IGRA JE KRHKA STVAR

Dabome da ne mogu da podnesem da je Nakupovana Ekipa Real pobijedila Dušu Katalonije.

Ali, gledajući razne isječke sa interneta, vidim da je stagnirajuća igra Reala imala mnogo više uspjeha od avangardne igre Barselone. Avangardne, jer će doći vrijeme kada će Igra morati da odgovori na zahtjeve sve više učesnika. A paunovi tipa Ronaldo ne rađaju sve svake decenije. Igra koju praktikuje Barselona dostupna je svima. Primanje i predaja lopte se podrazumijevaju. Nakupovani tim Reala nije moguće uvijek sastaviti. I to se može dogoditi samo jednom klubu. Jer, igrači Reala su ukupno skuplji od Barsinih i pojedinačno bolji, kvalitetniji. To što ih Real ne zna iskoristiti takve, za napredak Igre, to je druga priča.

Igra Reala je stagnirajuća. Ako izuzmem onaj gol iz otpatka, i još iz ofsajda, mada je postalo nemoguće razmatrati sudijske greške jer im se ništa ne može, ovakav gol u ovakvoj utakmici je važniji za prednost i prevagu nego deset na pet drugih utakmica, Real je svoj jedini pravi gol dao iz kontre i brzine. Kao što su nekada radili Poljaci Šarmah i Lato. Zato je igra Reala stagnirajuća.

A ta pobjeda je porazna za Igru. Ne toliko za Barselonu. Niko ne može beskonačno pobjeđivati i uvijek biti raspoložen za Igru.

Pobjeda Barselone je u skoro četiri stotine pasova u prvom poluvremenu. Najmanje triput više nego što ih je imao Real.

Na Barselonu je veliki psihološki učinak proizveo kurvanjski poraz od Čelzija. Igrači Barselone, cijela ekipa, igraju sezonu sa maksimalnom koncentracijom. To svakog pojedinca, i ekipu, dovodi do ivice provalije u koju se lako upada a teško izvlači. Teško je podnijeti poraz u utakmici u kojoj je pokazana vrhunska igra i vladanje prostorom a onda iz jednog jedinog kontranapada, primljen i konačan gol.

Mada je Mesi i u toj londonskoj utakmici pokazivao, kao i utakmicu prije, znake neke brige i neraspoloženja.

Barselona je i na početku i na kraju sezone imala nesretna razdoblja. Na početku, Mesi se nije odmah uklopio jer je išao da igra za reprezentaciju. Na kraju, iz brojnih čistih šansi nisu postignuti golovi. To je razdoblje nesreće jer ne može sreća uvijek da prati nekoga.

Taj londonski ponižavajući poraz donio je grešljivost. Pujol je morao izbaciti onu loptu bilo kuda, nije sramota. A onaj Barsin igrač, nisam registrovsao koje to bio, nije smio dozvoliti da ga Ronaldo pretrči kao mlinski kamen. Ni Valdez nije trebao trčati u susret Ronaldu da skrati uglove. To se ne radi kad ovaj ima igrača uzase. Da je ostao na golu Ronaldo ne bi mogao ništa učiniti iz tolike kosine.

Može se lako dogoditi da Barselona izgubi i u utorak od Čelzija. A ako ga, pak, pregazi, Real će izgubiti finale lieg prvaka, ako do njega stigne.

• ali, kad sam vidio snimak, situacija nije onako kako realovi španski mediji javljaju, Barselona je pokorena, već obrnuta. Barselona je igrala svoju igru. Nesretni promašaji su unijeli još grča na licima ali Real je poražen. najbolji timovi na planeti ne mogu igrati bunker. Moraju igrati tako da lopta bude njihov dvanaesti igrač.

DEJTONSKI SPORAZUM
KRV JE SRPSKOG
I HRVATSKOG KURBANA
NA ZIDOVIMA POLUZAPOČETE
NEREALNE NASTAMBE
MUSLIMANSKE BOSNE

Dževad Karahasan, veliki bosanski i pokrajinskohercegovački pisac govorio je, dvostranično, za Avaz. Mada ga je Avaz naslovio kao Velikog Bosanskohercegovačkog Pisca.

Pisac ko pisac. Zanimljiva neobavezna proseravanja o svemu. Dok mu nije postavljeno prapočetno pitanje Propada nam sedam kapitalnih insitucija. Sedam Bosaasnkih Čuda. Sedam Stubova Bosne. Za svaki milenijum po jedan. Mislim, Institucija.

Onda je Karahasan rekao da je u BiH na vlasti Dejtonski sporazum koji je kulturna, civilizacijska i politička sramota. Rekao je doslovno Jedna rasistička svinjarija koja je nagradila rat i agresiju, kaznila kulturu i život. Dejtonski sporazum, karahasaniše Dževad, poriče čovjeka a umjesto njega u politički život uvodi nacije. Nijednu javnu funkciju ne možeš dobiti po osnovu sposobnosti nego po osnovu pripadnosti naciji.

Dobro, pisci mogu da se proseravaju o politici a ne moraju o njoj da znaju ništa. Tako je i Petar Kočić radio pa tamničio u Crnoj kući u Banjaluci. Karahasan je u prednosti. U Saraju ni kriminalci ne tamniče pa neće ni on za Proseravanja.

Dejtonski sporazum je, moj Kara Hasane, nagrada za Bosnu, za BiH, ako ti je milije, za muslimane, odnosno za njihovo političko i vjersko vođstvo koje je za BiH žrtvovalo mir. Za BiH, to se samo tako kaže. Za Islamsku Deklaraciju Alije Izetbegovića.

Dejtonski sporazum je Kazna za Srbe i Hrvate. Mada su i Hrvati imali udjela u suučesništvu u velikom projektu žrtvovanja Mira.

Bosna i Hercegovina je Kazna za Srbe i Hrvate.

Dejtonski sporazum je sasušena krv zaklanog srpskog i hrvatskog kurbana, osim onih koji su se poubijali u saobraćajnim nesrećama, na započetim a nemogućim zidinama Bosne Patriotske Lijepe Gizdave Deklaracijske.

Dejtonski sporazum je, Karamoj Hasane, Velika Nagrada Baščaršije.

On je spomenik Neuspjeloj Misiji Stvaranja Muslimanske Države u Evropi. Nemoguće, jer Državu ne može imati neko ko još nije nacija. A muslimani su u Žrtvu Mira krenuli dok još nisu postali Bošnjaci.

Dejtonski sporazum je spomenik neuspjelom dokrajčivanju Srba na prostorima Bivše Jugoslavije. Jer, Republika Srpska, i Srbi Ovdje, jedina su organizovana nacionalna srpska grupacija koja je opstala na svojoj zemlji i u svom jeziku. Sve drugo, srpsko, sjebano je i razjebano. I srpskom krivicom, dabome.

A sposobnost za javne funkcije. Kara Moj, izbori nisu Mensa. Nisu Eureka u Briselu. Nisu takmičenje mladih matematičara. Izbori se organizuju da pobijede Pripadnici. Stranke ili Nacije, svejedno. Ako hoćeš da budeš Građanin, nastani se u Građi.

A ovi tvoji, Kara Moj, hoće cijelu Bosnu za sebe. I Pokrajinu Hercegovinu. Ali neće na osnovu sposobnosti. Već po osnovu Nacije.

Kako pisac objašnjava ovaj Salto Nacionale. A.

AGRESORI SE
POUBIJALI AUTIMA

Ratna protežiranja, i spašavanja, muslimanskog političkog i vojnog kontigenta trajno su ostavila trag na današnje bošnjačke javnosnike, patriote i zaslužne šehide. Naročito na one iz ove posljednje kategorije, tipa Divjak – Ganić.
Suštinu Socijalističkog Federativnog Razjeba Jugoslavije otkrio je Tornvald Stoltenberg. Ako želite biti u potpunosti prihvaćeni, odnosno da izbjegnete kritike, trebalo je biti protiv Srba, podržavati Bošnjake i gledati kroz prste Hrvatima.
Dabome da smo znali kako stvari stoje ali je lijepo to čuti od jednog Međunarodnog Zajedničara.
Da je ta intoksikacija ostavila traga vidljivo je i u ponašanju Zlatagana prema Hrvatima u Federaciji. On misli da ga Međunarodna Zajednica, i Bošnjake, i danas podržava. Može se samo zamisliti šta bi radio Srbima da ga se pusti sa onog lanca za šumske tegljače.
Stvar sa glavušom Ejupa Ganića, mnogo je teža od intoksikacije.
On je nekom kanadskom radiju izjavio da je više Srba stradalo u saobraćajnim nesrećama nego od metaka bošnjačkih vojnika.
Iz čega se može zaključiti da su Bošnjački Vojnici, takorekuć Rasema Special Army, imali samo praćke. Ali i tu su imali problema jer su gume za praćke vadili iz gaća i dimija pa su onda bili onemogućeni da se praćkaju jer su jednom rukom morali držati gaće. Kao i to da su Srbi, Agresori, Četnici i Genocidaši, listom u Agresiju išli automobilima pa su, u toj žurbi, pravili sudare i ginuli ko snoplje. A kad im je nestajalo goriva onda su išli u humanitarne logore tipa Silos gdje su se podrgavali samokažnjavanju što se nisu sjetili ponijeti jedan kanister rezerve.
Ganić to najbolje zna. Srbi su mu naočigled imali toliko saobraćajnih problema u Dobrovoljačkoj.
Dakle. Ovo što je izjavio, a i sve ono što misli, Ganić, prevazilazi granice mržnje. Humanitarna etika civilizacije nema metra i mjere za takav animalni stav. Pravosuđe, evropsko, ne sarajevsko, nema pravde i kazne za takav decivilizacijski suicid.
Neko srpsko udruženje bi trebalo podnijeti prijavu protiv Ganića za izražavanje ultranacionalističke mržnje, ovdje u Republici Srpskoj. Onda treba podići optužnicu i raspisati potjernicu.
Ako ikad nogom stane na srpsku zemlju, treba ga uhapsiti kao pseto. Pa ga stavaiti u auto, na mjesto suvozača. Takvi najaprije ginu u saobraćajnim nesrećama

SIJEKOVAC U MAKEDONIJI
Dali je došlo vrijeme da malo zaratujemo u Makedoniji. A. Šiptari još nisu dobili sve što im je namijenjeno. Sa stabilnom Vojnom Bazom Kosovo, ta stara šiptarska riječ, postali su generator najveće latentne nestabilnosti na Balkanu. Imaju potencijal da čitav ovaj vijek prave političke i teritorijalne vratolomije. A još se Albanija nije uključila ni u predsoblje.
Oko Kosova je Jug Srbije, Makedonija, Crna Gora. Sve teritorije sa izjesnom, ili katastrofalnom, količinom Albanaca.
Sada je u Makedoniji izvršeno brutalno profesionalno ubisto nad petoricom mladića. Nema indicija da se radi o nekom meksikanskom sindromu obračuna bandi ili slično.
Makedonsko stanovništvo smatra da su to uradili Albanci i što se duže bude bez rezultata istrage, stanje će biti sve gore i opasnije.
U ovom trenutku, ovo je tipično ubistvo Srpskog svata na Baščaršiji. Ili Pokolj baba i djedova u Sijekovcu. Potrebno je isprovocirati makedonsko stanovništvo kako bi Albanci ispali slobodari, patriote i žrtve. Kao onomad Alija i Bratija u BiH.
Jasno je da je Makedonija najnezavršenija ruina Bivše Jugoslavije. Mala joj je sreća što je Grčka malo zgrčnuta ali ima vremena da pokaže svoje aspiracije. To će da pokazuva i Mlađano Bugarče. Šiptari će vjerovatno izaći sa deklaracijom da Makedonci odu iz njihove zemlje. Jug Srbije može da seksuališe Srbiju još dugo ali nema potencijal da učini velike teritorijalizacije kao što to imaju Šiptari u Makedoniji.
Uglavnom, moja geopolitička teza i dalje je neoboriva. U BiH će se završiti raspad Jugoslavije. Može da ga usporava samo nerješavanje makedonskog krvavog grotla.
To neće ići tako lako. Jer Evropa ne zna šta će sa BiH a za Makedoniju još nije ni čula. To daje vremena krolocima i krvonošama da steknu prednost građanskog rata kao što su ga stekli u Hrvatskoj i u BiH.

SA ČEPOM U GUZICI
Čelzi je igrao kao strastveni peder sa hrastovim čepom u guzici. Na način kako se Abramovič bavi bizMisom, tako je igrao i Čelzi. Kurvanjski. Sa dva reda rovova ispred linije šesnaesterca.
Od Čelzija su gori bili samo ona trojica sa Behatea. Te, Di Mateo nadmudrio Gvardiolu. Te, pročitana igra Barselone. Jebo ih Vestendorp koji ih uspostavi i Rak koji naređuje isključenje regionalnih televizija koje su pametnije i televizičnije od ove kotlinaške.
Čelzi je igrao kao usrani nesretnik koji u čaši čeka da ga udari grom. A nema snage da izađe, nema kuda da pobjegne, čak ni čašu da prevrne i da otpuže nekud.
Igrati takav bunker na svom terenu, u tako visokoj fazi Lige Prvaka, totalni je udar na Igru i na Fudbal. U polufinalu se očekuje napad, rapsodija, znanje, kombinatorika, prostornost. A oni se stisli ispred šesnaestrca i jedan drugom drže prst u čmaru kao grčeviti stimulans za odbranu. Trebao im je Abramovič pobosti kolje za paradajz linijom šesnaesterca i pripeti ih priuzama ne dužim od sedam, osam metara.
Dabome, da je Barseloninim igačima teško bilo biti koncentrisan u takvoj vašarskoj atmosferi pred golom Čeha.
Nezasluženo je Čelzi pobijedio. To je poraz Igre.

ZLATKALAJ
Goran Bregović je u neznanju komponovao spoljnopolitičku pjesmu sa stihom Što mrzim kad lijepa žena voda kretena. Multietnički birači Esdepea, u neznanju, glasali su za Državu za Nato zastavu. Zlatagan Lagumdžija, u daljem tekstu Zlatkalaj, blagoglagoljiva varijanta one ćuskije Svena, u neznanju, otkrio da je pun ideja.
U Londonu i Briselu otkrio da ima fantastičnu ideju o tome da se ni sto metara od istorijskog mjesta Princip Dum Dum, zabode zastava Nato pakta i da se 2014. održi Samit tog Nato pakta. Na stotu godišnjicu početka Prvog svjetskog rata. Za stotu Drugog vidjećemo štaćemo.
Jakako. U svijet kad odeš, sto ideja dobiješ. Živog me mre strah da se i Gospođa ne sjeti kakve ideje.
BiH ima sreće sa ministrima inostranih djela ko Mara sa Krivoglavim. Velika je greška bila dati Zlatkalaju da se pauniše, šepuri i glumata po svijetu sa svojom narcisoidnom glavušom punom ideja.
Još od isporuke za Gvantanamo, Zlatkalaj se promoviše u podvodača BiH pod Nato pakt. Bez obzira što to ni tad a ni sad nije njegov posao.
Spoljnu politiku Naseobine, međunarodno priznatog prostora između BiH i Hrvatske, Vaše Države, ako vam je draže, vodi Predsjedništvo BiH. Ministar inostranih poslova, kojeg se u Dejtonu niko nije ni sjetio, ne postoji u tim hodžinim zapisima. On je nastao, sa drugih šest ministara, vanmateričnim začećem raznih Pedtriča, kao i konstitutivnost svih đegodoćeš Njegova uloga je da malo kafeniše sa ambasadorima, da uputi kakvu čestitku ili saučešće i da se slika na izvjesnoj količini prijema.
A on počeo da sipa ideje. Vodi spoljnu politiku. Kreira. Mojti Pajton Savjeta ministara.
Procedura sa ulaskom Nato pakta u BiH je ustanovljena. Na kraju mu dođe referendum. Nije ovo Fort u Indijanskom rezervatu pa da je dovoljno pobosti barjak. I gotovo. Kako mu prvo Barjak pade na pamet. A gdje je Barjak, tu je i Sablja. Gdje je sablja, tu je i Čador. A pod Čadorom Bošnjački institut.
Za svoj Nato Čador pod Barjakom Zlatkalaj je, kaže dobio podršku i Pesa, Partije evropskih socijalista. Jel to Partija, MJJ. Moreš Je.
Socijaldemokratski Kardelj naših dana imaće još toliko ideja tokom mandata. Valja se spremiti za to pozorište, cirkus, kazalište, maskenbal, teatar.

SPECIJALNI OBRED
Dakle. Specijalni odred Zulfikar. Zulfikarčina.
Kakav kurčev specijalni odred. Pjane tetke vode nacionalni patriotski rat. Patriopatski rat. A samo Srbi divljaci, agresori i koljači. Jelde.
Svjedočenje izvjesne Raseme, zvane Zolja, o ratu a naročito o zločinu u Trusini nad nedužnim civilima i zarobljenim vojnicima, pogubnije je po Veličanstvenu Patriotsku Slobodarsku Antiagresorsku Vjersku Divjakovu Armiju BiH, od svih internacionalno amanpurisanih sranja protiv Srba.
Specijalna Tetka Rasema svjedočila je o tome kako su pili pivo i vodili zarobljenike, onda, motorolom, neku budalu pitali šta da radimo. Specijalni odred ne zna šta da radi. Onda je Budala motorisala Sve pobiti. Onda su oni, zajedno sa pripadnicima lokalne jedinice Armije BiH, inače su imali jedinice u svakom zaseoku, sjeniku i kokošinjcu, umalo ne rekoh svinjcu, bili su tako razuđena vojska SU16, pucali u nesretnike i jednog koji je počeo da bježi. Specijal Rasema je priznala da je pucala u svim pravcima.
Kad im je takav bio Specijalni Odred, kakva li je bila obična vojska. Takozvani Redovi.
Cijela ta Takozvana Armija bila je, u stvari, jedan Specijalni Obred. Haotična falanga poluurbane kamarile čiji je organizacioni košmar bio slika i prilika političkog košmara u glavama Alije i Bratije. Jer, pored jasnog stava da će za BiH Žrtvovati mir, sve ostalo je bila armijska, nacionalna i politička konfuzija. Od vezivanja zastava sa Hrvatima, ratovanja protiv Kladuških Izdajnika, Glumljenja Žrtve, Izigravanja Miltikultivatora, prihavatnja sporazuma i laganja, insceniranja masovnih ubistava, pljačkanja i kriminalizovanja... do prihvatanja Republike Srpske kao partnerske sastavnice BiH koja je, BiH, u istom času, u Dejtonu, i stvorena i poništena.
Sve je to jedna velika konfuzija koja se odrazila i u glavama Specijalnih Zulfikarčina, Žutih Muda, Roza Gavranova, Džamijskih Vrabaca i Piramidskih Gušterova. I ostalih specijalnih ratnih nakupina koje su uglavnom Četnici izmišljali u linijskoj dosadi i dodavali im svojstva koja nemaju ni one američke zebre, kobre, mambe, kako li.
Zato je i Rasema mogla da bude Pripadnica. I da takva tetka učestvuje u ubijanju nedužnih civila. Da je Srpkinja, njen zločin bi komandnom linijom stigao do Patrijarha. Ovako se samo nagodila.
Nikad se neće doznati koliko je raznih Rasema bilo u toj Slobodarskoj Patriotskoj Šehidskoj Pobij Sve Zapali Srpsko Armiji BiH. Jer, Patriotski i Haški pritisak na sudstvo i na sve ostalo, da se ne sudi za zločine muslimana nego samo za zločine Srba, toliko je jak da prekraja istoriju.
Zato Srbi trebaju odvojiti svoju istoriju. I obilježiti stratišta. Kao što je danas obilježen ustaški pokolj nad srpskim civilima u Drugom svjetskom ratu, između Banjaluke i Čelinca.
A oni. Nek se jebu sa svojom Istorijom i Rasemom.

SLAŽE SE
MOZAIK
HRIŠĆANSTVA

Predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, došao je u posjetu Mostaru, Katoličkoj crkvi, Pravoslavnoj crkvi i Ljubuškom. Na pravoslavni Vaskrs. Formalno, došao je zbog početka Mostarskog proljeća. Ali, i to je suštinski povod.
Važnost posjete treba gledati kroz prizmu činjenice da u Hrvatskoj nema izbora i da je posjeta očišćena od bilo kakve dnevne politike.
Istovremeno, nekako, Vahid Halilhodžić, nekada uspješni fudbaler poetskog tima Veleža, Vaha, poslije se malo sludio kao i svi, naoružao svoju guzicu pa, vadeći pištolj, opalio sam sebe u dupe, dao važnu izjavu na putu u Alžir. Nikada više u taj Njihov Mostar i pod Bijeli Brijeg.
A onda je, u sklopu svijetle proslave dvadesete godišnjice osnivanja Velike Nepobjedive Patriotske Armije BiH, u Mostaru osvanuo spomenik u obliku stilizovanog kamenog ljiljana, posvećen pripadnicima Armije BiH, braniocima Mostara i Cijele Države. STJ.
Radi se o dva stila. Josipovićevom i ovom drugom, anarhističnom. Vaha Samopucoguz, očito, poručuje da neće da ide tamo gdje nije njegova teritorija a veterani Slavne Patriotske Nepobjedive Armije BiH, očito, poručuju da je Mostar njihova Teritorija.
I jedno i drugo je oblik suživota u 3LPM. Koliko znam, tamo je, u tom Mostaru, bila nekakva linija razdvajanja, mislim, Front, a nije bilo Srba. Vodili su me moji prijatelji, Hrvati iz Hadezea, kad sam napisao prvi tekst Za Treći.
Veoma je važno što je Josipović, predsjednik Hrvatske došao u uobičajenu posjetu Mostaru i što je posjetio vladiku Grigorija i građevinu saborne crkve u obnavljanju.
Ta crkva neće učiniti da se Srbi vrate u Mostar. Sa tim je, skoro, gotovo. Ali će, jednog dana kada se završi, svjedočiti o snazi Hrišćanstva. Jer tu je Hrišćanstvo bilo. Bila je i pravoslavna bogomolja, stara, zadivljujuća. Red je da se obnovi, vrati.
Ali, Takozvana Armija BiH nikad tu nije bila. I nema pravo ni na spomenik.
Mozaik Hrišćanstva se polako slaže na Balkanu. Pod pritiskom insceniranog i autentičnog dviljaštva, jedno vrijeme je bilo izgubilo kompas. Sada, pod pritiskom agresivističke neoislamizacije, neoosmanizma i novih vjetrova raspada kojima se mora završiti Raspad Jugoslavije, Hrišćanstvo se slaže više nego ikada u posljednjih šest, sedam decenija.
Politički je, jedino, zanimljivo, to što krupne korake čini Ivo Josipović, prije pobjede na izborima član socijaldemokratske, dakle, lijeve, partije. Stoga njegovu djelatnost treba gledati još hrišćanskije. Jer prijašnja njegova posjeta Republici Srpskoj, zbog koje je kritikovan, nije bila posjeta Genocidnoj Tvorevini. Posjetio je Župu Derventsku i Srpsku. Sve su mi to, nekako, hrišćanski termini.

KO OD AGRESORA
NAPRAVI
IZBJEGLICE, MMJ

Krajem ovomjesečja, u Saraj Kotlini, jedinom evropskom gradu koji je bio tolike godine pod opsadom i koji je za dlaku uzbjegao sudbinu Lajpciga, Staljingrada i Drezdena, kojeg su Pijani Srpski Četnici uništavali u svom bjesnilu agresije, genocida i fažizma, i koji je herojskom borbom patriotskih kordona CĆJ, Caco, Ćelo, Juka, opstao do danas i ozelenio štobitmore, održaće se Donatorska konferencija koja bi trebala da prikupi 580 miliona eura za izbjeglice koji su, pred najezdom demokratije, slobode i samostalnosti, ostali bez ičega, pa i bez komunističkih stanarskih prava.
Radi se o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.
U Saraj Kotlini panika. Dobiće se, u nekoliko godina, pare da se izgradi 27.000 stambenih jedinica. Ali će se više od polovine dodijeliti Srbiji. Vaša zemlja dobiće tek trećinu od toga. Čak će i Hrvatska dobiti više. Jebiga, izgleda da je istjerala više Srba iz Stanarskih Prava.
A Vaša Zemlja, koja je preživjela najmračniju agresiju, najveće razaranje, opšti prisilni seks i dvjesta, trista hiljada žrtava dala, ovisno o tome koliko je ko raspložen da laže, dobiće tako simbolične pare.
Dabome, istorija je skup lažnih istina.
I dalje će Žrtva veličati i uveličavati vlastitu žrtvenost i tako svom narodu nametati nemoć, neinventivnost i nespremnost za političke programe, djela i akcije.
Ali, sve više će, kao i u slučaju velike donatorske konferencije u Sarajevu, istina izlaziti na vidjelo. Ona neće promijeniti svijet, neće sprati ljagu sa Srba, neće ustanoviti istinu da ljudi koji su nastanjivali BiH, prije nego što je došlo do najezde Otomanije i Islama, nisu bili agresori i istrebljivači.
Ali ostaće defintivne podjele i mržnja koje više nikad neće dozvoliti bilo kakav doticaj i zajedništvo.
Dabome, to nije bilo tako planirano. Niko nije planirao da Srbi opstanu u BiH. Cijeli projekt je išao za tim da ih se očisti iz Hrvatske, iz BiH, iz Crne Gore, sa Kosova. Zato je lansirana politika Svi Srbi U Jednoj Državi. Srbi Agresori. Milošević Glavni Krivac. A Serbi su se trudili da propagadne slogane potkrijepe više nego što je to normalno.
Uglavnom, sada su spali na prosjake. Mada se to u internacionalnim razmjerama kaže Donatorska Konferencija. Međunarodna Zajednica se vraća na mjesto zločina. Ratni Raspad Jugoslavije je međunarodni zločin. Domaće budale su samo mjestimično klale, žrtvovale mir, izigravale državnike ili heroje i šehide.
Sramotno je sada da daju pare za tih bijednih 27.000 stanova. To li je cijena uništenja jedne nacije sa velikog prostora jedne velike i sretne multietničke zemlje.
Jedina dobit od tih para je u tome što Žrtve imaju još jedan razloga da pizde. Kao i u tome da se i na ovaj način pokaže protiv koga je bio uperen raspad Jugoslavije.
Dobit je i u tome što su Srbi, nadam se, shvatili da više ne treba da se hvataju rukupodruku ni sakim.
Ako ne umiju sami, neka izumru kao Hazari.

ČEKAJUĆI BAKIRA

Otomanska imperija, imperija jašuće sablje, jašuće vjere i sepetarskog poturčavanja, ostavila je samo jednu stvar na Balkanu, a i tu katastrofalno tragičnu. Ostavila je Zaustavljeno Vrijeme.
Bakir Izetbegović, Sin Oca Svoga, inače Član P, dao je naizgled neinventivnu izjavu o Slučaju Kosovo iz ugla BiH. To je jedna od onih prostonaivnih izjava koje je praktikovao Otac Sina Svog. Kad ga slušaš, sažaliti se, a onda, nakog stotina takvih bezazlenih izjava, na površinu izbije sva podmuklica, taložena generacijama i stoljećima, otkako je otišla Otomanska imperija, i izjavi da će za BiH žrtvovati mir.
A izjava Sina Oca Svog teče ovako. Ne možemo sada priznati Kosovo jer bi unutar BiH napravili svađu, takozvanu dževu, ali ćemo sačekati još malo i taj problem će se riješiti.
Nije mogao bolju dijagnozu da da. Nekidan sam obrazložio tezu da muslimanski politički, intelektualni i vjerski krem neprestano vodi narod na sitnišićardžijski način. Šićardžijski za sebe. Dok vrijeme i trendovi idu posve drugom stranom, drugom brzinom i drugim smjerom. A Napaćeni Narod uvijek strada.
Sad je Sin Oca Svoga još razradio tu moju tezu. Sačekaćemo Malo. U svakoj božijoj istorijskoj prilici, muslimansko vođstvo će promovisati tu politiku. Otkako je otišla Otomanija. Kao da još malo čekaju da se vrati. Kao što Srbi neće propustiti ni jednu priliku da prvi reaguju, tako će muslimani uvijek Sačekati Malo.
Šta to, praktično, znači. Znači neinventivnost. Neodlučnost, odsustvo Stava i Cilja. Čekanje da neko drugi obavi posao za njih. Endeha, Nato, Organizacija Islamskih Zemalja, Turska, Venecijanska komisija, Brisel, Ohaer...
Sadašnji Sarajevski Politički Krug, čiji je Bakir jedan od Nus Proizvoda, Preovlađujuća Patoka, već dvadeset godina ne pokazuje nikakvu političku i društvenu incijativu, osim što čeka da neko, jednom, obavi tu Unitarizaciju. Ta Unitarizacija nije mogla da se obavi u Dejtonu, jer bi izazvali veliku svađu, zato ćemo Sačekati Malo. Kao da čujem Oca Sina Svog kako objašnjava raji nakon povratka iz Dejtona.
To što se povremeno lansira istrebljivačka parola da Bosna treba da bude bošnjačka, kao Hrvatska hrvatska, Slovenija slovenačka... to nije politička ideja. To je bolest. I to što generišu mržnju prema Srbima, a u zadnje dvije, tri godine i prema Hrvatima, to takođe nije politički program. Mržnja je korov Bosne i Hercegovine, nešto kao međunacionalna i međuvjerska ambrozija.
Mogu da javno obavijestim Bakira da ću i ja Sačekati Malo.
Da se BiH raspadne.
A onda Sin Oca Svog i cijelo Sarajevo, mogu u paketu priznati i Kosovo i Republiku Srpsku.

BOSIĆ, A LAŽE

Čujem da je kod Onog Tmarina, koji sve utakmice dobija sa 1 : 1, gostovao Bosić, predsjednik Esdesa. Tmarin ga neovlašteno pitao šta misli o mojoj opaski o antisrpskom konformizmu esdeesovih guzica u partnerskim foteljama u zajedničkim organima. A Bosić se, kažu, pravio budala pa pitao je li to onaj koji je na tenkovima osvajao releje srpske radio televizije.
Pošto je Esdees Genetska Partija Lažova, lagali su Srbe i 3LPM, dozvoljavam da je normalno da lažu i o meni. Njihovi umjetnici su po Banjaluci, pred sami rat, kad mi je trebalo jebati mater jer nisam htio da se upetljam sa njihovim kriminalcima a radio na Sarajevskoj tekleviziji, pustili laž da je moja žena muslimanka. Kad nisam glavu izgubio. Spasio me odlazak na ratište. MIJS. Im jebem esdeesovsku.

Meni je Rašo Sa Planine slagao, kao i svakom borcu, da imam deset dunuma šume koje mogu da uzmem poslije rata, pa sam iz rata došao 1999. jer se nisam mogao odlučiti kojih deset dunuma da
uzmem, da li bukvih, da li jasenik, da li rastik. Pa kad sam se oslučio, dok sam ogradio, jebiga.
Dozvoljavam da je normalno da lažu, ali svejedno bih, ako ponovo počne rat, prvo pobio esdeesovce a onda išo u pravi rat ko čojek.
Nu. Bosiću. Kako stoji stvar sa tim relejima.
Pošto je Vaša SRT poistovjetila međunarodne snage sa SS Hitlerovim divizijama, i još nešto rekla o Luiz Arbur, tadašnjoj Glavnoj Baki Haškog Tribunala, SFOR je dao uzbunu i okupirao releje SRT-a. Krajišnik Momčilo, veliki ljubitelj medija, naredio je da se neki uređaji skinu sa releja i da se sakriju u šume. Samo je Esdees više volio šume od partizana, STJ.

Onda sam ja došao za ministra informacija. Nijednu drugu budalu nisu mogli da nađu za to mjesto. Naslijedio sam vječno pjanu Šiljegovićku. Esdeesovku, dabome.
Situacija je bila očajna. Paljanski Esdeeosovski Srbi počeli da se kurče poslije rata. SFOR ne da releje, Krajišnik ne da opremu, OHR uvodi supervizora za SRT.
Onda smo vodili uljudnu akciju da Krajišnik vrati tu opremu. Ja nisam bio uljudan. Ja sam prijetio. Onda bi SFOR dao releje a Republika Srpska bi dobila Supervizora na SRT-u. I dao je. Meni u ministarstvo je donio elaborat o funkckonisanju i tehničkom stanju svakog releja kojeg su bili okupirali. Sa snimcima i mjerenjima. I uručili mi Ka Vladiki.
E, tako je, Bosiću, tvoj Esdees radio posao za Republiku Srpsku. Jebo vas onaj ko vas zametnu. Onaj ko vam je nacrtao da se zovete Srpska Demokratska a ni Stranka nikad bili niste.
Jesam vozio tenkove. Ali u ratu, dok su Tvoji, Bosiću, pljačkali, pljačkali, pljačkali. Pljačka vam materna, što reče Pero Simić.
Još od tada Erteeres ima povremeno problema sa srpstvom. Kao sinoć kada su pustili američki film o Srbima. A Američani vole Srbe kao i General Kaster Indijance.
ZTJ Republike Srpske povremeno se zagubi. Ne zna gdje živi. Zato i puste film koji niko od uređivačkog osoblja, ako tako nešto postoji za filmski program, ako postoji filmski program, nije gledao.
Ali je zato konstantno zadovoljavanje vlastitih predstava o ljepoti. Pa je dnevnik pretvoren u redeničko najavljivanje gospodja. Dok jedan drugu, treću, četvrtu i irgeta koji radi prilog, iznajvaljuju, eto vremenske prognoze. Da ne govorim da za dvadeset godina nije odnjegovana garnitura novinara koji bi bili reperi profesionalnog javnog novinarstva. Da staneš pa da se zamisliš, da li da mu ideš u emisiju.
Tvoja Esdees bi, Bosiću, meni trebala da da zahvalnicu. Dvaput sam stvorio Erteeres. Prvi put kada sam formirao studio u Banjaluci koji je emitovao za cijelu BiH, što ni jedan regionalni studio nije uradio nikada, i koji je tvoja Esdees i polunjena Erteers, koristila sve donedavno, dok im nisu napravili zgradu. Drugi put, kada sam vratio releje SRT-a od SFOR-a.
Kad već Erteeres neće da me pozove ni na neku bijednu godišnjicu. Ne mora na okruglu. Zahavalnica od vas bi dobro došla. Kao melem. A tako srpski zvuči.

UZJEB MEDIJA
Ne znam zašto su se mediji uzjebali kad je februar prošao. Čak i mart, koji nosi škart.
Sve je počelo na Mrakovici kada im je neko, ko se stalno obraća sa Šefe i ko se ubi zaklinjući se u stranku, pogrešno izmislio i dojavio glavne teme koje su jedva pomenute.
Onda je na, osnovu zaključaka sa Mrakovice, u Banjaluci zakazan sastanak rukovodstva Esenesdea sa nekim ministrima i čelnicima javnih preduzeća ili njihovih segmenata. Danima ranije došao je papirnati poziv učesnicima. Tri tačke u tri termina. EPRS. Gubici električne energije, sa naglaskom na Elektrokrajinu. Zdravstvo, stanje u investicijama i uopšte, sa naglaskom na KBC BL. Geodetska uprava sa naglaskom na takse i stanje.
Ne razumijem kako od tolikih silnih izvora bliskih i Ludom Ali, mediji nisu dobili taj papir.
Onda su počeli da izmišljaju. Ministri idu pod giljotinu. Dodik na plafonu Palate objesio sataru od 475 kila. Visi o koncu. Glavu donose razni ministri. Škrbić. Kovačević. Milovanović. I ministrica Rešić.
Takvu najavu daje i ZTJ, Zvanična Televizija Javnosti Republike Srpske. To me čudi. Dosad je bilo normalno da lažu oni koji dobijaju pare od Vlade. Ili oni koji ne dobijaju, pa lažu namjerno. Nude se.
Onda se danas na kisocima pojavio Eurobljuc. Novina s posebnim ljubaznim potrebama prema ministru Škrbiću. Ministar Kovačević podnosio ostavku, nudio, tražili mu, zaprijetili mu.
Da nisam bio na tom sastanku, možda bi i sumnjao u Izvor Blizak. Međutim, niko nije pominjao ni ministra, ni ostavku, ni travku, ni javku. Osim ako Daljinsko Očitavanje nije šifra za Ostavku.
Mediji u BiH, pa i u Republici Srpskoj, sljedstveno, odavno nisu više ni carski, ni spahijski, ni režimski, ni plaćenički. Postali su plastični kič surogat čaršijske politike. Mediji i njihovi vlasnici i nadmedijci, postali su neregistrovane političke stranke sa anarhoidnim političkim programima. Postali su nenavođene kratkodometne rakete sa neizdržljivim smradom unutrašnjeg sagorijevanja. Postali su poligoni iskompleksiranih i umišljenih Ko Medijaša, izokrenuta slika turske čaršije nakon odlaska Otomanske imperije sa Brdusina.
Neobjašnjiva je potreba medija da se potpuno izmisli neki politički čin.
Ali, da bi koliko, toliko, racionalizovao ponašanje Komedija i Nevinarstva, obznanjujem Prvi Tomanov Medijski Zakon: Što je opozicija gluplja, mediju su luđi.

REIS I CERIĆ,
SARAJEVO I BAŠČARŠIJA,
BOŠNJACI I OSTALI

Davutoglu, mali turski profesor i inodjelnik, naprosto je smiješan sa svojim izljevima ljubavi prema Saraju, Otomanskoj Stabilnosti i važnosti Bosne za tursku politiku Nula problema sa susjedima. U usporedbi sa izvjesnom geoprotuvom poznatom kao Reisoglu.
Reis Cerić, Posttraumatski Reisni Sindrom, ispričao je u nekim novinama zanimljivu priču o Hrvatskoj, Srbiji i Bosni. Nakon što im je otkrio u kakvoj su sramoti, Hrvatska i Srbija su se hitno sastale da razmotre opcije svog samoukidanja. Zasada se najveći spor vodi oko toga da li i jedna i druga zemlja da pristupe Austrougarskoj ili da se zapute Putinu.
Reisul kaže da je posve prirodno za Srbiju reći Srbija i Sandžak, za Hrvatsku Hrvatska i Dalmacija ali za Bosnu i Hercegovinu reći Bosna i Hercegovina potpuno je rogobatno, negeografski i antibošnjački.
Hercegovina je pokrajina a Bosna je Država, veli Reisoglu. Hercegovina je nula, velim ja. Kad tamo nema Bošnjaka. Odnosno, Bosanaca.
Reisoglu kuka dalje. Bošnjaci danas nisu ničiji. Bošnjaci u Bugarskoj, u Rumuniji, dobro, tamo ih nema, greška, Bošnjaci na Kosovu, Bošnjaci u Crnoj Gori, Bošnjaci u Makedoniji. A i ovi ovdje nemaju svoju državu kao što je ima Danska i Kopenhagen. Usuđujem se reći. Doklegod imaju Aliju, Harisa, Zlatagana, Reisoglua, neće imati državu.
Muslimani, dobri ljudi i vjernici, previše dugo kroz istoriju dopuštaju da sokačka elita vodi kalkulativnu politiku samo u svojim uskim, sokačkim, čaršijskim interesima. Vremena, obično, odu na neku drugu stranu. Kasno je sada da Valter postane musliman a Alija Partizan. Bakir Zvezda.
Ta kalkulativna politika je koštala muslimane rata i velikih žrtava Nizašta. Samo zato što je bolesni Alija htio da ostvari svoju Deklaraciju a prateća kamarila u tome vidjela priliku da postane društvena, patriotska i državna krema. O muslimanima kao naciji i dalje niko nije vodio računa. Preimenovanjem u Bošnjake, nije se dobila nacija. A državu, pak, ne može dobiti niko osim nacije.
Ovo što priča, a vjerovatno i radi, i propagira Reisoglu, samo je potcjenjivanje muslimana. Njima se opet nudi krajputica u vidu Bosne za Bošnjake a u pokrajini Hercegovini može da ostane nešto sirotinje raje koja Bosnu smatra svojom željom, težnjom i čežnjom.
Vjerujem da Reisoglu shvata da se to sa Bosnom za Bošnjake i pokrajisanje Hercegovine, ne može ostvariti dernekom. A ni ratom. Zato je opasnost njegove teorije i teritorije mnogo veća.
Taman je toliko lud da i njega kandidujemo za Predsidetelja Serbije. Kud svi turbani tu i reisulov.

DEMOKRATSKA
LISTA ZA POTOK

Konačno je jauknula vijest. Banjalučka opozicija, kako to trijumfalno zvuči, i zveči, dogovorila se oko formiranja koalicije Zajedno za Banja Luku. STJBL.
Konzorcijum čine pijemontalna Pedepe, Esdees, Čava Depe, Endees, poznatija kao Saće, Srpska radikalna stranka Svodne, Srpska napredna stranka Lijevče Polja i Srbačko – nožičke ravni i Nova socijalistička partija Miljevine. A postoje izgledi da se Koaliciji Za Banju Luku pridruži i Demokratska lista za Potok, Asocijacija za Grab, Pokret za Šehitlujke te Alternativa Sitnice.
Za početak, učinili su ključni pretpotez. Čava Depe se preselila u Petra Kočića, poniž Baba Ruže. I Esenesde je u Petra Kočića, 5. Misle, Pero voli pobjednike.
Predstoji ključni potez. Koga izvesti pred streljački stroj. Ko će mu staviti povez. Ko će ga pitati za posljednju želju. Koga prejebati da bude kandidat.
Iz sažaljenja moje dželatske duše izbija želja da im pomognem. Da im uobličim politički program. Držeći se njihovih dostignutih standarda Nudiguzi & Potopnici. U verziji Potopnici.
Dakle. Glasajte za Koaliciju Zajedno za Banju Luku jer je Banjaluka potpuno propala. Nekidan sunce sija a radijatori vreli. Banjaluka je propala jer nije u mandatu asfaltirano ni osam stotina kilometara opštinskih puteva. Glasajte za Kolaciju za Banju Luku jer je Banjaluka već mandatima jednosmjerna. Vrbas stalno teče nizvodno. Ta tortura jednoumlja se ne može izdržati. Široka i ambidemokratska čokorska duša vene u takvoj Banji Luki. Ako pobijedi K za Banju Luku, Banja Luka će biti regija u okviru BiH. To bi mogao da bude slogan Pokreta za Obrve i Miljevinu. Ako pobijedi K, banjo lučka djeca će ići na izlet u Novi Grad gdje je boravišna kuća Mihajlice Malog Radikala, poznatijeg kao Pička Jedna.
Ozbiljno. Konglomeratorijum nabrojanih političkih akterčića banjalučke opozicione scene možda nije shvatio Osnove Političke Borbe. Opozicija nije izmišljena da ruši vlast i dođe na njeno mjesto. Opozicija je zamišljena kao alternativa biračkom izboru. A da bi to i postala, mora ubijediti birače, narod, da ima bolji program od onih za koje su oni glasali.
Nije dovoljno postaviti table Snijeg u BL pripada SNSD-u.
Takvo potcjenjivanje birači neće oprostiti. Nisu oni ludi da ne znaju da bi snijeg padao i da vladaju lemeši i crtala.

АЛАХ УЕКБЕР

АЛАХ УВЕК БРЕ
Senznacionalistička novina Avaz kuka nad sudbinom malih Srebreničana koji vjeronauku moraju da uče na ćirilici jer se to pismo prvo uči u devetoljetkama u tom dijelu Republike Srpske. Kao i u drugim dijelovima. Mali Srebreničani, potomci Žrtava Genocida, moraju da uče jezik onog naroda čiji su pripadnici počinili najveći zločin nad njihoviom precima. Jer se u nižim razredima osnovne škole preferira samo jedno pismo. Veli Ahvaz.
Vidim. Vidim. Problem je što Potomci Žrtava moraju da žive u Republici Srpskoj. Ali, to je Vama Vaša Borba Dala. Izgubljen je rat za granicu na Drini. Zato je u BiH ostao Onaj Narod Čiji Su Pripadnici... Čiji Pripadnici Nisu Trebali Da Budu Ovdje.
Stvar bi mogla da se okrene. Srbi, školske vlasti Republike Srpske, moraju da obrazuju djecu, potomke, onih koji su za BiH žrtvovali mir i doveli do rata u kome je izginulo sto hiljada ljudi. Nizašta. I potomke onih koji su razbili Jugoslaviju koju su Srbi toliko voljeli. A.
Što se mene tiče, djeca u Srebrenici, niti bilo koja druga djeca Potomaka, ne treba da uče ćirilicu. Ni prvo. Ni drugo. Neka uče samo islamsku vjeronauku. Tako ćemo nekoliko decenija unaprijed biti načisto. Mada ne razumijem šta će djeci vjeronauka dok još ne znaju ni da pišu.
Nu. Nije najveći problem što Avaz kukunacionališe nad sudbinom Malih Srebreničana. Glavni problem nastaje kada vjeroučitelj, ili neki dužnosnik, objašnjava problem. Nemamo ništa protiv ćiriličnog pisma, ali nam smeta da se to poistovjećuje sa srpstvom, te se nadamo da od naredne školske godine nećemo imati sličnih problema, budući da je postignut načelan dogovor da se djeci bošnjačke nacionalnosti omogući učenje bosanskog jezika, rekao je, tim povodom, izvjesni efendija Peštalić.
Dakle, efendija P ima nešto protiv srpstva. Ćirlica nije problem. Djeca pišu Alah Uekber ćirlicom bez problema. A i zašto bi bilo problema. Islam je, koliko sam razumio, univerzalna vjera. Ima je na svim meridijanima i šarafima globusa. Za nju nisu prepreke jezici i pisma. A ni teritorije. Samo su Srbi i Srpstvo prepreka. Naročito onomad, nisu svi htjeli da prihvate Islam. Danas se Djeca Potomaka ne bi bavila ćirlicom. Odmah bi učila ona izvrnuta slova turska. Kao što će učiti Jezik Bosanski. Duša me moja boli kada dođe vrijeme da djeca shvate da su učila taj Jezik Bosanski, jezik zemlje koje nema. A kad još razumniji među njima otkriju da je to u stvari srpski jezik kojeg su efendije nazvale bohsasnki.

EFIKASNOST
JAVNIH
PREDUZEĆA

Paljanski Esdees trajno je deformisao srpsku svijest o javnim preduzećima. Vježbajući tu svijest u ratu, kada su direktori državnih preduzeća, naslijeđenih od komunizma, pušili lokalnim, regionalnim i paljanskim čelnicima Esdeesa, i utrkivali se u tome, kome će da svrati Šef, čiji će biznis da se zakači za njih, samo da bi zadržali položaj, upropaštavajući, pri tome, sve, od elektromotora do brenda, čitavi kordoni destruktivaca su u javnosti stvorili predodžbu o javnom preduzeću kao o javnoj kravi muzari koju može da, istovremeno, jebe i muze Ko Oće, i radnik, u interakciji sa portirom, i direktor koji će u BGD osnovati vlastito preduzeće pa sam sebi prodavati svoju robu i tako se bogatiti, preuzimajući, u isti kratki mah, cijelo preduzeće. Oni sa više patriotozma radili su to za nekog Esdeesovca.
Formiran je tada poseban kadrovski soj kojem je jedini cilj da direktoruje i šefuje u Javnom Preduzeću. Njih nepogrešivo dešifruje to što se bilo kome važnijem obraćaju sa Šefe. To je znak, prvo, da mu je sisa ostala kod Esdeesa, drugo, da bi, za taj svoj položaj, i rođenu majku, za invalidnu nogu, izvukao iz groba i šutnu je u dupe, pred šefom, ili šefovima.
Soj Šefitelja je, uz to, s nepopravljivom lakoćom, sklon mijenjanju dresova. Ko kurva novih gaćica.
Tako se mijenjaju vlasti a Šefitelji ostaju. Prvo po brlogu prošire glas On Je Naš. Kad niko nije smio da dočeka Šefa, On je. STJ. Kad niko nije znao da Šef dolazi, čak ni Šef, On je znao. KTJ.
Vremenom se Šefitelji razmnožavaju. Uče jedni od drugih kao Merkati. I, baš kao oni, imaju samo dva pravila. Ne udaljavaj se od Šefa. I Stalno Osmatraj.
U međuvremenu, prošire glas da se bez njih izbori ne mogu dobiti.
I tako postaju Međedi Mikulićevog Bugojna.
Ako ih neko bocne šilom u dupe, organizuju pune autobuse protestanata, šta autobuse, vozove, dolaze u parkove, na izlete, pod nadvožnjake. Traže Predsjednika i Samo Predsjednika. Oni junaci iz Vlasenice formirali kružni logor zbog smjene nekog Šumogazditelja. Kao da ih napada Sedam Plemena Indijanaca. U centru logora Veliki Manitu Gazdinstva i Šire okoline. Bez Osmaka. Niko ne može u logor, Osim Predsjednika. Upravo je formirana SAO Gazdinstvo.
Feudalci još pomrli nisu.
Biće posla za Chadio Special Pollicyman. The 's.
Kružni Logori u Javnim Preduzećima zaustavli su vrijeme na mnogim mjestima prije deset, petnaest ili dvadeset godina. Šefitelji i Gazdinstvenici su iskoristili zavjetrinu. Dok se Oni bore za Republiku Srpsku, mi ćemo da se sidrimo, pričvršćujemo i etabliramo. Dobro, oni ne znaju šta znači Etablirati, ali znaju da to provedu.
Sada je, pak, došlo vrijeme da se sva stopala podignu na stepnik na koji se popela Republika Srpska. Tako neće moći da ostanu u svom Feudu. Moraće da prestanu da rade za klanove i lokalne i regionalne ulogorene protuve. Moraće da rade za Republiku Srpsku.
Taj sindrom se mora iskorijeniti jer je već zahvatio i dio Vladine administracije, neki načelnici opština su pljunuti direktori šumskih gazdinstava. Svaka ušija zabit sanja da postane Vlasenica.
Kordoni Štetočina neće više moći da vladaju pomoću Šefe i Kako Stoji Naša Stranka.
Da vam otkrijem jednu tajnu sa Mrakovice. A. Kaže moj drug Mile da je problem Esenesdea što se na jednom mjestu skupilo mnogo dobrih ljudi. I jest. Dok su se svi dijelili, Esenesde se okupljao. To uključuje toleranciju, slobodoumnost, raznovrsnost. Sve je OK. Ali ne smije da se izgubi efikasnost. Dobro, ja sebe nisam ubrojao u te dobre. Osim ako me Kompanjija ne izabere za Najdobricu Dogodine.
Doći će vrijeme kada će Vlast morati da vodi kadrovsku politiku precizno kao njemačka konstrukcija zupčanika. Kao Bošova proizvodnja pumpi visokog pritiska. Iz kadrovskih koncentričnih krugova odabraće se najoptimalniji kandidat. Sjedi, Kandidatu. Bil volio biti direktor. Bi, brate. Imaš Zadatak koji se zove Vrhunska Efikasnost. Ako ne ostvariš nećeš više biti direktor ni svog Ladnog Groba.
A ove farse sa ADU, Agencija za državnu upravu, Državnu Opravu, STJ, treba ukinuti. Inače će budale početi da traže i Messija na konkursu.

LEŠINARI SE VRAĆAJU
NA MJESTO SVOG ZLOČINA

Sarajevo, prije dvadeset godina najveće okupljalište bjelosvjetskih probisvijeta, plaćenih i instaliranih, ili honorarnih i samoprozvanih špijuna, ratnog hijenskog šljama svih vrsta, uličnog i kazamatskog taloga koji svoje trotoarske ili mafijaške klike pretvaraju u Vojne Jedinice, Apslutno Apsolutno novinara kojima je, umjesto pasoša, bila odštampana plastificirana podsjetna karta na kojoj je pisalo Pazi, Srbi uvijek Black, Muslims uvijek Flowers, u rat je ušlo kao grad bratstva i jedinstva. I tog, šestog, aprila. A onda je sa bratstvenojedinstvenih tornjeva blizanaca, Mome i Uzeira, zapucala Patriotska liga.
Sve ostalo je Sarajevska Laž. Opsada. Agresija. Snajperi.
Srpske snage su u svojoj potpunoj vojnoj nadmoći načinile klasičnu srpsku grešku iz spektra Sindroma Karadžić & Milošević. Umjesto da gađaju vitalne komunikacije, tramvaje, objekte i slično, trebale su utvrditi srpsku liniju i čekati.
Onako kako su radili, samo su davali povoda onima iz prvog pasusa da ostvare karijere superšljamovaca.
Danas, nakon tih dvadeset godina, izvjesna količina lešinara se skupila ponovo na mjestu zločina. Ne srpskog. Vlastitog zločina. Ne znam šta u tom Sarajevu radi Učtivi Šveđanin, kada ga Službeno Žrtveno Srajevo otvoreno ne podnosi.
To je pokazala i Florens Artman, napavši ga na ulici. Kako i pristoji Uličarki. To je taj Drilovani Šljam koji je došao u Sarajevo sa onim karticama i uputstvima.
Gospa Uličarka je u Hagu pokazala kako je instruisana. Tamo se nije bunila što dovode samo Srbe. Sad je našla da optužuje Evropu, i Bilta, što je dopustila krvoproliće nad njenim i njenih gazda ljubimcima.
A Evropa je tako nagužena u Lisabonu, od njenih ljubimaca, da se kladim da su pustili neka se ratuje. Uličarka Artman, i drugi ovdje nepomenuti šljam, kao da nije čula za čuvenu Alijinu epsku o Žrtvi mira za usranu BiH.
Dobro je da je danas Haris Pašović, Novonacionalni Reditelj Žrtve, pravio Crvenu Plastičnu Komediju u Saraju.
Dobro je da se izvjestan broj lešinara skupio na mjestu svog medijskog zločina.
To je znak da Fama Žrtve ne može još dugo da traje.
Već u Zagrebu ne prolazi ministar inostranih ambasadora. Ne jebe ga Milanović ni za ič. I ta ignorancija će se širiti. Saraj se pretvara u najveći autistični grad Evrope. Mada oni misle Turske.
Upamtiće kad će im opet Bilt doći. A ni Amanpur nije došla ne zato što je imala posla. Više to nije profitabilna destinacija. Ona je svoje pare odradila. Artmanova je došla jer nema više kud. Vucibatina. Ne bi ni Bone, ba. Možda je bio Petar Lujković. Nisu javili.

JEVTINI PERFORMANS ŽRTVE
Političko Sarajevo je opet u zanosu. Dvadeset godina od početka opsade.
A stvari stoje posve drugačije. To je dvadeset godina otkako je Alija Izetbegović naredio da se zbog Bosne i Hercegovine žrtvuje mir. Da se gologuz krene u rat za koji se nije bilo ni opremljeno, ni spremno, ni naučeno. Muslimani su tako prilježno služili Jna da su samo oficiri, proizvedeni radi nacionalnog pariteta, znali nešto o ratu i oružju jer su morali polagati za činove.
I tako su, nakon Naredbe Oca Alije, Patriotska liga, Ćele, Cace, Šušani i Mušani, krenuli u rat protiv Srpskog Agresora. Pošto je Srpski Agresor sam sebe opkolio u Sarajevu, najlogičnije je bilo ostatke opkoljenog Srpskog Agresora, a njih je bilo dovoljno za deset godina Opsade, 160.000, tamaniti kao da je rat stvaran, kao da se nije pod Opsadom Agresora. Usput, inscenirati razne pokolje i čekati Vazdužne Napade Kone Nate.
Sada je Reditelj Žrtve, Haris Pašović, od Alijine odluke Da se žrtvuje mir i da se Gologuz krene u rat, načinio performans a Sarajevo pretvorio u instalaciju koja bi pomoću 11.541 stolice trebala dokazati da je Srpski Agresor pobio toliko građana Sarajeva.
Laž. Potpuna Laž.
Kao i što je sve što je muslimanska, bošnjačkla strana radila u ratu. Incenirana su asfaltna kvoprolića po Sarajevu da bi međunarodne snage intervenisale protvi Srba. Jer ta vojska, Usrana Armija BiH, nije bila sposobna nizašta. Da nije bilo Hrvata, Hrvatske Vojske, danas niko ne bi pričao o Žrtvi. Rat bi bio vrlo brzo gotov.
Kao što je laž da je ono dvoje zaljubljenih na mostu na Miljacki ubila srpska strana, kao što je laž da nisu našli Avdu Palića, kao što je laž da je ubijeno 200.000 muslimana i silovano 50.000 muslimanki. Kao što je laž i sam Silajdžić i StopostoBiH. Kao što je Opsada laž. Kogod je htio, izašao je iz Sarajeva. A, osim toga, kako to da ta Silna Patriotija i ARBiH, za tolike godine rata nije krenula u herojski proboj. Agresor Noćas Mora Pasti.
Zašto bi krenuo. Svima je odgovarala ta Predstava Čekajući Karadžića. I Čaršiji, i Patriotiji, i Aliji, i Strancima. I Kristijan Amanpur.
Čudi me kako se zna koliko stolica treba da bude a ne zna se koliko je Srba pobijeno u Kazanima i po kazamatima Sarajeva. Kao das niste imali nijednog Batka.
Laž sa stolicama je Amanpurizirana Predstava za svijet. Beskonačno Oreolisanje Žrtvom. Podgrijavanje Mržnje kao glavnog jela, i salate, Bosne Usrane. Definisanje Podjele. Kič kao odraz uvlačenja muslimanskog naroda u suludu avanturu unaprijed izgubljenog rata. Stvaranje Trajne Samoće kao černobilskog oklopa za pošten muslimanski svijet Bosne i Hercegovine.
I Farsa. Od Agresora kupiti stolice.

MUDIS
DIREKTNO
PO MUDIMA BiH

Kreditni Giljotinaši, izvjesna agencija Moody's, snizlia kreditni rejting BiH na dno B ljestvice. Neki kažu da je to samo ladica više od rejtinga Grčke. I da samo što nije propala Vaša Država.
Ja, pak, mnijem da je normalno da je rejting taj Donji B. B ka BiH. Da se Vaša Država zove Aska i Vuk, rejting bi bio A.
E, tako se, otprilike, neki novinari i neki političari, a njih nije malo, razumiju u kreditne rejtinge i njihovo čitanje.
Propast je na vidiku. Čekaju nas demonstracije, rušenja, paljevine, Ateve ima cjelodnevni program uživo a reporteri se javljaju iz najzabitijih sela i podbrađene babe, po redu, pitaju Kada ćete vi organizovano na ulice.
Prije svega, i učenicima ekonomske škole na popravnom, jasno je da kreditni rejting nije rejting krize niti rejting bankrota. Ako je neko na Dnu B, ni izbliza nije u istom položaju kao Grčka. Grčka ima zaduženost, potrošnju i neefikasnost daleko iznad svih drugih zemalja. BiH ima neefikasnost ali nema zaduženost i potrošnju kao Grčka.
Kreditni rejting je Rejting Gulikoža. Oni su formirali sebi agencije da ih upozori da ne daju lovu tamo gdje se ne može oblizniti. I da mogu da uvrću muda, malo ti ga dignu, malo ti ga spuste.
BiH, pak, i ne treba da ima kreditni rejting. Jer to nije država, nije ništa. BiH je međunarodno priznati prazan prostor između Hrvatske i Srbije, kao slive neke rijeke. Bosna je sliv rijek Bosne. A i to se, u donjem toku, otima. Kako sliv neke rijeke može da ima kreditni rejting.
BiH nema kreditnih potreba. Osim za razgovore sa Ememefom. Sve ostalo Republika Srpska odlučuje i uzima za sebe.
Ipak, radi sigurnosti, Republika Srpska treba imati pripremljene projekte vlastite Narodne Banke, Vlastite Valute i vlastitih zakonskih procedura u slučaju da se Kreditni Rejting Vaše Države posve zgrči.

JEBO VAS
ONAJ KO VAM
NAPRAVI IGRALIŠTE

Dobro je da nekad i neki fudbalski sudija dobije po ušima. Fudbal napreduje brzinom svjetlice a oni stoje na mjestu. Naročito ovi iz Vaše Države. Pod pokroviteljstvom Komita Za Stabilizaciju.
Isto kažu iz Haotičnog Većeg Entiteta. Samo iz drugog razloga. Da dokažu da su Srbi divljaci.
Ruku na srce, ne znam kome je trebalo da se igra taj Kup Kralja Bosne u fudbalu. Treba se izdvojiti iz tog Saveza za incidente i igrati ligu Republike Srpske a u Evropska takmičenja neka ide Ko Oće. Borcu je bolje da četiri puta godišnje ovdje ugosti Partizan, Zvezdu, Dinamo i Hajduk, nego da se zajebava sa nepotrebnim takmičenjima i sudijskim bilmezima. Imali bi ogromnu posjetu, razvijali bi odnose koji su poželjni i potrebni, igrali bi sa velikim timovima, publici bi priuštili užitak čak i kad bi gubili.
Kažu da je taj međašni sudac iritirao gledaoce. Dobro, to nije razlog da mu razbiju glavušu, niti to branim. Ali je ljekovito.
Krv na glavi malog ćele simbolika je prisilnog zajedništva.
Kada sam se kao posljednji ministar informacija u Vladi Republike Srpske, borio protiv zajedniške televizije, tada male BHT, rekao sam da ne treba praviti igrališta i poligone za nove sukobe. Sada je krv na glavi auttriktera to i uočigledila.
A, nekako istovremeno, krv i na Glavuši Behatea. Izgubili prava na ligu šampiona. Sljedeće godine će prenose srijedom imati ona dva smiješna klovna sa Obeena. Tragedija. Em, tu dvojicu je teško slušati, em, Država ponižena, em, nedostajaće nam stručni konsultanti, STJ.
Erteeres dala saopštenje kako će sama odsad rješavati ta prava a kako dosad niučemu nije učestvovala.
Jest vam trebalo godina da skontate da ste naguženi. Bolje je ponekad i Vasića poslušati, bez obzira šta kaže kompanjija.
Dabome da Erteeres treba sama da kupuje programe. Pa, koliko ima para, toliko i programa. Ali su barem kupljeni za Našu Državu a ne za Vašu Državu. I Vaše Gubitke.