RAMA NOĆAS MORA PASTI. AV! *
Av! Počeli smo da se ponašamo ko ljudi. Neki naši četverošapni predstavnici su legli na rudu Sarajevske Unije. Žele da nas, Tornjake, pretvore u bh pasminu pasa. Sramota. Sramota je i da neki naši članovi, predstavnici i mudonje, dobrovoljno pristaju da laju pod unijatskom unitarističkom zastavom i tako ispod naših autohtonih šapa izvlače zemlju koja nas je odgojila. Tlo. Poznato je da smo mi sa Vlašića. A to nije tačka ba. Nismo mi ni sa komunističke Kozare, ni sa Četničke Trebave, ni sa šubaraškog Ozrena. Nismo ni posavci ni ercegovci, kogod se ljutio.
Ti naši predstavnici, glupa paščad obična, seldžuci, džukele, ne vide da ljudi ne mogu na sklope svoj tor, tu BiH.ba, nego oće nama da prave Državni Tor. Ne mogu da stvore bh pasminu ljudi pa potekli da stvore bh pasminu pasa, Državnih Tornjaka. Kažu, av, da sam ja bosanskohercegovački tornjak i hrvatski pastirski pas. Kao, moje zemlje porijekla su BiH i Hrvatska. Majku im av. Moja domovina je Vlašić i av.
22. februara 2006. godine Generalni komitet FCI-a, na svojoj sjednici održanoj u Madridu, donio odluku o prihvatanju zahtjeva za uvrštavanje pasmine tornjak u nomenklaturu FCI priznatih pasmina. Pasmina tornjak ima pravo učešća na kako nacionalnim izložbama svih zemalja tako i na CACIB izložbama, evropskoj i svjetskoj izložbi. Tornjak će se ocjenjivati po standardu usaglašenom 10. februara 2006. godine u Sarajevu. Tornjak je u statusu provizorno priznatih pasmina, bez prava na CACIB titulu, ali sa mogućnošću takmičenja za najljepšeg psa 2 FCI grupe, odnosno BIS na CACIB izložbama.
Tako kažu ljudski paragrafi. Sad su najavili izložbe na Makljenu na platou restorana/košćurnice Kod babe Janje. Neke unije se bore za naše šape. Bojim se da će nekima od naših tamo da stave plave kape sa petokrakama i crvene marame. I uvaliti nam štafetu da nosimo do vječne vatre. Hoće da nas iskoriste ko nekad Alija, one dvonožne, u Vašingtonskom sporazumu. Samo čekam kad će otvoriti internet stranicu Baščaršijski tornjak. Av, av.
Da ima ljudi, ko nas, da formiraju Vlašićku udrugu pastira pa da mi budemo njihov prirodniji ogranak. Koalicioni partner.
____________________________
• Za 17. april je na Makljenu, ispred restorana Kod babe Janje Udruga Prijatelji prirode u okviru Kinološke asocijacije – unije BiH, najavila Specijalku tornjaka CAC BiH Prozor - Rama
• Za 24. april iz KK Tornjak Rama u okviru Unije kinoloških saveza BiH najavljena je Specijalka tornjaka Rama 2010. Ispred Kod babe Janje.
• Međunarodna kinološka asocijacija raskinula je ugovor sa Unijom kinoloških saveza BiH. Sa ljudima, ne psima.

UMRI OPOZICIONO
Veliki regionalni list koji se štampa na pivarskom papiru, Sarajevsko Oslobođenje, a prodaje se u ogromnom tiražu od čega 76 primjeraka otpada na Republiku Srpsku, odvojio je tri stranice za intervju sa Draganom Čavićem. Goga Katana, jedna od istaknutijih opozicionih osoba banjalučkog bosanskohercegovačkog novinarstva, poznata iz tajne gregorijanove garažirane večere u banjalučkom Ohaeru, osuđena je da učini taj intervju.
Čavićem se nije potrebno baviti, niti ima ikakve ozbiljne svrhe. Ali, svako ima neku nastranost.
Taj fenomen Čavić, zanimljiv je samo kao koncentrovani simbol i uzorak cijele opozicione svijesti i njenog stanja. Pa mi to može poslužiti kao jedino ozbiljno opravdanje.
Sam Čavić, pak, želi se sedamdesetšestorici čitalaca Oslobođenja.ba predstaviti kao vječni i suštinski opozicionar: Ja sam protiv Esenesdea i to je motiv mog političkog angažmana. Pa bio je na čelu najveće opozicione stranke. Zašto nije ostao na tom mjestu, ili zašto nije umio ostati na tom mjestu gdje bi taj njegov motiv imao stabilnu podlogu i ubojito oružje. Motiv je sitna protivjavna korist. Samo što Čavić to ne može tako da kaže.
Čavić i njegov Depe, nebitni su u opozicionom mozaiku. Kao i sve što ima od tih stranaka na tom guvnu. Osim Esdeesa, koji se uspio održati uprkos udarima fosila, mješina i trulih ponjava, poput Kalinića, Vučurevića... Opoziciona borba svih tih strančica svodi se na to ko će se prikačiti za taj opozicioni vagon jer im to garantuje još neku crkavicu, još neki naslovčić u novinama, još neku narcisoidnu seansu do izbora. Stoga Čavić, Krsmanović i svi drugi, nastoje da se stvori panopozicioni blok sveukupnih političkih faktora gdje bi onda sami sebi, drugima i javnosti slali poruku o jednakoj važnosti svih. Tada se ne bi vidjela sva mikroskopnost i nebitnost ubogih čavića razasutih po smetljarnicima, vršilištima i priručnim otpadima političke scene.
Njihova kuknjava seže prema Esdeesu i prema stranim mentorima koji, kuku lele, nemaju nikakav uticaj na Esdees pa ovaj ide u Beograd da sa Koštunicom pravi pakt a neće da priča sa opiljcima u Republici Srpskoj. To sarajevske i inostrane izdajnike dovodi u komične situacije: Evo, Esdees i beogradski četnici prave pakt. Poklaće nas ako pobijede. Jeste Milorad Četnik Bekrija, ali tek je pustio bradu. Bolje da se držmo njega i Manjeg Beha Entiteta a ne da dobijemo još jednu Četničku Državu na Balkanu.
Čavić, Krsmanović, Vaša i Njihova Naša stranka... prijete da će, ako Ivanić Pijemont ne uspije okupiti opozicione trice i kurčiće, sami izaći sa kandidatima za Predsjednika Republike i za člana Predsjedništva BiH. I Čavić kaže da će to učiniti. A to će oslabiti mogućnosti kandidata trojne opozicije. Priiiiiiiiiiimi me.
Teza opozicionih deminutiva, u koje, da se ne zajebavamo, ubrajam i Pedepe, slijedeća je: Svi u boj, u juednom šinjelu. Tako ćemo birače natjerati da glasaju za ili protiv Esenesdea i Dodika. Da nemaju treću mogućnost, veli Čavić. A to će donijeti najviše glasova.
Bez obzira što se ovo plaća, moram da im kažem da je tek to njihova propast. Birače se na taj način potcjenjuje, dovodi u iznudu, folira i depresira. Njima se mora ponuditi mogućnost da Glasaju Za Opozicioni Program. Glasanje protiv ne postoji. Demokratski izbori nisu referendum. Opozicija se ne može opredijeliti pa će na birače da prebace teret opredjeljenja za ili protiv.
Veoma pogrešno.

PRITISAK KOLEKTIVNE MRŽNJE
Da li, kao Četnik, Genocidaš, Srbin, Entitetaš, Pravoslavac, moram da mrzim Antu G. iz Lipika. Ili Zemira Đ. iz Kaknja?
Kako zašto? Pa zato što su balije, turci, katolici, latini, Hrvati, muslimani, Bošnjaci. Zato što su iz Kaknja i Lipika a to nije ni srpsko ni u Republici Srpskoj a ni u Srbiji.
Ti ih i ne poznaješ. Mrziš nekoga koga znaš a ko ti je nanio veliko zlo, neoprostivo, stresno, egzistencijalno, materijalno, seksualno.
Nema veze što ih ne poznajem i što su rođeni poslije rata. Mrziš an bloc. Po redu. Kako prvi red Hrvata, tako i zadnji red Srba, juče rođenih. Pogledaš izvještaje iz porodilišta u novinama, po gradovima i mrziš ažurno.
Postoje dvije vrste međunacionalne i međuvjerske mržnje, što je isto: pojedinačna i kolektivna. Ali ne postoje odvojeno. To je čudni balkanski koloplet simbioze, osmoze, pretapanja, nadograđivanja, prelijevanje i razmnožavanja, kolektivne i pojedinačne mržnje. Pojedinci misionarski šire mržnju, ona se nadvlači nad kolektivitet, narod, puk, svjetinu, dunjaluk. Onda se sa dunjaluka, puka i svjetine, usadi u svakog pojedinca koji nema, odmah, pri sebi, nekog drugog pojedinca kojeg treba mrziti, i zaklati, dabome, pa mrzi uopšteno, kolektivno, neizoštreno, i Antu i Matu, i Đuru i Peru, i Đuzela i Samira. Te dvije vrste jedne mržnje međusobno se hrane, jedna drugom, i prethodnim mržnjama, zločinima i kolektivnim i pojedinačnim klanjima. To su sijamski blizanci za koje se nije rodio hirurg da ih razdvoji. Takva nerazmrsiva i nerazdvojiva mržnja prekriva sela i gradove, rijeke i slivove, brda i doline, izrode i ljudine, prilude i umnike, varioce i stvaraoce. Sve. Premreži nebo i zemlju. Ispadaš iz pičke direktno u mržnju. Oni zapadnije, izravno, oni istočnije, direkt. Oni između, upo mržnje, ba. Mržnja u glavi, mržnja među nogama, mržnja u rukama. Nikad ne govoriš o pojavama, trendovima, stavovima, činjenicama. Samo mrziš ljude, jednog po jednog i sveobuhvatno
Mržnja mora da se demonstrira. Nije mržnja ako niko ne zna. Mora da se obznani. Mater im jebem ustašku. Četničku. Balijsku. Najbolja je mržnja najpoznatijih. Jebeš nekog Antu, koga jedva zna koji sused, a koji mrzi Milana koga ne zna ni Baba Stana. Oni poznati, javni, narodni, kad izjave mržnju, ona se rasprostire ko jeka među planinama. Godinama. Ne moraju da baš kažu da mrze. Dovoljno je da kažu nešto loše o mrzniku. Onaj ko kaže je mrzilac. Količina mržnje je veća što je broj mrznika i mrzilaca veći a rezultat njihovog zbirnog dijeljenja bliži nuli.
Ovih dana su se, ispod teške livene, mrežaste, nerazmrsive mržnje izvukli i ispuzali sužnji božiji balkanski, Emir Kusturica Srbijanac i Abdulah Sidran Goraždanin. I sastali se. Malo kod ovoga, malo kod onoga. Da se mržnja ne dosjeti.
Poznato je da su svašta pričali jedni o drugom. Uglavnom prozu. Ništa poezija, ništa bajke, ništa dobroljudno. A poznato je da su zajedno načinili dobre filmove, koji su toliko dobri da su bili vjesnici propasti cijele zemlje a ne smao Bosne i Hercegovine. I da su, odvojeno, dobri. Jedan književnik/pjesnik a drugi reditelj.
Jesu pili zajedno, i pičkarali nešto, na stranu i međusobno, ali se nikada nisu potukli, poklali, barem ne na nacionalno-vjerskoj osnovi. Abdulah je proizvod užeglog, sporog, turskog, sokačkog saraja, jedinka kojoj je bog dao oči da gleda svijet drugačije a ne samo predase, da načita knjiga i poveže puteve duše i rakije u rečenice, pjesme i knjige, da izmiješani život ovog neprostora, sužnika, pretoči u pozlatu iznadvremenskog. Emir je očiglednik koji slike tog izmećarnika, jadovnika, karavanbalegara, vjeroraskrižja, gleda očima koje to pretvaraju u zlatogravure koje se mogu poslati, filmskim internetom, i drugima a da ih drugi ne zažmire, nego pogledaju, uživaju i nagrađuju. Očiglednik, koji je vidio i svijeta, nije samo, za razliku od Abdulaha, sjedio na sokaku, pušio, pio i škiljio pa zapisovao. Prošao i dalje, pa se oslobodio da sve to i drugačije pogleda, podgleda, nadgleda, razgleda i pljune pod marku pa adresira. Put Kana, put Venecije.
Onda, između njih pala velika giljotna rata i mržnje. Nisu imali priliku ni maršnu jedan drugoga a kamo li da pucaju. Ali mržnja, ona koja se pretače, uvlači, prevrće, transformiše, ulila se i u njiove pjesničke i slikovne oči i izlila se u novine, izjave, nad ljude i kroz javnost.
Bila je to jedna od najpoznatijih mržnji. Mržnja u paru. Nesretna je mržnja mrzioca bez mrznika.
Ali, eto, nakon dvadeset godina, iskopnila. Kažu da će gledati da, zajedno, načine i treći film. Scenarist i reditelj. A ne mrzilac i mrznik.
Razdvajanje, dakle, pomaže gmizavcima da se izvuku ispod pokrova mržnje. Ti tamo, ja ovamo. Kad prestanemo da se znamo i kad više ne mognemo da jedni drugima činimo zločine, klanja i ubijanja, presušiće i izvori mržnje, kolektivne a onda i pojednačne koja se pretvara u kolektivnu. A ova u pojedinačnu. A sve one u kolektivnu. Pa u pojedinačne. I u kolektivne.

PSIHIČKI IVANIĆ
Dobro, da se pozabavim malo i drkadžijama dijagnostičarima.
Mladen Ivanić je na političkoj sceni Republike Srpske poznat kao:
• Lažov
• Loš trgovac
• Gubitnik
• Gubar
• Kolaboracionist
• Izdajnik
LAŽOV. Kada je formirao stranku, Partiju demokratskog progresa, krenuo je u kampanju kao ekonomist, profesor, doktor sci, optimističnim programom koji će, nakon trogodišnje vlade Milorada Dodika i Koalicije Sloga, koja je imala većinu u Narodnoj skupštini Republike Srpske tek pokatkad, zaposliti 50.000 radnika. Od toga, nakon dvije godine njegove vlade, kada je štafetu predao Mikereviću, a ovaj Bukejloviću, zaposlio je samo Milicu Poreznicu iz Beograda. Sve ostalo je slagao i poletio u Sarajevo da bude ministar inostranih poslova. Srpski Alkalaj. 2001. je, pred stranim svjedocima, obećao da će formirati vlast sa Esenesdeom a sutradan je objavio da ide sa Esdeesom. Lagao je strancima i normalnim Srbima da je to zbog toga da bi konačno uništio Esdees.
LOŠ TRGOVAC. Prodavao je banke za jedan euro, po cijeni bostana u avgustu, ili za 150.000 maraka u strogom centru Banjaluke, koliko vrijedi i osrednja pola daščara, pola rigolovana šljeperuša na istom mjestu.
GUBITNIK. Izgubio je podršku ilegalnog dijela Međunarodne zajednice, koju je imao u prvom dijelu mandata Pedija Ešdauna. Izgubio je ministre i direktore javnih preduzeća. Izgubio je legitimitet ministra inostranih poslova jer ga je mrljavi Terzić smjenjivao kadgod mu se pripišalo. Izgubio je učešće u vlasti koje mu je velikodušno poklonio Dodik i SNSD. Izgubio je predsjedničke izbore od Rajka Kuzmanovića.
GUBAR. Političku stranku je formirao da bi odmah ušao u vlast. U svim fazama vlasti bio je nametnik, imela, gubar, šumski nametnik, što mu je i najprimjerenije. Koristio je Esdees kao saučesnika u vlasti a preuzeo i svoje i njihove poluge i fotelje. Koristio je vlast, ostavivši je Mikereviću, i stranku, da bi se lično karijerno okoristio kao ministar inostranih poslova, ministar ladne ladovine jer iz BiH se ne vodi inostrana politika pa nemaš šta da radiš osim da lelemudariš po svijetu. Koristio je predizbnu zgodu da napusti Esdees i ode u opoziciju. Koristio je dobru dušu Dodika i Esenesdea, da učestvuje u vlasti, nakon izbora 2006. ničim zasluženo. Takvog političkog nametnika nema u istoriji političke scene novih evropskih zemalja.
KOLABORACIONIST. Saradnik okupatora. Slažemo se da je Ohaer, u verziji devastiranja Dejtona i skrnavljenja i sakaćenja Republike Srpske, okupator. Ivanić je sarađivao sa okupatorom u projektu jedan račun UIO na osnovu čega Republika Srpska konstantno gubi lovu. Najmanje u svom mandatu, kao i u mandatu njegovog stranačkog igrača Mikerevića, prenešeno je, nelegalno, na desetine nadležnosti Republike Srpske a u aranžmanu i u saradnji sa okupatorom. Profesor je zapalio žito.
IZDAJNIK. To je časno zanimanje. Samo s druge, tamne, strane časti. Potrebna je i hrabrost za takvo zanimanje. Đon obraz. Postoji više vrsta izdaja. Za pare. Za položaj, takozvano uguzičenje. Za sitne prinadležnosti. Nema izdaje iz ideoloških uvjerenja, opozicionarstva i zbog dolaska na vlast. Ivanić je izdajnik s predumišljajem. Jer je izdavao interese Republike Srpske, u nabrojanim i gore nespomenutim slučajevim, namjerno i smišljeno a da pri tome nije bilo znakova ucjene, primoravanja i situacije koja nije izlazna. Izdao je interese Republike Srpske u bankarstvu. U poreznoj centralizaciji i unitarizaciji. U desetinama slučajeva nepotrebnog prenosa nadležnosti, neustavnog i antidejtonskog.
Sa takvom referenc listom, trenutno se promoviše kao:
• Dvoličnjak
• Politički ljubimac
• Pijemont opozicionog vašara
• Crna Marta propasti
DVOLIČNJAK. Jedno priča javnosti Republike Srpske. Drugo priča Sarajevu i strancima. Ne ide u Butmir, šaljući poruku javnosti Republike Srpske da nije učestvovao u toj najezdi na zdanje Republike a onda u Sarajevu izjavi da se mnogo stvari iz Butmira moge prihvatiti. Na sve načine nipodaštava referendum i projekt zakona o referendumu u Republici Srpskoj a onda u Sarajevu izjavi da bi prihvatio Rezoluciju o zločinima u BiH gdje bi najviše prostora imao genocid u Srebrenici.
POLITIČKI LJUBIMAC. U više navrata je kritikovao Dodikovu i vlastničku osionost, nekooperativnost, ekscesnost, grubost, nudeći se kao umiljati, tolerantni, prihvatljivi pregovarač, sarajevski ljubimac i saučesnik. Čak bi prihvatio i redukciju entitetskog glasanja.
PIJEMONT OPOZICIONOG VAŠARA. Sada se promoviše u okupljača opozicije u najširem smislu. Esdees nema konekciju sa strancima, stranim izdajnicima i stranim okupatorima pa je Ivanić primio zadatak da okupi sve oko sebe, Čavića, Jandrića, Krsmanovića, Esdees, Mihajlicu, Našu stranku, bivšeg Dragutina Ilića... da ih opet , sve, iskoristi i bude Član Predsjedništva BiH u ime srpske opozcije i kolaboracije.
CRNA MARTA PROPASTI. Ivanić i njegova Pedepe, nemaju nikakav politički program nego se nastoje pozicionirati kao vjesnici crne slutnje. Njihova teza je da je sve propalo. Naročito penzioni fond kojim su oni upravljali od kraja 2000. godine. Da je narod gladan, da je zavladala glad i avetinjska sirotinja. Da će i ono što se još drži, u oktobru potpuno propasti. To je salijevanje strava, bacanje čini, ušivanje odžinih zapisa, sve, samo nije politički program.
Kada mu nešto od toga kažem, onda, pošto nema program, nema koordinate, nema koncept i nema gdje da smjesti moju tvrdnju, izjavi da neće da komentariše izjave psihičkih bolesnika. Ko biva moje izjave.
Psihička bilest se liječi.
Izdajstvo se ne liječi.
Lažovstvo, kao politička tehnologija, se ne liječi.
A kaldrmisani obraz pogotovu.
Kakav obraz treba imati pa ubjeđivati ljude da su sirotinja i da su propali a istovremeno imati iza sebe infarkt.
Jer je poznato da se infarkt dobija od gladi, nedostatka cigareta, trajnog nedostatka piva, nestašice holesterola u pršutu, francuskom siru i janjetini, zalijepljenog stomaka za kičmu i sindroma Jebeš Karakter Koji Nije Labilan.

SARAJEVSKI ANTIFAŠIZAM
POZNAT I U KINI
Mi smo hodali, poslije prvih višenacionalističkih izbora, u Sarajevu, u svilenim gaćama, zaogrnuti samo demokratijom i referendumom bez Srba, a onda su došli agresori i uništili sve. Mi smo se branili samo češkom zbrojovkom i jednim koltom koje smo imali u antifašističkom muzeju na temu Drugog svjetskog rata i svijetle antifašističke borbe.
Ta zbrojovka i kolt su, bogami, bili jedino oružje a ono u Doborvoljačkoj, to je Ejup praćkama i Patriotska liga na galamu. Ništa.
Tako se Sarajevo višestruko sjeća Šestog aprila. Na kraju onog Drugog rata, Sarajevo je oslobođeno, tog Šestog. Antifažizam je bio strašno jak pa se čekalo da sam sebe ubije Adolf da bi se oslobodilo Sarajevo.
Historijski muzej čuva eksponate o tome:
· Naočale Vladimira Perića Valtera
· Satovi Miladina Radojevića i Galiba Feste Plavog
· Sedlo Vase Miskina Crnog
Prve Šestoaprilske nagrade, povodom Oslobođenja Sarajeva, 56. dobili su:
· Vojo Dimitrijević
· Andrija Šajin Čičin
· Marijan Balatar
Toliko o multietničkoj antifašističkoj borbi Sarajeva.
A o toj multietničnosti antifašizma zna i sva Kina, mnogoljudna, preko Valtera Perića, dabome.
A onda Bakir Efteve, Filandra, Zijo... pričaju o fašizmu u Republici Srpskoj.

UKOPACIJA
Danas se Muharem Bazdulj, u Oslobođenju, izvanredno igra slučajnim ili namjernim slovnim greškama iz važnih riječi, važnih barem u Sarajevu, Blatko Lagumdžija i Sudijska Arabija, pa sam se i ja uslobodio da malo prevrćem Kočića povodom najnovije najezde Turaka u Sarajevo.
Došao Tajip, došao Mevlut, došlo pet, šest ministara vlade Turske, nešto više parlamentaraca turskog parlamenta, došao vođa organizacija islamskih zemalja... rastrčali se Blatko, Haris i svi da poprimaju goste, u ovom institutu, u onoj instituciji... toliko da su zaboravili na Breda i onu njegovu polovnjaču. A Alija bi, rahmetli, to iskoristio kao i dobrog bošnjanina Bonu.
Tajip, predsjedoglu vlade Turske, izjavio: Važnije nam je da BiH uđe u EU nego Turska. Može BiH u EU prije Turske.
Treba se dobro zamisliti.
Ozbiljnija strana Turske Ukopacije BiH mora da uzme u obzir i činjenicu da je posjeta na nekoliko visokih nivoa pala u samo predzorje posjete hispano-američkog dvojca zarad ustavnih promjena i poslijeizborne deklaracije.
Čak i ako nije namjerno tempirano, Turska ovdje demonstrira veliku moć koju ima nad BiH, mnogo veću nego što je ima Birisel i SAD, koji šalju predsjedavajuće i zamjenike. Nudi se najveći državni i birani nivo kao i svojevrsna zamjena za NATO, OIC.
Drugo, turski izbor domaćina je znakovrstan. Mitko i Haris. To mora biti predizborna poruka. Tom se trijažom kandidati i favoriti propuštaju kroz zadnja fina sita za separaciju. A Blatko Lagumdžija, Mitko Ćaršijski, ovim poništava svu svoju priču sa PES, Partijom evropskih socijalista, koju je na sva zvona i sve šatore, bio nedavno rasprostro po Saraju. Kameleonizirani proizvod majčice iz CeKa već danas je u bošnjačkoj priči. Turskoj priči, islamskoj priči...
Najezda Turaka na Sarajevo jedan je od konkretnijih proizvoda tropjeva Alkalaj – Davutoglu – Jeremić. I nikom ništa.
A kada Tadić dođe, bez kravate, na otvranje neke školice u Republiku Srpsku, digne se vascijela Država da protestuje. Zaltko i Haris, prije svega.

ANĐELINA DŽOLI I BRED PIT
NISU USPJELI DOGOVORITI
USTAVNE PROMJENE
Štajnberg i Moratinos dolaze u BiH i donose dva lista papira u djelovodniku zavedena kao Deklaracija. Razgovaraće sutra i prekosutra sa liderima. Komšinka Mara veli da je u Deklaraciji unešeno i ukidanje entitetskog glasanja. Susjed Milutin kaže da ne vjeruje jer je Haris značajno namrgođen čak i kod kardinala Puljića, na uskršnjem prijemu. Komšić ne zna ništa pošto mu je faca bila, veli Milutin, kao u mrtve ribe. Susjedov tetak Dragutin kaže da je deklaracija prdnula u vjetar jer oće da nam uvale novi ustav. Sve prenešene nadležnosti da se utrpaju u ustavne promjene. Sejdić i Finci ispali bijedić i naivci. Neko ih nagovorio da tuže državu a sad psi oko mesare razvlače druge kosti.
Doista, javnost nije uspjela dokučiti pozadinu španskog angažmana oko Deklaracije u kojoj je kupus salata pomiješana sa cveklom, kiselim zrnevljem kukuruza i ostacima repova lignji, špinjetaka i mladih mahuna. U verzijama koje su kružile po avionima i torbama asistenata nalazile su se nespojive stvari i termini. Glavna namjera je da se lideri obavežu da će odmah poslije izbora krenuti u ustavne promjene i provesti to što u deklaraciji piše. Promjene Sejdić-Finci mogle su se, dakle izvesti i poslije izbora mada su već stizale prijetnje da izbori mogu biti proglašeni neregularnim ako nema Sejdić-Fincijevog amandmana.
To je dovelo do zaključka da je dvojac tužio državu doista instrumentalizovano. Bitno je da se otvore vrata a onda će sa mačkama izaći i slonovi, bizoni i bivoli. Glavna namjera je da se otvori klizište ustavnih promjena, da popusti koncentracija Republike Srpske. Zato tako učestalo i dolaze ideje koje nemaju šanse za uspjeh. Mnogi strani diplomati, doduše neki koji odlaze iz BiH, davali su natuknice da ta madridska deklaracije i nije nešto bitno, možete to odbiti. Da li zbog toga da se nastavi proces ispcrpljivanja ili da se ne dogodi neki uspjeh dok su oni tu, ne zna se.
Ustavni turizam.
To je.
Kao što je i iznenadni dolazak Anđeline Džoli i Breda Pita u Goražde i Međeđu, neidentifikovani turizam.
Jednak učinak po ustavne promjene.

VELIKA MOĆ HRIŠĆANSTVA*
Zajedničko obilježavanje inicijalnog događaja hrišćanstva, Isusuvog raspeća, skidanja sa krsta, sahrane, i odlaska njegovog duha i tijela iz ovozemaljskog ugrobljenja, njegovog odtjelovljenje i odzemljenja, ima gromadnu simboliku jedinstva jedne velike vjere koja okuplja cijelo šarenilo nacija i naroda, rasa, podneblja, kultura, meridijana i kontinenata a da je pri tome otvorena i prostrana svima, da je prošli vijek završila ljudovito a u novi ušla još ljudovitije, bez agresije prema bilo kome, jedinki, grupi, kolektivitetu, ičemu svjetovnom.
Na ovdašnjim prostorima gdje se sučeljavalo, i sučeljava se još i danas, zlo i dobro, evropa i erozija, kultura i krv, obogovljenje i opkoljenje, hrišćanstvo je još i pod vlastitim teretom dva kalendara. Slobodan sam da razlike u pravoslavnom i katoličkom ispovijedanju vjere svedem na dva kalendara, na kalendarski vremenski pomak. I ni na šta drugo.
Ovog uskrsa/vaskrsa, svako dobroljudno biće trebalo bi da bude optočeno radošću što se taj praznik istovremeno čestitao, što su se koristile obje jezičke varijante istovremeno, što su velikodostojnici u crkvama govorili o hrišćanstvu, više nego o katoličanstvu i pravoslavlju, što obični ljudi sve više shvataju dvohiljadugodišnju univerzalnu poruku hrišćanstva kao poruku protiv totalitarizma bilo čega, imperije, sile, vojske, sablje, strane pokore, uma, vlasti i novca, dekadencije, zla i iskrivljenja, zbog čega je i stvarni Isus zakovan na krst. Malo je reći razapet.
Ovdje, hrišćanstvo mora da se drži zajedno.
Na razuđenu obalu erozija divljeg mora nikada ne prestaje.
Ovdje hrišćanstvo ne treba opterećivati prošlošću i nehrišćanskim događajima, kolikogod crkve, ili njihovi samozvani predstavnici, imali učešća u njima. Naši jasenovci, posavine, jame kosturnice, drakulići, različite vojske čak i za jedan narod ili jedne vjernike, nisu stvar hrišćanstva. Oni su stvar osude, suda i istorije, ljudi i boga, nezaborava i stvar slijeda događaja na koje mi, kao pojedinci, vjernici ili samo posmatrači boga, nismo mogli uticati. Ustaše i četnici nisu stvar hrišćanstva i ne treba ih imati u vidu kada se o njemu radi. Opasna je svaka banalizacija vjere, infekcija, vjere, podnevljenje i ogoljenje. Ništa tako dobro ne dovodi do raskola kao loše upotrijebljena izvanjska sitnica.
Hrišćanstvo je, prije svega, vjera opstanka.
I tako je, i katolici i pravoslavni, trebaju tretirati, ispovijedati i prosljeđivati.
Hrišćanstvo je vjera da se može nadvladati i zakovanj, i raspelo, i grob i smrt. Da se duhom može nadvladati i imperijativnost sile iskrivljenog ljudskog kolektiviteta, pa ga se onda, za samo tri vijeka, pridobiti za hrišćanstvo, bez legija, mačeva, oklopa i falangi.
Ovdje, a Ovdje je područje, ovo naše, na kome su hrišćani podijeljeni u nacije a nacije u granice, još je potrebnije hrišćanstvo opstanka. Vjera da se opstanak može skinuti sa raspela, da se može izdići iznad grobova i ukopa.
Hrišćanstvo Ovdje, nedobrovoljno, zatvoreno je u granice države iz koje nije lako izaći, u granice države koja u sebi ima virus za razgradnju hrišćanstva. Samo njegova temeljna vjera u ljudskost pa onda u božnost, kao što je i Isus najprije bio čovjek, može među ljudima realno i duhovno ispovijedati Opstanak. Opstanak Hrišćanstva, Naroda, Puka, nacija. Pa onda, hajde, i države.
Hrišćanstvo je Ovdje, dotle je došlo, Čovjek, Zemlja i Vjera. Na jednom mjestu. Hrišćanstvo može biti presudno da zemlja ne napusti čovjeka, čovjek vjeru ili zemlju, vjera zemlju...
*Nisam vjernik. Iako sam kršten od pet kila. Mislim da čovjek, sve što mu može pomoći, mora držati u svojim rukama i imati u svojoj glavi. Ljevičar sam, na strani potčinjenih bilo čim, a njih je uvijek najviše, na strani onih koji startaju iz bunara, ukolijenčeni, na strani sirotana kojima siromaštvo crta tugu i na najledenijem licu.