ISLAMSKO-KOMUNISTIČKI IDENTITET REISULA CERIĆA
Bosanci postoje, barem u mom sjećanju, još samo u prašnjavim vicevima sa glavnim likovima: otac međed, majka bukva ili iz nešto sofisticiranijih varijanti gdje dotični kopa, do prsa, drugu rupu u zemlji a Haso će: Zašto kopaš? Da se slikam za pasoš, do prsa, rekli su. Pa imaš jednu rupu. Trebaju dvije slike, budalo.
U drugom kontekstu ti bosanci ne postoje. Ni u praktičnoj, komunističko-partijskoj arhivi i dokumentaciji, Kardeljevim pravcima razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, ni u ustavima i zajedničkom domaćinstvu. Znam da bi za neke bilo idelano da se SFRJ raspala na Slovence, Srbe, Šiptare, Hrvata, Crnogorce, Makedonce i Bosance. Ali nije.
Bosna ne postoji. Pa tako ni bosanci.
Danas se samo glup čovjek, iz onog braka, može osjećati bosancem umjesto muslimanom, katolikom, pravoslavcem, Srbinom, Hrvatom pa i Bošnjakom (jer najveći dio ljudi iz zadnje odrednice jedino se iskreno, oduvijek, osjećao muslimanom, pripadnikom islamske vjere).
Imao je ef. Cerić, reisu-l-ulema Sarajeva i cijele Bosne bez Hercegovine, veliki intervjuu u Jutarnjem listu, zagrebačkom.
Rekao je, za svoju učenost i titulu među učenima, nekoliko uobičajenih stvari koje su neobično komunističke, totalitarne, kominterovske, naturajuće:
· Tako se isto Bošnjak, Srbin i Hrvat može biti samo po rođenju, ali po državnoj pripadnosti svi su Bosanci
· Isto se kaže da je svaki Bošnjak Bosanac a svaki Bosanac nije Bošnjak
· To je ono u čemu Bošnjaci trebaju biti avangardni na putu prema europskim integracijama – da afirmiraju bosanstvo kao zajednički državni nazivnik. To miriše na jugoslovenstvo, kaže novinar. Ne! Jer, bosanstvo nije isto što i jugoslovenstvo. Prvo je povijesna činjenica a drugo je politička tvorevina za jednokratnu upotrebu. Kulin ban je bio Bosanac.
· Bosanska država je demokratska pa tako i sekularna u smislu jednakopravnosti svih vjera
· Dakle, budućnost BiH je u jasnom i nedvosmislenom artikuliranju državnobosanskog indentiteta.
Kad bih ja, na primjer, počeo obrazlagati odnos vjere – teritorije i pojedinca tokom duge povijesti islama, vjerovatno bi se našlo manje antiistoričkih ispada nego u ovih nekoliko citata Cerićevih.
Ne mogu da komentarišem očigledne laži o demokratskoj i sekularnoj državi. Jer toga nema u zemlji u kojoj se djeci u vrtićima nameće vjeronauk a Hrvatima se odmeće RTV na nacionalnom jeziku.
Mogu da kažem da je svijest ef. Cerića, ona nadvjerska, tipični komunistički proizvod Jugoslovenskog Ujednačenog Standarda.
Kolikogod se upinjao da razlikuje jugoslovenstvo i bosanstvo, Cerić klizi istom bob-stazom istorijskog sunovrata koji, ako se bude insistiralo na tom državnobosanskom identitetu, može završiti samo kao i jugoslovenstvo pri čemu u je, u prvom slučaju, u haosu ostala BiH a u drugom će ostati muslimani koje Cerić sluđuje odrednicama bosanac, Bošnjak, musliman, državnobosanski identitet... umjesto da pusti ljude da budu vjernici kao što su uvijek i bili.
Cerićev analfabetski državnovjerski um hoće istovremeno da produkuje dvije nacije, bosansku i bošnjačku, za razliku od komunističkih totalitaraca koji su u istoriji uspjeli dostići samo izmišljanje jedne nacije u jednom vremenu.
Srećom, islamski pogled na svijet, Ovdje, nije isključivo Cerićev. Profesor Mustafa Spahić sa velikom islamskom ljudskošću, govori o pravu djece da do sedme godine imaju samo igru i pravo na svijet kakogod ga postave. Cerić, dabome, govori o vjeronauci u vrtićima, jaslicama i obdaništima. Cerićev totalitarizam je dvosmjerni: sve nas učiniti bosancima a svu djecu vjernicima.
Jasno je šta hoće Cerić: onaj idealistički raspad SFRJ dok onih bespravnih jadnike iz vrtića ne bude dovoljan broj da svi ostali budu manjina.
Za istražitelje iz OHR-a: priznajem da je ovih mojih 568 riječi, antidržavna retorika.

Nikićeva veteranska ekipa Modriče gostovala je u subotu u Brčkom, kod veterana Jedinstva koje je okupio naš drug Teša. Izgubili smo ali to nije bitno. Vidjeli smo stadion-čudo u izgradnji i družili se.

12
3

KLIZEĆI START ZA MOG DRUGA NIKOLU NIKIĆA
Igram fudbal sa Nikolom Nikićem.
To je velika čast.
Nekada brzo krilo Želje i odličan strijelac, jedan od onih fudbalera koji su obilježili onog Želju iz prijašnje pitome Bosne i Hercegovine, odavno je u Modriči, u Skugriću. Ja sam rođen s druge strane Trebave, prema Doboju. Iz Koprivne, opet tu niz Trebavu, bio je Milan Jelić, pokojni predsjednik Republike Srpske, veliki zaljubljenik u fudbal koji je omogućio da se upoznam sa Nikićem kada smo igrali jednu utakmicu protiv Selekcije novinara. Nikića sam sretao na terenima i negdje pred kraja rata ali se nismo znali.
Na toj utakmici sam klizećim startom pokupio fotoreportera Nezavisnih novina i svi su to primijetili jer se, vjerovatno, od političara očekuje da nosi stomačinu i ubija ljude dosadnom pričom a ne da u pedesetpetoj godini stigne nekog na krilu i izbije ga iz kopački.
Kada je moj zemo Milan umro, Nikić me nastavio zvati u tu modričku selekciju veterana. Dobro mu dođe što mogu igrati i lijevog i desnog beka, kaže. Igrali smo, nedavno, u izbornoj kampanji, protiv selekcije veterana Srbije s kojima je došao i Marko Valok, legenda. Pričali smo o tome kako je bio trener banjalučkog Borca, kako je igrao u Beču prije „sto godina“. Oni su doveli Mirkovića, doskorašnjeg reprezentativca Srbije, i Živkovića, kojima skoro mogu biti otac. Teško je igrati protiv takvih aždaja ali fudbal se svrstava u igre a ne u pobjede.
Jednom prilikom me Nikić pitao gdje sam naučio klizeći start.
Ne znam. Moj fudbal je seljački fudbal, kao i njegov. I ja sam to učio po livadama i sa fotografija u novinama. Da me, kao dijete, imao ko naučiti osnovnim stvarima, kakvu sam brzinu, izdržljivost i volju imao, rekao sam to milion puta, igrao bih u Barseloni.
Igrao sam centarfora, bio brz i imao dobar skok i šut glavom. Ali niko u mojoj Krajini, u kojoj sam kasno počeo, nije imao vremena da igru prilagođava meni. Seoski i prigradski tereni nisu pogodni za pasove u prazno a i malo je igrača koji razumiju tu vrstu igre. Puno je bolje učiniti nešto s loptom da bi dokazao svoju vještinu nego je dati meni u prostor i trk.
Kako ti godine prolaze počinješ igrati beka. Ja sam kao bek volio potpuno spriječiti krilo da igra. Dva načina postoje za takvu igru. Klizeći start i neprestana flasterska trka sa njima kako mu nikad niko ne bi ni uputio loptu. Pošto sam još uvijek bio brz, mogao sam koristiti oba načina ali je moj omiljeni bio klizeći start. Ako je neka ozbiljna utakmica u pitanju klizeći start je nenadmašan za uništavanje volje i morala krila i cijele ekipe. Tad sam klizeći izvodio na način da mu nakon starta pertle odložim na jednu stranu, kopačke na drugu a igrača na treću. Najveći užitak se postiže kada igrač bude evakuisan van aut-linije ili na atletsku stazu.
Igrajući sa ekipom veterana Borac-Krajine, negdje, odmah poslije rata, izveo sam u Gradišci dvadesetak klizećih starteva, najčešće bez dosuđenog prekršaja. Pobijedili smo ekipu Borče Sredojevića sa 4 – 2 a igrao sam sa Ćelom Malbašićem, Kimetom Marjanovićem...
Ozbiljno, klizeći start ima svoja pravila zbog kojih je, možda, sve rjeđi na savremenim terenima.
· Za klizeći start igrač mora imati nadprosječnu brzinu. Mora biti brz kao onaj ko je krenuo u trk sa loptom. Klizeći start se ne izvodi kao sačekuša, niti se izvodi nad igračem koji u mjestu rola loptu.
· Ne smije se izvoditi s leđa, danas je to, najčešće, crveni karton
· Koristi se isključivo jedna noga, najčešće vanjska jer unutrašnja je sporija, manjeg dometa a i rizikuje se povreda vanjskih žila koljena ili mišića neposredno i iznad koljena, od udarca protvničkim koljenom ili čak kopačkom u punom trku. Druga noga mora biti savijena u koljenu i služi sa odnošenje lopte ako sve noge prođu preko nje i ona zaostane iza oba igrača.
· Kopačka mora biti tokom cijele putanje na travi. Ako se kopačka podigne onda se ide otvorenim kramponima i povreda protivnika je veoma moguća. To je onda prekršaj i pogibeljna igra. Nepripremljen klizeći ili klizeći sporog igrača kao i zakašnjeli klizeći dovode do dizanja kopačke sa trave, osim kada se radi o namjeri da se protivnik „izuje“.
· Klizeći start se ne može izvesti iz pasivne pozicije. Današnji bekovi igraju i krilnog igrača pa su u situaciji da se odmaraju čekajući krilo, i pomijerajući se nazad, u dijagonalnoj postavci tijela kako bi se moglo krenuti za njim ako krene ili unutra ili vani. To je pasivna pozicija i ne omogućava klizeći start. Potrebno je biti dio kompletnog pokreta oba tima ili dijela igrača na krilu. Tada se može putanja prilagoditi tako da se pripremi i izvede klizeći start. Iz još jednog razloga se ne smije čekati igrača koji ima loptu – postoje brzi igrači, kao što je bio i Nikić, koji beka driblaju i izbacuju iz igre na sedam-osam metara i prolaze kraj njega kao kraj bandere.
· Klizeći, kada se prvi put izvede efikasno i bez prekršaja, može odmah na početku utakmice odstraniti krilo iz igre jer će izgubiti volju da se pozicionira tako da krene u trk ili mu saigrači neće davati loptu pošto nisu uvjereni da može donijeti efekt. Suprotno, ako se prvi put i na početku utakmice izvede sa prkrešajem i kartonom, može beka izbaciti iz igre i vezati mu noge u strahu od drugog žutog.
· Klizeći je možda doveo do igre sa manje dodira lopte, jer ako ćete vući loptu od centra a nemate jasnu prednost, rizikujete povredu. Onda je bolje ići na dva dodira i tako onemogućiti klizeći.
Današnji način igre možda i ne omogućava klizeći start. Zgusnuta velika količina igrača na trećini terena oko centra ne daje prostora bijegu krila a i ako se to dogodi to je klasični bijeg sa ivice ofsajda pa se klizeći start može pokušati tako da igrač kreće kao da startuje u sprintu na sto metara što je nemoguće. Današnja igra je previše frekventna, manje prostorna, previše kontakt igra u kojoj slijedi lom noge ili zgloba, start na koljeno ili lakat u skoku a manje ima prostora za pas u prazno i za trk krila i beka.
Našao sam tri fotografije istog klizećeg starta kojeg sam izveo na stadionu Vrbasa u Banjaluci, ne znam kad je to bilo a radi se o nekoj utakmici veterana. Izuo sam mog prijatelja Zubija jer je vjerovatno ranije kupio taj malo grublji klizeći. Ali, ipak, u pitanju je jedna noga i kopačka na travi. Protivnik je stradao jer se pokušao okrenuti i proturiti mi loptu kroz noge.
Pokazujem ih najviše radi mog prijatelja Nikića.

AFŽ I DŽENDER
Postoje problemi sa ravnopravnošću žena.
Čak i na Brdovitom Balkanu.
Stranjskim inicijativama ovdje su osnovani gender centri, forumi, paneli i slično. Srbi, Hrvati i Bošnjaci sve to u svezi sa ženama imenuju kao džender. Mnogi od njih pojma nemaju o čemu se radi a ni po guzici se ne češu zbog istopravnosti različitih polova.
Ipak, riječ „džender“ ne treba upotrebljavati iz dva razloga: ni one ne znaju šta je to a i ritmika i nemelodičnost tog izgovora mene asocira na umilnu šovinističku mušku poetsku odrednicu za ženu – ženturača.
Sve što je u BiH organizovano na tu temu ravnopravnosti polova nije imalo nikakvog efekta. Poslije odlaska komunista i dobrovoljne predaje vlasti bez krvi, na scenu su stupili azijati iz klana SDSDAHDZ . Od njih se nije moglo očekivati da posvete dužnu pažnju ženama jer su mržnja i ultranacionalizam zauzeli sav vidljivi i nevidljivi dio emotivnog spektra. Na takvom tlu okrugli džender stolovi i slične radionice duha zaista su neefikasni pa, možda i kontraproduktivni. Pokazali su to lokalni izbori.
Nekidan je bio neki džender okrugljak. Vijest kaže da je konstatovano da od 140 načelničkih mjesta u opštinama BiH, samo četiri pripadaju ženama. Ostalo mudonjama.
Tu ih čekam.
Svečetiri načelnice opština u BiH su kandidatkinje i članice Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Drvar, Kalinovik, Novi Grad, Oštra Luka. Imali smo osam kandidatkinja i mislim da smo mogli i bolje.
Kako je SNSD došao do toga da ljudi izaberu četiri naše načelnice.
Jednostavno – nismo mudrovali po okruglim stolovima nego smo, na osnovu odgovornosti koju imamo kao velika stranka i kao stranka na vlasti, prije izbornog procesa, na početku prošle godine, kroz odluke Glavnog odbora postavili kriterije za odborničke i načelničke liste. Jedan od kriterija je bio da na listama mora biti 50% mladih i žena. I dobili smo takvu strukturu kandidata i kandidatkinja. Nakon izbora, mogu da kažem da je od 456 odbornika u Republici Srpskoj izabrana 101 žena a to je 22%. I četiri načelnice.
Ne znam strukturu kod drugih stranaka ali činjenica da su jedine četiri načelnice iz SNSD dovoljno je ubojita.
Dakle ono što ne može niko riješiti mogu političke stranke. Samo ovisi o tome da li su demokratske i da li su okrenute ravnopravnosti i ljudima.
Lično, polazim od stava da su žene najveći rezervoar djelatnika za političke, javne i opštedruštvene poslove. Mušakrci se troše na kafane i alkohol, na prljave i čiste pare, na nerealne i nezajažljive ambicije pa i na bježanje od žena i kuće.
Žene su agilne i komunikativne i ne opterećuju se pomenutim trošenjima.
Ali glavna činjenica koja žene legitimiše za politiku je neoboriva realnost da se u politici muškarci kurvaju a (uz izvinjenje) žene ne. Muškarci mijenjaju stranke ko cigan konje i uopšte ih nije sramota. Čak se time i diče.
Žene veoma rijetko mijenjaju stranke i to političko poštenje treba cijeniti i uzdati se u njega.

SRBI, HRVATI, BOŠNJACI I FEUDALCI
Postoji i ta četvrta nacija u BiH koja je nastala mnogo prije tog društvenog sistema i prije nego su Germani Stjepanovo područje nazvali hercog.
Stvar je istorijski uslovljena.
Starim Slavenima je dosadilo da žive na sojenicama pa su se premjestili na brda i pogrešno shvatili kosmički nepostojeći pojam posjeda. Posjedovanje proplanka uključivalo je i posjedovanje mrmaka, leptira i uticaj na brak kod glista sa tog područja. Da bi zadržao posjed možeš promijeniti vjeru i ženu, ubiti sina i postati lopov što je sitnica u odnosu na pređašnje. Bolje je i tako pogrešno pojmiti nego posjed smatrati dozvolom za istrebljenje bivola i Indijanaca.
U Tesliću neki Rade, evidentiran kao načelnik, pošto je na izborima izgubio, izgubio se u nepoznatom pravcu i nije prisustvovao primopredaji, tom uzvišenom činu u kome uživa čak i onaj Buš. Odvezao je, kažu novine, i službeni pežo, odnio laptop. I kancelarijske papuče, dodajem ja. Taj Rade je mjesto načelnika shvatio tako jednostavno da mu nisu trebali izbori: Ko vas jebe, ja sam sa Dodikom dogovorio da ostanem načelnik. Građani i viđeniji ljudi, i izvan stranke novog načelnika, pak, dogovorili su se drukčije pa je tako i bilo. Izvjesni bivši načelnik Teslića je poznat i po tome što je prvi evidentirani feudalac koji je primio socijalističku vjeru i bio član SP RS. Poznat je i po tome što je u svojoj načelničkoj kancelariji sagradio čardak da stranke koje mu dolaze a i važne ljude, može gledati sa visina kao što i dolikuje.
Dakle, sve to pišem ne radi Rade Prvog Teslićkog nego radi predstavljanja te feudalističke nacije.
Na formiranje te nacije uticalo je i predtursko vrijeme ali i turski vakat pa i neka božija sila koja postoji ispod ovog komada zemljine kore.
Uglavnom, cijela BiH tehnološki je postavljena na podsvjesnom a praktičnom sistemu feudalizma. Moj feud, moj narod, moja država, moja stranka, moja opština, moj rudnik, moja elektroprivreda, moja žena (bože mi oprosti)...
Cijeli slojevi življa i generacija za generacijom ponašaju se prema svemu u egocentričnom duhu poznatom kao „ja pa ja“ a sva njihova veza sa sistemom, društvom, okolinom... je carigradski sindrom komunikacije sa pašom. Pri tome se koriste i laži kao tradicionalna ravničarska osobina koju su preuzeli i unakazali brđani – u Republici Srpskoj je ta sintagma poznata kao „reko Mile“, u Sarajevu, vjerovatno, „reko ba, šef“. Sa narodom, sveto je pravilo, ne komuniciraj nikada. Osim ako koristiš Miloševe upute: ako šute olabavi, ako protestuju steži.
Feudalistički sindrom razjeda sve napore kolektiviteta, okupatorskog, diktatorskog, kraljevskog, komunističkog, ohaerovskog, svejedno. Da li ste primijetili da EU i Lajčak stalno pričaju o liderima. I oni naprosto žele da od njih načine feudalce. A kada Dodik kaže referendum, da pitamo ljude, onda nastaje problem. Iz čega zaključujem da oni hoće da pitamo Dodika šta da radimo narodu.
Feudalnu naciju je teško iskorijeniti. Ali barem možemo iskorijeniti generatore feudalizma i uporno insistirati na sistemu i izbornoj volji.
Za ovu zemlju su jednako opasni i Rade Prvi Teslićki i Ohaer Bosanski. Radi se samo o nivoima.

CRNO - BIJELI SVIJET

Samo novinari početnici i novinari alkoholičari površno čitaju novine.
Vidim, Vildana Oslobođenica površno čita novine i površno prati događaje.
Prudski sporazum njoj je znak da sve što se događalo od 2006. – naprosto ne važi.
Još je rekla da je vaga za tačno mjerenje Dodikove iskrenosti itd. Rajko Vasić, Dušanka Majkić...
Kao bitno je to što je D. Majkić, dan nakon Prudskog sporazuma rekla da BHRT treba da ide u stečaj. A, kobiva, bitno je šta će reći R.V. jer on je gebels (nisu to Vildanine riječi), zapaljivi retoričar, antidržavni element. Dodik se, jadnik, živ namre straha kad nešto potpisuje – šta će reći njegovi iz stranke.
Vildana Oslobođenica nije kvalitetno pratila političku platformu i političke stavove 2006. pa na ovamo. Naručito ono što se odnosi na SNSD.
Neću da joj to objašnjavam. To košta.
Neću da kažem ni da je Silajdžić u pravu. Ali je jasno da je najveći dio platforme SNSD u posljednje tri godine garantovan ovim sporazumom.
Ali treba čitati.
Nije dovoljno produkovati crno – bijeli svijet BiH kakvim su ga produkovali oni strani i domaći izdajnici sa glavnom tezom: Genocidni Srbi i Žrtveni Bošnjaci i kakvim ga i danas produkuje osoblje Bosanskog Ohaera koje je sadržano u vijesti BHT koju sam gore prikazao. Crno – bijelo je i sve u platformi i glavi Harisa Siladjžića. Njegov rječnik i njegovi simboli su „ultimatum“, „genocid“, „100%“... a to je uvijek CB. Crno – bijelo je sve u kolumni Vildane Selimbegović u Oslobođenju.
Samo je njena slika u koloru.
A da ne zaboravim: Za BHRT preveliko je dobročinstvo stečaj. To treba ukinuti. Postao je problem koji svađa i dijeli BiH. I ne treba nikome. Upitne su i druge stvari koje pominje Vildana: Sud BiH, Tužilaštvo BiH, RAK... jer sve su te institucije iz CB svijeta i njih crnobjelaši ne shvataju kao istinske zajedničke institucije koje će zadovoljiti interese BiH, entiteta i tri naroda nego kao još jedan osvojen rovu u pokoravanju cjelovite BiH, da ne kažem Republike Srpske.
A mislim.