RETUŠIRANJE
NATAŠE KELEČEVIĆ
I AHTEVEA

Nakon cunamija Mareko Mreža Plus i sumnjane kriminalizacije najbližih saradnika, Nataša Kelečević, koja je vodeća Medijašica međunarodne zajednice, u Republici Srpskoj, ali koja je na medije, svojevremeno na SRT, došla klasičnim Endemsmkim Nepotizmom Lijevča i Srbačko-Nožičke Ravni, kojeg je odnjegovao Esdees, poduzela je široku akciju u javnosti kako bi se redizjanirao i retuširao njen i imidž Atevea. Očito je da Ateve još treba Međunarodnim Fridrih Ebertima i drugim tragaocima za mogućnostima rušenja Vlasti Republike Srpske.
To se odmah i pokazalo u njihovom najcentraljnijem Dnevniku. Ukazale su se dvije slike i prilike. Milijana Kos i Meddžida Kreso. Pošto su nerazmrsivo ispreplele slinave učtivosti, zahvaljivanja i okoušne osmijehe, Meddžida je saopštila da bi rado došla i u Banjaluku. Ne moraš. Pošto je Milijani zahvalila što je Ahteve došao njojzi k nozi. I mahao repićem.
Nataša Kelečević je, prije tog dnevnika, na svojoj televiziji objavila intervju sama sa sobom.
Tu je saopštila da je ATV prošla nekoliko teških godina. I da ih čeka još nekoliko teških godina. Ali da neće činiti komprom u pogledu svoga Fundamenta. Jer, Vlast je veoma ranjiva, reče Nataša.
No, ta Televizija za najavu i generisanje masovnih protesta radnika, boraca, invalida, logoraša i ulično razvlačenje Vlasti, niti njena Nataša Vodilja, ne reče ništa
• o optužbama njenih čelnih ljudi i saradnji sa Mareko Gledanošću, kojom se, lažnom, Ateve tako znala ponositi,
• o tome kako je dobijen plac u centru grada
• o tome kojim je sredstvima finansirana moderna i skupa zgrada male televizije čiji veliki dio prostora ne donosi ni marku profita
• o tome zašto je građena ta zgrada dok stadion Borca, na dvadeset metara od njih, nema tribine
• o tome zašto je građena ta velelijepna blješteća zgrada dok na samo kilometar i po vazdušne linije sirotinja ide na crvenokrstni besplatni obrok da bi preživjela
• o tome kako se finansira taj medijski Štrajkovab
• niti o tome zašto je ta nezavisna, fundamentalna, slobodarska, antitotalitarna, poluzvanična protivvladina Tehlevizija počela da prima pare od Mrske Vlade Republike Srpske.
Nu, Nataša Kelečević s ponosom saopštava kakao je blokada probijena. Kako su svi shvatili, misli na Esenesdovce, da je ona, Ahteve, veoma značajna u Komedijima i Nevinarstvu.
Vidljivo je pak, da je sa dolaskom Vladinih Para, intenziviran i dolazak vladinih funkcionera.
Vidljvo je, takođe, da Ahteve više ne kritikuje Vladu i Predsjednika Vlade. Ali kritikuje Predsjednika Republike.
Da li je Ahteve kupljena ili je shvatila da je Vlada Republike Srpske nezaobilazna na ovim prostorima. Ili je pak sve slučajno. Vlada imala para, dala medijima, pa i kumici, odnosno Kudsviturcituimaliateve. A uvijek ima ministara i poslanika koji uživaju da ih tetke gledaju na teve.
Ja, da sam Ateve, ni mrtav ne bih uzeo marku iz Vladine Ruke.
Kad kurve uzimaju pare, bilo kako, stvar je jasna.
Kad pošteni uzimaju pare, nako, stvar je opasna.
Vidjećemo našta će sve izaći. Iskreno, želim da narodne mase prestanu ATV zvati Televizijom Dževrije, po liku iz njihove turske serije Kad Nezavisnost Opada.

TURSKI NEOSEPETIZAM
PONOVO NA BALKANU

Sarajski Avaz je uručio neko priznanje Ahmetu Davutogluu, turskom ministru inostranih poslova. To je prizanje živom pretku.
Tim povodom Avaz je ponovo objavio sarajski govor malog ministra Velikih regionalizama u kome je on ponudio Anadoliju za Bosnu i Hercegovinu.
Govor je demonstracija anadolskog primitivizma, zakašnjelog kolonijalnog romantizma, jevtine propagande pet vijekova duge svakodnevice sepet – sablja, sablja – sepet i potcjenjivačke nadmoćnosti novih supraturskih nastojanja da se ovlada Regionom Bosna – Avganistan.
Ne znam kakve su im face bile na tom predavanju ali iz govora se vidi da je Davutoglu shvatio da priča retardiranim balkanoidima jučer pronađenim u Brdusinama Otomanskog Balkana.
Zašto Avaz opet objavljuje Davutogluov govor Neoosmanizma. Zato što je Neoosmanizam dio Velikog Projekta koga čine još I Islamizacija Bosne I Hercegovine, Unitarizacija, Stvaranje trajnog Oreola Žrtve, Permanentno genocidiziranje Srba, Fingiranje Evropskih Integracija kako bi se zemlja centraliozvala a sa centralizacijom bi nestali i Srbi i Hrvati. Dio tog projekta je Apsolutno, Apsolutno, Zlatko. U tu svrhu je i načinjen pakt Avaz – Lagumdžija a sam Avaz je potpuno promijenio uređivačku i novinarsku filozofiju.
U narednom vremenu treba samo analizirati šta rade Lagumdžija i Avaz. Svi ostali, FTV, Tihić, Cerić, postaju pokrajni igrači za dužu ili kraću upotrebu. Apsolutno, apsolutno. Naročito je zanimljiv taj tandem u pojavnom obličju. Zlatko je poduzeo novu misiju koja se može okarakterisati kao Vukodlak u liku Medenjaka, ide po BiH i medi, sa ambasadorima sjedi, a gleda kome će se krvi napiti. Avaz je, pak, postao dželat u liku medija.
Sada Avaz donosi najvažniji orijentacioni dokument tog dvojca, koji postoji odavno, samo se mijenjaju likovi. Taj dokument, Davutogluov govor, može se nazvati Magna Karta Davutogluum. Deklaracija Neosmanizma. Ustav Anadolizacije Bosne.
Nu. Šta je stvarno rekao Ahmet Dabogdaneoglu.

• Jer, duh Sarajeva, duh Baščaršije je duh naše historije. Naše zajedničke historije.
• Sarajevo nije običan grad. Morate razumijeti taj duh, a onda ćete razumjeti Bosnu i Hercegovinu, i onda ćete razumjeti balkansku civilizaciju. Bez razumijevanja Sarajeva ne možete razumjeti balkansku historiju, ne možete razumjeti balkansku kulturu.
• Bosna i Hercegovina je porazila Tursku. To znači mi smo pobjedili nas.
• Ustvari, balkanski region je usred jedne od najstrateškijih centara afro-euro-azije. Zašto je on postao, zašto imamo takvu percepciju periferije?
• Osmanska historija je historija Balkana
• Jedina iznimka širom historije u tom smislu je Osmanska država. Tokom Osmanske države, taj dio, balkanski region, postao je centrom svjetske politike. Ovo je zlatno doba Balkana.
• Da nije bilo Osmanske države Mehmed paša Sokolović bio bi siromašni, zaostali, srpski seljak koji bi možda imao malu farmu
• U četrnaestom stoljeću Beograd je bio poput svakog, ne sela, već manjeg grada. Ali za vrijeme Osmanske države Beograd je postao centralni grad, ključni grad, Dunava, centralne Evrope, u ekonomskom smislu, u kulturološkom smislu, bilo je stotine džamija i crkava. Sarajevo je čudo, kao neka minijatura ovog nasljedstva.
• Da nije bilo osmanske tradicije, Egipćani ne bi vidjeli jednog Albanca u svom životu
• Ono što je 1990-tih bilo, oni koji su organizirali masakre u Srebrenici i širom Bosne i Hercegovine su bili barbari koji nisu htjeli tolerirati razlike u kulturološkom smislu. Duh Sarajeva je duh koegzistencije, duh zajedničkog života.
• Anadolija pripada vama draga naša Bosanska braćo i sestre. A i mi smo sigurni da je Sarajevo naše! Kada kažem da je Anadolija vaša, to znači: ako hoćete doći, dođite! Ali mi želimo da vi budete sigurni i postojani ovdje kao posjednici Sarajeva i Bosne i Hercegovine!
• Jer, poput Bosne, Afganistan je naša zemlja.
• Sjećam se dobro jedne, bila je 1993. godine. Na medijima je prenijeta vijest da Srbi koriste hemijsko oružje u napadu na Goražde.
Divim se cijenjenom dunjaluku koji je ovo mogao da sluša. Mada znam da je to slušano sa neskrivenom sladostrašću onanizma, onirizma i onostranosti.
Integralni govor je plejada neshvatljivih i nepovezanih diskonstrukcija, od Hegela do starog Rima.
Uglavnom, saznali smo da je cijela stvar sa Turskom najezdom na hrišćanski Balkan izvedena da Srpče Sokolović, kasnije Mehmed Paša Sokolović, ne bi ostao Srbin Siroče i imao farmu sa dvije, tri, jalove junice. Potrebno je bilo poturčiti i podsabljiti milione ljudi da bi Mali Sokolović postao Svjetski Insan. Mašala.
Ekstraprofit je to što su Egipćani vidjeli jednog živog Albanca. Inače ne bi nikad.
Da. Da ne bi Srbi više hemijskim oružjem napadali Goražde, sve ovo Turska mora zaposjesti. Tako sam shvatio. I Beograd opet mora imati džamija više nego crkava. Beograd da postane Veliko Sarajevo. Kod tih Srba, inače je sve Veliko.
Pošto je Davutoglu rekao da je Baščaršija Duh Duhova, Duh Bosne, Duh Anadolije, Duh Naše Istorije, jasno je da cijelo ovo područje, koje on naziva regionom, a mislim i sve do Avganistana, treba pretvoriti u jednu Baščaršiju.
Da li mu je iko javio da mu je nešto Duha izgorjelo, jučer, prekjučer.

CIRKUS
BAN KI MUN & AL KA LAJ

Bosanska plejada cirkusanata iz oblasti inostranih djela neistrošiva je. Šaćirjebej. Ivanić. Alkalaj.
Sada je Sven Alkalaj, od strane Generalnog sekretara UN, imenovan za Izvršnog sekretara Ekonomske komisije UN za Evropu. Sad će Angela Merkel da vidi kako Guja Krsno Ime Služi. Sarkoziju je bolje da se ne kandiduje.
Alkalaj dolazi iz Stranke za BiH. Čiju slavu će sada da pronese i Evropom. Naročito njen ekonomski referencijum.
Portal koji veliča lik i djelo Stopostotnjaka, obrazlaže da je pod tom Sven Komisijom 56 zemalja Evrope i nekadašnjeg sovjetskog legla. Površina je, kažu 47 miliona kv km. A na njojzi živi milijarda i po živitelja.
Sugeriše se poštenom čitaocu da će ekonomijom svih tih država i živitelja da upravlja Sven Alkalaj. Dobro, koordinira. JMM. On nije mogao da upravlja ni Anom Trišić a kamoli tom Ekonomskom komisijom na tim tolikim prostranstvima. A pouzdno se zna da nije ni sobom nešto naročito vladao.
Ta Međunarodna Zajednica ovu Vašu Državu shvata kao džunglu. Iz koje se, povremeno, Tarzana i Ćitu odvede u velegrad i velecivilizaciju. Dobro, ovaj put samo Ćitu.
Drukčijeg tumačenja nema.
Dabome. Ban Ki Mun je ćorav i nema pojma koga su mu podmetnuli odgovarajući lobiji.
Ali ostaje gorka činjenica o tome kakvom se članicom smatra BiH. Kad se od tolike ponude patriota, dobrobosnijaka i građana, izabere Najproblematičniji.
Mada i ja postavljam visoke ljestvice i tražim čiste modele. Kakav uzorak možete uzeti sa sarajskog đubrišta.
Poslije ovog skandala sa Vašom Državom, moguće je očekivati da Sadik Ahmetović na kraju mandata ode za Direktora Efbiaja. Mislim da je Huver umro.

I RADOVAN
REČE JEDNU PAMETNU

Gube vrijeme sa Radovanom u Hagu. Kao što su izgubili sa Slobodanom, sa Šešeljem, sa drugima. Kao što će izgubiti sa Ratkom. Hag je inače Srpska Čekaonica tragirapsodije Kao U Dispozitivu. Hag je Krivosudni Srpski Sienen.
Nemoguće je Radovanu, kao i drugima, dokazati da su naredili zločine, genocide i agresiju. Da su donosili pisane uredbe, zakone i naredbe u tom smislu. Jer to, jednostavno, nije tačno i toga, još jednostavnije, nije bilo. Proveo sam te godine u rovu, maštajući o izgubljenom naukovanju, petnaestogodišnjem uzaludnom radu i nekoliko stotina svojih prvih ljubavi, usput ubijajući one koji su ubijali mene, a kadgod sam se sjetio Brata Radovana, ruka mi je sama otkočila pušku. Da mi je ikada izašao na svjetlomet, pucao bih bez trunke. Ali za sve te godine po rovovima, nikada mi ni Radovan, ni Ratko, nisu nešto naredili. Niti mojoj jedinici. Niti mojoj Oge. Radodvan je Vojsci služio za podjebe. Naročito u drugoj polovini rata.
On je, to sam odavno rekao, kriv Srbima a ne Hagu.
Zato gube vrijeme s njim.
Sada je Brat Radovan dao intervju Srpskoj Novinskoj Agenciji.
Intervju ko intervju.
Malo lepršavosti, neobaveznosti i nešto demokratske obaveznosti. Ni trunke samokritike. Ja sam sa Holbrukom kreirao prvih šest tačaka Dejtona. Jesi našao s kim ćeš, JTO. Holbruk ti je mrlja u karijeri.
Ali jednu dobru stvar je rekao Brat Radovan.
Ne bih žrtvovao mir za nezavisnost.
Moram priznati da me umnost te rečenice zaustavila u tom intervjuu. Bez obzira što je očekivano dizajnirana. Što je data iz Nemoći Haga. Što je izrečena nakon dvije decenije. I što ne liči na Radovana, onako razgrivljenog sa epskom kosom na mitskom biću, pola pjesnik, pola stari pastuv, naročito kad obuče novu uniformu Za Broj Veću, pa imitira Kim Il Vojskovođu. Ko danas da ga gledam na televiziji. Glavu dajem, da mi je sad puška pod rukom, sama bi se otkočila.
Ali, u pravu je.
Nezavisnost je dragocjena da bi se za nju žrtvovao mir. Samo istorijski onanisti i voajeri, kratkoumi i nedosanjani čitlugdžari, mogu da žrtvuju mir zarad svoje lude zatvorske ideje. Kao Alija.
Nezavisnosti treba mir da bi stigla na svoju zadnju i najvažniju stanicu. Bez mira, u ratu, u ratometinama, na vukojebištinama u koje se pretvori mir, pa svaka mraka dolazi, zalazi i igra važnu ulogu, Nezavisnost se zagubi, njeni temelji se raspadnu, njeni prozori se popale, njeni putevi razore a njena mladost svene.
Zato je mir najbolji put.
A nezavisnot je uvijek na kraju mirnog puta.
Republika Srpska mora imati strpljenja sa Mirom i sa Nezavisnošću. Odreći se Bune, Pravde, Tuđeg Zajedništva. Iako su to tako česte Srpske Istorijske Stvari. Na Putevima Nezavinosti mora se podnijeti i Nepravda, i Tuđe Zlo, i svakovrsno olajavanje. Neka zbore o genocidu i agresiji. Narod, koji je mjerilo svega i svačega, zna da niko nije lajao na zvijezde i išao u istrebljenje bilo koga.
Samo se bježalo od jasenovaca.
A i za one iz Jasenovca, za one iz mojih rovova, i nejač u pozadini, i za mnoge između njih, Nezavisnost će stići jednog dana kao dugoželjena mlada, neljubljena, jedra, rodna i vesela djevojka vojniku, čobanu ili nevinom osuđeniku.

FIKRET ABDIĆ,
SOKAČKI NEPRIJATELJ №1

Dabome da je Fikret Abdić tragitorijum Ratova u BiH. I njihov vjesnik, na izvjestan način. Njegove, Agrokomercove, Mjenice Bez Pokrića su, u pogodnom trenutku uzele puške u ruke, stranke su se pojavile kao Stranke Bez Pokrića, neke nacije kao Nacije Bez Pokrića, neke države su priznate kao Države Bez Pokrića.
Kada je vidio sve to Abdić je pokušao da nađe pokriće barem za svoje Krajišnike oko Kladuše i Cazina. Kao što im je, u miru, nalazio posao, od kestena do puretine.
Ali, ratna geografizacija odvijala se nepovoljno po njega i to područje prekrili su nezasluženi pobjednici, onaj General Krmak, poznat po ratnoj taktici koja će se proučavati vijekovima, na vestpointima divljaštva lišenog i viteštva i nacionalizma, a koja se svela na nekoliko riječi Pali Sve Srpsko.
Fikret Abdić je osuđen Ko Zadnji Srbin. Dvije države su ga sudile. Obje zbog toga, i Hrvatska i Bihaćka, imaju ga na duši. Fikret Abdić i Biljana Plavšić su posljednji koje je trebalo suditi i osuditi iz bratskih ratova u BiH.
Fikret Abdić je, na prvim višenacionalističkim izborima, dobio najviše glasova muslimana u BiH. Ali je morao mjesto predati onom malom, sitnom, neuglednom, nereferntnom, vjeroautističnom, zeničkozatvorskom mladomuslimanu.
Zašto je Fikret Abdić bio opasan u ratu. I njegova SAO Kladuša i Cazinska Krajina. Ne zato što je sarađivao sa Srbima, pardon, Četnicima, što je bio Izdajica, mada niko nije naveo čega i koga, što se jedinice iz njegovog zbjega nisu uklapale u Strašnu Armiju BiH koja je imala u Bihaću Peti Korpus, STJ. Korpus Palikuća.
Bio je opasan jer se nije dao Pod Vlast Sarajeva.
I danas je opasan zbog toga. Digla se U Saraju Kuka i Motika. Izlazi Fikret.
Znaju da neće pod provjerene sarajske skute ni Tihića, ni Harisa, ni Zlatagana. A Saraj to ne može podnijeti. Jer želi da ima tapiju na cijelu Šehidsku Patriotsku Bosnu. Jer nema šehida u Tuzli ili u Bihaću. Jedan Sarajski Ćelo poznatiji je i ukovaniji od stotina junaka branitelja izvan Saraja.
Fikret Abdić je vođa istinskih skromnih, pošteni i radinih muslimana. Zato je i dobio toliko glasova onomad. I zato su Sarajske Džimlije prvi veliki miting organizovale u Kladuši, kod Babe, da odmah unovče njegov ugled kod tih običnih, dobrih muslimana.
Fikret Abdić nije Vođa Žrtava i zato se ne uklapa u mozaik.
Zbog svega toga, on je i danas neprihvatljiv. Zbog toga će izolovati sav taj kraj i narod. Oni, u Saraju, vide opasnost da Fikret Abdić okupi i Bihać, i Krupu, i Cazin, i Kladušu. Da proglasi Nezavisnost. Odnosno, da je samo formalizuje jer se Saraj tako ponaša prema tim područjima kao da su nezavisna. Vide opasnost da sarađuje sa Republikom Srpskom i Hrvatskom, da pokrene život i privređivanje. A to nikako nije dobro jer se izdiže iznad našeg ustajalog sokaka.
Štagod bude, Fikret Abdiće je čovjek za poštovanje, za očekivanje i za uvažavanje.

ABRAMOVIČ,

VIĐAŠ, NAĐEŠ BOLJEŠ

Propo još jedan fol iz Klase Murinjo. Mali Riđobradi iz Portugala doveden kao čudo od djeteta, takorekuć menadžerska Nađa Komaneči, da upravlja Čelzijem, dobio Voljno. I to da upravlja Čelzijem kojeg je iscijedio Murinjo tako da je ostalo samo suvo žilavo liko a ne tim. Time se pokazalo da pare, bilo one i Abramovičeve, ne znaju kako se zna.
Viljaš Boaš bio je Dobraš u Portu. Ali Porto je druga vrsta fudbalskog tima, porodica, željni afirmacije, uživaju u fudbalu, prihavtili su nadmetanje i u ligi i sa drugimn klubovima.
Čelzijevi igrači, kako je Abramovič donio pare koje ne znaju kako se zna, pišaju kolonjsku vodu dok im sluškinje drže šlaufe, creva i crevca.
Čim sam ga vidio da čuči oko auti linije, premiješta se sa noge na nogu, Ko Gladan Srat, znao sam da ne vlada situacijom i da ne zna ništa što bi moglo pomoći u vođenju Čelzija.
Dabome, ne žalim se. Ne volim Čelzi jer ima pare. I takvi timovi treba što prije da propadnu. Da bi se razvijao fudbal, da bi bio Igra i da bi privlačio mlade a ne samo glupe. Kao što je Pepe.
Za fudbal je važniji tim u kome igra jedan Van Serijski nego tri trgovačka tima. A Čelzi, Siti, Real, spadaju u klasu Nakupovanih Timova.
Andreš Viljaš Boaš Treneraš nije za nakupovane timove. Za neke male, Druga Liga Zpada, možda. Murinjo se još drži jer sa onim igračima ja bih pobjeđivao iz MZ Podbrđe, telefonom, ne bi mi trebala ni jedna cijela baterija. Ali kad Real počne da kašljuca, isplivaće sva nesposobnost Zvjerinja. Kao što je i sada isplivala Boaševa.

MANJINSKA
ŽRTVENA DEMOKRATIJA
I ČARŠIJSKA
MANIPULATIVNA DEMAGOGIJA

Dva trajna tehnološka politička procesa Sarajevskog Političkog kruga, Demokratska i upravljačka prava na osnovu izmišljenog genocida i prenaduvanog zločina u Srebrenici, i Pretvaranje čaršiluka u javnost, odnosno politike u čaršiju, po ko zna koji put govore da pomoći nema.
SPK, odnosno Politika Bošnjaštva, trajno je inficirana svojim Čaršijstvom kao svojevrsnim oblikom samoizolacije, nezaslužene koristi i pozicije i odbijanja da se prihvati dogovornost za društvene i nacionalne procese.
Te osobine su se ispoljavale u kolaboracionizmu tokom Drugog svjetskog rata, u malom ili velikom M, u prihvatanju Jugoslovenstva kao nacionalne kategorije, u Žrtvovanju mira radi BiH... Danas se te osobine ogoljuju do pokostice jer se položaj Bošnjaka, muslimana, drastično promijenio i nije to više austrougarski niti komunističku izolarijum. Danas postoji Bošnjačka odgovornost prema BiH kao tronacionalnoj komplikovanoj državi kakve nema u Evropi. Kao najbrojnija nacija, Bošnjaci imaju odgovornost koja nadilazi odgovornosti Srba i Hrvata. Ne samo zbog manjeg broja nego i zbog postojanja Srbije i Hrvatske, tako blizu u susjedstvu.
No, ta odgovornost se ne može demonstrirati niti efektuirati beskonačnom centrifugom žrtvene demokratije koja prodrazumijeva svu političku, izbornu i ustavnu korist samo za Samoproglašenu Žrtvu a jaram za manje i one koji su Proglašeni Genocidnim.
To nije politika. To je Sadaka Pasivizacija.
Bošnjački političari, zahtjevom za posebnim pravima Bošnjaka Srebrenice, na lokalnim izborima, koja bi se uskoro mogla proširiti i na turske potomke onih koji su prije šest stotina godina prošli kroz Srebrenicu kao vojnici, u stvari zahtijevaju Sadaku i poručuju da nemaju nikakvu politiku. Ne samo za Srebrenicu nego ni za Bosnu, ni za Bosnu i Hercegovinu. Ni za Državu.
Čak i da im neka sila da Srebrenicu, da u Skupštini opštine sjede sve Bošnjaci a samo jedan Srbin iz Miješanog Braka, šta bi Bošnjaci Bosne i Hercegovine dobili tim nedemokratskim i vancivilizacijskim potezom. Ništa. Osim što bi grupa sterlizovanih, jalovih, neubjedljivih i neinventivnih političara koji svoj najcrnji nacionalizma, kao želju za turskim načinom vladanja nad Srbima, prikrivaju zalaganjem za nepostojeća Prava Žrtve, pružila vlastitu prevaru Bošnjačkog Naroda.
To odsustvo sposobnosti za formulisanje politike kao kreativnog načina vođenja i napredovanja društva, pokazao je u svom tajnom video uratku, u najkraćem rijaliti-kič-šouu, za koje su Pinkerajski Salaši i druga imanja, najobičniji bofl, najintelegintniji, najšarmantniji, najnatovskiji, najeurointegrativniji, najnacrtaniji, barem tako misli za sebe, političar, Zlatko Lagumdžija. Neki mediji u Republici Srpskoj su to objavili sa ogromnim zakašnjenjem. Najteže je savladati strah.
Taj uradak iz najboljih dostignuća Sarajevske Ćaršije u klasi Tišu Rafo, govori na koji način... ne, dragi površnjaci, na koji način Zlatagan prilazi uređivanju medija, nego na koji način Sarajevski Politički Krug vodi politiku. Mene nema. Otišao, ba sa Haenesom. Mene nema. Ja sam ovdje Slučajni Prolaznik.
Pojednostavljeno. Ne uvažavamo Zagreb. Ne uvažavamo Beograd. Ne priznajemo da u BiH postoje Srbi i Hrvati. Ne samo da Mene Nema, nego nema ni bilo kakvog koncepta kako se odnositi prema svim tim pomenutim i nepomentim faktorima u slučaju da nisu porobljeni ili u statusu Sirotinje Raje.
Ali na osnovu Svemogućeg Genocida, zahtijevamo Sve Za Sebe.

NAČERTANIJE
SARAJEVSKOG
BJESNILA

Vidim, samo što se pojavila knjiga Dobrice Ćosića, Bosanski rat, knjižica od 274 strane i 320 dinara, u stvari dnevnik iz njegovog vremena predsjednikovanja Razjugoslavijom i nakon što ga je Sloba Aždaja smijenio sa tog položaja, upotpunjen, na kraju, uvodom Koljevićevoj knjizi, dakle, najveći dio tih zapisa odavno je objavljen mada ima i neobjavljivanih, sarajevski pobješnjeli patrioti, slobodari i nadživitelji agresije i genocida, poletjeli su da opljuju i obalegaju Ćosića.
Novi Garašanin. Novo načertanije. Ideolog Velike Srbije.
U tom svom bjesnilu koje im oči pretvara u kljove a prste nad tastaturom u dimiskije, zaboravili su kako je Dobrica Garašanin bio predsjednik Komiteta Spasa Alije od komunističkih kazamata. Čudan način da se gradi Velika Srbija.
Zanimala me knjižica jer mi se nije svidio taj naslov Bosanski rat, kakva kurčeva bosna, rat je bio srpski, hrvatski i muslimanski, pa onda unakrsno, devetosmjerka, a pošto sam tog dana, kada se pojavila u prodaji, bio u Beogradu, kupio sam je i pročitao, u autu, do Velikih Okučana.
Nekoliko sličica mi je palo u oči. I upotpunilo neke moje predstave radikalne i agresivne prirode, koje ispoljavam zavađajući Dodika sa kladioničarima praznih džepova i drugim cirkusantima, probisvijetima i podmuklicama.
Prva sličica. 12. decembar 1994. Bio sam u lovu u Topoli. Ne da ubijam zečeve i fazane, nego da razgovaram sa ljudima i osetim raspoloženje naroda u Šumadiji. Razgovarao sam sa više Topolčana i „običnih ljudi“. Niko ne brine za Srbe u Bosni. Svi su ravnodušni prema njihovoj sudbini. Srbija sa svojih lokalnih radio stanica danonoćno sluša novokomponovanu narodnu muziku. Ždere i loče rakiju i pivo. Odvratna mi je ovakva Srbija. Ona ne zaslužuje bolje ljude od Miloševića, Šešelja i Draškovića.
Druga sličica. 14. februar 1995. Dva ratnika iz Bosne. Došla su kod mene u Akademiju, oporavljeni ranjenici. Došli su da razgovaraju sa mnom i kažu šta misle. Oni su iz okoline Sarajeva. Očajni su zbog nepravdi. Očajni su ne zato što su ranjeni nego zato što su mnogi dezerteri, njihovi vršnjaci i funkcioneri SDS-a, sada bogataši u Beogradu. Beograđani ih mrze. „Dosta nam je Bosanaca“. A mrze ih zbog ratnih špekulanata i bogataša. Danas su ušli u radnju i kupili po komad hleba. Zamolili su prodavačicu da im da samo po koturić salame na hleb. Ona se izdrala: „Ne dam! Dosta mi je vas izbeglica!“ „Mi nismo Srbi. Mi smo Muslimani iz Sarajeva“, kazali su. „E, ako ste Muslimani, daću vam salamu.“ To srpsko rasrbljavanje je jedna od najtežih posledica jugoslovenstva i života u Jugoslaviji. Slušao sam ove mladiće. Ogorčeni su na rukovodstvo Srba, na Karadžića, Krajišnika, Koljevića, Mladića, na njihovu decu koja nisu na frontu. Slušao sam gnev upućen Srbiji i Miloševiću. Na kraju razgovora ponudio sam im nešto para, odlučno su odbili. Posekao me njihov ponos. Opet sam opomenut da ne postavljam ljudima nijedan opšti, nacionalni, demokratski, humanistički, slobodarski, moralni cilj u koji ne mogu s njima ravnopravno da uložim glavu.
Treća sličica. 17. decembar 1995. Priča Nikole Koljevića je potvrdila moje predviđanje da će se vođa jugoslovenske, odnosno srpske delegacije i u Dejtonu ponašati autokratski i diskriminatorski prema predstavnicima Republike Srpske. Držao ih je potpuno po strani od razgovora i pregovora sa Holbrukom, Tuđmanom i Izetbegovićem. Oni su o zaključenju mira saznali sa američke televizije. Mapu koja je predstavljala teritorijalno razgraničenje Republike Srpske i Muslimansko-hrvatske federacije nisu ni na televiziji videli.
Četvrta sličica. 29. maj 1993. Srbija sada, i da hoće, ne može da kapitulira pred Amerikom i Evropskom zajednicom: Srbi preko Drine drže nam konopac oko vrata.
Opet me neka belosvetska budala pitala zašto stvaramo „veliku Srbiju“.
Što se tiče „velike Srbije“, to je jedna sintagma koja se rodila u fazi nacionalne romantike, kakvu su u svom državotvorstvu iskazivali narodi koji su bili razjedinjeni na Balkanu i u Evropi, pa su takvu sintagmu upotrebljavali i neki srpski nacionalisti. Austrougarska je 1908. u danima aneksije Bosne i Hercegovine, tu „veliku Srbiju“ proglaasila svojom evropskom opasnošću... taj austrougarski fantom je danas osnovni argument protiv srpskog naroda u evropskoj i američkoj politici. Nikada nisam verovao, iz mnogo razloga istorijskih, nacionalnih i drugih, u mogućnost zasnivanja „velike Srbije“. Moje shvatanje državnosti i nacionalne ideologije srpskog naroda sasvim je drugačije.
*
Dabome. Jebeni su ti Velikosrbi, Agresori, Načertanci. Naročito oni oko Topole, žderu, loču i kod konobarice oće da umoču.
Kao što su jebeni ovi u Saraju, koji danas Srbima, u dva, četiri, šest, osam i deset časova, lijepe te etikete genocida, agresije, velike srbije, načertanija. Opasni, ne zato što stvaraju odbojnost Srba prema muslimanima, Srbi su svoje epohe zajedništva završili, razočaravši se trajno u sve sa kojima su gradili zajedničke zajednice u dva vijeka, opasni su jer stvaraju permanentnu mržnju kod novih muslimana koji stasaju a koji nikada neće pročitati Daleko je sunce da bi vidjeli o kome se radi. Mislim da će Dobrici u Sarajevu, kada umre, podići veliki srni vukodlački spomenik sa mesinganim slovima Tamo daleko počiva ovaj agresor koji će vas sutra istrijebiti.
A ta mržnja, kod muslimana prema Srbima, može da vodi samo u jednom smjeru. U smjeru progona i istrebljenja Srba iz Bosne.

KAKAV FOLIRANT
GRAĐANSKIH POSLOVA

Dobro. Politika nije kurva kao što pričaju apolitični pederi. Ali nije ni ortodoksna pravolinijska ideologijska svjetlost. S vremena na vrijeme promijene se pogledi, dvogledi i oči. Opozicija promijeni pelene. I tjeraj dalje preko mandata.
Ali u jednom danu popeti se na građansku granu i obilno seruckati dolje, pa se spustiti ispod, na usrano mjesto, i graktati o tome kako je behar oko tebe, neozbiljno je.
Tako je danas Građanin Lagumdžija, uskoro bi zbog toga građanstvenoga mogao da počne pisati kolumne u Kompaniji, objasnio da nije išao na Radni Ručak jer mu se nije svidio onaj Mali Milanović. I svi oko njega. Previše priče o nacionalnom. A BiH, je besjedi Građanin, ne samo zemlja tri nacije i dva entiteta nego i zemlja Četiri Miliona Građana.
Ja, ipak, mislim da u BiH ima više pasa lutalica nego građana. I ne znam kako vama, ali meni, kao klasičnom komunisti, građanin je smrtni neprijatelj. Samo gleda svoju guzicu.
Sve to što je pričao Građanin Lagumdžija može da pije vode, da nije danas, odmah, sjeo u auto i došao u nacionalnio čistu, genocidnu, agresorsku, Republiku Srpsku i besjedio sa liderima. Sa Radojičićem se slikao, sad s ove, sad s one strane. Bio u Gnusnom Kriminalizovanom Administrativnom Centru. Došao kod Dodika, koji mu je odmah nametnuo dnevni red. A onaj ko određuje dnevni red, kaže Moj Drug Mile, taj i vlada.
Osjeća Zlaja da je malo neubjedljivo sve to pa pojašnjava. Ovo je i naš entitet. Svi su entiteti naši.
Nije, Građanine. Sve su reprezentacije vaše, vaš je i Komšić, ali Republika Srpska je naša.
Svejedno, dobro došao Građanine Pokorni.

STATUS PONIŽENJA
ILI STATUS KANDIDATA

Ne volim teze koje plasira Gospodin Legija, tako zovem Koštunicu jer je on tako nazvao onog Prljavog Ubicu, ali nešto sam se češkao iz uha kad sam pročitao da Status Kandidata znači dalje urušavanje Srbije.
Razabirem samo aktulne događajčiće.
Ima podršku za Status. Sinoć ima. Jutros nema. Podrška je naglo raspršena. Njemačka odlučno da se da Status. Poljska ruši cijeli dogovor jer Rusi Dolaze. Rumunija osporava Status zbog odnosa prema Vlasima. JMS, Jebo Me Svako ako neko zna gdje su Vlasi i šta rade. Najpoznatiji Vlasi je Azem, ćivša tezen pil.
Bio sam u junačkoj JNA u Negotinu i Zaječaru, na tromeđi triju bratskih zemalja, Jugoslavije, Bugarske i Rumunije. E, tamo su Vlasi. Čudni Zaljudi. Ljudi iz Zabiti. Imaju svoje poglede. Imaju i dobru etno muziku. Jedna žena je tamo imala spomenik za streljanje od strane Nemci i status Narodnog Heroja. Živjeli su kao i sav normalan svet u Srbiji. Ali, imaju svoje poglede. Nama junacima iz JNA nisu htjeli da prodaju slamu pa sam deset noći spavao na goloj kaljuzi u šatoru ispod kojeg je tekla voda i blato. Nu, obuka se završila, odbrojano sitno, otišao baja iz tog kraja i zaboravio na Vlahe. Kad danas Vlasi jebu Srbiju. Imal iko da ga nije zašiljeo.
Sreća, agitpropovac Kacin kaže Zaslužili su fanti Satus.
Dakle, u Birselu nisu ni shvatili šta hoće Rumunija i šta traži od Srbije. Ni Srbija nije shvatila. Ona se uljuljkala uspavankom Rumunija nije priznala Kosovo. Misle Rumunija luda za Srbijom. Nije priznala zbog Mađara i još nekih tamo Transilvanija. A Srbiju će da kara sa Vlasi.
Pri tome Cela Evropa, sve sa Briselom, nije ni upitnula Hrvatsku za te Srbe Bivše Ustavne. Ali Rumunija, u ime EU, jelte, pita za Vlahe.
Kako ostvariti Neponižavajuću Neutralnost sa toliko I. I Kosovo i EU. I Eu i Vlasi. I Rumunija i Rusi. I Krkobakić i Mrkodinkić.
UMB, Ubio Me Bog, ako neće pred Srbiju odmah postaviti zadatak da prizna Kosovo. I priznaće gi. Da gi se utera u Nato. I uteraće gi. Da kupi novo autonomno motorče za Čanak. I kupiće gi. Ali neće proći sa prdavče.
Ako budu tražili da Srbija prizna Republiku Srpsku...
Biće to dobra prilika da se u Srbiju uzvikne I Srpska i Turska.

IZUMIRE
SARAJEVSKA
HRVATSKA

Dolazak Ive Josipovića, predsjednika Hrvatske, onomad, u Derventu i u Banjaluku, označio je kraj Politike Na Drini Šahovnica. Sve dotad je nad Bosnom lebdjela ta zastava na kojoj je visio i čvor sa onim ljiljanovim barjakom, iako su Dva Hadezea već bila spoznala da neke putokaze prolaze peti, ili deseti, put i da se moraju tražiti novi. Sve dotad Zvanično Sarajevo i Zvanični Zagreb nisu priznavali niti uvažavali Hrvate kao nešto što samostalno politički postoji u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je prema BiH, bila samo Sarajevska Hrvatska.
Površni analitičari i uvrijeđene ostavljene političke protuve, jevtino su objašnjavale šta je to što je Hadezeove grunulo u zagrljaj Dodiku. A uopšte se o tome nije radilo.
Pala je jedna epoha u političkom životu Hrvatske. Završio se jedan Merak u životu Sarajske Političke Čaršije.
Iako je Sarajevo neprestano pričalo, i samo sebi primišljalo, da je na Vrbasu, umjesto Banjaluke, Ankara, Josipović je, ipak, tamo vidio Dodika i Republiku Srpsku.
Bilo je to tako bolno da je Lagumdžija odmah otišao u Zagreb. I odmah se vratio.
Jučer je u Bosnu i Hercegovinu stigao predsjendik Vlade Hrvatske, Milanović. Pa razgovarao i sa predsjednikom Vlade Republike Srpske. Nije to bio nikakav grom iz vedra neba. Republika Srpska je prema Hrvatskoj izgradila autoput. Zajedno će izgraditi i most na savi. A taj autoput i na drugom kraju može da se nastavi prema Hrvatskoj ali i Hrvatskim Krajima u Hercegovini.
Nezrelo Sarajevo demonstriralo je i danas svoj autizam u odnosu na BiH, u odnosu na Hrvate i u odnosu na Hrvatsku. Neke javke kažu da je bilo žestokih riječi između Milanovića i Komšića. Milanović se doima smiren, upakiran, rečenično pribran ali, znajući frekvenciju Ljiljana Iz Našeg Sokaka, koji ima zaobadani osjećaj za istančanu komunikaciju sa susjedima, moguće je zamisliti taj dijalog, monolog, mnogolog, šta li je bio. Šta imaš, ba da razgovaraš o mostu. Jebali te oni. Oprosti, gospon Komšić... Nisam ti ja gospon, ja sam član Predsjedništva, ja, ja. Znam, gospon Komšić, ali ja sam došao u Bosnu i Hercegovinu, ne samo u Sarajevo, ne želim da budem ničiji mentor. Šta, ba, mentor, zna se s kim ovdje treba da se priča a s kim ne treba. Kad zna Anđelina... Na ovaj način nemamo što razgovarati. I nemamo, voz.
Onda se na radnom ručku nisu pojavili Zlatko Lagumdžija, ministar inozemnih dela. I Raščupani Termin. Predsjednik Vlade Bošnjačko-Hrvatske Federacije.
Očekivali Mesića sa tenkovima. Na Koridoru. Da se prekine gdje je najtanja. A pojavio se jedan Predsjednik Vlade iz Evropske Unije.
Mislim da je noćas Komšić do jutra preživao jastuk i pitao se da li je vrijeme u Sarajevu stalo ili se u Hrvatskoj ubrzalo. Đe smo, ba, pogriješili.

VEHABIJE SU SPAVAČI
KAO NEKADA I IREDENTA

Čak i Denis Bećirović brani vehabije. Šalje pisma preko Unije. Vidite vi šta sa Srpskim Neofašizmom i Vansarajevskim Šovinizmom. To o vehabijama nije principijelno. A to, principijelno, velim ja, stara je, osebujna, komunistička birokratuša.
Doris Pakt, koji im je valjao toliko puta, sad se okrenuo protiv. Zapitala se javno zašto niko, narčito iz IZ, ne osudi vehabizam. I ne odrekne ih se.
Pošto su gnusni pravoslavci već uključeni u Uniju, ako BiH dobije Status Kandidata, biće to jedina evropskounijska zemlja koja ima slobodu mišljenja u obliku vehabija. Istina, ta sloboda se nešto razlikuje od bečkog vehabizna, na primjer. Tamo samo misle a ovdje i eksplodiraju. I pucaju po američkim ambasadama.
Nešto mnijem, kad Američani tolerišu te svadbarske običaje po svojim novim fasadama, što ne bi mogao Denis Bećirović, Zamjenik Predsjedavajućeg Neznamčega, da brani Vehabije. Da su Američani dosljednji Nebeskoj Demokratiji, nedajbože, organizovali bi zračne napada na Sarajevo i Sandžak. Da se tako uništi Jašar Land. I tamo i ovdje.
Nu. Mnijem da su vehabije ozbiljniji i dugoročniji faktor od Ludog Jašara i još luđih bugojanskih vatrometdžija.
Prejednostavno je objašnjenje da se radi o vjerski misionarima. O jednoj varijaciji vjerske tehnologije. O povratku čistim vjerskim ispovijedanjima.
Vehabije su ovdje instalirane u ratnim vihorovima a nakon toga su medijski prezentovani kao neko ko uzurpira srpska imanja što je za njih imalo učinak pozitivne kampanje. U sljedećoj fazi izveli su promotivne i pokazne terorističke aktivnosti.
Ludi Jašar svojom pucnjavom oko Ambasade pokazao je nekoliko promotivnih spotova o Terorvehabizmu. Ali je pokazao i to da Linija Terorizma ide od Bugojna do Sandžaka. Nešto mi Poznato Zeleno. Stoga se toliko i zvonilo da je Jašar došao iz Srbije. Samo naivni su se palili na Nije to naš terorist, to je gnusni četnički terorist.
Sada će jedno vrijeme Vehabije da miruju.
Ali će se aktivirati kad dođe vrijeme.
Slična tehnologija primijenjena je i na Kosovu. Iredenta je, u predvečerje Ratova Bratstva i Jedinstva, krenula agresivno po Kosovu i po rudarskim jamama ali se primirila dok su trajala građanska klanja po raspadajućoj SFRJ. Kad je sve prošlo, dobili su mig da krenu u Nezavisnost. Možda je i Ludi Sloba od nekog dobio mig. Sa tim migovima se nikad ne zna. Nadzvučna čuda.
Kosovo je primjer dirigovanog slijeda događaja i pasije odanosti i poslušnosti.
Vehabije će takođe na mig izaći jednog dana na veliku scenu i odigrati soju poslušnu ulogu. Samo kretenoidi mogu da misle da je toliki užitak ispovijedanje vjere dok ti se zglobovi smrzavaju ispod kratkih nogavica.
Znam da Evropa sve to zna. Kad je znala za Znanadera, zna i za ovo. Pitanje je samo kod koga je dulji a kod koga deblji.
Zato Denis Bećirović, i drugi, ne treba da budu smiješni pisatelji pisama.

FEDERACIJSKE VAGINE
OD KOMPOZITNIH
MATERIJALA

Sarajevski portal Vijesti.ba jedan je od medijskih bisera sarajevske novinarske scene koji pokušava da izgradi jedinstvenu tehnologiju izvještavanja iz i o Republici Srpskoj. Tu su, u rangu sa najvažnijm Državnim, STJ, Bosanskohercegovačkim, Sarajevskim i Bošnjačkim vijestima, često objave planetarnog značenja: Objesio se muškarac u Banjaluci. I SLČ. Jer u Federaciji Sve behara i sve cvjeta.
Danas je odjeknula vijest stoljeća. U Republici Srpskoj cvjeta prostitucija. Pičke ima za 20 maraka.
Pa je o tome donešena i posebna reportažna storija. Kako građanke stoje na autobuskim stanicama, kako obični prolaznik ne može da ih prepozna, kako su to svakodnevne porodične žene čiji muževi znaju šta one rade, kako ih stariji dobri ljudi savjetuju. Nemojte djeco, sramota je. Ili jebi ili zaustavi.
Shvatio sam da je to pokušaj da se pokaže kako je Republika Srpska propala i u kurvanjskom smislu. Očekujem da će taj tekst prenijeti i bošnjački portal iz Tamo Daleko, e-govnine.
Shvatio sam da su pičke u Federaciji od rostrfraja, da su najmanje od teflona, ne mogu da zagore, ili da su od kompozitnih materijala, lagane a neuništive. Zato jedno prosto prostituisanje i košta 1.700,00 konvertibilnih maraka. A ne kao u propaloj Republici Srpskoj, bijednih dvajest marki.
Ta svakodnevna opterećenost sarajevskih individua, na raznim nivoima i u raznim oblastima, iščekivanjem ukidanja, propasti i smrti Republike Srpske, i traženjem znakova za to, poprima obrise epidemije i kolektivne moždane truleži.
Taj Dženaza Teferič nad Srpskom prijeti da trajno iskrivi svijest masovne populacije i onemogući bilo kakvu normalnu komunikaciju sa živiteljima Republike Srpske.
Ili, možda, taj portal Vijesti.joj uglavnom posjećuju metuzalemi, sve Tunjini vršanjaci. Pa neće ostaviti traga na mlade internetske generacije. Koje će u budućnosti sa Srbima živjeti u dobrim, tolerantnim i rostrfrajnim konfederativnim odnosima.

SAMOSTALNA
POLJOPRIVREDNA
SUADA

Avazu se oteo tekst. Suada Akmadžić iz Bosanske Otoke, to je u onom dalekom kantonu koji se nikad ne zove županija i koji je skoro pod Bečom, zapao na Zapadu, sa svojih deset prstiju na deset dunuma, proizvodi godišnje pet tona kukuruza, četiri tone krompira, tonu i po paprika, tonu luka i krastavaca, 300 kilograma graha, ne znam da li je trešnjo ili kućičar, a ima i koke nosilice.
Suada je Individualni Poljoprivredni Proizvođač.
Pošto sam provjereni seljanin, vjerujte mi na riječ da deset dunuma nije ništa. Fudbalsko igralište je na sedam dunuma. A šta se sve može proizvesti sa te njivice. Suada je, kažu novine, i rekorder, proizvela je jedanaest metara kukuruza, NS 444, novosadski hibrid, majku mu jebem agresorsku, na jednom dunumu. Oni u Semberiji teško stižu do te kilaže. Isto kažu novine.
Sad. Volio bih da se Suada vrati u Republiku Srpsku. Iako nije ni živjela Ovdje. Da pokaže da je moguće. Jer, Republika Srpska, Plodna Zemlja, Srpska, ima milion i trista hiljada hektara obradivih površina. To Obradivih Površina, kao i Individualni Poljoprivredni Proizvođač, ostatak je komunističke birokratistike, u kojoj je, mora se priznati, poljoprivreda bila nemjerljivo razvijenija nego danas, znači Zemlje. Jer, samo se za Obradivu Površinu kaže Zemlja. Niko za bujadišta, zukvišta i vukojebine ne kaže Zemlja.
A to, dalje, znači da svaki živitelj Republike Srpske ima taj hektar, u prosjeku, kao što ga ima Suada iz Otoke.
I znači da bi, proizvodeći kao Suada, mogao da bude nezavisan od evroatalntskih integracija, od budžeta, od poreza, od socijalnih problema, od nedostatka radnih mjesta, od sloma berzi. Od vlasti, što je za seljaka najvažnije.
Moj prijatelj i ja, onaj koji zna na čemu stoji svijet, američki ustav i dejtonski sporazum, sa naglaskom na Aneks 10, a Dobri Dušmanin će znati o kome se radi, već duže vrijeme razgovaramo o tom Hektru Obradive Površine, čitamo literaturu, spremamo se, konsultujemo vrlog Stevu Mirjanića. Došli smo do sintagme Seoska Ekonomija, Ekonomija Sela, umjesto Ruralni Razvoj. Tragamo i dalje.
Selo i njegove Obradive Površine moraju se posmatrati kao ekonomski potencijal. Zemlja ima svoj kilogram-sat i bogomdana je svevremenska zlatna žila egzistencije.
Republika Srpska mora odustati od politike da stanovništvo, mladi ljudi, ostaje na selu. Moramo učiniti da oni koji su u gradu a nisu na radu, i imaju očevinu i djedovinu na selu, sračunaju jednog jutra uz mali kratki espreso, da je veoma isplativo obrađivati tu zemlju. A živjeti i dalje u gradu.
Više nije dovoljna politika Malo vodovoda, Malo strujovoda, Malo asfalta. Ekonomija Sela traži više.
A i Republika Srpska.

KAD SRBUJE PDP,

PUCA I LED NA BAJKALU
Kad je za hajdaparkovsku govornicu u predvorju Narodne skupštine stao Onaj Đerić iz Pedepea, sa mrgodnom facom Brdnjaka Progresnjaka, pa bačio poluprofil, STJŽ, malo zaturio čelo i viknuo Džaba smo probijali Koridor, glavu bi dao da sam mu na glavuši vidio šapku generala Kutuzova ili nekog drugog Staljingradova.
Možda i nije tako bilo ali Presovci su to u intervjuu tako dočarali da sam baš tako vidio. Sreća da ga nisam sanjao.
Kakav ste Koridor vi, iz Pedepea, probijali.
Gdje je pala vaša kap krvi. Osim kapi panja.
Koridor nije prolazio po šumama i gorama. Da jest, možda bi vam neko i povjerovao.
Kad srbuje Pedepe, stakla u Briselu pucaju. Drma se cijeli region a Srbija i Kosovo prekidaju pregovore. Američki ambasador hvali Dodika i Republiku Srpsku. Vidi umjerenobradati gospodin da je opasnost opšta. Ako Srbi krenu za Mladenom, Za Mladenom krenuli su Četnici i Vuci, za Zoranom Srbi Romanijci, izrodiće se Prvi Mladenov Ustanak.
Kada je Pop Izdeo smireni Igor, vidi se da je dara prevršila mjeru.
Taj Pedepe je, zna se, zatražio posebnu sjednicu Narodne skupštine na temu Zašto Nema Granice u Brčkom. JIO kod kojeg je Mladen išao u BGD prije nego što će Biljani vratiti mandat. I koji je ostavio Brčko Srbima oko vrata.
Bojim se samo da se jednog jutra Pedepe ne prene i poviče Ko je dozvolio gradnju Ferhadije u Banjaluci. I da njegove masovne pristalice ne krenu da ruše sve pre sobom, od Esenesdeovog snijega pa nadalje.
Ili da u svom političkom opozicionom mjesečarenju ne sruše spomenik na Banj Brdu i ne izgrade krst veći od mostarskog.
Kad Pedepe srbuje, ni Ceca ne izlazi iz kuće. U Angelini i govance umre. A Jovan Divjak dobije želju da stegne opasač i opet krene na Dobrokoljačku.

OPASNOST OD EU UNITARIZACIJE
Pošto su trećerazredne diplomate nekoliko puta pokušavale da krmkov rep odvrnu s lijeve i zavrnu ga na desnu stranu, i pošto su otišli iz BiH, direktno u zaborav, utihnuo je Butmir, utihnuo je April, u Kasaba Saraju više se ne govori o Ustavnim Promjenama. Došla Švabica. I otišla. Nad sokakom opet pada veče, smao tebe nejma, prijesedniče.
Ali taj mir ne treba da zavarava. Bez obzira što diplomate najavljuju da bi za BiH mogao da bude aktiviran MAP i bez rješenja vojne imovine. To bi bio drastičan korak ka putu Naseobine u Nato. I značio bi da je Međunarodna zajednica odustala od Euroatlatnskih integracija. Bolje Nato u ruci nego Unitarizacija na grani.
I kad bude tako, jasno je da je Bosna i Hercegovina samo teritorijalni cilj, kao što su to, manje ili više, i druge zemljice na području bivše Jugoslavije. Niko ih ovdje nije stvarao radi napretka demokratije, ljudskih prava i ekonomije.
Mir ne treba da zavarava jer su predstavnici Međunarodne zajednice u BiH izuzetno nervozni. Kao da je svaki Treći dan Mijena.
Proces Briselizacije Naseobine koristi se za svakodnevne pokušaje unitarizacije i neustavnog formiranja Sarajevskih Institucija. Ne postoje više zajedničke institucije.
Štagod dođe na dnevni red, a što je vezano za Evropsku uniju, nosi sa sobom Smrad Unitarizacije. Savjet ministar, npr, usvojo je Mapu puta stvaranja uslova za izvoz proizvoda životinjskog i biljnog porijekla. Republika Srpska to ne može prihvatiti jer postoje dijelovi Mape koji uzimaju nadležnosti Republike Srpske. Prije toga je donijet Zakon o vinu. Tako je vino dignuto na nivo BiH. Šta će Sarajevu vino. Alkohol i Djed Mraz su nepoželjni. Traži se uspostavljanje agencije za zaštitu okoline. To nikada nije bila nadležnost BiH. Zahtijeva se, godinama, donošenje zakona o gasu BiH. Republika Srpska ima Zakon o gasu a Federacija ima samo uredbu o tome. Dabome, da će zakon ostati u gasovitom stanju.
I tako unedogled.
22.000 službenika u sarajevskim institucijama, uključujući i vojnike i starješine Vaše Armije, jedu državu mada svi u Saraju misle da je stvaraju. Kada bi se ispunuile sve agnecijske želje Saraja, na putu ka Briselu, taj broj bi se popeo na 50.000.
Jasno je da će se presudna bitka za Bosnu, s jedne, i za Republiku Srpsku, s druge strane, voditi, u ove tri godine mandata, na virtuelnom putu Evropskih integracija.
Republika Srpska mora ostati uporna i pribrana. Jednom rukom držati zategnutu slavinu na budžetu zajedničkih institucija a u drugoj imati visokpodignut crveni karton. Ne prihavata se, neustavno je.
Brisel, Evropska unija, ako joj je stalo do BiH, prihvatiće model Belgijske koordinacije, koji u BiH znači adhok komitetiranje predstavnika Republike Srpske, Federacije i Brčkog, kud svi Turci tu i Mali Mujo. Bez predstavnika Savjeta ministara, jer oni nisu ništa. Izvršna vlast je u predsjedništvu a oni su, Savjet ministara, u rangu Stalnog vojnog komiteta. A i treba ih svesti na tri ministra.
Namjera Pikovaca, najvećeg dijela, Kasabalija i Krojača, jeste Unitarizacija po principu da se Vlasi Ne Dosjete. I da se ona završi prije nego što i dođe na ozbiljno razmatranje članstvo u Uniji. Tada će se, razmišljaju Kasabalije, moći razmotriti i članstvo BiH u Turskoj.
Vlada Republike Srpske mora postati neka vrsta Dvodjelne Vlade. Ubrzano se mora jačati Ministarstvo ekonomskih odnosa i evropskih integracija u kojem se moraju stvarati odjeli za sva resorska i pregovorna područja. Iz tog Ministarstva treba da se delegiraju članovi adhok komiteta i grupa za prihvatanje evropskih pravila i procedura.
Prethodno, Republika Srpska i Federacija trebaju sklopiti sporazum o univerzalnoj formuli dogovora o prihvatanju evropskih standarda i zahtjeva kako se taj proces ne bi odvijao svaki put iznova.
Insistiranjem na Sporazumu Srpske i Federacije, iz igre bi se definitivno izbacio Veliki Brat Unitarist za kojeg je sada teško ustanoviti gdje je, da li u Saraj Kasabi, da li među nervoznim Internacionalcima, da li u Mrtvom Ohaeru ili u Gražama Nekih Ambasada.

POLITIČKA POMIRBA
SA LAGUMDŽIJOM ZNAČI
POTOP REPUBLIKE SRPSKE

Određeni krugovi domaćih prostituisanih i mudoprocijepljenih egzibicionista i inostranih lešinara i plaćenika, pokrenuli su novi projekt čija bi provedba omogućila, ili barem olakšala, ubrzanu unitarizaciju Bosne i Hercegovine, i prije ulasku u EU. A nakon toga neće niko ni tražiti ulazak u EU jer bi to bila Islamska Republika sa nešto srpskih i hrvatskih ukrasa sa drugorazrednim državljanstvima.
Taj projekt se zove Pomirenje Dodika i Lagumdžije.
Na tome se radi već neko vrijeme što je vidljivo kroz Pjesmu Zdravka Čolića Pisaću ti pisma duga, kroz samoukidanje 60 Bakira, kroz odustajanje od progona vještica na zgradi Vlade i drugo, mada se na tome moglo jahati još deset godina, onako kako jašu Čovića... što govori da je Projekt ozbiljan.
Da bi se Projekt ostvario potrebne su neke predradnje. One se sada, u ovoj fazi, obavljaju kroz pronalaženje radikala, prizivanje liberalizma, unutrašnje kritikovanje Dodika...
I dio Beograda podržava Projekt. Naivni Srbi Srbije misle da će tako riješiti neki od svojih problema kojih nisu ni svjesni.
Jedna od najvažnijih faza je bilo Formiranje Savjeta Ministara. Zato je to bila Apsolutna Greška. Bosiću i Esdeesu se žurilo da uzmu koju fotelju i da međunarodnim kretenoidima pokažu da nisu oni kočnica. Esdees se još boji smjenjivanja Ko Đavo Krsta.
Formiranjem Savjeta ministara formirana je i odskočna daska za Zlatka Lagumdžiju. Ali vlast Sarajeva nije vlast ako neko njihov ne vlada i nad Dodikom i nad Republikom Srpskom.
Pošto je propao pokušaj da se aprilizuje, butmirizuje i kriminalizuje, sa Republikom Srpskom i Dodikom mora se drukčije. Ako se Dodik približi Lagumdžiji, približiće se i Sarajevu. A kad je blizu šape... U tome će otupiti i nacionalna politika Dodikova, zato smetaju radikali i sveznalice oko Dodika, pa će Republika Srpska lakše da se lomi. To od stranaca traži, zanimljivo, i Ivanić. Samo mu zabranite nacionalnu politiku. Drukčije ga nećemo pobijediti. Ivanić, u stvari, kaže ono što Sarajevo i hoće Uzmite mu Republiku Srpsku.
Približavanjem Dodika i Lagumdžije omogućila bi se lagodna vlast na nivou BiH u kojoj Hrvati više nemaju mjesta pošto je Esdepe najveća Hrvatska partija tamo gdje su Hrvati u manjini.
Procjenjujem da je cilj da se projekt realizuje do 2014. Jer ako Dodik pobijedi i tada, Republika Srpska će biti toliko jaka i toliko blizu EU da će sve biti uzaludno.
Možda će se u Republici Srpskoj i gledati film Anđeline Džoli ali ovaj, U zemlji Lagumdžije i Mile, sigurno neće.

U ZEMLJI PITE I KITE

Eto šta je ostalo od umjetnine mekoguze Andjeline. Zajebancija sa naslovima. Jebo me svako ako Anđelina ikada više kroči na Balkan. Obilaziće ga Ko Haso Čvarke.
Noćima nisam spavao. Budio se zelen u žutom smrdljivom znoju, kao da sam u pitiespiju. Da li sam ogriješio dušu o Andjelinu. Tad pročitah Vedranu Rudan. Koja, inače, piše ko da ima Rudana Mudana a ne žensko srce. Vedrana joj ga zavedra da ga ni šumski tegljači ne bi uzvukli.
Ostala je, dakle, od sve umjetnosti, zajebancija. Kao i poslije Grbavice. Ništa. Umjetnost jeste mašta ali nije izmišljotina. Nije totalitarizam.
Nizaštonejebavajuća banjalučka grafit-scena nije se odavno oglašavala ali se javila povodom Slučaja Anđelina. Nisu Srbi krivi što je u Breda Pita mala kita. Pošto je slabo prca Bred, ona prca nas.
Taj grafit je otklonio dilemu da li treba film prikazati u Republici Srpskoj ili ne treba. Ne treba. Jer se zajebani umotvori, umjesto filmom, bave zajebancijom Umjetnice.
I šta je još ostalo, pošto je Švabica Džemila otišla iz Kasabe.
Ostao je gorak satrajevski okus Totalitarizma i kiča.
Šest i po hiljada ljudi na projekciji. A najveći dio je morao tamo da dođe. Oni najviđeniji morali su povesti i žene i toalete. Dolazak je bio sjevernokorejski znak odanosti, pripadnosti i jednoumlja.
Gdje nestade ta široka sarajevska demokratičnost, raznomišlje, kritika svega postojećeg a naročito srpskog. Ma, niko nije smio da prdne dok se pričalo o filmu. A muvama su pootkidana lijeva krila.
Možda će se pojaviti jedan grafit barem.

KARAMIRJANA KARANOVIĆ

Grbavička filmska zvijezda, Mirjana Karanović, pronađena je kao novi Sarajevski Čeda s pomoću kojeg će da se Srbi ubijaju u pojam dok se ne susretnu sa svojom mračnom genocidnošću i genskom agresorštinom.
Karamirjana, umetnica, govori ovaj put o Filmanđelini.
Kuka Karamirjana o tome kako će sve proći ali šta ćemo sa istorijom. Ispašće, na kraju da su bosanski muslimani napali Srbiju. Sve će se izokrenuti. Nemam više snage, ne mogu... sve će to jednog dana da nas stigne i mlatne u glavu ali se nadam da tada neću biti živa.
Ne samo da kuka nego i sere. Ko Radmilovićev Deka. Grbavica je, veli, bila najgledaniji ilegalac u Republici Srpskoj. Tako će biti i sa Anđelinim filmom. Bože. Što ona stvar može da rodi i što zemlja može u sebe da primi, čudo jedno.
Na kraju, Umetnicu se slika činjenicama da je glumila Silovanu Muslimanku u Grbavici, Udovicu hrvatskog branitelja u Svjedocima i Majku Kosovskog Albanca u Blodsbandu. Još samo ostaje da glumi pedera, STJ.
Ta konfuzna žena slika je i prilika Izmećarske Srbije. Sve Čedo do Čede. Za šaku maraka, a vjerujem da je to bilo u dolarima, Mirjana Kara je poletjela da bude muslimanka. Rekli su joj da je čeka svjetska slava. Holivud. Bekim Fehmiu je smiješan, šta ćeš ti uraditi. I ona se uživjela. Umetnica. Misliteljka. Šta ćemo sa istorijom. Tako je govorio i Slobodan Milošević, JTO. Nije važno šta će biti sa Srbima, važno je šta će reći istorija.
Toj Izmećarskoj Srbiji najvažniji su mrtvi Srbi. Mnogo važniji jedan mrtav nego milion i po živih. Sreća što je ta Srbija malobrojna. Tek za jednu oveću grupu statista i marginalaca u sarajevskom podjarmljivačkom filmu.

KASIM TRNKA I ČLAN 48.
Sarajevski Avaz, koji nije javni medij ali jeste stranački i privatni sa najvećim tiražem u Praznini, sistematski vrši mračno uzbunjivanje, postrojavanje i mobilizaciju Bošnjaka svakodnevnim iznošenjem izmišljotina, poluistina i jednostranih žrtvenih činjenica, etiketiranjem, lamentiranjem nad sudbinom Bošnjaka koje se sistematski progoni već 150 godina… Kad su, ono, otišli Turci.
Sada je Glavni Trebinjski Imam, ef. Hodžić, izašao sa činjenicom da u Trebinju živi 200 Bošnjaka. Prijeratnih je bilo 6.000.
Dabome, ef. Hodžić ne govori o stotinama drugih Trebinja u Bosni i Hercegovini. Samo što se negdje radi o Srbima, negdje o Hrvatima, negdje o Bošnjacima. Ne vidim u čemu je problem što u Trebinju nema 5.800 muslimana. Kad u Sarajevu nema 150.000 Srba. Da li da se prebrojavamo. Ili je to vrijeđanje drugih naroda. Šta li na to kaže The Neuvredljivi.
5.800 muslimana koji su protjerani ili pobjegli iz Trebinja, nisu žrtve Srbljaka Vučurevića i sličnih, nego direktna žrtva Rata Za Njihovu BiH kojeg je povelo političko i vjersko rukovodstvo muslimana pod mudrim stijegom Legendarnog Oca. Trebinjski muslimani su žrtve jer nisu u tom projektu učestvovali ni na koji način. Ni u planiranju, ni u realizaciji. Dabome, da ima Trebinjaca Krivaca za progone i odlaske. Želim im da ih sudovi i tužilaštva pronađu i smjeste gdje je određeno. Ali pretežan krivac nije u Trebinju, efendija Hodžiću. Nikad nije bivalo da u Praznini svi imaju Tuđmana i Miloševića a samo jedni nemaju.
Šta postiže Avaz sa ovim brojkama i panikama. I drugim kampanjama o adresama žrtava, o Karadžićevim serektaricama… Ništa. Osim što utiče na podsvijest Bošnjaka i dezorijentiše ih u socijalnom, kolektivnom i međunacionalnom smislu. To ih čini pogodnim za mobilizaciju i homogenizaciju koje su samo pretkorak za saopštavanje glavnog zamjenskog neprijatelja i krivca za ono što su im uradili njihovi politički i vjerski lideri.
U istom mobilizacijskom proglasu pojavljuje se i fantomski Ustavni Profesor Trnka. On drži posmrtni govor Članu 48. koji je ispao iz kolosijeka a koji je trebao omogućiti Bošnjacima da vladaju i tamo gdje ih nema. Da u trebinju biraju i vladaju kao da ih je 6.000 a ne 200. U tom sklopu je i kuknjava nad činjenicom da se radi na tome da dijaspora ne može da glasa na izborima u BiH.
Najdemokratičnije bi bilo da na izborima u BiH glasa cijela EU i zemlje Organizacije Islamskih Zemalja. I Zukorlić.
Trnka uzbunjujuće prognozira da će Član 48. biti izabačen iz Ustava Republike Srpske a da će to odobriti i Ustavni sud Republike Srpske.
Trnka ne kaže da je to učešće u vlasti na osnovu konstitutivnosti svih na cijelom području BiH, potpuno neustavno jer u Dejtonu takav ustav nije donešen nego je, kasnije, Ustavni sud BiH sa dva Bošnjaka i tri stranca preglasao dva Hrvata i dva Srbina i nametnuo tu konstitutivnost koje nema u životu i u stvarnosti pa je ne može biti ni na izborima.
Opet ne vidim u čemu je problem. Republika Srpska je u Dejtonu, u sastav Praznine, ušla kao država i teritorija srpskog naroda. Svi koji su se tu zatekli, i koji dođu, dobro su došli i treba da žive kao i svi ostali. Da ne kažem Kao Srbi.
I ništa više.
Trnka, pošto je profesor, trebao bi da zna da ustavni sud nije Sud Za Istoriju Popisa Stanovništva.
Bez obzira što Fahro Esbebe misli da će radikalizacijom svijesti o žrtvi, uz prezačinjeni garnirung iznošenja monstruoznosti koje su praktikovali dosadašnji lideri, Baki, Tihi… Lagija zasad nije uputno dirkati, otvoriti prostor za svoju opciju Bolje Budućnosti, čini istu grešku kao i oni prije njega. Ponovljene greške ne donose nikad ništa. A činili su ih i drugi na ovim prostorima. Bez efekta.

SVJETSKU EKONOMIJU
MOŽE SPASITI
SAMO NACIONALNA DRŽAVA

Davno sam ovdje, u skladu sa svojom političkom filozofijom Podijeliti sve što se može Podijeliti, postavio tezu da će 21. Vijek biti vijek nacionalnih država.
Jasno je da je globalizacija Projekt Za Naguz kojim bi se trebala provesti totalitarizacija u finansijskom, vojnom, kulturnom i energetskom smislu. Potprojekti su razne trgovačke, finansijske i vojne asocijacije. WTO, MMF, NATO... Danas, kada je Varšavski Pakt odavno mrtav, malo ko se sjeća Teorije Ograničenog Suvereniteta kojom su sovjetski socteoretičari objašnjavali suštinu Ujedinjenja Proletarijata.
Ograničeni Suverenitet je danas na sceni veće pozornice i pod većim svjetlima nego što je to bilo u mračno doba sovjetske diktature nad jadnim Bugarima, Poljacima, Mađarima...
Kurčevi svjetski ekonomisti, koje je sve odreda porodila globalizacija i američki liberalizam sa Divljeg Profita, danas ne govore o Sumraku Suvereniteta kojim je završen Dvadeseti vijek. Njihova optika je šarenoliki kaleidoskop ponude, potražnje, derivata i supra profita.
Deni Rodrik je, doduše, napisao knjigu Globalizacijski paradoks: demokratija i budućnost svjetske ekonomije. I sada je izašao sa tezom da globalna kriza ruši mit o slabljenju države.
To je ključni preokret u ekonomističkom gledanju na stvari.
Komunisti su imali teoriju o tome da će vremenom, kada se proleteri ujedine, država početi da odumire. Jer će svako raditi koliko hoće a uzimati koliko mu treba. JMM. Jebalo Mačku Mater.
Divlji Finansijaši su to, međutim, počeli da provode. Ali na način da država odumire, a oni da vladaju, da svako radi koliko mora a da za to dobije Crven Ban Vuka Karadžića, osunećen ili ne, ovisno o geografiji.
Države su nastale isključivo iz dva razloga. Iz nacionalnog i ekonomskog.
Kroz cijelu istoriju država nije uspjela naći barem još jedan razlog. Ali ta dva stoje i danas kao neborivi. Pri tome treba primijetiti da to ne znači da je država nastala zbog profita. Mada neke države globalizacijom nastoje da za sebe, i uspijevaju, prigrabe profit drugih nacija, uzimajući im i državu iz ruku.
Amerika nije najbolji kunić u ovom razmatranju. Jer, tamo nema nacije. Tamo su podanici Države isključivo Došljaci. Oni ne mogu unijeti naciju kroz imigracioni ured. Heroin možda i mogu. Tako da unutaramerička globalizacija nema problema sa onim državama-zvjezdicama na zastavi. Nijedna od njih nije nacionalna država i zato ima da šuti.
Evropa, pak, koja je areal snažnih nacionalnih država, laboratorija nastanka država i nacija, koje su prešle krvavi put od klanja da bi se, prije svega zaokružila Francuska, Njemačka... nacionalna država, do klanja između državnacija i do stvaranja velike kontinentalne asocijacije, EU, dobar je primjer kako integraciona isntitucionalizacija ne može zamijeniti nacionalnu državu.
Da može, Grčka ne bi propala.
Naddržavu nije moguće stvoriti a da pod njiom svi ostanu živi.
Put je upravo obrnut. Nacionalna Država, Državnacija, mora iskoristiti sve svoje odgovornosti i zaštiti naciju i ekonomiju na kojoj počiva i nacija i njena država, a potom razgovarati o integracijama. Na osnovu koristi za državu i naciju. I nikako drugačije. Predaja koristi Naddržavi samo je banalizovanje Ograničenog Suvereniteta.
U nekoj budućoj deceniji moraće se razmotriti i slobodno kretanje roba. Jer to je fenomenalan demokratski mehanizam ubijanja malih od strane velikih. Kolonijalne sile su izvukle bogatstvo od siromašnih kolonija, to isto je uradila Amerika Totalitarizmom Dolara, i sada pokušavaju produžiti Globalizacijski Kolonijalizam. Govorim o tome da nikada Karlovačko neće prići Hajnekenu ni kao daleki konkurent jer je startna pozicija bila posve različita. Još kada sve to premreži i poklopi tržište Unije, proizvodnja Karlovaćčkog biće tri puta skuplja od Hajnekena. I, gotovo.
Ne treba, dabome, imati iluzija. Jednakost država i nacija se nikada neće uspostaviti. Ali male nacije i njihove države mogu učiniti da se zaštite i spasu vlastitim radom i korištenjem svojih resursa. Od integracija će uzimati ono što im u tome i u drugom koristi.
Republika Srpska ima na svakog stanovnika, bio djed ili beba u pelenama, po hektar obradive površine. Ta zemlja može dati plodove koji će svakog tog stanovnika učiniti nezavisnim i od EU, i od Poreske uprave, i od Politike Novih Radnih Mjesta, i od prosjačkih davanja za nezaposlene, demobilisane i slične kategorije.
U iskorištenju tih hektara EU neće nikada ni pokušati da napravi pomak. To jedino može uraditi nacionalna država. Srpska.
Rodrik dobro primjećuje da je Država na udaru ekomista koji je orkivljuju za zabrane Slobode Protoka Roba i za neostvarenje njihovog sna o ekonomskom uspjehu globalizma. Ali, kaže, i na udaru je Kosmopolitskih Etičara koji kažu da su državne granice vještačka tvorevine. Globalna komunikacijska publika stvara i svoju globalnu etiku, kažu oni.
Ali. Malo poslije polovine prošlog vijeka svijet se oduševljavao Makluanom. Televizija, govorio je, stvara Globalno Selo. Ili Sijelo. I šta se desilo. Ništa. Tako se ništa neće desiti ni pripovijedanjem da internet stvara globalnu etiku. Prije svega, to je poluvojna tehnologija globalizacije koju koriste i pametni ali i, mnogo više, budale.
Maršal Makluan, naravno, nije mogao da pretpostavi da će njegova Globalna Tetka Telka stvoriti gledalački užitak od bombardovanja Beograda Bagdada, zabijanja letve u dupe Gadafiju, razaranja Egipta, sada Sirije, uskoro Irana.
Nadati se nečem boljem, suludo je.
Uostalom, da je sve to dobro, ja bih, kad sam bio u Pekingu, mogao da postavi post na svoj blog. Ali nisam mogao. Kinezi, koji su imali državu davno prije nego što su drugi počeli da pišuckaju po pijesku, znaju šta rade. Da ima neke koristi, oni bi je prvi vidjeli.
Kina i Rusija su još jedine velike brane i nade za opstanak Nacionalne Države. Ako padnu te dvije državnacije, pašće sve. Cijeli svijet će biti u Gadafijevoj Situaciji.

PRANJE VOĐE
Kad mi ne da đavo mira. Uzmem i Večernjak. Da vidim koga nema na naslovnoj strani. Ko neće biti Pečat. Prevrnem i odložim. A na zadnjoj strani sjedi Zlatko Lagumdžija, sa desnom pesnicom umivenom u lijevom dlanu, pogleda sličnog onom kojeg imaju mučitelji i iznuđivači priznanja, makar i nepostojećeg. Kao da čeka da mu počne smjena.
Osam zlatnih podrukavnih dugmadi, ipak, sugerišu da se radi o estradnom radniku. Parada laži i podvala, građanskog i nacionalnog, narciosidnog i monstruoznog.
U Večernjakovom intervjuu, Zlatagan promoviše maksimu Prije Mene Potop. Kad sam ja otišao iz MIP, ostalo je zlato, kad je otišao Onaj Mrljo, ostao je izmet.
Druga mu je bitna osobina, koju podastire, u skladu sa simfonijom Rađanje Vođe, jeste govor u ime Savjeta ministara, u ime vlasti uopšte i u ime Vaše Države. To je poznata Zlataganova osobina ali je opasnost nova. Za Savjet ministara. Tendencija da bude prvi među posljednjima izazvaće velike tenzije u trogodišnjem mandatu. A Razblaženi Bevanda, Fin Neki Čojek, otvoriće mu nove horizonte.
Suština, pak, intervjua Večernjaku jeste Pranje Vođe.
• U pisanju Ustava Federacije BiH i definiranju Vašingtonskog sporazuma kojim je praktično i nastala Federacija, tada nisu sudjelovali predstavnici SDP, niti je to bila naša pamet.
• SDP nije sudjelovao u formiranju stavova službenog Sarajeva skoro deset godina.
• SDP je proteklih deset godina bio oporbena partija na razini županije, entiteta i države. To pitanje (da su Bošnjaci majorizacijom Hrvate gurnuli Dodiku) treba postaviti onima koji su u tom razdoblju, ali i u proteklih dvadeset godina u ime svih nas odlučivali.
Ovo uvođenje dječije argumentacije u politiku, Mama, nisam ja, pokušaj je da se Vođa opere od svih prethodnih istorija. Oni u Saraju su mu pronašli najbolju taču u biografiji. Nešto kao Ja sam slučajni prolaznik, samo sam svratio.
A ništa od ova prethodna tri citata nije tačno. Nisu Esda i Esbeiha dvaput birali Miss Komšić.
Tako opran Vođa će biti spreman na nove podvige. Ove dosadašnje prepreke se nisu najbolje pokazale. Mi nismo pisali Ustav Federacije ali možemo da ga gazimo. Mi ćemo pomiriti građansko i nacionalno. Legitimno je insistirati na senzibilitetu za etnička pitanja.
Propast Silajdžića i njegovog nerazblaživog koncentrata 100%, mlitavost Tihića i Esdea, te nemogućnost da se u bošnjačkoj političkoj artikulaciji profiliše jaka postratna stranka, babice su uzletu Lagumdžije.
To će koštati BiH. Radi se o rođenom uzurpatoru. Političaru sa rukom dželata i riječima samoupavnog parolašenja.