POBIJEDILI SRBI, RUSI I PIJETLOVI
Generalno, sve političke stranke koje su, na područjima bivše SFRJ, ratovale i poratovale, kreirale su samo jedan politički sistem. Sistem otimanja, krađe i grabeži onoga što je stekao komunizam. Sve one sišle su ili silaze sa vlasti ali će se posljedice njihovog sistema teško uklanjati. Čak i one same će se povremeno revitalizovati, u ovoj ili u onoj mjeri, na osnovu moći koje su stekle u ratu i javnoj pljački ili u poslijeratnoj tajnoj krađi.
Za svaku jaku ili pobjedničku stranku je potrebno nekoliko faktora:
• Ideja i program
• Taktika i strategija
• Struktura i članstvo
• Birači
• Novac i moć
Neki od tih faktora mogu bezopasno biti tajni a neki moraju obavezno biti javni. Ratne i poratne stranke Balkana, nastavak su njegovog mraka unazad nekoliko vijekova. Osobina političkog mraka je da teško nestaje zorom i danom.
Stoga se ratne stranke, Janša, HDZ, SDS, SDA, SPS... još uvijek nalaze u izbornom bubnju. Zbog tromosti biračke svijesti i zbog moći koju su izgradili njihovi važni članovi i fragmenti. Zasluge njihovih protivnika ovdje neću uzimati u obzir.
Ako ratovi bratskog socijalizma nisu pokazali koliko je opasno njima u ruke dati sudbinu društva, možda je sada vidljivije. Te stranke ne znaju očuvati pobjedu. A očuvanje pobjede je presudno za svako društvo. Pobjeda i njeno očuvanje je, u stvari, napredak društva.
Slovenački socijaldemokrati nisu umjeli očuvati pobjedu. Počeli su da lutaju od EU do Balkana. Nisu imali nikakav ekonomski program. Gore ne mogu, ovdje ih baš ne vole. Pa im neki Privatni Srbi kupuju Fruktal. A Hardagrokor Hrvati dignuli ga na Merkator. Potom ponovo hrane Ratnog Krimosa Janšu. I omogućavaju da Jankovič, Srbina sa Č, uzme i Sloveniju poslije Ljubljane. Srbi su im vladali i prije rata. Nisu trebali da se otcjepljuju. Samo su navukli Hrvatsku i one Bukvomeđedaše iz Bosne. Ali, ono što je bitno jeste da je Jankovič došao, Janša se vratio, ne zbog toga što su nešto ponudili ili uradili, nego zato što onaj Lahor nije uradio ništa osim što se malo upucavao Kosorici. I lagao Republici Srpskoj da mogu da grade autoput.
HDZ, zagrebački, je imao sve u rukama. Cijelu Hrvatsku. Vlast je sitnica. Narod, Ustaše, Crkvu, Tajkune, Evropu, Nato... bio je toliko jak da je mogao da podnese i nekoliko budala, uključujući i Mesića. Ali to što je mogao, ne znači i da je znao. Najprije, nije znao da se organizuje kao stranka. Da je znao, ne bi sada, u ovim izborima, prizivao Tuđmana u pomoć. Tuđman je za Dragaljevac, Gornji i Donji Rajić, za Kninsku tvrđavu, nije za EU. I ne bi njihov Predsjednik Znanander po kafanama vadio baterije iz mobilnog i ugovarao provizije a blagajnica u dvorištu zakopavala papire kao u lošim kriminalnim filmovima. Da je znao, ne bi se hvalio ulaskom u EU. Nije Hrvatska ušla u EU, EU je primila Hrvatsku. Nego bi u toj primidbi zahtijevao više koristi za Hrvatsku nego što je imaju druge zemlje.
Pošto, dakle, nije znao da održi pobjedu, došao je SDP. Sada kukulikuju, mada to nije neka značajna pobjeda jer su toliko glasova, u zbroju sa drugima, imali i prije. Samo je HDZ pao.
Birači, dabome, imaju pravo da se izjasne za promjene, da se nadaju, da daju povjerenje. Vidjećemo šta će biti sa Kukuriku 21. Ali, Hrvatska je tako loše, da neće biti ništa.
Izbori su uvijek, na vidljiv ili posredan način, rezultat pobjednikove pobjede. Odgovornost pobjednika je velika. Ne samo prema sebi, svojoj stranci, nego i prema društvu. Kvalitet održavanja pobjede, uslovljava i kvalitet Igrača Promjena ili Novih Pobjednika. Nekad taj kvalitet daje napredak. Ali nekiput daje katastrofu.
Koliko je ukupno vrijeme pobjede bitno, a ne sama kampanja i Dan Izbora, vidljivo je u slučaju Jedinstvene Rusije. Birači, očito nisu dobro primili taj prividno neizvjesni ringišpil Putin – Medvjedev – Putin.
Moju postavku Pobijedio je onaj ko je već pobijedio a izgubio je onaj ko ne zna ko je pobijedio, moguće je prevesti i sa dodatkom Pobijedio je onaj ko je bio samo svjedok onom ko je izgubio a koji nije znao da pobijedi.
Generalno, sve političke stranke koje su, na područjima bivše SFRJ, ratovale i poratovale, kreirale su samo jedan politički sistem. Sistem otimanja, krađe i grabeži onoga što je stekao komunizam. Sve one sišle su ili silaze sa vlasti ali će se posljedice njihovog sistema teško uklanjati. Čak i one same će se povremeno revitalizovati, u ovoj ili u onoj mjeri, na osnovu moći koje su stekle u ratu i javnoj pljački ili u poslijeratnoj tajnoj krađi.
Za svaku jaku ili pobjedničku stranku je potrebno nekoliko faktora:
• Ideja i program
• Taktika i strategija
• Struktura i članstvo
• Birači
• Novac i moć
Neki od tih faktora mogu bezopasno biti tajni a neki moraju obavezno biti javni. Ratne i poratne stranke Balkana, nastavak su njegovog mraka unazad nekoliko vijekova. Osobina političkog mraka je da teško nestaje zorom i danom.
Stoga se ratne stranke, Janša, HDZ, SDS, SDA, SPS... još uvijek nalaze u izbornom bubnju. Zbog tromosti biračke svijesti i zbog moći koju su izgradili njihovi važni članovi i fragmenti. Zasluge njihovih protivnika ovdje neću uzimati u obzir.
Ako ratovi bratskog socijalizma nisu pokazali koliko je opasno njima u ruke dati sudbinu društva, možda je sada vidljivije. Te stranke ne znaju očuvati pobjedu. A očuvanje pobjede je presudno za svako društvo. Pobjeda i njeno očuvanje je, u stvari, napredak društva.
Slovenački socijaldemokrati nisu umjeli očuvati pobjedu. Počeli su da lutaju od EU do Balkana. Nisu imali nikakav ekonomski program. Gore ne mogu, ovdje ih baš ne vole. Pa im neki Privatni Srbi kupuju Fruktal. A Hardagrokor Hrvati dignuli ga na Merkator. Potom ponovo hrane Ratnog Krimosa Janšu. I omogućavaju da Jankovič, Srbina sa Č, uzme i Sloveniju poslije Ljubljane. Srbi su im vladali i prije rata. Nisu trebali da se otcjepljuju. Samo su navukli Hrvatsku i one Bukvomeđedaše iz Bosne. Ali, ono što je bitno jeste da je Jankovič došao, Janša se vratio, ne zbog toga što su nešto ponudili ili uradili, nego zato što onaj Lahor nije uradio ništa osim što se malo upucavao Kosorici. I lagao Republici Srpskoj da mogu da grade autoput.
HDZ, zagrebački, je imao sve u rukama. Cijelu Hrvatsku. Vlast je sitnica. Narod, Ustaše, Crkvu, Tajkune, Evropu, Nato... bio je toliko jak da je mogao da podnese i nekoliko budala, uključujući i Mesića. Ali to što je mogao, ne znači i da je znao. Najprije, nije znao da se organizuje kao stranka. Da je znao, ne bi sada, u ovim izborima, prizivao Tuđmana u pomoć. Tuđman je za Dragaljevac, Gornji i Donji Rajić, za Kninsku tvrđavu, nije za EU. I ne bi njihov Predsjednik Znanander po kafanama vadio baterije iz mobilnog i ugovarao provizije a blagajnica u dvorištu zakopavala papire kao u lošim kriminalnim filmovima. Da je znao, ne bi se hvalio ulaskom u EU. Nije Hrvatska ušla u EU, EU je primila Hrvatsku. Nego bi u toj primidbi zahtijevao više koristi za Hrvatsku nego što je imaju druge zemlje.
Pošto, dakle, nije znao da održi pobjedu, došao je SDP. Sada kukulikuju, mada to nije neka značajna pobjeda jer su toliko glasova, u zbroju sa drugima, imali i prije. Samo je HDZ pao.
Birači, dabome, imaju pravo da se izjasne za promjene, da se nadaju, da daju povjerenje. Vidjećemo šta će biti sa Kukuriku 21. Ali, Hrvatska je tako loše, da neće biti ništa.
Izbori su uvijek, na vidljiv ili posredan način, rezultat pobjednikove pobjede. Odgovornost pobjednika je velika. Ne samo prema sebi, svojoj stranci, nego i prema društvu. Kvalitet održavanja pobjede, uslovljava i kvalitet Igrača Promjena ili Novih Pobjednika. Nekad taj kvalitet daje napredak. Ali nekiput daje katastrofu.
Koliko je ukupno vrijeme pobjede bitno, a ne sama kampanja i Dan Izbora, vidljivo je u slučaju Jedinstvene Rusije. Birači, očito nisu dobro primili taj prividno neizvjesni ringišpil Putin – Medvjedev – Putin.
Moju postavku Pobijedio je onaj ko je već pobijedio a izgubio je onaj ko ne zna ko je pobijedio, moguće je prevesti i sa dodatkom Pobijedio je onaj ko je bio samo svjedok onom ko je izgubio a koji nije znao da pobijedi.
