APSOLUT I SLOBODA
Petnaest godina sam radio u dnevnim medijima. Ne moram još stopedeset da slušam svakovrsne stupidelicije o medijima.
Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrenih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.
Da li je sloboda medija tako jevtina koliko nekompetentni autisti seru o njoj?
Da li je moguće da se ni nakon toliko vijekova poslije Gutneberga, sloboda slova traži na poklon. I ta istorija rezbarenih drvenih, gumenih, olovnih i sada elektroničkih slova, a i sva druga istorija ljudskog političkog miljea, govori samo jedno: za slobodu se moraš izboriti.
Am.amb. u BiH je u Oslobođenju, direktnom nasljedniku poznatih medijskih sloboda iz vremena kad je am.amb. bio mali, izjavio da Mediji moraju imati apsolutnu slobodu. I u svemu tome, jedna stvar se ne smije ugroziti: sloboda i pravo medija da izvještavaju o istini onako kako je oni vide.
Ovo su apsolutno novi horizonti anarhoradikalizma. Ko ne bude zadovoljan, može da se obrati nadležnim institucijama kao što su RAK i Savjet za štampane medije.
Dosad su pravo da o istini govore onako kako je oni vide imali samo diktatori, uzurpatori i slični izvršioci apsolutne vlasti.
Ako se i ne čudim što se jedan ambasador toliko zalaže za apsolutnu slobodu medija i istinu kako je oni vide, mada bih se ja više zalagao za slobodu onih koji su u Americi pod hipotekom, čudim se toj novomilenijskoj kolhozaciji gdje sve mora biti onako kao kaže nedodirljivi kolhoz.
Koliko se razumijem u rebuse, ovdje se radi o zaštiti slobode šezdesetminutaša, atevaša, stavaša i bivše profesorice. Na šta je spala sloboda, nekad su se za nju borili šezdesetosmaši, danas šezdesetminutaši.
Rebus je već viđen. Kao i poziv federacijskom premijeru Nedžadu Brankoviću da ide u rudarske jame. Poslao sam mu brzopis: Nedžade, ne idi u rudnik. Tako je i Stipe Šuvar onomad namamljen u rudarska okna Trepče pa sve otišlo u trepču materinu.
Ta sloboda medija, koliko vidim, uključuje prevashodno izazivanje socijalnih nemira, pod zemljom i nad zemljom. Pod zemljom je izvođač radova BATV a nad zemljom ATV koga toliko svrbi pitanje: kad će štrajk, da će ga početi postavljati i savezu modelara, mušičara i opančara.
A socijalni nemiri uglavnom služe, pozanto je, za kuturno-umjetničko uzdizanje, prosvjećivanje i intelektualno dozrijevanje Naroda i Države. Ne za rušenje vlasti i instalaciju služinčadi.
I za uveseljavanje diplomatskog kora.
*
Apsolutnu slobodu imaju samo budale. Ali, njih je bog, a ne niko ispod, oslobodio od svega.

KANDIDATI ZA PREDSJEDNIKE

KULT SLIČNOSTI
Cerić, sveprisutni i svenadležni efendija, rekao je nedavno da predsjednik SDA treba da bude lijep i mudar i da ima bekgraund. Ako je Reisul mislio na onoga na koga ja mislim, onda hitno mora da ide kod očnog i da mu se odrede naočare.
Ali o mudrosti i zaleđini bi se moglo razgovarati.
Kandidovanje za pravo prirodnog posjedstva nad babovinom je jedna vrsta mudrosti. Samo bi konj eksplicirao nemudrost i ne bi iskoristio takvu mogućnost. A i ta pozadina je logičan slijed. Ako je Alija na osnovu deklaracijskog i zatvorskog bekgraunda dobio pravo da vodi stranku muslimana (tada se operisalo sa tim terminima) što ne bi to pravo pripalo i na osnovu porodične loze.
U Hrvatskoj takođe idu izbori, na malo višoj razini nego izbori za predsjednika Esdea. Ali svejedno, tikvenjak, to jest loza, igra veliku ulogu. Miroslav Tuđman odlučio je da se kandiduje za Predsjednika Hrvatske.
Miroslav i Bakir bi trebalo da znaju da sinovi velikih tata nikada ne postaju velike tate jer i njihove tate nisu bili sinovi velikih tata. Da jesu, ne bi im dozvolili da budu u zatvoru ili da navijaju za beogradski Partizan.
Ta zamjena komunističkog mraka, porodičnom lozom, pradjed Toman sa Trebave za to je koristio riječ nepotizam, jedna je od posljednjih nus-pojava prekomjerne upotrebe pogrešno shvaćenih demokratskih lijekova sa kriminogenom i sirovom nacionalističkom primjesom.
Tuđman, veći i stariji, demonstrirao je to pričom o stotinu jakih i bogatih porodica koje bi trebale vladati Hrvatskom. Izetbegović, veći i stariji, uobličio je to u Islamsku deklaraciju. A ni jedan ni drugi nisu se, po toj matrici, odmakli mnogo od ustrojstva države iz vremena otomanske/austrougarske imperije.
Sinovi velikih tata su vjerovatno svjesni da je njihova politička arhitektura isporučena sa značajnom falinkom ali ih uz vjetar guraju određeni slojevi, klike i klanovi koji su stekli odgovarajuću moć za vrijeme ili zaslugom njihovih očeva pa sada pokušavaju sebi otvoriti dvojake mogućnosti: taj imetak zaštititi i po mogućnosti oploditi i, drugo, uticati na društvene i državne tokove preko porodične i nesposobne političke nejači.
Modelirani i upakovani životinjski nagoni često prate ljudske biografije i životopise.

ŠIROKOUGAONI OBJEKTIV
Novoimenovanog visokog predstavnika Valentina Incka, koji je s porodicom doputovao u Sarajevo, novinari su dočekali po sili posla. I postavili uobičajena pitanja: koga će prvog objesiti, šta će prvo ukinuti?
I jedno autističko provincijalno: da li navija za Sarajevo ili za Želju?
Kolikogod bosanskohercegovačko novinarstvo uživalo u uzletu, nakon obilne strane pomoći u idejama, a još više u novcu, od koga su mnogi postali alkoholičari, i kolikogod se razlijevala pjesma: Dobro došlo objektivno i nezavisno novinarstvo a ekrani javnih emitera bili prepuni javnog interesa, još uvijek se potkrade neki neosviješteni novinar koji ne shvati svu širinu Državnog i Sveopšteg Bosanskohercegovačkog Interesa.
Gledao sam mnoge televizijske priloge u kojima se govori u kojoj se ulici nešto dogodilo ali se ne pominje u kom gradu. To znači da i novinari, ponekad, žive tako da im je njihov sokak sav svijet.
Incka, finog i uljudno preplašenog diplomatu, koji vjeruje BiH, jer inače ne bi doveo porodicu, upitali su u Sarajevu za to navijanje kao da je sva Bosna a i Hercegovina, luda za Željom i Sarajevom. Kao da ništa drugo ne postoji osim Sarajeva u kome igraju ta dva klubića. Kakav neukus i diplomatska neučtivost. Možda čovjek navija za Ljubić iz Prnjavora ili za Čelik iz Zenice.
Vidim da je širokougaoni objektiv izbačen iz upotrebe. O panoramcu da i ne govorim. A o rotacionom...
Nije to sve. I Incko, čujem, upotrbljava riječ Bosna kad, vjerovatno, misli na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevski političari, kad kažu: Mi, ne misle čak ni na Sarajevo. A o manjem bh entitetu da i ne govorimo. Pa se oni iz SDA, odjeljak Republika Srpska, bore za pravo glasa i veće zastupljenosti.
Politička optika je vrlo ozbiljna stvar. Ni Karl Cajs, Jena, ne bi imao odgovor na to, u svojim najboljim istočno-lagerskim danima.

ALKALAJ - ARNAUT

SVI HARISOVI LJUDI
Oduvijek sam se divio Harisu Silajdžiću.
Zbog kvalitetnih saradnika koje okuplja.
I čudio se gdje ih pronalazi.
Ne mislim na Safu iz energo-porno filma.
Mislim na Svena Alkalaja i Damira Arnauta.
Sreća da postoji Tarik Sadović. Inače bi Alkalaj, ministar inostranih poslova cijele BiH i Harisa Silajdžića, bio ubjedljivo najlošiji ministar u Savjetu ministara. Da zanemarim takve sitnice kao što je nemogućnost da ode u bilo koji svjetski diplomatski centar i tamo prezentuje intererse BiH ili nešto uradi za BiH, moram da se sjetim te putovnice. Ministar inostranih poslova ima pasoš, putovnica me više asocira na sprovodni list, druge, makar i susjedne zemlje. Barem za mandata bi trebalo da se uzdržava od takvih balkanalija jer to šteti suverenitetu BiH. Zatim, sukob sa Anom Trišić-Babić, zamjenicom. Ministar, kome je stalo do BiH, ne razdire svoj tim, bez obzira što nije pozvan da ga lično okuplja.
Sada su mu dijagnosticirali članstvo u nekom upravnom odboru što ga je dovelo u sukob interesa. Sud BiH je odbio žalbu ili tužbu, svejedno. Svaki bi pošteni ministar, što je vjekovna bosanskohercegovačka osobina, naročito na tom, bosanskohercegovačkom nivou, sam odstupio sa položaja, izjavivši: ovo je mali korak nazad za mene ali veliki korak naprijed za BiH.
Znajući Harisa, Alkalaj to nikad neće učiniti.
Dok sam se bavio tim istraživanjima pročitam izjavu: Mosta kopno – Pelješac nema bez dogovora sa Sarajevom. Mislim ministar. A u stvari savjetnik Harisa Silajdžića, člana Predsjedništva, Damir Arnaut. Nazovem Sanaderov kabinet, kažu nemoj ga sada, zatvorio se u neku kancelariju, sav depresivan i utučen. Slovenci, EU, Hag, pa sad i Arnaut.
I još Arnaut kaže da je BiH očita pomorska zemlja jer ima više obale od Iraka i Zaira. I drvenih kola od Danske.
Ako već nemamo nekog sposobnog da kalajiše ineterse BiH u inostranstvu i susjedstvu, ne treba dopuštati da se tim bavi i amaterski savjetnik koji „prati situaciju s mostom“. Prvo, kaže odrediti granicu na moru, pa onda pričati sa Hrvatskom o mostu koji mora biti toliko visok da avioni na dubrovački aerodrom mogu da lete ispod a ne iznad mosta.
Pošto se ovo područje prima u Evropsku uniju a ne u Otomansku imperiju, ne treba praviti probleme sa Hrvatskom. To nije samoponiženje, to je interes BiH jer tako otklanja prepreke za evropske integracije. Ne treba zatezati granicu na Uni, mostove na Savi i granice na moru.
Sve će se vratiti sa kamatama.
Mada tada Arnauta nigdje biti neće.

UKLANJANJE CRKVE U DIVIČU

SRBI AZIJATSKOG TIPA
Kolektivni strah koji je zahvatio Srbe u Bosni i Hercegovini, nakon višenacionalističkih izbora i nakon vezivanja zastava sa šahovnicom i polumjesecom, što se imalo shvatiti kao najava jasenovačke reprize, nije artikulisan i podržan kvalitetnim i realnim političkim konceptom i obuven u odgovarajući teritorijalno-politički interes. Za to su odgovorni Esdees i Slobodan Mire Marković. Umjesto političkog program, na scenu je lansiran koncept KOS, Kriminalizovana Odbrana Srpstva. Kao i KOM i KOH, uostalom. O tome je sve poznato.
Za širu analizu ponašanja kolektiviteta, najbitnija je činjenica o odustvu realnog političkog koncepta. Neki slaboumni a egzaltirani Srbi su mislili da je dovoljno imati Esdees i da je sam Esdees politički koncept. Oni, Srbljaci, Srbi Divljaci, nisu imali pojma o tome šta je država, šta je ekonomija, šta je vlast, šta je dugoročni interes a šta kratkoročna taktika. Kao otpadnici i iskompleksirani talog komunizma, a koga komunizam, odnosno Savez Komunista, nije htio u svoje redove, taj i nije nizašta, imali su krajnji domet u nekoj opštinskoj upravi prihoda, radi pljačke, dabome.
Usljed nedostatka političkog koncepta pa onda, na osnovu toga, odvojenosti vojske o civilne vlasti itd. došlo se u anarhičnu situaciju da svaka budala tumači srpski interes, sa univerzalnom preambulom: Moj Narod...
Tako je došlo do „istorijske odluke“ da se na mjestu srušene džamije u Diviču izgradi crkva. Budale koje su to uradile, nisu mislile da posljedice neće stići njih nego Moj Narod.
Danas se došlo dotle da ogromni napori cijele zajednice, nakon više od decenije, dovedu do uklanjanja crkve jer joj tu nije mjesto.
Ako ostavimo po strani mazohizam u vidu gradnje džamije na srpskoj zemlji, rušenja crkava i džamija, gradnje crkve na temeljima džamije itd., na slučaju Diviča očigledno je počinjen četverostruki zločin: prema islamskoj vjeri, prema islamskom narodu, Bošnjacima, prema pravoslavnoj vjeri i prema Srbima.
Taj azijatski začahureni mentalitet neprestanog jahanja za zločinom i krvlju, dok ti je hrana živo krvavo meso ispod sedla, nastojao je da se nametne kao univerzalni sklop, u ovom slučaju, kao pravoslavna potka bogomolja, kao da je neko u vrhu pravoslavne crkve o tome odlučio (tako su radili i drugi, ali ovaj put govorim o Srbima) a nije.
Jedna od najznačajnijih potrebnih edukacija jeste da je za interes kolektiviteta bitan i pijedinačni i kolektivni čin ali da pojedinačni čin uvijek može biti anarhičniji i destruktivniji od kolektivnog. Jer nema filtera, kontrola i koncepta.

NEKA SE SPREMI EU
Svjetska kriza para, proizvodnje i deetatizacije, mnogo je složeniji proizvod 20. vijeka nego što se to vidi u propasti Braće Leman, AIG-a i onih velikih banaka ženskih imena.
Svjetski ekonomisti, pametnjakovići, mnogi među njima nobelvoci a skoro svi oni koji su kreirali ili saučestvovali u stvaranju haosa, bogaćenja, monopola, upravljanja politikama, državama i ratovima, plasiraju zamagljujuće uzročnike krize – naduvavanje balona hipoteka. Neki od njih doista ne vide šta je pravi uzrok, drugi prikrivaju svoju krivicu, kao kriv je Džon jer je htio kupiti kuću a nije imao love pa je onda malo kriv i Džek jer je nudio povoljan kredit sa hipotekom na kuću koju tek treba kupiti, pa je onda savjetnik u nekoj velikoj banci prodao ta potraživanja a njegov drugar, kupac tih potraživanja, podijelio ih u druge pakete pa preprodao... sad je Džon ostao bez kuće. Nije, dakle, Džon kriv niti taj balon koji je zahvatio Džona. Džon i prije ovoga nije imao ništa, nema ni sada. Ta činjenica da Džon nije imao, suština je svega. Odgovorno društvo, bilo ono socijaldemoktatsko, odnosno socijaltržišno, trulokapitalističko ili digitalfinansijsko, mora stvoriti uslove da Džon nešto proizvodi i da na osnovu toga kupi kuću.
Operacija, koju od WWII vodi Amerika, i sateliti, imala je glavni cilj potčinjavanje svijeta, njegovu eksploataciju, ali čitavog svijeta, kao što je to radio kapital nad radničkom klasom u doba Marksovih analiza. Ta eksploatacija korištena je za nadomještavanje nedostatka proizvodnje nove vrijednosti. Jer, koka-kola i ostale opčinjavajuće drangulije nisu mogle prikriti činjenicu da se u proizvodnom sektoru ne radi ništa. Čeličane, javni radovi, Huverove brane, putevi, autoindustrija zaostali su na rang-listi, i unutrašnjoj i onoj sa svjetskom konkurencijom. Sav svijet se utrkivao, decenijama, u izgradnji brzih pruga i visokotehnoloških vozova, samo Amerika nije prstom mrdala. Čitav svijet je tražio jevtiniju a produktivniju proizvodnju superštedljivih automobila, samo je Amerika proizvodila automobile sa većom zapreminom rezervoara nego što je prostor za putnike. Čitav svijet je koristio umno i brižno svoje ljudske i prirodne resurse za stvaranje nove vrijednosti, samo je Amerika ratovala po svijetu, Beograd, Bagdad, Kabul... Čitav svijet je tražio svoje mjesto u svjetskom mozaiku izvoza te nove vrijednosti samo je Amerika tražila dlaku u jajetu kineskih igračaka i sad je konačno došla do pronalaska iz prošlog vijeka: kupujmo američko.
Kriza koja tutnji u srcu američkog dijela zemljine kore samo je ispostavljanje računa za te decenije neodgovorog ekonomsko-proizvodnog ponašanja. Ne finansijskog. Cijena je i za sve ratove, igranje svjetskom demokratijom i svjetskim policajcem i planetarnom eksploatacijom. Samo, račun još nije zasključen. Ne samo zato što, sa SAD, taj račun plaćaju i drugi, oni koji su bili eksploatisani. Paradoksalno je, kao u priči o sjekiri i malju, dobar dio uzroka, ili aditiva i katalizatora, nalazi se u padu Berlinskog zida i slomu SSSR. Razulareni kapitalizam je od tada podivljao i našao je cilj samo u vlastitoj autokapitalizaciji okapitalizovanog kapitala.
Ako nikome nije jasno zašto je propala Amerika, treba da analizira zašto se uspela Kina. Na potpuno suprotnim parametrima i ciljevima. Kina će vrlo brzo biti sjedište jedne od svjetskih valuta. Drugo sjedište mora biti Evropska unija. Političko prirepništvo i podvodništvo evroatlantskim integracijama, u stvari teritorijalnom opkoljavanju Rusije, kratkoročna je služinačka politika koju Evropu može pretvoriti u pustoš. Okretanje tržištu, proizvodnji i jakoj valuti, jedini je spas za Evropu.
Inače će, u padu dolara, koji će se svesti na mnogo manji dolarland nego što iko može sada pretpostaviti, i u usponu valute koja će simbolizovati Kinu ili taj dio svijeta, Evropa ličiti na zgarište crne kuge.
Na vrijeme se treba pripremiti za tektonski sukob civilizacija, slavenske, žute i islamske.

SAFA I NIHAD – TREĆA PETOLJETKA
Avaz je više uradio za BiH nego oni naučnici iz švicarsko-njemačkog tunela za elementarnu fiziku, ako pronađu Higsov bozon.
Ekspertski razgovori Safe i Nihada, koje u nastavcima objavljuje, transkribovane sa ilegalne video-kasete, otkrivaju:
· svu složenost bosanskohercegovačke ekonomske situacije
· strukturalne manjkavosti privrede koja je izašla iz rata i od strane većeg bh-entiteta dodijeljena ratnim profiterima, varalicama, opsjenarima i teferič-majstorima
· slabost koncepta derivata i prenešenih, ustupljenih ili prodatih prava na bavljenje biznisom sa „n“ i biznisom sa „m“
· zle namjere ogromnih firmetina po svijetu koje ne žele da ulažu u naše poslove jer su sitni i za njih bezvrijedni
· savršenu sarajevsku teoriju i praksu procenata
· krajnja dostignuća pozitivnog prava u koncipiranju ugovora
· veliku vještinu pregovaranja sa jednim jedinim pitanjem: Procentualno?
· dosad nepoznat sistem ekonomije koji se zove samofinansiranje
· preciznu količinu novca u opticaju i u željama
· ogromnu pacovsku moć razmnožavanja jebivjetara, gulikoža i varalica koju je pokrenuo proces nastanka višenacionalističkog kriminalizovanog sistema nakon rušenja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja
· presudan uticaj Hećine žene na koncept kapitalnog energetskog razvoja
Sad shvatam zašto Federacija ekonomski propada. Tolika borba koncepata, procenata i kreativaca, preintevizirala se. Ekonomska podloga i politički okvir su preuski za takav zamah neoliberalizma. Inflacija zdravih i kreativnih tržišnih ideja, uslovljenih Hećinom ženom, svastikinim butom, plavom ribom, Harisovim putovanjima do brata Gadafija, angažmanom Austrijanaca, Istrijanaca i Amerikanaca, začinjenih espertizama Sulejmana, Bakira i Beriza te Zlaje iz sjenke, dovela je do sloma zdravog ekonomskog temelja većeg bh-entiteta.
Nažalost, tragična realnost je nešto sasvim drugačija. Ne postoji nigdje nikakav koncept. Niko ništa ne planira i ne pokušava. Zato i miševi mekinjari kolo vode. Sarajevo se pretvorilo u skup sokaka iz kojih se ne vidi izlaz.
Tako je u ekonomiji, tako je i u političkom koncepetualizmu. Neprestano uzdanje u Našu Bosnu, ukidanje Republike Srpske i Čekanje Bonskih Ovlaštenja, dovelo je do potpune političke i ekonomske žabokrečine u kojoj ovakvi punoglavci, Safa i Nihad, a takvih je na hiljade, čine nevidljivo kancerogeno tkivo sarajevskog i federalnog još živog organizma.
To je klasična formula po kojoj se završava građanski rat za pljačku, dominaciju i destrukciju.
Ne treba biti optimist.
Nema više Lenjina da iz džepa izvadi neku revoluciju i da se krene ispočetka.
Kao da je počela višestoljetna čaršijska noć.