NAIZGLED SMRT NAVIJAČA
Pokazalo se da smo džaba ratovali.
Ništa nismo naučili od taktičko-formacijskih tehnika i umijeća upotrebe žive sile i materijalno tehničkih sredstava na privremeno zauzetoj teritoriji.
Omanje grupe divljaka nadmudrile su cijelu armadu policijskih snaga, modernizovanih, reformisanih, obučenih i certificiranih (i to smo džaba radili) davanjem lažnih informacija da će rat početi u Mostaru a onda su oslabljene snage policije izgubile kontrolu i stradale u Širokom. Hitro pregrupisavanje, koje se učilo još u školama rezervnih oficira jna, zaboravljeno je, u skladu sa najboljom evropskom praksom garniranom političkim budalaštinama tipa: eto, opstruisan je, nekoliko puta Državni Zakon o Huliganstvu. Da nije, svo kamenje u Širokom bi bilo popisano u Centralnom Državnom Spisku za kamenice, cigle i kaldrmski granit i ništa se ne bi desilo.
Nažalost, ubijen je čovjek u bezrazložnom divljanju.
Moguće je sve, i nedavne događaje u Beogradu, i probleme BBB prirode, objasniti tezom o sociološkoj uslovljenosti frustrirane navijačke sirotinjske baze. Ali to je prevaziđeno englenizirano razmatranje sindroma siromašnih mančesterskih slojeva stanovništva koje svoju pojedinačnu i kolektivnu socijalizaciju traže kroz okupljanje oko klubova kao jedinog društvenog magneta iskrenosti u raljama kapitalizovanog liberalizma.
Ovdje, i u Beogradu i u Zagrebu, na sceni je frustracija raspadom koji je izvukao tlo ispod nogu mnogim generacijama u naponu snage što se na njihove potomke prenosi ubrzanom agresivističkom osmozom.
Samo naizgled, ovdje i u Beogradu, ginu navijači.
Ginu pripadnici drugih nacija.
Nije više bitno dokazati da je Sarajevo bolji igrač fudbala od tima iz Širokog. Treba dokazati da smo Mi bolji od Vas, kad već nismo to uspjeli u ratu.
Iako znam da nije izlaz u autizaciji, atomizaciji i izolaciji, ne odustajem od teze da divljacima ne treba organizovati utakmice i praviti igrališta za nacionalno, vjersko i geografsko divljanje i fašizaciju. Kad kažem: igrališta, mislim i na politička, ili na njih prije svega. Vještačka i prisilna integracija neće rasteretiti nikoga frustracija zbog gubitka države, SFRJ, i sistema odnosa, ne smatrajući da je svima žao te države i tih odnosa ali smatrajući da umjesto gubitka nije ponuđeno ništa kvalitetno i bezbjedno. To podsvijest svakog divljaka pod plaštom navijanja zna. On svoju nesigurnost zbog toga liječi agresijom. Ni kraljevska kobra ne ujeda zato što je agresivna nego zato što je nesigurna.
Uostalom, za evropski razvoj fudbala nije bitno ko je bolji, Zrinjski ili Velež. Sarajevo ili Široki.
Zato treba i odustati od tih utakmica.
Pokazalo se da smo džaba ratovali.
Ništa nismo naučili od taktičko-formacijskih tehnika i umijeća upotrebe žive sile i materijalno tehničkih sredstava na privremeno zauzetoj teritoriji.
Omanje grupe divljaka nadmudrile su cijelu armadu policijskih snaga, modernizovanih, reformisanih, obučenih i certificiranih (i to smo džaba radili) davanjem lažnih informacija da će rat početi u Mostaru a onda su oslabljene snage policije izgubile kontrolu i stradale u Širokom. Hitro pregrupisavanje, koje se učilo još u školama rezervnih oficira jna, zaboravljeno je, u skladu sa najboljom evropskom praksom garniranom političkim budalaštinama tipa: eto, opstruisan je, nekoliko puta Državni Zakon o Huliganstvu. Da nije, svo kamenje u Širokom bi bilo popisano u Centralnom Državnom Spisku za kamenice, cigle i kaldrmski granit i ništa se ne bi desilo.
Nažalost, ubijen je čovjek u bezrazložnom divljanju.
Moguće je sve, i nedavne događaje u Beogradu, i probleme BBB prirode, objasniti tezom o sociološkoj uslovljenosti frustrirane navijačke sirotinjske baze. Ali to je prevaziđeno englenizirano razmatranje sindroma siromašnih mančesterskih slojeva stanovništva koje svoju pojedinačnu i kolektivnu socijalizaciju traže kroz okupljanje oko klubova kao jedinog društvenog magneta iskrenosti u raljama kapitalizovanog liberalizma.
Ovdje, i u Beogradu i u Zagrebu, na sceni je frustracija raspadom koji je izvukao tlo ispod nogu mnogim generacijama u naponu snage što se na njihove potomke prenosi ubrzanom agresivističkom osmozom.
Samo naizgled, ovdje i u Beogradu, ginu navijači.
Ginu pripadnici drugih nacija.
Nije više bitno dokazati da je Sarajevo bolji igrač fudbala od tima iz Širokog. Treba dokazati da smo Mi bolji od Vas, kad već nismo to uspjeli u ratu.
Iako znam da nije izlaz u autizaciji, atomizaciji i izolaciji, ne odustajem od teze da divljacima ne treba organizovati utakmice i praviti igrališta za nacionalno, vjersko i geografsko divljanje i fašizaciju. Kad kažem: igrališta, mislim i na politička, ili na njih prije svega. Vještačka i prisilna integracija neće rasteretiti nikoga frustracija zbog gubitka države, SFRJ, i sistema odnosa, ne smatrajući da je svima žao te države i tih odnosa ali smatrajući da umjesto gubitka nije ponuđeno ništa kvalitetno i bezbjedno. To podsvijest svakog divljaka pod plaštom navijanja zna. On svoju nesigurnost zbog toga liječi agresijom. Ni kraljevska kobra ne ujeda zato što je agresivna nego zato što je nesigurna.
Uostalom, za evropski razvoj fudbala nije bitno ko je bolji, Zrinjski ili Velež. Sarajevo ili Široki.
Zato treba i odustati od tih utakmica.
