić, predsjednik sa ulogom fikusa, neki međunarodni otpadnici koji pokušavaju i zvanični Beograd ubijediti u tu mentorsku, dušebrižničku, mirnodopskosankcionašku ulogu nad Dodikom i Republikom Srpskom, a taj zvanični Beograd se drži Dejtonskog sporazuma i dogovora tri naroda, posljednji su krajputaši tužne srpske istorije na prelazu iz dvadesetog u dvadestprvi vijek. Oni su svoje ratove završili. Do posljednjeg Srbina su pametovali i borili se protiv svih i svakoga. Tako je došlo, umjesto Svbije do Kavlobaga, do posljednjeg izvansrbijanskog srpskog staništa - Republike Srpske.
Ako već ne shvataju srpsku politiku Republike Srpske, neka ne smetaju, neka ne koriste svoj podrepaški položaj muve konjare, jevtinog plaćenika i umišljene uloge pripadnika Službe, halucionidonog evropejstva, ljudskih prava i jednakosti sa pederima, i neka, barem jednom, ostave srpski kolektivitet da uobliči svoju realnu politiku opstanka bez služenja nebeskim idejama ili tuđim dvorovima.

RAŠČLANIMO BUTMIR
Karl Bilt je u Butmiru ispucao rafal od četiri olovna đuleta:
· Proces evropskih integracija
· Transfer nadležnosti
· Ljudska prava
· Izvršna vlast.
Za proces evrpskih integracija potrebno je promijeniti ustav, jer dejtonski nije dovovoljno precizan, i vladi dati potrebna ovlaštenja za evropske integracije. STVARNI EFEKT: centralizacija i invalidizacija Republike Srpske.
Transfer nadležnosti podrazumijeva unošenje u Ustav onoga što je dosad izmoždeno iz Republike Srpske čime bi se legalizovao ustavni terorizam kojeg su provodili visoki predstavnici i deklaracije od Sintre do Bona. STVARNI EFEKT: legalizacija centralizacije i zapečaćena invalidizacije Republike Srpske
Ljudska prava podrazumijevaju mogućnost da se svi kandidujemo za člana Predsjedništva BiH, čak i mi koji je ne volimo i nismo se za nju borili, da se bira jedan član iz Republike Srpske a ne Srbin. Ovo je podmukli zahtjev, mada su ljudska prava u pitanju i mada kandidovanje ne znači ni čak teoretsku mogućnost izbora, jer se može narušiti trojnost BiH, trojno zastupanje sva tri naroda u obavljanju funkcije šefa države. Raznim manevrima tipa Komšić 2006. može se postići da u Predsjedništvu BiH ne sjede po jedan Srbin, Hrvat i Bošnjak, nego jedan Srbin i dva Bošnjaka, kao što je to slučaj... STVARI EFEKT: dekonstitutivizacija nacija u BiH i prevlast Bošnjaka.
Izvršna vlast je na dnevnom redu samo utoliko ukoliko Savjet ministara treba da postane Vlada a predsjedavajući premijer. U tu svrhu od Predsjedništva koje je, kaže Bilt, nejasno definisano, treba oduzeti nadležnosti i svesti ga na protokolarnu ulogu, da ljubi ruke kraljicama, klanja se zastavama i šalje saučešća. Predsjedništvo BiH je kolektivni šef države i znak ravnopravnosti tri nacije a njegove nadležnosti su proizvod polupredsjedničkog koncepta države. STVARNI EFEKT: centralizacija vlasti u rukama jednog čovjeka, premijera i devastacija Republike Srpske.
Kod bezviznog režima dva su uslova: biometrijski pasoš, što je tehničko pitanje, i izbor novog Sadovića, što nema veze ni sa kim nego sa onima koji su imenovali pa smijenili lošeg Sadovića.
U pogledu imovine, Bilt je iznio tezu da četiri vlade (?) treba da donesu papire o vlasništvu da bi onda „država napravila spisak imovine potrebne za evroatlantske integracije“. Nije jasno ko je „država“ pošto je konstatovano da je još nema. Zatim, nije jasno, da li se imovina spiskuje, popisuje, radi „države“ ili radi EU i NATO.
Bilt je još rekao: Danas ne žvaćemo entitetsko glasanje.
STVARNI EFEKT: ponudićemo šargarepu zaobilaskom entitetskog glasanja a uzeti sve ostalo.
Sve je moguće riješiti jednostavnije:
· Bez obzira što NATO nikada ne zahtijeva od neke zemlje da pristupi bloku, bilo bi dobro da se ta asocijacija izjasni o tome kako bi BiH znala koliko vrijedi na toj integracijskoj ljestvici.
· EU bi trebala da se izjasni da li je njen praktični i dugoročni interes da se u članstvo uvrsti i BiH. Ako jeste, pretpostavljam da ima tačan terminski plan, petoljetku, tri semestra, deceniju, po kome može da kaže: učlanićemo vas, npr, 2013. Drugo: EU treba da kaže šta će ona uraditi po tom pitanju, koje će odluke donijeti, koje svoje odredbe promijeniti. Treće: treba jasno saopštiti koliko plaća nevjestu. Pretpristupni fondovi su sad ga vidiš sad ga ne vidiš. Ako EU nije zainteresovana, da se ne izjedamo međusobno. Ima još strana svijeta.
· Bošnjačke stranke treba se izjasne da li su za integraciju u EU. Dosad to nismo čuli. Neprestano čujemo zahtjeve za državom.
· Ako se ispune prethodne dvije tačke, onda tri „vlade“ u BiH treba da potpišu sporazum, može u prisustvu eusvjedoka, da će omogućiti provođenje svega što je uslov za pristupanje EU. Naprimjer, iz oblasti poljoprivrede: Savjet ministara, Vlada FBiH i Vlada Republike Srpske potpisuju sporazum o usvajanju i provođenju propisa, standrdizacije u poljoprivredi i slično. I tu više nema rasprave, butmirisanja, liderisanja, monitoringa. I ne treba ministarstvo poljoprivrede BiH. Ako se nešto ne provede, sporazum locira krivca.
· Ako sad može da se ne razgovara o entiteskom glasanju može uvijek. A ako može bez promjene entitetskog glasanja, može bez svega. Entitesko glasanje, nadležnosti Predsjedništva, entitetska imovina, savjet ministara, tripartitnost, neodvojivi su elementi BiH. Nije moguće ukinuti dva o staviti tri, ukinuti tri a ostaviti jedan.
· Ako se sve dosadašnje nasilne i protivustavne promjene, osim odbrane, žele unijeti u ustav, najprije treba upisati sljedeće članove:
o Srpski narod u BiH, zastupan po Republici Srpskoj ima pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja što se postiže: referendumom sa crnogorskim postotkom nadgledanim od strana potpisnica Dejtonskog sporazuma, sporazumom sa Federacijom o nesmetanom protoku roba, ljudi i novca na području bivše BiH...
o Ako se od SM želi načiniti vlada onda u ustav prethodno treba upisati odredbu da Republika Srpska, kao federalna jedinica, daje 49% mininistara u saveznoj vladi...
Konačno je došlo vrijeme da se kaže da krajnji cilj unitarizacije i centralizacije i devastacije, izvlašćivaja ili ukidanja Republike Srpske, nije prosta reforma radi integracija, nego islamizacija Bosne i Hercegovine.
Bez obzira da li butmirci znaju šta rade.

PROCJENA POLITIČKE METEOROLOGIJE
Postoje tužne političke stranke koje žive bez plana, od vlasti do vlasti, od gazde do gazde, od naručioca do naručioca, bez pravog shvatanja političkog života osim kao prividno demokratizovane progresije esdeesovske društvene halapljivosti.
Karakterno, tim strankama najbliže je stvorenje u narodu poznato kao miš mekinjar. Kadgod neko uđe u pojatu, on iskoči iz džaka i sakrije se u ćošak. Čim kućepazitelj izađe, on se popne u džak da se najede mekinja.
I tako iz vlasti, u vlast. Sad u ovaj džak, sad u onaj džak.
Njegovo, mišije, shvatanje vremena i prostora ne postoji, kao ni kod takve stranke. Procjena vlastite realne snage, snage drugih, i relativitet, politička vremenska prognoza, za njih je teslina umotvornost. Takve stranke kandiduju svoje najbolje takmace na izborima gdje je realno da će biti treći.
Takve stranke, zbog svoje demokratske progresije, potrče uz prvi novi džak koji se otvori u ostavi. Tako su potrčali uz neki veliki jutani džak koji je neko ostavio u Butmiru. Navijestili im da je unutra veliki paket za vlast u kome ima mjesta i za njih. I za neke male miševe, tek orepljene. I za neke olinjale miševe iz Sarajeva, sa starom ispucalom repinom.
Uslov je sitan: Samo promijeniti ustav i uzeti ključeve onog ko drži pojatu zaključanu od izbora 2006. I malo pripomoći da se pojata uruši.
Pa su Pedepe i Čavić, pošto je Depe samo registrovana a inače ne postoji, istrčali sa zahtjevima da se unakazi entitetsko glasanje, da se forsira građansko a ne srpsko, da se čuva BiH kao malo Bosne na dlanu, da se ne priča o referendumu.
Ostale stranke koje su protiv Republike Srpske, mislim, sarajevske, mudro su ćutale. Niko nije govorio o ukidanju entiteta, o ukidanju entiteskog glasanja, protiv Republike Srpske. Uzdali su u paket u džaku. Samo su ta dva miša mekinjara istrčali gologuzi među gloginje. Rudnik srpskih budala je nepresušan.
Čavić, iz registrovanog Depea, nije izdržao i prvi se izbacio iz Survivor Butmir.
Pedepe je išao da vidi džak i paket ali još uvijek ima zadnje noge u gvožđima enitetskog glasanja pa je vrlo rano, još prije otvaranja vreće mekinja u Butmiru, počeo da ponavlja nedodirljivost interesa Republike Srpske, zaštitu enititeskog glasanja, da ponavlja ono što Esenesde zbori od 2006. Ko da je narod glup.
Ali ne propušta priliku da podmuko, smrdljivo, naglasi da je na vladajućim strankama da nađu rješenje.
Žalibože što takve stranke zauzimaju mjesto na ideološkoj i programskoj lepezi, mada tu nema ni programa ni ideologije, i na klupama.
Zbog takvih treba uvesti demokratski institut vanparlamentarne političke čekaonice u koju bi izabrani predstavnici naroda svraćali jednom u četiri godine, da čuju imaju li stranke koje to misle da jesu, šta da kažu.
Ako imaju, na izbore, ako nemaju, nazad u čekaonicu.

ZEMLJA BOSNA
Muhamed Filipović, komunistički opozicionar, neuklopljivi musliman, vatreni saboraš, objavio je kratku skicu svog novog mišljenja o Bosni, teritoriji i ljudima.
Tunjo Filipović se o Bosni izriče kao zadivljeni turistički vodič, nabraja rijeke i brda, jezera i visoravni, citira Francuza koji navodi da je sam bog poslao toliko geološke zanimljivosti i šarolikosti na jedan teren kojeg Tunjo zove naša zemlja. Zemlja Naše Države.
Veli, ova teritorija je uobličena prije tri hiljade godina a formirana prije hiljadu i pet stotina godina. Mi smo slika svoje zemlje i ona je slika nas, kaže.
Tunjo Filipović, u stvari, promoviše geocizam, teritorija iznad svega, kao što nacizam kaže: naša rasa iznad svega. Da bi tom tromilenijumskom istorijom stvorio kolektivno pravo da se čuva zemlja od komadanja, te brdusine od razdvajanja i te rijeke od raslivljavanja.
Tunjo Filipović nije u pravu. Ne postoji nikakva veza teritorije i ljudi. Teritorija upotrebljava ljude kao i sav živi i biljni svijet. Prirodno. A kada ljudi upotrebljavaju teritoriju onda to nije prirodno. To je nasilno, to je agresvino, to je osvajački, to je okupacijski. Ako je toliko ta teritorija skladna, uobličena i dragocjena, kako su se Mehmed Fatih i bratija usudili posjeći je sabljom i osvojiti.
Nije u pravu, jer se ta teritorija, milosna slika rijeka, brda i ljudi, geološko-humanoidni dragulj i rezervat, 95. jedva održala a danas, vidimo, raspada se. Jedna Neretva skreće na zapad, druga na istok, Bosna nije više zajednička rijeka, nema više Krajišnika, nema Posavaca...
Na okupu tu Našu Zemlju Države Bosne drži šačica ambasadora, i neka priznanja na osnovu jednog međunarodnog sporazuma. Oni koji su se borili za tu Našu Zemlju nemaju podrušku onih koji se nisu borili za nju.
Ne treba se pozivati ni na kakve milenijume. Fudbal je najbolji skener. Za BiH ne navijaju više ni svi oni koji su se borili da se raspadne SFRJ. U njoj ne igraju djeca heroja borbe za Našu Zemlju, nego djeca rođena u Njemačkoj. Isto veče, djeca rođena u Modriči i Banjaluci, igraju za reprezentaciju Srbije.
Naša zemlja nije više naša.
Onaj ko danas kaže Naša Zemlja i Naša Država, ima zle namjere.
Tunjo Filipović, kao uman i životno iskusan čovjek, morao bi da uzme u obzir činjenicu da se posjedovanjem teritorije ne može stvoriti nacija. To je pokušano sa Jugoslovenima. Trebao bi da uzme u obzir činjenicu da se teritorija ne može odbraniti kao što se ne može ni osvojiti. Da se osvajanjem teritorije samo prikriva osvajanje ljudi. Onaj ko kaže Naša Zemlja, podrazumijeva da ima i Naše Ljude. Sirotinju Raju.
Bosna nije moja zemlja. Da ne govorim u ime drugih. Svih onih koji nisu bili za raspad jedne druge Naše Zemlje.
Ali Bosna, pošto je nema i pošto postoji samo ugovorni papirni oblik koji se u zemljišnim knjigama vodi kao Bosna i Hercegovina, ne može biti ni zemlja onih koji su bili za raspad Naše zemlje. Tako se uvijek Vaše Našim vraća.
Šta se može učiniti, osim sladostrasja geografijom, geodezijom i geologijom?
Uvažavati ljude a ne teritoriju.
Da su Fatihovi dželati uvažavali ljude ne bi nikada okupirali Našu Teritoriju i pretvorili je u Njihovu Teritoriju pa su je onda oni ozbiljni muzičari iz Beča anektirali i pretvotili u Austrougarsku Teritoriju. I tako sve do Našeg Tunje.