IZUMIRE
SARAJEVSKA
HRVATSKA
Dolazak Ive Josipovića, predsjednika Hrvatske, onomad, u Derventu i u Banjaluku, označio je kraj Politike Na Drini Šahovnica. Sve dotad je nad Bosnom lebdjela ta zastava na kojoj je visio i čvor sa onim ljiljanovim barjakom, iako su Dva Hadezea već bila spoznala da neke putokaze prolaze peti, ili deseti, put i da se moraju tražiti novi. Sve dotad Zvanično Sarajevo i Zvanični Zagreb nisu priznavali niti uvažavali Hrvate kao nešto što samostalno politički postoji u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je prema BiH, bila samo Sarajevska Hrvatska.
Površni analitičari i uvrijeđene ostavljene političke protuve, jevtino su objašnjavale šta je to što je Hadezeove grunulo u zagrljaj Dodiku. A uopšte se o tome nije radilo.
Pala je jedna epoha u političkom životu Hrvatske. Završio se jedan Merak u životu Sarajske Političke Čaršije.
Iako je Sarajevo neprestano pričalo, i samo sebi primišljalo, da je na Vrbasu, umjesto Banjaluke, Ankara, Josipović je, ipak, tamo vidio Dodika i Republiku Srpsku.
Bilo je to tako bolno da je Lagumdžija odmah otišao u Zagreb. I odmah se vratio.
Jučer je u Bosnu i Hercegovinu stigao predsjendik Vlade Hrvatske, Milanović. Pa razgovarao i sa predsjednikom Vlade Republike Srpske. Nije to bio nikakav grom iz vedra neba. Republika Srpska je prema Hrvatskoj izgradila autoput. Zajedno će izgraditi i most na savi. A taj autoput i na drugom kraju može da se nastavi prema Hrvatskoj ali i Hrvatskim Krajima u Hercegovini.
Nezrelo Sarajevo demonstriralo je i danas svoj autizam u odnosu na BiH, u odnosu na Hrvate i u odnosu na Hrvatsku. Neke javke kažu da je bilo žestokih riječi između Milanovića i Komšića. Milanović se doima smiren, upakiran, rečenično pribran ali, znajući frekvenciju Ljiljana Iz Našeg Sokaka, koji ima zaobadani osjećaj za istančanu komunikaciju sa susjedima, moguće je zamisliti taj dijalog, monolog, mnogolog, šta li je bio. Šta imaš, ba da razgovaraš o mostu. Jebali te oni. Oprosti, gospon Komšić... Nisam ti ja gospon, ja sam član Predsjedništva, ja, ja. Znam, gospon Komšić, ali ja sam došao u Bosnu i Hercegovinu, ne samo u Sarajevo, ne želim da budem ničiji mentor. Šta, ba, mentor, zna se s kim ovdje treba da se priča a s kim ne treba. Kad zna Anđelina... Na ovaj način nemamo što razgovarati. I nemamo, voz.
Onda se na radnom ručku nisu pojavili Zlatko Lagumdžija, ministar inozemnih dela. I Raščupani Termin. Predsjednik Vlade Bošnjačko-Hrvatske Federacije.
Očekivali Mesića sa tenkovima. Na Koridoru. Da se prekine gdje je najtanja. A pojavio se jedan Predsjednik Vlade iz Evropske Unije.
Mislim da je noćas Komšić do jutra preživao jastuk i pitao se da li je vrijeme u Sarajevu stalo ili se u Hrvatskoj ubrzalo. Đe smo, ba, pogriješili.
SARAJEVSKA
HRVATSKA
Dolazak Ive Josipovića, predsjednika Hrvatske, onomad, u Derventu i u Banjaluku, označio je kraj Politike Na Drini Šahovnica. Sve dotad je nad Bosnom lebdjela ta zastava na kojoj je visio i čvor sa onim ljiljanovim barjakom, iako su Dva Hadezea već bila spoznala da neke putokaze prolaze peti, ili deseti, put i da se moraju tražiti novi. Sve dotad Zvanično Sarajevo i Zvanični Zagreb nisu priznavali niti uvažavali Hrvate kao nešto što samostalno politički postoji u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je prema BiH, bila samo Sarajevska Hrvatska.
Površni analitičari i uvrijeđene ostavljene političke protuve, jevtino su objašnjavale šta je to što je Hadezeove grunulo u zagrljaj Dodiku. A uopšte se o tome nije radilo.
Pala je jedna epoha u političkom životu Hrvatske. Završio se jedan Merak u životu Sarajske Političke Čaršije.
Iako je Sarajevo neprestano pričalo, i samo sebi primišljalo, da je na Vrbasu, umjesto Banjaluke, Ankara, Josipović je, ipak, tamo vidio Dodika i Republiku Srpsku.
Bilo je to tako bolno da je Lagumdžija odmah otišao u Zagreb. I odmah se vratio.
Jučer je u Bosnu i Hercegovinu stigao predsjendik Vlade Hrvatske, Milanović. Pa razgovarao i sa predsjednikom Vlade Republike Srpske. Nije to bio nikakav grom iz vedra neba. Republika Srpska je prema Hrvatskoj izgradila autoput. Zajedno će izgraditi i most na savi. A taj autoput i na drugom kraju može da se nastavi prema Hrvatskoj ali i Hrvatskim Krajima u Hercegovini.
Nezrelo Sarajevo demonstriralo je i danas svoj autizam u odnosu na BiH, u odnosu na Hrvate i u odnosu na Hrvatsku. Neke javke kažu da je bilo žestokih riječi između Milanovića i Komšića. Milanović se doima smiren, upakiran, rečenično pribran ali, znajući frekvenciju Ljiljana Iz Našeg Sokaka, koji ima zaobadani osjećaj za istančanu komunikaciju sa susjedima, moguće je zamisliti taj dijalog, monolog, mnogolog, šta li je bio. Šta imaš, ba da razgovaraš o mostu. Jebali te oni. Oprosti, gospon Komšić... Nisam ti ja gospon, ja sam član Predsjedništva, ja, ja. Znam, gospon Komšić, ali ja sam došao u Bosnu i Hercegovinu, ne samo u Sarajevo, ne želim da budem ničiji mentor. Šta, ba, mentor, zna se s kim ovdje treba da se priča a s kim ne treba. Kad zna Anđelina... Na ovaj način nemamo što razgovarati. I nemamo, voz.
Onda se na radnom ručku nisu pojavili Zlatko Lagumdžija, ministar inozemnih dela. I Raščupani Termin. Predsjednik Vlade Bošnjačko-Hrvatske Federacije.
Očekivali Mesića sa tenkovima. Na Koridoru. Da se prekine gdje je najtanja. A pojavio se jedan Predsjednik Vlade iz Evropske Unije.
Mislim da je noćas Komšić do jutra preživao jastuk i pitao se da li je vrijeme u Sarajevu stalo ili se u Hrvatskoj ubrzalo. Đe smo, ba, pogriješili.
