BAKIR NA FROJDOVSKOM OTOMANU
Kad se sjetim Neželjka Komšića, dođe mi da zajaučem iza glasa. Nebojša Radmanović ima Veliku Srpsku iza sebe, pa, još izasebije, ima Veliku Srbiju by Garaschanin. Bakir Izet Beg, drugi bošnjački član P, inače sin legendranog, kako ga prozva neko bossportalče, Vođe Kim Il Alije, ima iza sebe pet vijekova Velike Turske, ima tokom cijelog mandata Malu Tursku. I ima tog Legendarnog Babu.
A Komšić, siroče, nema nikog. To što ima Zlatagana, to je za saučešće.
Bakir Izet Beg otišao u Tursku, u pratnji ministra bezbednosnih dela, Sadika Ahmetovića, Poskokovci, ko biva eror, kažu u rodnu posjetu, i odmah po slijetanju na Tlo, izjavio kako Redžep Tajip Erdogan ne pripada samo Turcima. On je naša zajednička vrijednost, rekao je Bakir.
Sad, zamislimo situaciju da Željko Komšić ode u Hrvatsku Hercegovinu i kaže Jurišić ne pripada samo Hrvatima, on je naša zajednička vrijednost. Ili da ode kod Josipovića, u Beli Agram Grad, gluho bilo. I da to kaže. Za Ivu.
Cijeli bi se svijet digao na noge, a Andjelina Džoli na dupe, i rekao u horu To je Velikohrvatska agresija na Našu Zemlju. Tadić je već izvršio agresiju na Našu Državu jer je u Banjaluci bio na dvadesetom rođendanu Republike Srpske.
No, bez obzira što je Komšić sirotan, Bakir je opasan i to je glavna tema.
Ta Bošnjačka Ankarofilija, virusna komplikacija Otomanske Stabilnosti, a u stvari sarajska provincijalna inscenacija izjava turskih zvaničnika o tome kako je njihova pobjeda na izborima, pobjeda i za Sarajevo i slično, kao pokušaj da im se oduži za Velikobratski Novovjeki Otomanluk, dobila je razmjere ne samo dobrovoljnog potčinjavanja Turskoj nego i otvorenog korištenja Naše Države kao basamaka za Novu Najezdu na Evropu.
Strateški cerebralijum Sarajevskog Političkog Kruga u posljednjih nekoliko godina se drži Turske kao glavne alatke za instaliranje Islamske Republike Bosne. Nekad su to bili pokušaji sa Arabijom i sa Malezijom. Ali, Turska, sa svojom mimikrijskom politikom Nula Problema sa susjedima, pokazala se kao najefikasniji igrač. Naročito zato što beogradski i zagrebački lideri pokazuju spremnost da igraju Gluvo Trojno Ankarsko i na Balkanu i u Turskoj.
Turska je višestruko pogodan partner-okupator Sarajevskom Političkom Krugu. To je dragoprihvatljivi Okupator koji nosi sa sobom i vjeru, i silu, i pare. A može da posluži i kao Surogat Majka Nacija i psihološkopolitički antidepresiv u pogledu kompleksa Velike Srbije i Eucroatie.
Stoga Bakir u Ankari onako prostonaravski, kao i babo mu, divani o Našoj Zajedničkoj Vrijednosti.
Bakir, da li samo on, otišao je, u stvari, na frojdovski otoman u jezgro Neootomanizma.
Brine me i odlazak Sadikov. Da neće potpisati protokol o formiranju zajedničke Sarajevsko-Turske Gorske Službe Spašavanja. Za početak, barem, ispod srušenih krovova.
Kad se sjetim Neželjka Komšića, dođe mi da zajaučem iza glasa. Nebojša Radmanović ima Veliku Srpsku iza sebe, pa, još izasebije, ima Veliku Srbiju by Garaschanin. Bakir Izet Beg, drugi bošnjački član P, inače sin legendranog, kako ga prozva neko bossportalče, Vođe Kim Il Alije, ima iza sebe pet vijekova Velike Turske, ima tokom cijelog mandata Malu Tursku. I ima tog Legendarnog Babu.
A Komšić, siroče, nema nikog. To što ima Zlatagana, to je za saučešće.
Bakir Izet Beg otišao u Tursku, u pratnji ministra bezbednosnih dela, Sadika Ahmetovića, Poskokovci, ko biva eror, kažu u rodnu posjetu, i odmah po slijetanju na Tlo, izjavio kako Redžep Tajip Erdogan ne pripada samo Turcima. On je naša zajednička vrijednost, rekao je Bakir.
Sad, zamislimo situaciju da Željko Komšić ode u Hrvatsku Hercegovinu i kaže Jurišić ne pripada samo Hrvatima, on je naša zajednička vrijednost. Ili da ode kod Josipovića, u Beli Agram Grad, gluho bilo. I da to kaže. Za Ivu.
Cijeli bi se svijet digao na noge, a Andjelina Džoli na dupe, i rekao u horu To je Velikohrvatska agresija na Našu Zemlju. Tadić je već izvršio agresiju na Našu Državu jer je u Banjaluci bio na dvadesetom rođendanu Republike Srpske.
No, bez obzira što je Komšić sirotan, Bakir je opasan i to je glavna tema.
Ta Bošnjačka Ankarofilija, virusna komplikacija Otomanske Stabilnosti, a u stvari sarajska provincijalna inscenacija izjava turskih zvaničnika o tome kako je njihova pobjeda na izborima, pobjeda i za Sarajevo i slično, kao pokušaj da im se oduži za Velikobratski Novovjeki Otomanluk, dobila je razmjere ne samo dobrovoljnog potčinjavanja Turskoj nego i otvorenog korištenja Naše Države kao basamaka za Novu Najezdu na Evropu.
Strateški cerebralijum Sarajevskog Političkog Kruga u posljednjih nekoliko godina se drži Turske kao glavne alatke za instaliranje Islamske Republike Bosne. Nekad su to bili pokušaji sa Arabijom i sa Malezijom. Ali, Turska, sa svojom mimikrijskom politikom Nula Problema sa susjedima, pokazala se kao najefikasniji igrač. Naročito zato što beogradski i zagrebački lideri pokazuju spremnost da igraju Gluvo Trojno Ankarsko i na Balkanu i u Turskoj.
Turska je višestruko pogodan partner-okupator Sarajevskom Političkom Krugu. To je dragoprihvatljivi Okupator koji nosi sa sobom i vjeru, i silu, i pare. A može da posluži i kao Surogat Majka Nacija i psihološkopolitički antidepresiv u pogledu kompleksa Velike Srbije i Eucroatie.
Stoga Bakir u Ankari onako prostonaravski, kao i babo mu, divani o Našoj Zajedničkoj Vrijednosti.
Bakir, da li samo on, otišao je, u stvari, na frojdovski otoman u jezgro Neootomanizma.
Brine me i odlazak Sadikov. Da neće potpisati protokol o formiranju zajedničke Sarajevsko-Turske Gorske Službe Spašavanja. Za početak, barem, ispod srušenih krovova.
