субота, 5. јануар 2013.
1907.
NACIONALNI PARK
ZA OPOZICIJU
NACIONALNI PARK
ZA OPOZICIJU
Trebalo bi opoziciju u Republici Srpskoj
smjestiti u Nacionalni Park. Ne zbog vrijednosti i dragocjenosti. Nego zbog
čoporativnosti. Što je rijetka osobina oganizovanih ljudskih kolektiviteta a i
političke artikulacije. Nacionalni Park je najbolji za zaštitu rijetkih živućih
vrsta.
Problem je što Nacionalni Park Kozara i
Nacionalni Park Sutjeska nisu primjereni. Na tim područjima su, barem nekada,
ljudi nekoliko vrijednosti stavili visoko iznad svog života.
Možda bi u obzir došlo Hutovo Blato. Ali to
je u drugoj državi. I to je samo Park Prirode.
Ovi se ponašaju potpuno neprirodno. I sve
vrijednosti su stavili daleko ispod svoje guzice.
Opozicija se sastoji od nekoliko
izvantjelesno formiranih stranaka i
jedne tuzemne, Esdeesa, te od nekoliko sitnih bolesnika, plaćenika,
strnovinara, portaldžija i polanala, koje veže samo eksterni vab i evidentno
odsustvo bilo kakve mogućnosti i sposobnosti da se nešto stvori ili smisli.
Te izvantjelesno formirane stranke su
Pedepe, Čedepe, Enespekrs. O ovim narednim, u nizu, besmisleno je.
Besmisleno je i o Esdeesu koji je takođe
postao neidentifikovani konglomeratorijum, nešto kao Kukanovićevi glasači, u
kojem se nalaze pridružene feudalne zvijezde Mićo i Obro, Esdepeovac Batalj, Bubalj,
kako li, Stari Kadar Šare, fra Bosić i jedan Ženski Četnik. Malo im guzica za
mnogo željnih stolica. Gadljivo im sa Esenesdeom, još gadljivije sa opozicijom
u Srpskoj. Za Esdees bi najbolje bilo formirati Distrikt. Dobrinja. Svejedno su
je oteli od Srpske.
E, takva Čoporzicija, kao podivljali psi i
pripitomljeni vukovi na golomrazici, odmah s početka godine, pošto su se
otrijeznili od lokalnih izbora, vidjevši da im to neće donijeti nikakvu Čizmu Glasova
Svetog Nikole, počela je kakofoniju prežvakanih i olinjalih medijskih udara, o
tome kako je Republika Srpska u Recesiji, Gdje su milijarde, Zašto Vrbas teče
nizbrdo, Zašto nas Predsjednik ne ujedinjuje...
E. To je zanimljivo pitanje. Ko će vas
ujediniti kad ste od zla oca i od gore matere. Predsjednik ujedinjuje Republiku
Srpsku a ne neartikulisane i dezorijentisane parapolitičke grupe.
Nedostatak bilo kakvog ekonomskog i
političkog programa ostaviće Opoziciju u sadašnjem statusu. Čak i ako ikad
pobijedi. Čoporativno. Jer, pojedinačno ne mogu ni u Foči. Ekonomski program
nemoguće je imati u današnje doba ekonomskih preslagivanja velikih ploča
zemljine kore. A pričati o tome da pada Bidipi u četvrtom kvartalu, nije
ekonomski program. Da li ste čitali da je Amerika zaposlila svo čudo u prošloj
godini ali stopa nezaposlenosti nije pala. Politički program takođe nije moguće
imati. Samostalnost Republike Srpske je već zauzet politički program. Svi drugi
ne mogu da idu ispod te ljestvice.
Najveći ekonomist Opozicije je Aleksa
Milojević. A najveća politička zvijezda je Podstanar na blogu Onostranog
Vaskovića, Dragan Čavić.
Besplatan savjet. Samo ovaj put. Morate se
razdvojiti, odijeliti. I pokušati da budete političke stranke u pluralnom
stranačkom sistemu. Što znači da prestanete da glumite Žrtve Režima. I da prestanete da priželjkujete da budete Otporzicija. Da Otpor za vas obavi posao. To zahtijeva
ideje i programe. Organizaciju. I Krv I Znoj. A ne Ladovinu u Podmuđu Ambasada,
Rafija, Dolarčića i nastranih portala.
четвртак, 3. јануар 2013.
1905.
ZA KOGA
TRAŽE SLOBODU
ZA KOGA
TRAŽE SLOBODU
Opšti su zahtjevi za Slobodom Medija. Umjesto
jedne table Dobrodošli u Republiku Srpsku moraću da postavim Kip Slobode
Medija.
Slobodu Medija traže i takvi dželati kao
što su Bosić, Čavić i Ivanić. Pardon, zajebao sam redoslijed. Čavić, Ivanić,
Bosić. Pored njih, određene zdrugove novinara naprosto je sramota da se oglase.
Pa iz tamnog prikrajka, kad je galama najveća, i oni zucnu. Slobodica Medija.
U tom cijelom procesorijumu novinari su
uhvaćeni u izvantjelesnoj oplodnji.
Oni još uvijek žive u socrealističkim kategorijama.
U samoupravnom socijalizmu. Kada su Drugovi proklamovali da je Novinarstvo slobodno,
nezavisno, pravovremeno, istinito. I šta, ono, još. Neuvredljivo za druge
narode. Mislim na Bratstvo Novi Travnik.
Oni, novinari, traže Slobodu Medija a ne
traže Slobodu Novinarstva. Novinarstvo, kako je poznato, ne postoji. Tražeći Slobodu
Medija, oni traže Slobodu Gazdama. Jer Gazda je Medij. Gazda je Informacija.
Gazda je istinit, pravovremen i nedodirljiv.
Da li i jedan novinar danas smije da prdne.
Dok se gazda ne napne. Sloboda za koju je Alija žrtovao mir a Veliki krojači
izmakazili Jugoslaviju, sveopšta je pojava i ima karakteristiku da se lijepi za
one koji je prvi prigrabe. Za Slobodine Profitere. Sloboda Medija ne znači i
slobodu svakog pojedinačnog novinara. Čak ni samo jednog.
Novinari su danas Crni Berači Bijelog
Pamuka u nekadašnjoj Americi. Tekstilni radnici iz doba Industrijske revolucije
u Engleskoj. Probušeni dolar iz doba Prvobitne akumulacije kapitala.
Sloboda Novinara je kad nešto smiješ da
napišeš. A ne kad tražiš. Niti kad dobiješ. Nadam se da ću jednom sjesti i
napisati knjigu koju nosim u glavi a koja će se zvati Deset komentara koji su
potresli SR BiH. I u kojoj će biti deset
priča za svaki od tih tekstuljaka. A svih deset su objavljeni na Totalitarnoj
Komunističkoj Neslobodnoj Mračnoj Centralnokomitetskoj Televiziji Sarajevo.
Ko smije na NATV, Natašinoj TV, da pomisli
ono što ne misli Nataša. Makar kad ona spava.
A o Slobodi Medija koju traže ČMB,
ambasadlije, ccipicpoveci i približno, ne vrijedi govoriti. Kao kad bi makroi
svaku veče od svojih kurvi zhtijevali nevinost.
Apsurd Slobode Medija i Novinarstva u tome
je što će Sloboda koja se dodijeli njihovim gazdama, za njih značiti Tamnicu. Što
veća Sloboda Medija to dublja Kula Sužanja.
A o pratećim apsurdima. Tek da ih nabrojim.
Čuvajte se onih koji traže vašu slobodu a vašim gazdama daju pare. Kad se
sažalite na sebe, vrijeme je da promijenite profesiju. Nekad je bilo podvig
dočekati trideset godina u Novinarstvu. Ja ga jebem ko danas dočeka trideset u
Slobodi. Kad osjetite da ste napisali slobodan tekst a očekujete da još samo
gazda to kaže, čestitamo, postali ste psihijatrijski slučaj.
I nešto posve lično i nepristojno. NKN
Slobodu kod NVK. A i šire.
среда, 2. јануар 2013.
1902.
DUG U DŽAKU,
DŽAKULA U MRAKU
DUG U DŽAKU,
DŽAKULA U MRAKU
Da
BiH nije država i da nema Državnu Vladu, pardoon g. Moon, jasno je iz
novogodišnjeg vapaja izvjesnog Džakule, predsjedavajćeg Ivanićeve Jednoporezne
Korporacije, koji se žali da je Džak UIO prazniji nego što bi trebao biti. Jer.
Zakon ne dozvoljava da se objave imena dužnika Pedevea. On se, jadničak, nada
da će članovi Upravnog Odbora te IJK dati saglasnost na član zakona koji
predviđa da se mogu objaviti imena dužnika.
Jebla
Mara zemlju u kojoj članovi Upravnog Odbora određuju koji Član će da se turi u
zakon.
Taj
Zakon O Neobjavljivanju na snazi je otako je osnovana IJK. UIO, mislim.
A za
to vrijeme nema šta nam nisu radili, od reforme policije do reforme Sejdića i
promjena Fincija. Sprdjan Blagovčlanin, kao simbol Nevladinog Ultrazvučnog
Spektra, ne bori se protiv zaštićenih Međeda Prljavog Kapitala. Neke Ambasade
ne prave ulice za proteste protiv onih koji ne plaćaju porez. Važno je da je Al
Kapone zbog poreza bio u zatvoru. Ostali nisu u Nacionalnom interesu.
BiH
tako glumi kvočku koja umjesto na zamecima leži na mućcima. Mada ona nije ni za
Jaja. Kad bolje promislim.
Moć
prljavog kapitala je, očito, jača i od Sprdjana i od Ambara. A svima ostalim
odgovara. I svako svakoga drži u šahtu.
Nije
ni čudo. Taj kapital vuče direktno porijeklo od nekoliko bliskih, vremenski,
predaka:
·
Stranih donacija u koje se
ubrajaju i terorističke
·
Šverca oružja
·
Plaćeničkih, od stranaca, kvota
i kontigenata (medijima i polpolitičarima)
·
Droge
·
Ratne pljačke
·
Grabljive privatizacije.
Ako
ikad razvesele Džakulu, biće transparetno ne ko je koliko dužan nego ko je
čiji.
1901.
POTOPNICI
I NASLAĐIVAČI
Vidim i prof Kecmanović postao Politički Analitičar.
Ta titula se Ovdje dodjeljuje samo onda kad nekog želiš da poniziš ili da ga
priplatiš da obavi prljavi posao.
Postao je Polanal u sarajevskim medijima
jer je prognozirao 2013. rizičnu za Republiku Srpsku. Čim skrše Srbiju u
pregovorima sa Kosovom, skočiće na vrat Republici Srpskoj po formuli OFT.
Otpor, Fejsbuk, Tviter. Prof misli da je prošlo zlatno doba prodaje Telekoma i
Rafinerije a sredstva su uložena u dugoročne kredite koji se sporo vraćaju. Prof
očito misli da je Republika Srpska trebala biti Mikrofin. Davati kratkoročne
kredite za veliku kamatnu pljačku. Da je to dobro Damir Miljević ne bi propao. A
da je dobro biti Polanal, Okolotrbušna Sesil bi bila na čelu KLA Holding. Uspešna
Žena, STJ.
Dobro. BiH je na takvom mjestu da joj ne
gine podjela. U rijetkim vjekovnim trenucima, kad je prelazila na drugu stranu,
to je bila najava krvi, zla i katastrofe. Bosna je, uglavnom, u istoriji,
služila kao sud za Vatanje Krvi. Prilikom dugog klanja. Onim Sulejmanima je
bilo stoput bolje da je nisu dirali, i prelazili na ovu stranu. Možda bi još imperija
stajala. Kao što nije bilo dobro suđeno ni Austrougarskoj, kad je poletjela za
BiH.
Oni koji danas Ovdje štrickaju makazama,
znaju to bolje nego što su znali Sulejmani i Bečki Carevi. Neće rizikovati. Da su
htjeli, u Dejtonu bi. Nu. Ako je princip princip, nijanse su nijanse. Uvijek je
moguće da jež skoči na ribaću četku ili da Balaševićev Pevac skoči na Patku,
mesto na Gusku. U tim mogućnostima Republika Srpska mora biti na oprezu svakog
božijeg političkog dana. Mora naći svoj vazduh za disanje. Ne gledati na
Kosovo. Čak ni na Srbiju. Mora se okrenuti narodu i jasno reći šta je na
stvari. Politička scena se mora deratizovati. Treba se na razne demokratske
načine riješiti instrumentarijuma stranaca i sarajevske multietničnosti. Mora se
politička scena opskrbiti standardima dugoročnog političkog djelovanja koji će
važiti i kad je neka stranka opozicija i kad je pozicija. Mora se jasno reći
javnosti da kratkoročne pozorišne scene sa prelaskom na drugu vjeru znače
dugoročnu propast i cijenu koju će plaćati stoljeća i generacije. Dabome. Najveći
dio budala teško može da shvati ulogu svoje gluposti u protoku vremena. Mnogi bi
za smotuljak bodljikave žice kojeg mu stranci, usranci i sarajci tušnu u dupe,
prodali i majku, i vjeru, i ćaću u grobu.
Šta se, dakle, može očekivati u ovoj
Nesretnoj Trinaestoj.
·
Insistiraće se na sve brojnijim
Picajzlastrit predstavama. Ali isključivo u Republici Srpskoj. U Federaciji
samo ako bude uhapšen General Jovanča. Stritovi su dobra iluzija da je vlast
totalitarna i režimska a da su birači, poreski obaveznici i građani,
nezadovoljni i pred samom smrću. Kad bi se, kakogod, svi Srbi mogli pretvoriti
u te ulične kategorije, bilo bi najbolje. U tom smislu je velika greška što je
ATV prvog januara u Centralističkom Dnevniku pustila izjave dvoje neopreznih gledalaca
koji su rekli da je 2012. bila dobra godina. I dobra su iluzija da Sitne
Ambasadlije u Saraju nešto rade. Pošto je i Ranka Mišić stala pred masu
protestnih kišobrana, treba očekivati i druge vođe. DP Čavić. I članovi
udruženja ekonomista CMAG. Ceca, Mladen, Aleksa, Govedarica. Slabost ove
strategije jeste u tome što za politički prevrat treba i sila. A nju je teško
naći, teško dobiti i rizično upotrijebiti.
·
Ujedinjavaće se mediji. U Republici
Srpskoj. I javni i objavni. I oni srednjeg roda. U tu svrhu se neki gostovali
kod nekih a neki se udružuju kako bi zavladali nekim koji još nisu
ukolijenčeni. Dograđivaće se Trojna Porodica. Kao Sagrada Familija. 2014. svi će
biti Protiv. Ni sada najveći dio tih medija nije baš za stolom Posljednje
Večere. Za stolom je samo Juda.
·
Radiće se na integrisanju opozicije. Kao dijelu
tih opštih priprema za Sretnu 14. U tu svrhu vodiće se borba na dva fronta. U Republici
Srpskoj će se okupljati Aladže Krsmani i nastojaće se ojačati neki faktori čija
je centrala jaka u Srbiji. U Sarajevu će se rahatlokum nuditi Esdeesovim
kadrovima kako bi postali kooperativni i mekani. Što pripremljeniji za saradnju
sa Sarajevom. Stoga, kad sa Ljubinog Groba čujete da Republika Srpska više nije
u opasnosti, znajte da je lokum bio slađi nego obično.
·
Maksimalno će se koristiti kriza i svi
njeni odbljesci Ovdje. Vlada će time biti zaokupljena i neće moći da rješava
stvari sistemski, na stvaranju uslova za održanje postojećih i otvaranje novih
radnih mjesta. U malom privatnom sektoru prije svega. Cilj će biti da se Vlada
vrti u krugu Šume, Željeznice, Štrajk.
·
Političko rukovodstvo će se nastojati
okupirati raznim neproduktivnim projektima kao što je Sejdić Finci i drugi
Cinci Linci. Pet Plus Dva. Nato i Ja. Uopšte, Republika Srpska će se nastojati
zavlačiti na sve moguće način kako bi gubila dah, frekventnost i djelotvornost.
Zanimljivo djeluje detalj iz izjave Zlatka Lagumdžije. Kaže Poslao sam Briselu
sporazum sa SNSD-om na pregled. Još ništa ne javljaju. Pošto Zlatagan nije
naivan, on nekoga zajebava. Suština je i bila u dogovoru domaćih političkih
faktora. Čemu sada čekati Brisel. Tu istu taktiku provodi i sa Hadezeovima. U Federaciji.
·
Forsiraće se priča o Kriminalizaciji. Ne čekajući
Miškovića Ovdje. Ali presija o kriminalizaciji čini dva važna efekta i bez
nekog stvarnog velikog uhapšenika. Prvi efekt su demonstrirali dvojac Čekrk –
Ljupkojević. Kad svi kradu i otimaju, takva je iluzija stvorena, možemo i mi. Masovnije
takvo ponašanje sitnih tipova u vlastničkom i administrativnom sektoru razara
sistem. Drugi efekt je uticaj na ravnodušnost birača. Umjesto opredjeljenja za
opoziciju ili poziciju, za jedan ili drugi koncept, oni izlaze na birališta sa
osnovnom primisli da su Svi Isti. To povećava eksternu manipulativnost biračkim
kontigentima.
·
Razaranje Esenesdea. Ta bitka će se voditi
u dva pravca. Stvaranje uslova za rascjep. Na dvoje, na troje. I Borisacija. Neki
lokalni Dileri Esenesdea, mada oni kažu Lideri, omogućili su plodno tlo,
izgubivši gotove načelničke pozicije, i za jednu i za drugu opciju.
Biće još pite na repertoaru. Ljubitelji Ulice
imaju još mnogo ideja. Ko Kardelj. JIO. I imaju i više od onih deset miliona
dolara.
Generalni lijek protiv svih tih procesa i
planova jeste u držanju za Dejton, što uključuje mukotrpan povratak izvornom
Ustavu Dejtona i neprihvatanju legalizacije Usranih Promjena niti nove algebre
u stilu 5+2, Uzdanju Use i usvajanju, ne
Platforme, ne Memoranduma, već Nacionalnih Konstanti za djelatnost političkih
stranaka. Ali. O tome drugom prilikom.
понедељак, 31. децембар 2012.
1900.
PUCAJ U MENE,
NE PUCAJ MI
U MULTIETNIČNOST
PUCAJ U MENE,
NE PUCAJ MI
U MULTIETNIČNOST
U Sarajevu još brani Valter. Sarajevo je
has socrealističko.
Kod srpske crkve u Reljevu, jednom od
istorijskih kvartova Sarajeva, u službenom automobilu, predzoru, ubijen
policajac na dužnosti. On je čuvao Crkvu.
Ajnštajnova Teorija Relativiteta, inače,
kaže da je energija čuvanja crkava obrnuto proporcionalna prisutnosti vjernika
oko crkava. A Toman bi reko Jebo Sto Crkava bez Jednog Čojeka.
Ali Sarajevski Socrealizam je po hitnoj
službi saopštio Ubistvo policajca je napad na multietničnost.
U Saraju, a i inače, u cijeloj BiH, toliko
je multietničnosti da banditi nemaju na šta drugo ni napasti.
Oglasio se i Brat Srbin Pudarić. Užasnut i
Zgranut.
Nema ko drugi da se oglasi. Desnica zauzet
ljevicom. A ako bi se oglasio General Jovan, moglo bi asocirati na državni
udar.
Uglavnom, uz pokoj duši nedužnom policajcu,
ako je dao glavu zbog požarstva pred crkvom, jadna je zemlja u čijem glavnom,
gradu policija čuva srpske crkve. A svatova više nema.
A i crkva je mala pa nema smisla pretvarati
je u džamiju.
недеља, 30. децембар 2012.
1899.
I SREBRENICA
I OLUJA
I SREBRENICA
I OLUJA
Neverovatno je kako Srbija samu sebe ume da
dovede u bezizlaznu poziciju Dva I. I Jugoslavija i Kralj. I Tito i Ranković. I
Srbija i Pokrajine. I Srbi i Milošević. I Hag i Srbija. I Brisel i Kosovo.
Sada je Toma Nikolić, nesvesno, sugerisao
nova ukopna Dva I. I Srebrenica i Oluja. Tom Nik kaže da Hrvatska slavi Oluju a
Srbija plače zbog Srebrenice. Jedna i po Srbija, cela Druga i pola Prve,
čipkasti deo, upregle se da Srbiji na noge, ruke i vrat natovare okove Srebrenice
kao simbola Beskonačnog Srpskog Zločinstva. Nije dovoljno da Srbija plače zbog
Srebrenice. Skupštinske rezolucije i izvinjenja nisu po meri. Ne bi pomoglo ni
kada bi se cela Srbija obesila u Srebrenici.
Svet je takav.
Hrvatska je dobila dozvolu za Oluju, da
protera Srbe, to što je to bilo i uz obilatu srpsku pomoć i sadejstvo, nije
krivica Hrvatske, i zato je nagrađena laganim ulaskom kroz sva euvrata, kao
baletani što prolaze kroz bečke dvore plešući za vreme novogodišnjeg koncerta
bečke filharmonije.
Srbija nema nikakve veze sa Srebrenicom. Sve
belosvetske službe imaju stoput više veze od Srbije. Ali. Samo za Srbiju, i
Srbe, pripremljeni su panjevi. Čeka joj se glava.
Svet se neće promeniti. Srbija može da se
promeni.
Nije dobro da Nikolić kaže Doći ću u Zagreb
i Sarajevo čim me pozovu.
Srbija mora da učini sve da Zagreb i
Sarajevo jedno dulje vreme čuče pred vratima i mašu repovima. Beograd je
Beograd. A Zagreb i Sarajevo to neće nikad biti. Dogodiće se još Srebrenica i
Oluja a Svet se neće promeniti.
Neophodno je da se promeni Srbija.
Ona prema Zagrebu, Sarajevu, Prištini,
treba da pokaže Hladnu Okrutnost. Umesto da svaki beogradski šupak otvara
tržište Srbije i Beograda Zagrebu i Ljubljani. Dok četnička firma u Zagrebu i
Ljubljani, u Sarajevu naročito, ne može da prodaje ni tajno češkanje vlastitih
mudanaca.
Ko je Bakir Izetbegović da bi Nikolić javno
cupkako čekajući da ga taj marginalac, i u sarajskim razmerima, pozove u
međudržavničku posetu.
Ne znam ko je tako dobro i temeljno
isprepadao Srbiju ali znam da se Srbija toga mora osloboditi.
Hladna Okrutnost ne znači rat. Znači samo
brigu za sebe i svoje interese.
Čemu pregovarati sa Kosovom. Niko na tome
ne insistira zbog Srbije i Srba sa Severa. Insistira radi Kosovske Države. Ovim
sluganskim razgovorima Srbija pokazuje da je Kosovo Država a da Srbija nije
Država. Pregovori sa Kosovom su i namerno gurnuti u krilo Brisela da bi se
Srbija zavarala. Bitan joj je Brisel. Oprosti mi Ketrin. Ali ako ti je Beograd
fin, dođi malo bliže i klekni. Ili reci da se EU neće širiti u interesnu sferu
Turske. Kao što kaže General Merkel.
Srbija mora da prestane i da pominje svoje
vodeničarsko kamenje oko vrata. Oluju. Srebrenicu. Kosovo. To i jeste Sveta Trojna
Zamka za ceo jedan vek Srbije.
Dvadeset godina vrtnje u tom krugu dovelo
je Srbiju do Vučića. Da ne pominjem šta je pre njega bilo. Vučić je stanje
svesti Srbije. Jeza je velika ako razmišljam šta će biti do kraja veka.