FEDERACIJSKE VAGINE
OD KOMPOZITNIH
MATERIJALA

Sarajevski portal Vijesti.ba jedan je od medijskih bisera sarajevske novinarske scene koji pokušava da izgradi jedinstvenu tehnologiju izvještavanja iz i o Republici Srpskoj. Tu su, u rangu sa najvažnijm Državnim, STJ, Bosanskohercegovačkim, Sarajevskim i Bošnjačkim vijestima, često objave planetarnog značenja: Objesio se muškarac u Banjaluci. I SLČ. Jer u Federaciji Sve behara i sve cvjeta.
Danas je odjeknula vijest stoljeća. U Republici Srpskoj cvjeta prostitucija. Pičke ima za 20 maraka.
Pa je o tome donešena i posebna reportažna storija. Kako građanke stoje na autobuskim stanicama, kako obični prolaznik ne može da ih prepozna, kako su to svakodnevne porodične žene čiji muževi znaju šta one rade, kako ih stariji dobri ljudi savjetuju. Nemojte djeco, sramota je. Ili jebi ili zaustavi.
Shvatio sam da je to pokušaj da se pokaže kako je Republika Srpska propala i u kurvanjskom smislu. Očekujem da će taj tekst prenijeti i bošnjački portal iz Tamo Daleko, e-govnine.
Shvatio sam da su pičke u Federaciji od rostrfraja, da su najmanje od teflona, ne mogu da zagore, ili da su od kompozitnih materijala, lagane a neuništive. Zato jedno prosto prostituisanje i košta 1.700,00 konvertibilnih maraka. A ne kao u propaloj Republici Srpskoj, bijednih dvajest marki.
Ta svakodnevna opterećenost sarajevskih individua, na raznim nivoima i u raznim oblastima, iščekivanjem ukidanja, propasti i smrti Republike Srpske, i traženjem znakova za to, poprima obrise epidemije i kolektivne moždane truleži.
Taj Dženaza Teferič nad Srpskom prijeti da trajno iskrivi svijest masovne populacije i onemogući bilo kakvu normalnu komunikaciju sa živiteljima Republike Srpske.
Ili, možda, taj portal Vijesti.joj uglavnom posjećuju metuzalemi, sve Tunjini vršanjaci. Pa neće ostaviti traga na mlade internetske generacije. Koje će u budućnosti sa Srbima živjeti u dobrim, tolerantnim i rostrfrajnim konfederativnim odnosima.

SAMOSTALNA
POLJOPRIVREDNA
SUADA

Avazu se oteo tekst. Suada Akmadžić iz Bosanske Otoke, to je u onom dalekom kantonu koji se nikad ne zove županija i koji je skoro pod Bečom, zapao na Zapadu, sa svojih deset prstiju na deset dunuma, proizvodi godišnje pet tona kukuruza, četiri tone krompira, tonu i po paprika, tonu luka i krastavaca, 300 kilograma graha, ne znam da li je trešnjo ili kućičar, a ima i koke nosilice.
Suada je Individualni Poljoprivredni Proizvođač.
Pošto sam provjereni seljanin, vjerujte mi na riječ da deset dunuma nije ništa. Fudbalsko igralište je na sedam dunuma. A šta se sve može proizvesti sa te njivice. Suada je, kažu novine, i rekorder, proizvela je jedanaest metara kukuruza, NS 444, novosadski hibrid, majku mu jebem agresorsku, na jednom dunumu. Oni u Semberiji teško stižu do te kilaže. Isto kažu novine.
Sad. Volio bih da se Suada vrati u Republiku Srpsku. Iako nije ni živjela Ovdje. Da pokaže da je moguće. Jer, Republika Srpska, Plodna Zemlja, Srpska, ima milion i trista hiljada hektara obradivih površina. To Obradivih Površina, kao i Individualni Poljoprivredni Proizvođač, ostatak je komunističke birokratistike, u kojoj je, mora se priznati, poljoprivreda bila nemjerljivo razvijenija nego danas, znači Zemlje. Jer, samo se za Obradivu Površinu kaže Zemlja. Niko za bujadišta, zukvišta i vukojebine ne kaže Zemlja.
A to, dalje, znači da svaki živitelj Republike Srpske ima taj hektar, u prosjeku, kao što ga ima Suada iz Otoke.
I znači da bi, proizvodeći kao Suada, mogao da bude nezavisan od evroatalntskih integracija, od budžeta, od poreza, od socijalnih problema, od nedostatka radnih mjesta, od sloma berzi. Od vlasti, što je za seljaka najvažnije.
Moj prijatelj i ja, onaj koji zna na čemu stoji svijet, američki ustav i dejtonski sporazum, sa naglaskom na Aneks 10, a Dobri Dušmanin će znati o kome se radi, već duže vrijeme razgovaramo o tom Hektru Obradive Površine, čitamo literaturu, spremamo se, konsultujemo vrlog Stevu Mirjanića. Došli smo do sintagme Seoska Ekonomija, Ekonomija Sela, umjesto Ruralni Razvoj. Tragamo i dalje.
Selo i njegove Obradive Površine moraju se posmatrati kao ekonomski potencijal. Zemlja ima svoj kilogram-sat i bogomdana je svevremenska zlatna žila egzistencije.
Republika Srpska mora odustati od politike da stanovništvo, mladi ljudi, ostaje na selu. Moramo učiniti da oni koji su u gradu a nisu na radu, i imaju očevinu i djedovinu na selu, sračunaju jednog jutra uz mali kratki espreso, da je veoma isplativo obrađivati tu zemlju. A živjeti i dalje u gradu.
Više nije dovoljna politika Malo vodovoda, Malo strujovoda, Malo asfalta. Ekonomija Sela traži više.
A i Republika Srpska.

KAD SRBUJE PDP,

PUCA I LED NA BAJKALU
Kad je za hajdaparkovsku govornicu u predvorju Narodne skupštine stao Onaj Đerić iz Pedepea, sa mrgodnom facom Brdnjaka Progresnjaka, pa bačio poluprofil, STJŽ, malo zaturio čelo i viknuo Džaba smo probijali Koridor, glavu bi dao da sam mu na glavuši vidio šapku generala Kutuzova ili nekog drugog Staljingradova.
Možda i nije tako bilo ali Presovci su to u intervjuu tako dočarali da sam baš tako vidio. Sreća da ga nisam sanjao.
Kakav ste Koridor vi, iz Pedepea, probijali.
Gdje je pala vaša kap krvi. Osim kapi panja.
Koridor nije prolazio po šumama i gorama. Da jest, možda bi vam neko i povjerovao.
Kad srbuje Pedepe, stakla u Briselu pucaju. Drma se cijeli region a Srbija i Kosovo prekidaju pregovore. Američki ambasador hvali Dodika i Republiku Srpsku. Vidi umjerenobradati gospodin da je opasnost opšta. Ako Srbi krenu za Mladenom, Za Mladenom krenuli su Četnici i Vuci, za Zoranom Srbi Romanijci, izrodiće se Prvi Mladenov Ustanak.
Kada je Pop Izdeo smireni Igor, vidi se da je dara prevršila mjeru.
Taj Pedepe je, zna se, zatražio posebnu sjednicu Narodne skupštine na temu Zašto Nema Granice u Brčkom. JIO kod kojeg je Mladen išao u BGD prije nego što će Biljani vratiti mandat. I koji je ostavio Brčko Srbima oko vrata.
Bojim se samo da se jednog jutra Pedepe ne prene i poviče Ko je dozvolio gradnju Ferhadije u Banjaluci. I da njegove masovne pristalice ne krenu da ruše sve pre sobom, od Esenesdeovog snijega pa nadalje.
Ili da u svom političkom opozicionom mjesečarenju ne sruše spomenik na Banj Brdu i ne izgrade krst veći od mostarskog.
Kad Pedepe srbuje, ni Ceca ne izlazi iz kuće. U Angelini i govance umre. A Jovan Divjak dobije želju da stegne opasač i opet krene na Dobrokoljačku.

OPASNOST OD EU UNITARIZACIJE
Pošto su trećerazredne diplomate nekoliko puta pokušavale da krmkov rep odvrnu s lijeve i zavrnu ga na desnu stranu, i pošto su otišli iz BiH, direktno u zaborav, utihnuo je Butmir, utihnuo je April, u Kasaba Saraju više se ne govori o Ustavnim Promjenama. Došla Švabica. I otišla. Nad sokakom opet pada veče, smao tebe nejma, prijesedniče.
Ali taj mir ne treba da zavarava. Bez obzira što diplomate najavljuju da bi za BiH mogao da bude aktiviran MAP i bez rješenja vojne imovine. To bi bio drastičan korak ka putu Naseobine u Nato. I značio bi da je Međunarodna zajednica odustala od Euroatlatnskih integracija. Bolje Nato u ruci nego Unitarizacija na grani.
I kad bude tako, jasno je da je Bosna i Hercegovina samo teritorijalni cilj, kao što su to, manje ili više, i druge zemljice na području bivše Jugoslavije. Niko ih ovdje nije stvarao radi napretka demokratije, ljudskih prava i ekonomije.
Mir ne treba da zavarava jer su predstavnici Međunarodne zajednice u BiH izuzetno nervozni. Kao da je svaki Treći dan Mijena.
Proces Briselizacije Naseobine koristi se za svakodnevne pokušaje unitarizacije i neustavnog formiranja Sarajevskih Institucija. Ne postoje više zajedničke institucije.
Štagod dođe na dnevni red, a što je vezano za Evropsku uniju, nosi sa sobom Smrad Unitarizacije. Savjet ministar, npr, usvojo je Mapu puta stvaranja uslova za izvoz proizvoda životinjskog i biljnog porijekla. Republika Srpska to ne može prihvatiti jer postoje dijelovi Mape koji uzimaju nadležnosti Republike Srpske. Prije toga je donijet Zakon o vinu. Tako je vino dignuto na nivo BiH. Šta će Sarajevu vino. Alkohol i Djed Mraz su nepoželjni. Traži se uspostavljanje agencije za zaštitu okoline. To nikada nije bila nadležnost BiH. Zahtijeva se, godinama, donošenje zakona o gasu BiH. Republika Srpska ima Zakon o gasu a Federacija ima samo uredbu o tome. Dabome, da će zakon ostati u gasovitom stanju.
I tako unedogled.
22.000 službenika u sarajevskim institucijama, uključujući i vojnike i starješine Vaše Armije, jedu državu mada svi u Saraju misle da je stvaraju. Kada bi se ispunuile sve agnecijske želje Saraja, na putu ka Briselu, taj broj bi se popeo na 50.000.
Jasno je da će se presudna bitka za Bosnu, s jedne, i za Republiku Srpsku, s druge strane, voditi, u ove tri godine mandata, na virtuelnom putu Evropskih integracija.
Republika Srpska mora ostati uporna i pribrana. Jednom rukom držati zategnutu slavinu na budžetu zajedničkih institucija a u drugoj imati visokpodignut crveni karton. Ne prihavata se, neustavno je.
Brisel, Evropska unija, ako joj je stalo do BiH, prihvatiće model Belgijske koordinacije, koji u BiH znači adhok komitetiranje predstavnika Republike Srpske, Federacije i Brčkog, kud svi Turci tu i Mali Mujo. Bez predstavnika Savjeta ministara, jer oni nisu ništa. Izvršna vlast je u predsjedništvu a oni su, Savjet ministara, u rangu Stalnog vojnog komiteta. A i treba ih svesti na tri ministra.
Namjera Pikovaca, najvećeg dijela, Kasabalija i Krojača, jeste Unitarizacija po principu da se Vlasi Ne Dosjete. I da se ona završi prije nego što i dođe na ozbiljno razmatranje članstvo u Uniji. Tada će se, razmišljaju Kasabalije, moći razmotriti i članstvo BiH u Turskoj.
Vlada Republike Srpske mora postati neka vrsta Dvodjelne Vlade. Ubrzano se mora jačati Ministarstvo ekonomskih odnosa i evropskih integracija u kojem se moraju stvarati odjeli za sva resorska i pregovorna područja. Iz tog Ministarstva treba da se delegiraju članovi adhok komiteta i grupa za prihvatanje evropskih pravila i procedura.
Prethodno, Republika Srpska i Federacija trebaju sklopiti sporazum o univerzalnoj formuli dogovora o prihvatanju evropskih standarda i zahtjeva kako se taj proces ne bi odvijao svaki put iznova.
Insistiranjem na Sporazumu Srpske i Federacije, iz igre bi se definitivno izbacio Veliki Brat Unitarist za kojeg je sada teško ustanoviti gdje je, da li u Saraj Kasabi, da li među nervoznim Internacionalcima, da li u Mrtvom Ohaeru ili u Gražama Nekih Ambasada.

POLITIČKA POMIRBA
SA LAGUMDŽIJOM ZNAČI
POTOP REPUBLIKE SRPSKE

Određeni krugovi domaćih prostituisanih i mudoprocijepljenih egzibicionista i inostranih lešinara i plaćenika, pokrenuli su novi projekt čija bi provedba omogućila, ili barem olakšala, ubrzanu unitarizaciju Bosne i Hercegovine, i prije ulasku u EU. A nakon toga neće niko ni tražiti ulazak u EU jer bi to bila Islamska Republika sa nešto srpskih i hrvatskih ukrasa sa drugorazrednim državljanstvima.
Taj projekt se zove Pomirenje Dodika i Lagumdžije.
Na tome se radi već neko vrijeme što je vidljivo kroz Pjesmu Zdravka Čolića Pisaću ti pisma duga, kroz samoukidanje 60 Bakira, kroz odustajanje od progona vještica na zgradi Vlade i drugo, mada se na tome moglo jahati još deset godina, onako kako jašu Čovića... što govori da je Projekt ozbiljan.
Da bi se Projekt ostvario potrebne su neke predradnje. One se sada, u ovoj fazi, obavljaju kroz pronalaženje radikala, prizivanje liberalizma, unutrašnje kritikovanje Dodika...
I dio Beograda podržava Projekt. Naivni Srbi Srbije misle da će tako riješiti neki od svojih problema kojih nisu ni svjesni.
Jedna od najvažnijih faza je bilo Formiranje Savjeta Ministara. Zato je to bila Apsolutna Greška. Bosiću i Esdeesu se žurilo da uzmu koju fotelju i da međunarodnim kretenoidima pokažu da nisu oni kočnica. Esdees se još boji smjenjivanja Ko Đavo Krsta.
Formiranjem Savjeta ministara formirana je i odskočna daska za Zlatka Lagumdžiju. Ali vlast Sarajeva nije vlast ako neko njihov ne vlada i nad Dodikom i nad Republikom Srpskom.
Pošto je propao pokušaj da se aprilizuje, butmirizuje i kriminalizuje, sa Republikom Srpskom i Dodikom mora se drukčije. Ako se Dodik približi Lagumdžiji, približiće se i Sarajevu. A kad je blizu šape... U tome će otupiti i nacionalna politika Dodikova, zato smetaju radikali i sveznalice oko Dodika, pa će Republika Srpska lakše da se lomi. To od stranaca traži, zanimljivo, i Ivanić. Samo mu zabranite nacionalnu politiku. Drukčije ga nećemo pobijediti. Ivanić, u stvari, kaže ono što Sarajevo i hoće Uzmite mu Republiku Srpsku.
Približavanjem Dodika i Lagumdžije omogućila bi se lagodna vlast na nivou BiH u kojoj Hrvati više nemaju mjesta pošto je Esdepe najveća Hrvatska partija tamo gdje su Hrvati u manjini.
Procjenjujem da je cilj da se projekt realizuje do 2014. Jer ako Dodik pobijedi i tada, Republika Srpska će biti toliko jaka i toliko blizu EU da će sve biti uzaludno.
Možda će se u Republici Srpskoj i gledati film Anđeline Džoli ali ovaj, U zemlji Lagumdžije i Mile, sigurno neće.

U ZEMLJI PITE I KITE

Eto šta je ostalo od umjetnine mekoguze Andjeline. Zajebancija sa naslovima. Jebo me svako ako Anđelina ikada više kroči na Balkan. Obilaziće ga Ko Haso Čvarke.
Noćima nisam spavao. Budio se zelen u žutom smrdljivom znoju, kao da sam u pitiespiju. Da li sam ogriješio dušu o Andjelinu. Tad pročitah Vedranu Rudan. Koja, inače, piše ko da ima Rudana Mudana a ne žensko srce. Vedrana joj ga zavedra da ga ni šumski tegljači ne bi uzvukli.
Ostala je, dakle, od sve umjetnosti, zajebancija. Kao i poslije Grbavice. Ništa. Umjetnost jeste mašta ali nije izmišljotina. Nije totalitarizam.
Nizaštonejebavajuća banjalučka grafit-scena nije se odavno oglašavala ali se javila povodom Slučaja Anđelina. Nisu Srbi krivi što je u Breda Pita mala kita. Pošto je slabo prca Bred, ona prca nas.
Taj grafit je otklonio dilemu da li treba film prikazati u Republici Srpskoj ili ne treba. Ne treba. Jer se zajebani umotvori, umjesto filmom, bave zajebancijom Umjetnice.
I šta je još ostalo, pošto je Švabica Džemila otišla iz Kasabe.
Ostao je gorak satrajevski okus Totalitarizma i kiča.
Šest i po hiljada ljudi na projekciji. A najveći dio je morao tamo da dođe. Oni najviđeniji morali su povesti i žene i toalete. Dolazak je bio sjevernokorejski znak odanosti, pripadnosti i jednoumlja.
Gdje nestade ta široka sarajevska demokratičnost, raznomišlje, kritika svega postojećeg a naročito srpskog. Ma, niko nije smio da prdne dok se pričalo o filmu. A muvama su pootkidana lijeva krila.
Možda će se pojaviti jedan grafit barem.

KARAMIRJANA KARANOVIĆ

Grbavička filmska zvijezda, Mirjana Karanović, pronađena je kao novi Sarajevski Čeda s pomoću kojeg će da se Srbi ubijaju u pojam dok se ne susretnu sa svojom mračnom genocidnošću i genskom agresorštinom.
Karamirjana, umetnica, govori ovaj put o Filmanđelini.
Kuka Karamirjana o tome kako će sve proći ali šta ćemo sa istorijom. Ispašće, na kraju da su bosanski muslimani napali Srbiju. Sve će se izokrenuti. Nemam više snage, ne mogu... sve će to jednog dana da nas stigne i mlatne u glavu ali se nadam da tada neću biti živa.
Ne samo da kuka nego i sere. Ko Radmilovićev Deka. Grbavica je, veli, bila najgledaniji ilegalac u Republici Srpskoj. Tako će biti i sa Anđelinim filmom. Bože. Što ona stvar može da rodi i što zemlja može u sebe da primi, čudo jedno.
Na kraju, Umetnicu se slika činjenicama da je glumila Silovanu Muslimanku u Grbavici, Udovicu hrvatskog branitelja u Svjedocima i Majku Kosovskog Albanca u Blodsbandu. Još samo ostaje da glumi pedera, STJ.
Ta konfuzna žena slika je i prilika Izmećarske Srbije. Sve Čedo do Čede. Za šaku maraka, a vjerujem da je to bilo u dolarima, Mirjana Kara je poletjela da bude muslimanka. Rekli su joj da je čeka svjetska slava. Holivud. Bekim Fehmiu je smiješan, šta ćeš ti uraditi. I ona se uživjela. Umetnica. Misliteljka. Šta ćemo sa istorijom. Tako je govorio i Slobodan Milošević, JTO. Nije važno šta će biti sa Srbima, važno je šta će reći istorija.
Toj Izmećarskoj Srbiji najvažniji su mrtvi Srbi. Mnogo važniji jedan mrtav nego milion i po živih. Sreća što je ta Srbija malobrojna. Tek za jednu oveću grupu statista i marginalaca u sarajevskom podjarmljivačkom filmu.

KASIM TRNKA I ČLAN 48.
Sarajevski Avaz, koji nije javni medij ali jeste stranački i privatni sa najvećim tiražem u Praznini, sistematski vrši mračno uzbunjivanje, postrojavanje i mobilizaciju Bošnjaka svakodnevnim iznošenjem izmišljotina, poluistina i jednostranih žrtvenih činjenica, etiketiranjem, lamentiranjem nad sudbinom Bošnjaka koje se sistematski progoni već 150 godina… Kad su, ono, otišli Turci.
Sada je Glavni Trebinjski Imam, ef. Hodžić, izašao sa činjenicom da u Trebinju živi 200 Bošnjaka. Prijeratnih je bilo 6.000.
Dabome, ef. Hodžić ne govori o stotinama drugih Trebinja u Bosni i Hercegovini. Samo što se negdje radi o Srbima, negdje o Hrvatima, negdje o Bošnjacima. Ne vidim u čemu je problem što u Trebinju nema 5.800 muslimana. Kad u Sarajevu nema 150.000 Srba. Da li da se prebrojavamo. Ili je to vrijeđanje drugih naroda. Šta li na to kaže The Neuvredljivi.
5.800 muslimana koji su protjerani ili pobjegli iz Trebinja, nisu žrtve Srbljaka Vučurevića i sličnih, nego direktna žrtva Rata Za Njihovu BiH kojeg je povelo političko i vjersko rukovodstvo muslimana pod mudrim stijegom Legendarnog Oca. Trebinjski muslimani su žrtve jer nisu u tom projektu učestvovali ni na koji način. Ni u planiranju, ni u realizaciji. Dabome, da ima Trebinjaca Krivaca za progone i odlaske. Želim im da ih sudovi i tužilaštva pronađu i smjeste gdje je određeno. Ali pretežan krivac nije u Trebinju, efendija Hodžiću. Nikad nije bivalo da u Praznini svi imaju Tuđmana i Miloševića a samo jedni nemaju.
Šta postiže Avaz sa ovim brojkama i panikama. I drugim kampanjama o adresama žrtava, o Karadžićevim serektaricama… Ništa. Osim što utiče na podsvijest Bošnjaka i dezorijentiše ih u socijalnom, kolektivnom i međunacionalnom smislu. To ih čini pogodnim za mobilizaciju i homogenizaciju koje su samo pretkorak za saopštavanje glavnog zamjenskog neprijatelja i krivca za ono što su im uradili njihovi politički i vjerski lideri.
U istom mobilizacijskom proglasu pojavljuje se i fantomski Ustavni Profesor Trnka. On drži posmrtni govor Članu 48. koji je ispao iz kolosijeka a koji je trebao omogućiti Bošnjacima da vladaju i tamo gdje ih nema. Da u trebinju biraju i vladaju kao da ih je 6.000 a ne 200. U tom sklopu je i kuknjava nad činjenicom da se radi na tome da dijaspora ne može da glasa na izborima u BiH.
Najdemokratičnije bi bilo da na izborima u BiH glasa cijela EU i zemlje Organizacije Islamskih Zemalja. I Zukorlić.
Trnka uzbunjujuće prognozira da će Član 48. biti izabačen iz Ustava Republike Srpske a da će to odobriti i Ustavni sud Republike Srpske.
Trnka ne kaže da je to učešće u vlasti na osnovu konstitutivnosti svih na cijelom području BiH, potpuno neustavno jer u Dejtonu takav ustav nije donešen nego je, kasnije, Ustavni sud BiH sa dva Bošnjaka i tri stranca preglasao dva Hrvata i dva Srbina i nametnuo tu konstitutivnost koje nema u životu i u stvarnosti pa je ne može biti ni na izborima.
Opet ne vidim u čemu je problem. Republika Srpska je u Dejtonu, u sastav Praznine, ušla kao država i teritorija srpskog naroda. Svi koji su se tu zatekli, i koji dođu, dobro su došli i treba da žive kao i svi ostali. Da ne kažem Kao Srbi.
I ništa više.
Trnka, pošto je profesor, trebao bi da zna da ustavni sud nije Sud Za Istoriju Popisa Stanovništva.
Bez obzira što Fahro Esbebe misli da će radikalizacijom svijesti o žrtvi, uz prezačinjeni garnirung iznošenja monstruoznosti koje su praktikovali dosadašnji lideri, Baki, Tihi… Lagija zasad nije uputno dirkati, otvoriti prostor za svoju opciju Bolje Budućnosti, čini istu grešku kao i oni prije njega. Ponovljene greške ne donose nikad ništa. A činili su ih i drugi na ovim prostorima. Bez efekta.