LEŠINARI SE VRAĆAJU
NA MJESTO SVOG ZLOČINA
Sarajevo, prije dvadeset godina najveće okupljalište bjelosvjetskih probisvijeta, plaćenih i instaliranih, ili honorarnih i samoprozvanih špijuna, ratnog hijenskog šljama svih vrsta, uličnog i kazamatskog taloga koji svoje trotoarske ili mafijaške klike pretvaraju u Vojne Jedinice, Apslutno Apsolutno novinara kojima je, umjesto pasoša, bila odštampana plastificirana podsjetna karta na kojoj je pisalo Pazi, Srbi uvijek Black, Muslims uvijek Flowers, u rat je ušlo kao grad bratstva i jedinstva. I tog, šestog, aprila. A onda je sa bratstvenojedinstvenih tornjeva blizanaca, Mome i Uzeira, zapucala Patriotska liga.
Sve ostalo je Sarajevska Laž. Opsada. Agresija. Snajperi.
Srpske snage su u svojoj potpunoj vojnoj nadmoći načinile klasičnu srpsku grešku iz spektra Sindroma Karadžić & Milošević. Umjesto da gađaju vitalne komunikacije, tramvaje, objekte i slično, trebale su utvrditi srpsku liniju i čekati.
Onako kako su radili, samo su davali povoda onima iz prvog pasusa da ostvare karijere superšljamovaca.
Danas, nakon tih dvadeset godina, izvjesna količina lešinara se skupila ponovo na mjestu zločina. Ne srpskog. Vlastitog zločina. Ne znam šta u tom Sarajevu radi Učtivi Šveđanin, kada ga Službeno Žrtveno Srajevo otvoreno ne podnosi.
To je pokazala i Florens Artman, napavši ga na ulici. Kako i pristoji Uličarki. To je taj Drilovani Šljam koji je došao u Sarajevo sa onim karticama i uputstvima.
Gospa Uličarka je u Hagu pokazala kako je instruisana. Tamo se nije bunila što dovode samo Srbe. Sad je našla da optužuje Evropu, i Bilta, što je dopustila krvoproliće nad njenim i njenih gazda ljubimcima.
A Evropa je tako nagužena u Lisabonu, od njenih ljubimaca, da se kladim da su pustili neka se ratuje. Uličarka Artman, i drugi ovdje nepomenuti šljam, kao da nije čula za čuvenu Alijinu epsku o Žrtvi mira za usranu BiH.
Dobro je da je danas Haris Pašović, Novonacionalni Reditelj Žrtve, pravio Crvenu Plastičnu Komediju u Saraju.
Dobro je da se izvjestan broj lešinara skupio na mjestu svog medijskog zločina.
To je znak da Fama Žrtve ne može još dugo da traje.
Već u Zagrebu ne prolazi ministar inostranih ambasadora. Ne jebe ga Milanović ni za ič. I ta ignorancija će se širiti. Saraj se pretvara u najveći autistični grad Evrope. Mada oni misle Turske.
Upamtiće kad će im opet Bilt doći. A ni Amanpur nije došla ne zato što je imala posla. Više to nije profitabilna destinacija. Ona je svoje pare odradila. Artmanova je došla jer nema više kud. Vucibatina. Ne bi ni Bone, ba. Možda je bio Petar Lujković. Nisu javili.
NA MJESTO SVOG ZLOČINA
Sarajevo, prije dvadeset godina najveće okupljalište bjelosvjetskih probisvijeta, plaćenih i instaliranih, ili honorarnih i samoprozvanih špijuna, ratnog hijenskog šljama svih vrsta, uličnog i kazamatskog taloga koji svoje trotoarske ili mafijaške klike pretvaraju u Vojne Jedinice, Apslutno Apsolutno novinara kojima je, umjesto pasoša, bila odštampana plastificirana podsjetna karta na kojoj je pisalo Pazi, Srbi uvijek Black, Muslims uvijek Flowers, u rat je ušlo kao grad bratstva i jedinstva. I tog, šestog, aprila. A onda je sa bratstvenojedinstvenih tornjeva blizanaca, Mome i Uzeira, zapucala Patriotska liga.
Sve ostalo je Sarajevska Laž. Opsada. Agresija. Snajperi.
Srpske snage su u svojoj potpunoj vojnoj nadmoći načinile klasičnu srpsku grešku iz spektra Sindroma Karadžić & Milošević. Umjesto da gađaju vitalne komunikacije, tramvaje, objekte i slično, trebale su utvrditi srpsku liniju i čekati.
Onako kako su radili, samo su davali povoda onima iz prvog pasusa da ostvare karijere superšljamovaca.
Danas, nakon tih dvadeset godina, izvjesna količina lešinara se skupila ponovo na mjestu zločina. Ne srpskog. Vlastitog zločina. Ne znam šta u tom Sarajevu radi Učtivi Šveđanin, kada ga Službeno Žrtveno Srajevo otvoreno ne podnosi.
To je pokazala i Florens Artman, napavši ga na ulici. Kako i pristoji Uličarki. To je taj Drilovani Šljam koji je došao u Sarajevo sa onim karticama i uputstvima.
Gospa Uličarka je u Hagu pokazala kako je instruisana. Tamo se nije bunila što dovode samo Srbe. Sad je našla da optužuje Evropu, i Bilta, što je dopustila krvoproliće nad njenim i njenih gazda ljubimcima.
A Evropa je tako nagužena u Lisabonu, od njenih ljubimaca, da se kladim da su pustili neka se ratuje. Uličarka Artman, i drugi ovdje nepomenuti šljam, kao da nije čula za čuvenu Alijinu epsku o Žrtvi mira za usranu BiH.
Dobro je da je danas Haris Pašović, Novonacionalni Reditelj Žrtve, pravio Crvenu Plastičnu Komediju u Saraju.
Dobro je da se izvjestan broj lešinara skupio na mjestu svog medijskog zločina.
To je znak da Fama Žrtve ne može još dugo da traje.
Već u Zagrebu ne prolazi ministar inostranih ambasadora. Ne jebe ga Milanović ni za ič. I ta ignorancija će se širiti. Saraj se pretvara u najveći autistični grad Evrope. Mada oni misle Turske.
Upamtiće kad će im opet Bilt doći. A ni Amanpur nije došla ne zato što je imala posla. Više to nije profitabilna destinacija. Ona je svoje pare odradila. Artmanova je došla jer nema više kud. Vucibatina. Ne bi ni Bone, ba. Možda je bio Petar Lujković. Nisu javili.
