NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
PSIHOINFANTILIZAM OPOZICIONARA
Neidentifikovani opozicioni objekt koji se predstavlja kao Pritisak, lansirao je kampanju protiv vlasti ali fokusiranu na Milorada Dodika. Glavni moto je Dođi Mile u naš kraj pa da vidiš šta je raj. I kontejner u kome siromah traži hranu. Grafički je moto tako koncipiran da se izdvajaju riječi Mile kraj.
Ne znam detalje ali to mi liči na regionalni amaterski pristup odnosima sa javnošću svojstven tipovima kao što su Krsmanović i Bajić. Prvo su se onima, znate vi dobro kojima, predstavili kao novi lideri, konceptualisti, multietničari, alternativci, a oni ih podržali. Dali im i malo para. Malo i sebi ostavili. Ili malo više. Sada regionalni primitivci, azijatske moždane podloge, lansiraju kampanju da bi opravdali vlastita sranja o sebi.
Ako ozbiljno razmotrimo pojavu moguće je uspostaviti nekoliko dijagnoza koje tvore jedno jedinstveno stanje duha opozicije. Ne smatrajući da je lepeza dijagnoza ovim iscrpljena i ne pretendujući da redoslijed određuje važnost, dakle:
• Psihoinfantilizam. Njihova, pretpostavljenog dvojca i svih onih koji učestvuju u ovom „poduhvatu“, vanjska politička pojava je u neskladu sa njihovom unutrašnjom psihološkom konstrukcijom. Vanjska pojava je stranačko-politička, formalno jednako formatirana kao i kod svih drugih aktera na političkoj sceni ali je unutrašnja duševna politička zaostalost evidentirana na ljestvici dječijeg ili dječačkog doba. Samo razvojno zaostali politički umovi mogu misliti da će takve poruke proizvesti političke efekte. Kontejnerska pretraga je pojava koja je ustanovljena pobjedom nacionalističkih stranaka u BiH, kada je preko noći nastupio sirotinjski život i kada su profesori prodavali tanjire i kašike na buvljacima da bi preživjeli. To što sada lansiraju psihoinfantilni opozicionari, čega neosporno ima na svim ovim prostorima, osim Slovenije, stećci su nekog drugog vremena a ne fakti ovog.
• Instrukturitet. Kampanjska dosjetka sa kontejnerom i sirotanom ničim se ne može povezati sa Dodikom. Da bi poruka bila djelotvorna, prohodna i prijemčiva, između ostalog, mora posjedovati strukturitet na nekoliko nivoa i u nekoliko pravaca. Jedna od glavnih strukturalnih odrednica je veza između objekta, plakata, bilborda, proizvoda, prijemnika i targetiranog aktera. Ni jedna od te tri tačke ovom dosjetkom nije povezana. Čak i dodatne, prateće pojave, kao što je poruka: Nacionalna sramota – penzija 160 maraka, ne potpomaže u uspostavljanju te ogoljene potrebne strukture. Nemoguće je reći da je to penzija punog radnog staža i zato autori psihoinfantilnog koncepta posežu za lažima, kao u lošim reklamama u kojima čep tečnog deterdženta pere cijelu svinjogojsku farmu.
• Put do masa ili individue. Poruka, koja se svodi na dosjetku, a koja bi trebala biti veoma složena u svojoj jednostavnosti, želi da nađe put do masovnih slojeva ali i do pojedinca i tako proizvede suprotne predodžbene efekte u kolektivnoj psihologiji a „naredbodavne“ inpute u pojedinačnoj psihomotorici. Glavna alatka u tom procesu je poistovjećivanje. Ko od prijemnika poruke, od građana, od glasača, želi da se poistovjeti sa glavnim likom iz kontejnera. Niko. Srednji sloj koristi sve raspoložive resurse da pobjegne iz tog najnižeg društvenog miljea. Dakle, nije receptivan. Ljudi koji su u siutuaciji da kopaju po kontejnerima malobrojna su skupina koja se ne bavi politikom i političkim porukama i koja, čak i ne glasa. Oni koji su između dna i srednjeg sloja, i kojih je najviše, imaju prečih briga i aktivistički su okrenuti ka egzisteniciji, očuvanju posla ili traženju novog pošto su završili školu ili ostali bez dosadašnjeg radnog mjesta. Oni ne prihvataju pasivizam, depresivnost i čekanje smrti koje im sugeriše dosjetka-poruka sa kontejnerom. Oni koji su iznad srednjeg sloja, ne žele ni da se bave takvim statusnim situacijama, a koji su redovni birači, jer su davno pobjegli od njih i ne žele čak ni da ih u sjećanju osvježavaju. Kome, dakle? Samo svojim naručiocima dosjetkaši šalju poruku. Evo, uradili smo nešto.
• Contra anima candida. Najveći i najmasovniji sloj svakog društva su čiste, bijele duše, poštenjačine. Kolikogod su siromašne, ratom uništene ili opštim socijalnim i ekonomskim stanjem, a i svjetskom krizom, depresirane, pripadnici čistih duša ne mijenjaju svoj svjetonazor i zato je svako, uglavnom svako, društvo zdravo. Njima, najširem sloju, nije moguće prodati podvalu da je za kontejnere kriv Dodik. Ili bilo koji Dodik. Niti da je jedan od krivaca. Misliti da su bijele duše takvi zli pomračenjaci, da će nasjesti na takvu poruku, krajnje je potcjenjivački odnos prema ljudima, da ne kažem biračima. Taj odnos mogu da produkuju samo perverznjaci i mračnjaci.
• Individualno voajerstvo i onanizam. Autori dosjetke-poruke-kampanje, duboko su intimno i duševno bolesne jedinke. Oni na ovaj način ispoljavaju svoju voajersku karakternu crtu egzaltirajući na situacijama koje su društveno najcrnje i najteže i kojih ima u svakom društvu. Oni se, u stvari naslađuju nad ovakvim pojedincima iz kontejera, umjesto da, na primjer, osnuju nevladinu organizaciju i, tražeći te pare, od iste ruke, da spreme dva obroka mjesečno za takve jadnike. Ljudi niskog čela i čupavih obrva mogu u sebi da nose mnogostruke nastranosti.
• Odustvo rješenja. Niko nikada nije pridobio mase, ljude, glasove, porukama o propasti, o bijedi, o sirotinji, o bezizlazu, o potopu. Niti porukama o tome da će sutra nastupiti propast. To opozicija, od infantilnih pedepeovaca pa do intelektualiziranog Ognjena, neprestano čini. Nestaće para za penzije, nastupiće dužničko ropstvo, prijeti finansijski kolaps, svi ćemo u kontejnere. Ako je i sve tako, ozbiljan javni faktor mora ponuditi izlaz. Nije izlaz: Daj da ja pobijedim na izborima. A i ako nije tako kao što kontejenerisana stvarnost loših autora predočava, opet neko mora da nudi program. A toga nema. Divim se idiotidima. Glasajte za nas, mi smo propali. U stvari, glasajte za nas jer ste propali. Glasajte za nas, propašćemo. S nama u novu epizodu propasti. Doista treba biti neuravnotežen i primitivan pa tako nešto ponuditi. Ili treba ljude smatrati takvima.

IZMEĆARI
U BiH su danas najdragocjeniji realistični nebalastirani Hrvati i Srbi. Bošnjaka takvih nema ili ne mogu da dođu do izražaja (teza za etiketu fašiste).
Realistični jer mogu artikulisati realan, izgledan, ostvariv i nekonfliktan nacionalni interes, bez balasta, neopterećeni kosovskim, olujnim, kninskim ili posavskim izgubljenim bitkama, u ovdašnjim a ne u zagrebačkim ili beogradskim artikularijama.
Posljednjih dana čitao sam nekoliko takvih tekstova.
Danas i nekidan, pak, kao da je na sceni neka kontraofanziva, unaprijed dogovorena, hrvatskih autora koje ubrajam u poseban rod izmećara. Drugi autori blogova i portala imaju za njih specifičnije nazive. Neki tvrdokorni Srbi bi ih nazvali poturicama. Ali ničim izazvano sluganstvo, izmećari, na jeziku korisnika usluga, ipak je najprimjerenije.
Fra Ivan Šarčević u Sarajevskom Oslobođenju, specijalizovanom za stacionarnu rovovsku borbu protiv Republike Srpske i Fahrudina Radončića, kojeg, novine, gledam samo zbog tekstova Muharema Bazdulja, piše o Srbima i pravoslavlju na način da Srbe u BiH optužuje za sva zla i za sva puštanja krvi, u tolikoj mjeri da je to prešlo i na neke nesrbe pa i oni krvožedne kao Srbi. I reže.
Gojko Berić, bavi se srbijanskim Srbima. U nebuloznom tekstu razumljiv je samo polurečeničak da će mentalna reparacija miliona ljudi, valjda Srba, biti moguća, kao podvig, tek kada Srbija izbriše Kosovo iz svojih katastarskih knjiga.
Neprestano, dakle, bolesno bavljenje drugim narodima, više nego što određuje mjera relacije prema vlastitom narodu ili njega prema drugom narodu, može biti posljedica samo toksičnog lešinarstva, individualiziranog minorizma ili klasičnog izmećarstva.
Sarajevskog izmećarstva.
Fra Šarčević, Berić i drugi Lovrenovići, a ima i Srba, ne brinite za ravnotežu, demonstriraju jednu novu, dvadesetprvovjeku pojavu, rudiment poturičanstva i otomanske stabilnosti u cerebralnim nakupinama jedinki bez kormilara, izmećarstvo kao dokaz lojalnosti i vjernosti Bošnjacima, Muslimanima, Saraju i Državi.
Pored svega bolesnog i pogrešnog u srpskom i srbijanskom praktikovanju istorije i prakse, pa i u slučaju Kosova, hijensko-lešinarski pristup nadriintelktualaca i frafrazera, a bez ikakvog poznavanja uslova, kontekstualnosti o kojoj piše i Lovrenović, doima se i legitimiše kao zaostala balkanoidna endemska frapatija ili literopatija na tezgama ponude za goli opstanak na 10. stranici toaletno-pivarske novine.
Ali i kao, mnogo kancerogenije, ostatak kolektivnog mrziteljstva kojeg je istorija krvi i ratova, novih država i otcjepljenja, rascjepljenja i osamostaljenja, ostavila za sobom.
Dvojica frapantnih tipova ne mogu da shvate da je čas srbotomije bio hit prije dvadeset godina i da je posljedica tog časa nesreća nekoliko zemalja, zajednica i nacija, na ovim prostorima, koja se, nesreća, neće tako lako završiti u decenijama koje dolaze. Oni, i drugi, tako postaju lešinari vlastitog droba koji se vuče balkanuštinom.
Saraj-bošnjačko izmećarstvo hrvtske provenijencije, kolikogod bilo individualizirani rudiment, liči na ugovorenu i plaćeničku destrukciju vlastite realnacije.
Republika Srpska, na sreću spasila se takvih protuvoida zadržavanjem unijetog teritorijalno-političko-ustavnog identiteta u Naseobinu.
Pa fra ovaj i ber onaj, serući u Srbima ovdje i Srbiji tamo, štete samo hrvatskom realnom političkom interesu u BiH. Slabe hrvatski komapkt. Postaju tuđi Hrvati.

AGENCIJA ZA BORBU PROTIV BiH
Samo je pitanje vremena kada će u Briselu iskočiti takva ideja. A, koštovidim, odmah će se na njenom čelu naći Jelko Kacin.
Na to me nepovratno i nepokolebno navodi vijest da je Evropska komisija u teškoj komi, noćnoj mori i traumi iz mladosti rane zbog toga što Dom Dušanka Naroda nije na prošloj odbojkotovanoj sjednici, produžio mandat vršiocu dužnosti direktora Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. Sirotan se zove Mijo Krešić. Čudo nije Kemo.
A onda Samir Rizvo, predsjedavajući interresorne grupe, a pomoćnik ministra, savija tabak i sitnu knjigu piše predsjedateljima stranaka, Čoviću, Tihiću i Dodiku. Stoga molim da razmotrite novonastalu situaciju i preduzmete potrebne mjere kako bi Dom naroda razriješio pitanje kontinuiteta u vršenju dužnosti direktora Agencije i kako bi se otklonile eventualne prepreke za podnošenje konačnog izvještaja EK o ispunjavanju uslova za ukidanje viznog režima za građane BiH. Sunce ti jebem.
Mislio sam da je birokratski jezik pokopan sa propašću jedinog bratstva, jedinstva i samoupravljanja na planeti. Ali, eto, nije.
Prvo. Naziv Agencije. Kao da se radi o crvenom vjetru ili crnom prištu. Za koordinaciju i prevenciju. Korupcija se ulitala od traume.
Drugo. Evropska komisija. Trenutno radi na konačnom izvještaju o ispunjavanju uslova iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima.
Treće. Samir Rizvo. Prilog: citat.
Četvrto. Produženje mandata vršioca dužnosti kao neophodan kontinuitet.
Peto. Ovo je prevazišlo i nekadašnje samoupravne interesne zajednice za mlaćenje prazne slame i prosijavanje trine i pljeve.
Nikakva božija veza ne postoji između ukidanja viza i ukidanja korupcije. Jer korupciju nikada niko nije ukinuo. Još otako je Adam Evi dao jabuku. Kad bog tada nije ukinuo onu stvar, stvar je ispuštena iz ruku.
A naročito je bez veze ova Agencija Mijo-Antikorupc. Korupcija je posljedica društvenih odnosa i stepena njihovg razvoja. Jebo ih Marx. Lijepo je rekao: Svima prema potrebama, svi prema mogućnostima. Radi koliko možeš, uzmi koliko moraš.
Situacija me podsjeća na slijedeći slikorez.
Na Vlašiću, ponad Travnika, razbijelilo se deset do petnaest stada ovaca, ovnova i jaganjaca. Ovnovi najboljim trebama dopuštaju da glavom laduju ispod njihovog moćnog i nabildanog tijela. Korupcija na 1.700 metara. Tornjaci i Šarplaninci sjede na strateškim kotama i filozofiraju, gledajući u daljinu. Mali crno-bijeli skakutavci laju, trče i rade na homogeniziranju i kompaktiranju stada, vidiš kako je birojezik zarazan, no, ovce su nervozne, vrućina je ustajala, vjetra nema a čista runska vuna nije ošišana od strane gazde. Stada se raspršuju, ovce traže hlada. Tada se pojavljuje mladi violinist i svira im Devetu Betovenovu kako bi se okupile u gomile i hrpe, u kompaktna stada. Ovce i dalje bježe na sve strane, mali psi, skakutavci, škevrad laju, trče i hvataju ih za repove. Samo Tornjaci i Šarplaninci ne gledaju više u daljinu nego u violinistu.
To jest, u Agenciju za prevenciju...

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
MLADEN KOSI, MLADEN VODU NOSI
Okončani Rafi je na kraju složio vitraž političkih lidera u BiH, izuzev nekih kućnih ili avlijskih ljubimaca. Dabome, na način amaterskog gradiranja, onako kako skrajnuti i marginalizovani lokalac, u ulozi gubernatora, vidi stvari, pojave i ljude.
To što je Rafi priznao da se prevario kod ovoga ili onoga, da javnost, internacionalno-sarajevska, misli nešto bolje a oni su mnogo gori, tvrđi, da isprostiš, to nisu najbitnije odredbe njegovog pledoajea u ispovjedaonici eftevea.
Rafi je otkrio konačnu tehnologiju manipulisanja opozicijom u Republici Srpskoj. Apsolutni favorit je osovina Ivanić – Ćavić. Vjerovatno je tajni idealistički plan bio da se Čavić kandiduje i za Predsjednika Republike Srpske ali je zanemarena tvrdokornost Esdeesa. Svejedno, Ivanić je nastavio da bude tegljač Čaviću, mada to niko nije razumio obzirom da se radi o minornoj stranačkoj strukturi i potpuno besprogramskom i beskonceptnom lideru. Dio zagonetke sada otkriva Rafi. Ivanić i Čavić su kooperativni i prijemčivi. Nizdlake.
Esdees je trebao da bude logistička infrastrukturna i glasovna podrška Ivaniću jer je ostao još jedini strateški pravac djelovanja prema mjestu u predsjedništvu BiH. Stoga i sarajevski mediji provaljuju tri posto Ivanićeve prednosti. Što je tačno kao da sam se ja juče popeo bos na Mont Everest.
Nakon Rafijevog istupa Esdees će vjerovatno da održi tajne sastanke sa zamračenim prozorima i upita se šta im treba da se bave Koalicijom Zajedno kad je to Koalicija Za Jedno. Samo za Ivanića. Vidim, pedepeovci su izludili favorizujući Ognjena Tadića kao kandidata za Predsjednika Republike Srpske. Stalno o njemu mede kao da se radi o proviđenju, direktno izvađenom iz Nojeve barke.
A i taj Esdeesov kandidat nema nikakve šanse. Pa se, tako, događa, pred mojim tužnim očima, proces iskorištavanja Esdeesa kao Naivne Glasačke Mašine koja u toj Bulumenti Zajedno, gubi i ono malo identiteta i konzistentnosti koje je Bosić uspio da izgradi šutajući nogama u guzicu razne Kaliniće, Vučureviće, Čaviće i ostale kojote.
Možda Rafi nije trebao da ocrni Esdees zbog njegovog Karadžića. Da se još malo zanose u svojoj Zajednovskoj ulozi okupljanja Mihajlice, Krsmanovića, Bajića, Čavića, i ostalih sitnica, uključujući i Ivanića.

ODLAZI NAM JETRVA RAFI
Još otkako je Evlija Čelebija, turski putopisac – lažov, koji nobelovu nagradu nije dobio samo zato što tada nije postojao dinamit, a koji je o Bosni imao realne predstave u stilu: Oko Banjaluke rastu šljive veličine tikava a zerdelije su im ko lubenice, nije veća smlatisvrata pohodila ove prostore, sve do Rafi Gregorijana poznatijeg kao Stejt.
Ne bi se to, šire, ni znalo da Rafi nije, kao jetrva u nekoj sarajevskoj emisiji, pričao o svojim predstavama o pojedinim političarima.
U stvari pokazao se kao šizofreni namještenik međunarodne zajednice, ili već koga. Imao je podsvjesne izaponoćne gubernatorske more. Pripremili smo sve za smjene, kažnjavanja, mjere, ali, eto, PIK nije podržao. Nas, koliko sam shvatio, iz Ohaera. Mjere su se odnosile na negiranje genocida i na najavu referenduma. Na Dodika.
Druga strana šizofrene Rafijeve ličnosti je ta jetrvska.
Pričajući o svojim predstavama i impresijama o pojedinim liderima u BiH vidljivo je kakva amaterska kulturno-umjetnička društva i hlebinske škole naivaca upravljalju ili nastoje da upravljaju Naseobinom koja sebe zove Država.
Te razočarao se u ovoga, te iznenadio ga ovaj, te ovaj nije takav kakav izgleda, te ovaj se promijenio a ovaj promijenio mnogo stranaka.
Koliko vidim, najviše mu se srcu lijepe nizdlake plačipičke.
Njegovi podaci, i njihovi, trebalo bi da sadrže barem rečenicu iz programa SNSD, iz 96.: BiH je stvar sa dva entiteta i tri ustavna naroda. Dakle, SNSD i Dodik se nisu sjetili toga 2006. A za Dodika, npr. trebalo bi da negdje u nekom dosijeu stoji da je od Vlade Republike Srpske, u svom prvom mandatu, tražio, i dobio glasove, da on i Vlada daju ostavku zbog arbitražne odluke za Brčko. Nije se Dodik promijenio moj, Rafi, ni mi (pogledati moju knjigu iz 2005. pod umilnim naslovom “BiH ne postoji”) nego ste htjeli da promijenite Bosnu, jebala vas ona, i da ukinete Republiku Srpsku.
Ipak, oduševio me istorijskom rečenicom. Iznenadiće se mnogi. Za koji mjesec. Čeka me mjesto u Stejt departmentu u odjelu za Evropu, referent za borbu protiv kriminala i korupcije u BiH. Vidjeće mnogi da Stejt deepartmnent nema prečeg posla već da gonja Keljmendije po brdusinama Naseobione.
A ako se bude pokazao, možda ga unaprijede u referenta za vodostaj Save.

KOMANDANT TRAPA, MAŠOVIĆ
Amor Mašović, predsjedavajući Instituta za traženje nestalih, dvostruka je ličnost. Čovjek koji obavlja takav jedan humani posao ne bi trebao da bude mračnjak, zloum, kakvim se već godinama predstavlja u javnosti.
Da neko ozbiljno razmišlja da se proces traženja i identifikovanja nestalih uljudi, morao bi Mašovića skloniti sa tog mjesta.
Ali on se i dalje eksponira kao crni gavran, lešinarska orlušina nad blatom i kostima vinih ili nevinih žrtava građanskih ratova na području Naseobine BiH. Čak najavljuje i svoj dugotrajni angažman jer govori o osam i više hiljada lica koja treba naći i ekshumirati. A to će u ovako efikasnoj djelatnosti trajati još pedeset godina.
Mašović je u opsežnom intervjuu komentarisao političke navode Milorada Dodika. Ne shvatam kako se radi o istim ravnima i po čemu je zadužen Mašović da se petlja u strateške političke koordinate BiH.
Uglavnom, Mašović, direktno iz gomile ljudskih kostiju, izvikuje da o sudbini Bosne oslučuju sami Bošnjaci i ona će postojati dok oni budu htjeli. Oni koji misle da se mogu osamostaliti, treba da znaju, telali Mašović, da generali susjednih zemalja neće više poletjeti ovdje da čine genocid i zločine, i da idu u Hag, poslije, zbog toga.
Na taj način je Mašović poručio da će secesiju, kako on zove samostalnost, u krvi ugušiti Bošnjaci. Jer sami odlučuju o sudbini Bosne. Prvi put su sada u toj prilici. Zagreb i Beograd, na koje on misli, neće smjeti da se miješaju. BiH je sada država sa svojim granicama.
Smiješno je da polemišem sa lešinarem. Granice BiH su labavije nego granice Srbije, one koje opasuju i Kosovo.
Ali je zabrinjavajuće to mišljenje lešinara iz gomile blata i kostiju. On govori ono što najveći dio sarajevskog bošnjačkog političkog inkvizijata misli. Bunu secesije ćemo ugušiti u krvi jer je nas više i prvi put je državna sablja u našim rukama. Bosna je naš trap i u njoj su utrapljeni Srbi i Hrvati, po našoj volji i dokle mi to budemo željeli. Iz trapa se, inače ništa ne nosi, ako neko želi da ide.
Monstruozne riječi Mašovića: Bošnjaci, kao većinski narod, prvi put su u prilici da odlučuju o sudbini BiH. U smislu kakva će ona biti i do kada će ona postojati, govore o tome da se ovdje formira logor i da BiH polako postaje tamnica naroda.
Obzirom da Mašović nema stranku, da se ne bavi političkim programaima, on samo prenosi većinsko mišljenje kojim je okružen.
Da je na znanje.

ODAKLE IZBI OGI
Pojavio se Ognjen Tadić, Kandidat za Predsjednika Republike Srpske.
Baš sam bio pomislio da je odustao od kandidature. To bi mu bio najracionalniji potez. Nije dobro da dvaput izgubi u istoj trci. Kad ga je Sulejman Bosić već kandidovao kao i Bakira. Idi tamo i izgubi. Tako je nekad bilo u Zvezdi. Kad ne znaš ništa da igraš, Idi bidi bek. Sačuvao bi kredibilitet za kasnije kandidature. Ja bih, na njegovom mjestu, za dvije nedjelje izašao na konferenciju za štampu i rekao: Povlačim se u korist Republike Srpske.
Ali on, danas, na veoma jasne Dodikove izjave, reče da je to avanturizam. Izgleda da Ognjen Tadić ne razumije jasan politički govor, kao i njegovi radikali, kao ni radikalski narodnjaci, kao i svih njih predsedatelj, kao ni njegov razilaznik iz radikala, Vučić, poznat kao Slobin Ministar Informacija. Koji takođe danas kaže da Dodik pušta balone. A on, u duetu Nudiguzi Narodnjaci, kaže kako je bio u Briselu i onom friškom Fileu triput preveo Nikolića: Nikada, bre, Srbija neće priznati Kosovo (prethodno su mu zakačili da je po briselskim hodnicima i golubarnicima nudio priznanje samo da ga dovedu na vlast). A onda Vučić, mladi Vojvoda od Spleta do Oseka, kaže kako razume, Kina,Rusija, ali mi se moramo okrenuti EU. A ako se okreneš EU moraš priznati Kosovo. Jer bez toga će Srbija lakše ući u Kosovo nego u EU. Šešeljeva deca listom imaju problema sa razumevanjem.
Dodik je rekao da je najbolji raspad kada svi shvate da se više ovako ne može. Sada to shvatamo samo mi, Republika Srpska. To nije avanturizam. Sve drugo je, ne čekajući taj trenutak, avanturizam, u istoriji, i u stranci u kojoj je Tadić sisao političku flašicu, poznato kao Balvan Revolucija.
I pored najbolje volje, ne vidim u čemu je avanturizam sačekati da budale vide da su budale, da unitaristi vide da su promašili vrijeme, da ambasade vide da prije vene nego zasade.
Republika Srpska ima vremena.
Neka ispucaju te ustavne promjene, te popise iz 91., te agresije, te žrtvenike, te unitarromantizme, te Hagove, te Turke... pa ćemo onda doći do onog odlučivanja o svom statusu.
Da sam se ja kandidovao za Predsjednika Republike ne bih bio u žiriju za avanturizam Dodika i drugih. Jasno bih rekao šta ja mislim uraditi za Republiku Srpsku i kako je vidim za mandat, za dva, za pedeset godina.
To sam očekivao od Tadića. Kandidata.