ČEKAJUĆI BAKIRA
Otomanska imperija, imperija jašuće sablje, jašuće vjere i sepetarskog poturčavanja, ostavila je samo jednu stvar na Balkanu, a i tu katastrofalno tragičnu. Ostavila je Zaustavljeno Vrijeme.
Bakir Izetbegović, Sin Oca Svoga, inače Član P, dao je naizgled neinventivnu izjavu o Slučaju Kosovo iz ugla BiH. To je jedna od onih prostonaivnih izjava koje je praktikovao Otac Sina Svog. Kad ga slušaš, sažaliti se, a onda, nakog stotina takvih bezazlenih izjava, na površinu izbije sva podmuklica, taložena generacijama i stoljećima, otkako je otišla Otomanska imperija, i izjavi da će za BiH žrtvovati mir.
A izjava Sina Oca Svog teče ovako. Ne možemo sada priznati Kosovo jer bi unutar BiH napravili svađu, takozvanu dževu, ali ćemo sačekati još malo i taj problem će se riješiti.
Nije mogao bolju dijagnozu da da. Nekidan sam obrazložio tezu da muslimanski politički, intelektualni i vjerski krem neprestano vodi narod na sitnišićardžijski način. Šićardžijski za sebe. Dok vrijeme i trendovi idu posve drugom stranom, drugom brzinom i drugim smjerom. A Napaćeni Narod uvijek strada.
Sad je Sin Oca Svoga još razradio tu moju tezu. Sačekaćemo Malo. U svakoj božijoj istorijskoj prilici, muslimansko vođstvo će promovisati tu politiku. Otkako je otišla Otomanija. Kao da još malo čekaju da se vrati. Kao što Srbi neće propustiti ni jednu priliku da prvi reaguju, tako će muslimani uvijek Sačekati Malo.
Šta to, praktično, znači. Znači neinventivnost. Neodlučnost, odsustvo Stava i Cilja. Čekanje da neko drugi obavi posao za njih. Endeha, Nato, Organizacija Islamskih Zemalja, Turska, Venecijanska komisija, Brisel, Ohaer...
Sadašnji Sarajevski Politički Krug, čiji je Bakir jedan od Nus Proizvoda, Preovlađujuća Patoka, već dvadeset godina ne pokazuje nikakvu političku i društvenu incijativu, osim što čeka da neko, jednom, obavi tu Unitarizaciju. Ta Unitarizacija nije mogla da se obavi u Dejtonu, jer bi izazvali veliku svađu, zato ćemo Sačekati Malo. Kao da čujem Oca Sina Svog kako objašnjava raji nakon povratka iz Dejtona.
To što se povremeno lansira istrebljivačka parola da Bosna treba da bude bošnjačka, kao Hrvatska hrvatska, Slovenija slovenačka... to nije politička ideja. To je bolest. I to što generišu mržnju prema Srbima, a u zadnje dvije, tri godine i prema Hrvatima, to takođe nije politički program. Mržnja je korov Bosne i Hercegovine, nešto kao međunacionalna i međuvjerska ambrozija.
Mogu da javno obavijestim Bakira da ću i ja Sačekati Malo.
Da se BiH raspadne.
A onda Sin Oca Svog i cijelo Sarajevo, mogu u paketu priznati i Kosovo i Republiku Srpsku.
Otomanska imperija, imperija jašuće sablje, jašuće vjere i sepetarskog poturčavanja, ostavila je samo jednu stvar na Balkanu, a i tu katastrofalno tragičnu. Ostavila je Zaustavljeno Vrijeme.
Bakir Izetbegović, Sin Oca Svoga, inače Član P, dao je naizgled neinventivnu izjavu o Slučaju Kosovo iz ugla BiH. To je jedna od onih prostonaivnih izjava koje je praktikovao Otac Sina Svog. Kad ga slušaš, sažaliti se, a onda, nakog stotina takvih bezazlenih izjava, na površinu izbije sva podmuklica, taložena generacijama i stoljećima, otkako je otišla Otomanska imperija, i izjavi da će za BiH žrtvovati mir.
A izjava Sina Oca Svog teče ovako. Ne možemo sada priznati Kosovo jer bi unutar BiH napravili svađu, takozvanu dževu, ali ćemo sačekati još malo i taj problem će se riješiti.
Nije mogao bolju dijagnozu da da. Nekidan sam obrazložio tezu da muslimanski politički, intelektualni i vjerski krem neprestano vodi narod na sitnišićardžijski način. Šićardžijski za sebe. Dok vrijeme i trendovi idu posve drugom stranom, drugom brzinom i drugim smjerom. A Napaćeni Narod uvijek strada.
Sad je Sin Oca Svoga još razradio tu moju tezu. Sačekaćemo Malo. U svakoj božijoj istorijskoj prilici, muslimansko vođstvo će promovisati tu politiku. Otkako je otišla Otomanija. Kao da još malo čekaju da se vrati. Kao što Srbi neće propustiti ni jednu priliku da prvi reaguju, tako će muslimani uvijek Sačekati Malo.
Šta to, praktično, znači. Znači neinventivnost. Neodlučnost, odsustvo Stava i Cilja. Čekanje da neko drugi obavi posao za njih. Endeha, Nato, Organizacija Islamskih Zemalja, Turska, Venecijanska komisija, Brisel, Ohaer...
Sadašnji Sarajevski Politički Krug, čiji je Bakir jedan od Nus Proizvoda, Preovlađujuća Patoka, već dvadeset godina ne pokazuje nikakvu političku i društvenu incijativu, osim što čeka da neko, jednom, obavi tu Unitarizaciju. Ta Unitarizacija nije mogla da se obavi u Dejtonu, jer bi izazvali veliku svađu, zato ćemo Sačekati Malo. Kao da čujem Oca Sina Svog kako objašnjava raji nakon povratka iz Dejtona.
To što se povremeno lansira istrebljivačka parola da Bosna treba da bude bošnjačka, kao Hrvatska hrvatska, Slovenija slovenačka... to nije politička ideja. To je bolest. I to što generišu mržnju prema Srbima, a u zadnje dvije, tri godine i prema Hrvatima, to takođe nije politički program. Mržnja je korov Bosne i Hercegovine, nešto kao međunacionalna i međuvjerska ambrozija.
Mogu da javno obavijestim Bakira da ću i ja Sačekati Malo.
Da se BiH raspadne.
A onda Sin Oca Svog i cijelo Sarajevo, mogu u paketu priznati i Kosovo i Republiku Srpsku.
