AVGUSTOVSKE CIKLAME I SVJETLOST KAMENA

POPIS TERORISTA
U Zagrebu je pjevala i svirala grupa U2. Asocijativno.
Pjevao je i svirao Bono Vox, frontmen, za rata u BiH poznat kao ratni prijatelj Alije Izetbegovića, estrad-propagator nesreće Sarajeva, srno-bijelog srpsko-muslimanskog svijeta i Bosne.
Bono je imalac počasnog pasoša BiH kojeg mu je dodijelio Alija, putem tadašnjeg ministra inostranih poslova Šaćirbegovića. Novinari su ga, u Zagrebu, pitali o tome a on se dičio i hvalio. Poslije su pitali i zvaničnike MIP-a koji su rekli da će se taj ratni trofej morati oduzeti kao i drugima.
Na istoj strani, gdje i o tome, Večernji list piše o nekom suludom Amerikancu, mada Sadki nije nikakvo američko prezime, koji je okupljao teroriste iz Pakistana, Avganistana pa i BiH (Bektašević) da napadnu Pentagon.
Dakle, šta je na stvari?
Dok se u BiH širila inostrana kamarila i gerila sumnjivih abuhamzalija i regrutovala mreža za alkaidinu euro-zonu, paralelno je stvarana svjetska mreža medijske, estradne i političke podrške stradanjima Srajeva i muslimana u BiH. Od strane Srba divljaka, agresora i genocidaša.
Bono vox nije zadužen za objektivan pristup, niti da zna da li je baš sve tako kako je predočeno. On je BiH, Sarajevo i Aliju, koristio, kao i druge, mnogo puta dotad, da bi na prljav način, stavljajući se na profitabilnu stranu u političkim igrama, pojačao svoju popularnost koja mu donosi velike pare. Kao od dva koncerta u Zagrebu.
Na stvari je prljavština ratnog rukovodstva Bošnjaka koja je onemogućila revitalizaciju BiH za sva vremena i koja ju je okarakterisala kao terorističko euroleglo. Prljavština velikih obmanjivača.
Na stvari je to što se neprestano insistira na kontinuitetu Države koja je nastala referendumom na kome nisu učestvovali Srbi, koja je nastala na mutnim igrama priznanja od strane geopolitičkih manipulatora i koja je bila vulkansko leglo terorizma i rasadnik pasoša za koje niko ne zna niti će kada saznati. Bez obzira što oni danas ne vrijede, prljav posao su obavili. Taj eksplozivni prsluk nelegalnosti, prljavštine i terorizma želi se, danas, navući svima, ne samo ratnom sarajrukovodstvu, i legalizovati i amnestirati sve, od abuhamzalija do Bona. To je zadatak kontinuiteta.
Popis imovine na dan tridesetprvog decembra devedeset prve nije kompletan ako ne sadrži i popis pokretne imovine od tridesetprvog.
Želim, kao genocidni građanin Države, da znam koliko imam terorista i kako ću da ih knjižim, da znam ko je sve o meni kao genocidnom Srbinu, po svijetu slao istinu i samo istinu a na osnovu pasoša koju davani po sarajevskim ćenifama ili nelegalnim ambasadama po svijetu.
Teroristi su danas bogatstvo, najtraženija svjetska roba.
To je popis.

AUSTROUGARSKI POPIS
Bosna i Hercegovina se sve više vraća u prošlost.
To radi i Dobri Duh Ohaera.
Povratak u tridesetprvi decembar devedesetprve. Uoči Sretne Nove devedeset druge. To je bilo sretno vrijeme kada su na scenu stupile podivljale tri posestrime, SDSDAHDZ, nakon prvih višenacionalističkih izbora u BiH i prigrabile socijalističku imovinu kao svoju, kao očevinu, kao nasljedstvo bogatog a samog ujaka iz amerike, i počeli da je razvlače kao psi oko mesare.
Sjećam se tog tridesetprvog decembra devedesetprve, ko danas. Iako sam i prije tog datuma znao da smo sve izgubili i ostali bez svega.
Sada se VP V.I. sjetio da naloži osobolju Ohaera da obavi popis baš na taj dan, na dan kada nije postojala BiH u današnjem obliku. Ne razumijem VP, ni zašto se vraća u komunističko doba, jer tada je još važio komunistički katastar. Bolje bi bilo da se vratimo u doba Austrougarske, oni su imali precizan popis. Imali su, na primjer, ŠIP a.d., Šumsko industrijsko preduzeće, akcionarsko društvo, pa su ovdašnji balvanderi to spojili i izgovarali kao Šipad a Samostalana Radionica Branka i Hamdije, SR BiH, od toga napravila gigant. Sad ga nema. Bio je tog popisnog dana devedesetprve. Živo me zanima kako će ga osoblje Ohaera popisati.
Visoki predstavnik, i Ohaer, i ne žele nikakav popis.
Oni se, jednostavno, svrstavaju na stranu Političkog Katastra Sarajevo i Unitarističke Gruntovnice Bosna i priključuju se političkim strankama koje BiH vide kao unitarizovanu, homogenizovanu, centralizovanu Reisbosnu.
Kao i u slučaju izmišljene reforme policije, kojoj je glavni i jedini cilj bio ukidanje Policije Republike Srpske, sada je cilj oduzimanje imovine Republike Srpske kako bi se ona, Repubika Srpska, podvela pod sarajevsku austrougarsku vlast.
Visoki predstavnik na ovaj način piše paralelni Dejtonski sporazum i krši Ustav BiH.
U dejtonskom ustavu piše da se u BiH, od tog tridesetprvog, stanje promijenilo i da se ona sastoji od dva entiteta koji imaju svoje državljane i svoju imovinu.
Ne vidim načina da se sada ohaerovim mikroskopom pronađe takozvana državna imovina.
Osim ako to nije smišljeno kao uvertira za još jednu aneksiju BiH. Ovaj put bi to, umjesto AU Monarhije, uradio OHR.
Ako ga ne preteknemo, pa, umjesto u Evropsku uniju, zatražimo prijem u članstvo Ohaera. Što je mnogo realnije.

GVANTANAMO U ZABELI
Danas, srbijanaske novine bliske Sandžaku i američkim interesima, donose informaciju o tome kako je uprava čuvenog balkanskog zatvora Zabela u Požarevcu, putem američke ambasade u Beogradu uputila prijedlog Obaminoj zemlji da dio zatvorenika sa Kube dođe u taj kazneno-boravišni ljetnikovac.
Sve radi popravljanja odnosa sa Amerikom.
Zabela je u Požarevcu. U Požarevcu leži, u spokoju ili nespokoju, Slobodan Milošević, koji nije znao sa Američanima. A ni oni s njime, bogme.
U predvečerje jugslovenske krize i pokolja, SAD su nebrojeno puta ponovile da je njihov nacionalni interes očuvanje međunarodnih granica SFRJ. Domaćim budalama, dželatima, plaćenicima i zatvorsko-nacioidnim avanturistima to nije bilo dovoljno. Tjerali su po svome. Ili po tuđemu. Dok mu nisu, zajedno sa narodima, spali zauši.
Danas, dvadeset godina, nakon tog predvečerja, niko nije dostigao ni ono što je imao a o probitku i boljitku neću ni da slovim.
Interes SAD nije bio razbijanje SFRJ kao ni razbijanje SSSR. Dabome, mnogima jeste i oni su nadjačali.
E, došao sam do tačke kad ću morati malo da prevrnem Miloševića u grobu.
Da je, on sam ili sa još nekim novonacionalnim liderom, predložio Američanima korištenje neke od vojnih baza na prostoru zemlje, Krivolak, naprimjer, američki interes za Balakan bi se realizovao, snage raspada bi izgubile, rata ne bi bilo, a ni mrtvih glava i razaranja, etničkog čišćenja, bombardovanja Srbije... SFRJ bi glatko bila u Evropskoj uniji i bez ispaljenog pretvorila bi se u konfederaciju... a dosad bi, možda, to bile i samostalne države vezane nekim ugovorima poput CEFTA... i svi bi bili sretni... Milošević bi, vjerovatno bio živ.
No, pošto se život, uglavnom, sastoji od krugova, i pošto svi, pogrešno, misle da su baš oni u centru, a budale na kružnici, krug se zatvorio, opet, na Slobinom Grobu. Tako se pokazalo da ni Sloba nije bio u centru nego na obodu. A Mira ga je toliko ubjeđivala da je u centru.
E, na taj obod će sada da dođu oni iz Gvanatanama. SAD imaju bazu na Kosovu. Njihov interers je ostvaren. Svih ostalih, i snaga raspada i rata, aktera i naroda, ni Slobin, nije.
Ko danas misli da je u centru?

MADRIDSKI REAL – SLIKA SVJETSKE EKONOMSKE PROPASTI
Ponašanje madridskog fudbalskog kluba Real, naročito otkako je predsjednik kluba ponovo postao stari predsjednik Florentino Perez, nema nikakve sportske, fudbalske niti ekonomske logike.
Real je, tako, zaostala slika propasti starog koncepta manijakalnog potrošačkog društva u kome nije bitno koliko vrijediš, jer toliko proizvodiš, već je bitno kako masovno i dobro mogu da te prodam. U realovoj konkretizaciji: bitno je da se prodaju dresovi sa imenovm ovog ili onog, da se uzme profit a koliko će taj ovaj ili onaj dati na samo fudbalskom terenu, to nije bitno. Nije bitno, pri tome, ni kako će se milioni ljudi opljačkati za tih po sto eura koliko košta originalni dres sa imenom Ronalda ili Kake.
Identično se ponašaju, i ponašale su se decenijama, američke kompanije, banke i silicijski divovi. Majkrosoft, na primjer. Svoje bogatstvo nije stvorio produktivnim proizvodnjama sa niskim troškovima nego monopolima na svjetskom tržištu i na tržištima svake zemlje ponaosob. Real nije kupio Ronalda. Kupio je monopol na korištenje njegovog imena.
Što se fudbalske stvari tiče, Real će možda ove godine i osvojiti prvenstvo Šapnije i Ligu pravaka. Kako je fudbalska igra odavno iznijansirana i ujednačena, i po tehnici i znanju i po fizičkoj spremnosti, nekoliko sitnih odluka sudija tokom jedne ili druge lige mogu da donesu prednost od šest, devet ili dvanaest bodova što, već prije polovine prvenstva, postaje nedostižno. Te sitne odluke, za najveći dio publike i igrača, pa i za mnoge sudije, nevidljive su kao nepravda.
Ali, ako logika fudbalske igre i takmičarska procedura ne budu ometane, Real teško može osvojiti bila šta od tih titula. Plaćajući Ronalda, Kaku i drugih šest igrača u ovom prelaznom roku, pokazao je da ga više zanima finansijka balonizacija i opsjena, jer većom plaćenom svotom za jednog ili drugog igrača, povećava i cijenu svake pojedinačne prodaje obilježja sa markom igrača, nego kvalitet igre. Ako neko ne vjeruje da je prenaduvana cijena Ronalda ili Kake, onda treba da konstatuje da se dosadašnji realovi igrači prodaju mnogo jevtinije, samo nakon sedam, osam mjeseci, nego što su kupljeni. To ne znači da su zaboravili da igraju fudbal nego da su plaćeni previše, kako bi se opsjenili potrošačka publika, fudbalska javnost i sudska organizacija.
Drugo, Real kupuje igrače koji su dostigli svoj zenit, ili ga prešli, i koji o sebi imaju mišljenje na mnogo većoj ljestvici od realne. Real tako radi neprestano. Tako je kupljen Bekam, kada je MUTD, iskoristio sve od njegovog znanja. Poslije toga Bekam nije pokazao nigdje ništa. Takav slučaj je sada sa Ronaldom i Kakom. Mada su karakterno to različiti igrači. Vjernik je različit od cirkusanta, ali je prošao zenit.
Da bi osvajao titule, jedan fudbalski tim mora imati igru, sinhronizovanu kolektivnu volju za pobjedom, utemeljenu na pojedinačnoj volji i mora godinama njegovati stil koji će, ako se sve to sklopi, postati stil pobjedničke igre. Da pare osvajaju titule onda bi AIG-ovi menadžeri bili fudbalski tim, i pobjeđivali. A na dresovima bi se reklamirao MUTD.
Ili Real.
Pare igri ne donose dušu.
Pare uzimaju dušu.

SARAJEVO, ČEGA ILI KOGA
Svi kandidati Hrvatske za predsjednika Republike, uključujući i predsjednika, aktualnoga, šilje svoje erektivne moždane vijuge na BiH pri čemu je njihova upućenost, suštinsko shvatanje, razumijevanje i dobra namjera, količinski obrnuta veličini predizborne brige.
Tako je Hebrang II rekao da Sarajevo nije glavni grad Hrvata u BiH pa je, kad se raščulo, demantirao i rekao da jeste.
Sarajevom se, kao glavnim gradom u BiH ne bavi niko.
Sarajevo je, jednostavno, tu, kao neka kućna potrepština koju s vremena na vrijeme neko upotrijebi i ostavi na dvorištu, avliji takorekuć, dok ne zatreba. Pošto se iz Sarajeva ne vidi BiH, pošto niko i ne želi da vidi BiH iz Sarajeva, ni BiH ne gleda u Sarajevo. Pošto je rejting Sarajeva u Evropi neevidentljiv, ni strani lideri i diplomati ne dolaze u Sarajevo. Izuzev sudskih i tužilačkih probisvijeta kad se vraćaju iz posjeta svojim zemljama. I Rena, koji dođe u Sarajevo da kaže da je prehlađen.
Dakle, Sarajevo ni po čemu nije glavni grad. I nikome.
Pogotovo nije Hrvatima u BiH.
Napadati endehatičnog Hebranga zbog izjave koja je konstatovala da voda teče nizbrdo, loša je tema čak i za ljetnje prazne stranice polunovina.
Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH.
Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.
Hrvati, o kojima govori Hebrang, u situaciji su da su podstanari u Federaciji BiH, tako vedropostratovski nazvanoj muslimansko-hrvatska, i da se bore za Mostar strepeći da Neretva ne pomakne svoj tok na njihovu stranu pa da ostanu i bez to malo prostora. Hrvate valja obavijestiti da postoji BiH. U takvoj su situaciji.
Reći njima da im je Sarajevo glavni grad, jednako je kao Svazilend uputiti na Evropsku uniju.
No, proći će i izbori u Hrvatskoj. Sarajevo će opet utonuti u svoj karavan-san nepomične bosanske stvarnosti koju samo produkuje. A tako je lijepo bilo dok je u socijalističkim samoupravnim edicijama pisalo: politički, industrijski, finansijki, kulturni, olimpijski... centar Bosne i Hercegovine.
A onda je onaj kaznioničar, što je nedavno pod zemljom proslavio rođendan, žrtvovao mir.

SIN POVIJESNE ZBILJE
Sačuvaj nas, bože, provincijalnih, iskompleksiranih i nacioistorijskih tata. A kad to uradiš, sačuvaj nas, bože, sinova provincijalnih, iskompleksiranih i nacioistorijskih tata.
Stjepan Tuđman, izravni potomak Oca Povijesne Zbilje, kandidat je za nasljednika Stjepana Mesića. U Hrvatskoj, kogod drži do sebe, kandidovaće se za predsjednika.
Taj isti Stjepan razbacuje se ovih dana zbiljskim izjavama o tome kako je Oluja ovo, kako ono, o povijesnom susretu sa generalom Atifom Dudakovićem, kao da se radi o Džingis kanu lično... o tome da bi koncept velike srbije bio konačno slomljen da su Hrvatska vojska i Armija BiH ušle u Banjaluku...
Nebrojeno puta oni koji se ni jednom nisu usrali u gaće na ratištu, seru o zauzimanju Banjaluke.
Najprije, treba znati da tada Hrvatska vjerovatno ne bi postojala jer bi izravno bio napadnut Zagreb a ako bi se završilo evropskim ratom, bilo bio dobro. Nikakva Hrvatska sila nije išla na Banjaluku. Ušla je, kanjonom Vrbasa, prema Bočcu, neka brigada, ili najveći njen dio. To nije vojska. Drugo, nikakva Armija BiH nije bila u mogućnosti da zauzme Banjaluku, nije je bio ni na domet haubice, jer te ABiH nije ni bilo. To što se Dudaković šepurio paleći napuštena srpska sela oko Bihaća i što je ponižavao gole ratne zarobljenike, to nije armija. To je samo Abihaća. Tačno mu je rekao Alija Izetbegović: Kurac bi ti odbranio da ja nisam Srbima platio za Bihać.
A i Hrvatska vojska.
Da je neko htio da raskomada i okupira Hrvatsku, to bi se dogodilo bez po muke. Dovoljno je bilo zaobići Zagreb i izbiti na slovenačku granicu. I gotovo. To je moglo da se uradi 91. Okupatorska JNA, dok nije otišla, Vojska Srpske krajine, i druga parasvita, budale itd, štitili su srpska područja. I pljačkali, dabome.
Tuđman se sada poziva na međunarodne faktore koji nisu dali da se sukob u BiH riješi. To znači nisu dali da se istjeraju Srbi kao iz Hrvatske. Šuti o tome da su isti ti faktori spasili Hrvatsku. Nelegalnim naoružavanjem, nelegalnim priznavanjem secesije, direktnom vojnom pomoći i bombardovanjem srpskih položaja. Dakle, ratovanjem na njenoj strani. Kao i na muslimanskoj u BiH.
Tuđman ne razmišlja o tome šta će i šta je radila Hrvatska vojska u BiH. Da li je muslimansko-hrvatski sporazum, međunacionalni i međuvjerski, dakle, vašingtonski, međunarodno validan da se okupira jedna zemlja. To nije međudržavni ugovor, pakt niti savez.
Na osnovu onoga što je Hrvatskoj i Hrvatima uradio Tuđman Povijesna Zbilja, ja bih, da sam Stjepan, promijenio prezime. A pogotovo se ne bih kitio falsifikatima kao što je mogući ulazak u Banjaluku.