ILUZIJA SARAJ
Saraj se veoma vješto nosi sa svojim iluzijama. Čak ih i vješto produkuje. I živi u njima, evo, već dvadeset godina. Od ubistva Srpskog Svata na Baščaršiji koje je bilo prva koperfildovska iluzija da je to ubistvo simbolično istrebljenje Svih Srba iz Naše Zemlje Patriotizma i Juke Prazine. Preko nerazjašnjenih Markala koje je fantastična ilzija o Srbima Divljacima koji ubijaju mirnu sirotinju koja kupuje vezicu mrkve i dva krompira. Do fantazmagorične iluzije da je Povratnik Zlatko ministar koji će Prazninu, BiH, izvesti u bijeli svijet.
Danas Nova Iluzija. U Saraj je došla Švabica 21. vijeka, Džemila Džoli. Izlupetala se o ratu ko niko. Potreban je superkompjuter da razazna ko je kriv, da li Beograd, da li Srbi, da li Međunarodna zajednica. Da li je jela sendvič, gdje je piškila, da li je stvarno malo plakala kao i sve žene, kurve a svetice.
Džemila na Crvenom Tepihu, dok se oko nje sve urušava, tu, u istom kompleksu. Padaju krovovi dvorana u centru grada, kao u nekom dalekom divljem Džudžistanu. Padaju krovovi Skenderije koje ni divlji Srbi u lažno opkoljenom Sarajevu, sa svojih brda, nisu uspjeli srušiti ispaljujući sedam miliona i osamstopedesetšest hiljada granata na Grad Šehid.
Iluzija Džemile Džoli dolazi kao glet masa na rupe u tkivu Naše Države. Na Rupu Dobrovoljačka. Na Rupu Zakon o stavljanju van snage zakona o sudu i tužilaštvu BiH. Na Rupu Budžet. Sve je Ol rajt. Mada bi bilo bolje da je Ol brajt. Svijet se vratio u Saraj. Dok sirotinja balijska propada po provincijalnoj Federaciji. Ali neću da to dokazujem i da upadam u njihovu grešku permanentne priče o propasti Šumske. Neka saznaju sami.
Iluzija Džemile Džoli nije nikome potrebna u BiH. Ni samom Saraju. Ni Bošnjačkoj Nepostojećoj Ratnoj Pobjedi. Ni napaćenom muslimanskom narodu. Potrebna je samo uskom krugu iluzionista koje ovih dana Fahro BeBe trijezni ko rasolom.
Mislim da Džoli ubire grijeh. Još jednom podsjeća Dželate Saraja da tu, u Republici Srpskoj, žive Srbi, mimo Naše Države.
Gdje će joj duša kurvanjska.
Saraj se veoma vješto nosi sa svojim iluzijama. Čak ih i vješto produkuje. I živi u njima, evo, već dvadeset godina. Od ubistva Srpskog Svata na Baščaršiji koje je bilo prva koperfildovska iluzija da je to ubistvo simbolično istrebljenje Svih Srba iz Naše Zemlje Patriotizma i Juke Prazine. Preko nerazjašnjenih Markala koje je fantastična ilzija o Srbima Divljacima koji ubijaju mirnu sirotinju koja kupuje vezicu mrkve i dva krompira. Do fantazmagorične iluzije da je Povratnik Zlatko ministar koji će Prazninu, BiH, izvesti u bijeli svijet.
Danas Nova Iluzija. U Saraj je došla Švabica 21. vijeka, Džemila Džoli. Izlupetala se o ratu ko niko. Potreban je superkompjuter da razazna ko je kriv, da li Beograd, da li Srbi, da li Međunarodna zajednica. Da li je jela sendvič, gdje je piškila, da li je stvarno malo plakala kao i sve žene, kurve a svetice.
Džemila na Crvenom Tepihu, dok se oko nje sve urušava, tu, u istom kompleksu. Padaju krovovi dvorana u centru grada, kao u nekom dalekom divljem Džudžistanu. Padaju krovovi Skenderije koje ni divlji Srbi u lažno opkoljenom Sarajevu, sa svojih brda, nisu uspjeli srušiti ispaljujući sedam miliona i osamstopedesetšest hiljada granata na Grad Šehid.
Iluzija Džemile Džoli dolazi kao glet masa na rupe u tkivu Naše Države. Na Rupu Dobrovoljačka. Na Rupu Zakon o stavljanju van snage zakona o sudu i tužilaštvu BiH. Na Rupu Budžet. Sve je Ol rajt. Mada bi bilo bolje da je Ol brajt. Svijet se vratio u Saraj. Dok sirotinja balijska propada po provincijalnoj Federaciji. Ali neću da to dokazujem i da upadam u njihovu grešku permanentne priče o propasti Šumske. Neka saznaju sami.
Iluzija Džemile Džoli nije nikome potrebna u BiH. Ni samom Saraju. Ni Bošnjačkoj Nepostojećoj Ratnoj Pobjedi. Ni napaćenom muslimanskom narodu. Potrebna je samo uskom krugu iluzionista koje ovih dana Fahro BeBe trijezni ko rasolom.
Mislim da Džoli ubire grijeh. Još jednom podsjeća Dželate Saraja da tu, u Republici Srpskoj, žive Srbi, mimo Naše Države.
Gdje će joj duša kurvanjska.
