KAD PADNE
I MANČESTER JE MALI,
I KAD SE DIGNE,
DINAMO JE MALI
Možda Dinamo i nije prodao utakmicu. Ali, kakva je razlika kad se kurva taslači beslatno u odnosu na pare unaprijed.
Gledajući Onog Mamića, posumnjao bih i u sebe samo da sam nekad u Hrvatskoj obuo kopačke.
Ali, Dinamova prodaja ne bi imala svrhe bez Realove pobjede i Ajaksove nule. Ako je i to režirano onda je namiještanje sveobuhvatno i savršeno, onda postoji paralelna Uefa. Ili je sve sticaj okolnosti iz koje sam izveo teoriju internacionalne zavjere koja ne postoji.
Doduše, dva gola poništena Ajaksu, teško mogu da budu slučajna. Recimo da je u prvom slučaju igrač koji je dao gol bio ispred drugog Ajaksovog igrača koji je bio u ofsajdu pa sudija nije dobro vidio njegovu poziciju. Ali kako opet nepostojeći ofsjad od istog sudije.
A i oni golovi protiv Dinama. Čini mi se da ima jedan ofsajdno sumnjiv. Čini mi se da golman u jednom slučaju jednostavno nije htio da dotakne loptu iako je imao prostora. Čini mi se da je previše glumio tugu kod golova. Čini mi se da je Vida rekao, onom Malom Crnom, Samo trpaj, stari.
Međutim, treba naglasiti jednu drugu dimenziju fudbalske igre, u kojoj, možda, leži objašnjenje svih ovih događaja oko Dinama, oko dva Mančestera, oko nekih velikih poraza ove sezone u Evropi, Junajteda, Arsenala...
Kolektivna psiha fudbalskog tima igra mnogo veću ulogu u igri, pobjedi i porazu, nego što je to iko ikad naglasio.
Ne radi se tu o angažovanju psihologa i sličnih Svirala K, što je nekad radio Hajduk i neki drugi timovi. Kolektivna psiha se izgrađuje u dužem vremenu i podrazumijeva stabilnost kluba u ekipi, u novcu, u okruženju, u odsustvu ekstremnih padova i uspona, u jednoj utakmici, u relativnoj nepromjenjivosti trenera, u umijeću kontakta sa medijima... tada je Kolektivna Psiha neophodan stabilizator kluba i klupskih rezultata. Nju generišu rukovodstvo kluba i trener, zajednički.
Ali Kolektivna Psiha je veoma ranjiv organizam. Jedna greška jednog igrača, koji u timu, ili dijelu tima, ima ulogu učvršćivača, mada to, najčešće, niko i ne saopšti i samo se podsvjesno detektuje, može da sruši tim. Laici teško uočavaju takve greške. To nije uvijek prekršaj za direktni crveni, auotogol ili kardinalna pogreška. I mnogo sitniji potezi načnu sigurnost zadnje ili srednje četvorice i dovoljno je nekoliko tečnih akcija i dobrih poteza protivnika da se sve sruši. Poznato je da iskusni igrači tvrde da na velikoj utakamici, pred prepunim tribinama, sve zavisi od prve lopte. Ako je loše primiš, jebi utakmicu.
U tom krahu Kolektivne Psihe krije se objašnjenje nekih ogromnih poraza u engleskoj premijer ligi, Junajteda, Arsenala...
Da postoji Kolektivna Psiha, u MANUTD, i da funkcioniše po određenim pravilima i sa određenom armaturom, pokazao je Patris Evra kad je rekao da je ponižavajuće igrati Evropsku ligu. Nije to samo naviknutost da se uvijek igra na elitnim nivoima i da se bori za sve trofeje jedne sezone. To je i znak da je Kolektivna Psiha Tima MU utemeljena, između ostalog, na svijesti o njihovoj izuzetnosti, na predoziranoj bogomdanosti. Evrina izjava, ipak, nije samo podcjenjivačka. Ona je i znak već učvršćene nesigurnosti koja se uvukla u tim. Siti odmiče.
Dinamo, dabome, sa Sumamićem, Suludim Mamićem, ne može pretendovati da ima Kolektivnu Psihu na potrebnoj razini. To je ipak Skrpež Tim. Neiskusan za Evropu. Tim Mamić Brloga. Koji ne može da iskoristi ni svoje autsajderstvo kao motivacioni generator. Kao Kiparski Momci, naprimjer. Nego su se predali i naguzili već u tunelu prije izlaska na teren. Jednako nije dobra ni Kolektivna Psiha Reala koju Zvjerinjo generiše vansportskim anarhoradikalizmom, psihopatskim okrivljavanjima svih drugih i šizofrenom agrsivnošću u koju gura igrače koji bi trebali pokazati umijeće i znanje.
Ali, kad kažem Mamić, kao da kažem Jamić.

ANDJELINA DŽOLI
U ZEMLJI KRMAKA I MRMAKA
Ne može da bude pravilo ali može da bude egzibicionizam. Kad ti dupe prestane da bude tvrdo a želatinske usne omješine, počni da režiraš filmove. A po starom holivudskom pravilu, izaberi temu o dobrim i lošim momcima, sa područja gdje je inače stvoren stereotip, da primitivno svjetsko publičanstvo ne mora mnogo da razmišlja.
Anđelina Džoli, dakle. U zemlji krvi i meda. Film.
Jedna od, nadam se, zadnjih bjelosvjetskih protuva koje će imati koristi od građanskih ratova nacionalističkih stranaka.
Film je demonstraciono pokazan u Saraj Polju, patriotskim, protivagresorskim i protivsrpskim udruženjima ratnih posljedica i ratne propagande. Svi su, listom, oduševljeni filmom. Vjerno prikazao događaje, kažu. Iz čega se može zaključiti da se radi o dokumentarnom filmu. Mada ni oni ne mogu da vjerno prikažu događaje.
Čim ga podržavaju Patriotski Logoraši, Srebreničke Majke i slično, film nije ni jednostrana istina nego klasična antisrpska zakašnjela histerija.
Vjerujem da je holivudski, filmskoindustrijski, dobro upakovan. Današnja tehnologija to može. Vjerujrem da su razni producenti pomogli da on i kreativno izgleda OK.
Ali, vjerujem i da je plagijat. Ne zato što to tvrdi neki hrvatski novinar, književnik, iseljenik.
Anđelina Džoli je plagirala Harisa Silajdžića. On je dobar dio internacionalnog političkog proboja načinio lažući, po svijetu, kako su Srbi u toku Agresije na Bosnu silovali 30, 40, 50, 60, 70 hiljada muslimanki.
I u filmu Andjeline Džoli Srbi drže logor, omiljeni srpski d.o.o. kojeg Hrvati i muslimani tokom cijelog rata nisu uspjeli da sačine, ni kao prototip. Mislimani Saraj Polja su se cijelog rata, i Opsade, mučili sa iznošenjem Srba do Kazana. Kad im niko nije pokazao kako se utamničuje i siluje. Pa u tom logoru Srbin siluje, siluje, siluje muslimanku, sve dok se ne zaljubi u nju.
Srbi su, poznato je, u rat išli golih kurčeva, kalibar 62, maksimalni domet 5,7 metara, sasređenom vatrom i do 7,5 metara. Ništa drugo nisu ni radili nego samo silovali muslimanke. Oni u Kninu, ili nisu imali šta silovati ili nisu imali kalibar i domet. Pa su izgubili teritoriju.
O ratu, poznato je, nema cjelovitog filma, knjige, slike. Naročito o ratu mješovitog, vjersko-nacionalnog, tipa, kakav je bio u BiH.
Stoga je film Andjeline Džoli lažan. Nije film o ratu u BiH. Nije ni film o Srpskoj Agresiji. To je sarajevski film.
Osim toga, u Naseobini ima krvi ali nema meda. Laže Andjelina.

EUROZIJA
Kakve sile vladaju svijetom, ne samo njegovim finansijskim omotačima i temeljima, teško je zamisliti. Običnom ljudstvu, pogotovu. Ali i mnogim uobičajenim ekonomistima.
Rejting agencija Standard i Purs, koja određuje koliko ko A ima na ljestvici pored naziva zemlje, AAA je moć moći, vrh vrhova, unijela je paniku u Eurozonu. Sniziće rejting, kažu, listom. A to će dovesti do većih kamata jer kreditori i investitori, kako se, uobičajeno, u svjetskom financijaštvu, kaže za gulikože, reketaše i zelenaše, gube povjerenje i rizik nadoknađuju poskupljivanjem novca. To, dalje, otežava dnevno funkcionisanje država i vraćanje dugova.
Rejting agencije, na koje Njemačka i drugo jako Eurozemlje, bljuju vatru šest kopalja u daljinu i osam u visinu, prijeteći da će formirati svoje rejtingencije, mada je sada kasno, ovdje neodoljivo podsjećaju na Velikog Nevidljivog Brata koji upravlja ukućanima a koji se ne snalaze najbolje i liče na Marijane, Nemeše i Ofarbanog Duleta.
Sve to unosi mrak u, ionako mrkle, tunele finansijskih tokova koji nisu razumljivi ni na nivou jedne zemlje, kako je Grčka mogla da se toliko zaduži, ili, kako je SAD u takvom budžetskom deficitu a Kalifornija ima deficit od samo 1%, a kamoli na nivou EU, koja se teško može posmatrati kao jedinstven ekonomski i finansijski prostor, bez obzira što sve zemlje žive u Jednom Euru, ili na nivou svjetskog omotača.
Obamini SVE vapaji, Spasite Vaš Euro, urodili su plodom. Ogromna galerija uglednih ekonomista, sve goli američki univerziteski nobelovci, počela je bjesomučnu hajku na Euro, u skali od Propast, preko Kako ga spasiti, do Koliko će mrtvih biti ako propadne. Merkel i Sarkozi, savremeni Bizmark i Napoleon teških ovovremenih finansijskih srednjovjekovnih ratova, bore se do posljednjeg rova jer znaju da je Euro teško spasiti klasičnim ratom a više nije moguće pustiti da propadne.
Teškoće su neminovne jer Euro nije klasična valuta klasične države. Nije usporediv sa dolarom. Čak ni po krizi i dugovanjima. Kao što ni EU nije usporediva ni sa kojim drugim oblikom zajednice država i međuodnosa.
Euro je još jedna faza rađanja Evrope. Ali, treba znati da je cijela istorija, i ona u doba Industrijske Revolucije, i ona prije, u Krstaškim Ratovima itd, Istorija Rađanja Evrope. Druge ekonomske i civilizacijske plohe nemaju taj ritam kretanja. Imaju ili definitivne slomove ili duge faze uspona i još duže faze stagnacije. Jedino se Evropa neprestano rađa i tako ide naprijed.
To se odražava na Euro i Eurozonu. Ako bi nekim čudom ujutro mogli da Eurom upravljaju kao klasičnom valutom jedne zemlje, to više ne bi bila Evropa. Evropa ne može uništiti svoje pojedine zemlje. A ne može ni Euro. Stoga su muke toliko teške. I stoga, Američki Univerzitetski Nobelovci toliko teško razumijevaju 4E, Evropu, EU, Euro i Eurozonu.
Bizmark i Napoleon će, uvjeren sam, jer, to je opstanak, pronaći rješenje kako upravljati Eurom kad nemaš u rukama kamatne stope i devizni kurs. I mnogo drugih instrumenata.
Iz toga će se roditi Nova Evropa. To će promijeniti Mozaik Ekonomskih Ploča.
Ne samo iz antiimperijalističke zlobe, mislim da će ovo lešinarenje oko Eura, dovesti do samozavaravanja nekih ekonomskih i finansijskih područja što će, poslije, otežati njihovo uklapanje u taj Novi Mozaik. I ubrzati propast.

JEZIK VIŠE NEMA VREMENA
Tu, nedavno, pišem o jeziku, rode, a nisam ni znao, kao ni mnogi, kao ni oni koji se bave kulturom i umjetnošću, ozbiljno, a ne, kao ja, stvaralački neoizbiljno i neodgovorno, da je formiran Institut za jezik i književnost Republike Srpske.
Pogrešno je.
Ako je takav redoslijed riječi u nazivu, pogotovu. Moralo bi da bude Institut Republike Srpske... jer Republika Srpska nema svoj jezik. Ima Srpski jezik. Ali da ne budem jezikoslovno cjepidlačan, reći ću da je pogrešno da se taj Institut formira u sklopu Akademije nauka. Akademija nauka je spora institucija. Formirali institut a niko ne zna. Dobro da jučer nisam umro. Ne bih saznao. Ne bih ni danas da ne Neda ne objavi.
Institut za jezik i književnost mora da bude dinamična institucija. Opšta je pljačka književnosti i jezika na prostorima Bivše Socijalističke. Ako se ne djeluje brzo, Srbi na području Naseobine BiH, odnosno Republike Srpske, mogli bi da ostanu bez književnosti i jezika. Ovdje se kradu i otimaju i nacije. Pa što ne bi književnici i jezik. Ne treba se čuditi ako uskoro, za koju deceniju, Meša bude nosilac Zlatnog Komšića i pripadnik sarajevske književnosti.
Srbi i Srpska još imaju vremena. Jezik nema vremena.
Stoga akademijska tromost i sporost ovdje odmažu.
Naročito ako starački počnu da raspredaju o jednom biću srpskog jezika, o jedinstvenom rječniku i pravopisu, o potrebi da se jezičari, počesto kao babe jezičare, slože oko osnovnih temelja, konstrukta i postulata. A nikad dosad nisu.
Odmagaće i već viđena teza kako je sve srpski jezik. Jedan Srpski Jezik u Svim Srpskim Državama. A nije.
Ako se na tome bude insistiralo, onda će Srpski jezik najebati kao što su najebali Svi Srbi u Jednoj Državi.
Srpski jezik u Republici Srpskoj nije isto što i Srpski jezik u Srbiji. To se mora izučavati, očuvati i hraniti odvojeno. Ne samo zbog toga što se Srpski jezik Ovdje temelji na ijekavici, to je još jedino podrulje na kom je ostala srpska ijekavica, zbog toga što se temelji na čistoti i melodioznosti kakve više nigdje nema, nego zato što je ovdje Srpski jezik u opasnosti a u Srbiji nije.
Srpski jezik u Republici Srpskoj je stvar očuvanja Srpskog naroda. u Srbiji nije. Srpki jezik u Republici Srpskoj je stvar podjela. U Srbiji nije. Da. Podjela. Nama su Ovdje potrebne podjele, i jezičke, da nas ne bi progutale mrake i mrakovi. Republika Srpska nema Kosova za nelegalna otcjepljenja.
Srpski jezik u Republici Srpskoj, kao i sama Republika, pod većinskim je udarom i naletom na prostoru Naseobine. U Srbiji to nije slučaj.
Stoga se jezik Ovdje mora samostalno i odvojeno očistiti, zaštititi, istraživati, izučavati i dalje graditi.
Zaštititi i očistiti. Prije svega od turcizama jer je to najveća opasnost po Srpski jezik u Republici Srpskoj. Mi više Ovdje ne živimo sa Turcima. Nema ni komšija, da bi taj turcizam trebao da živi. U Srbiji, Basara i drugi, mogu da pune knjige turcizmima. Ovdje je to prolijevanje sopstvene krvi.
Zbog toga Institut treba odvojiti kao samostalnu ustanovu, ustanovu od najvažnijeg nacionalnog interesa, ugraditi u nju najvažnije nacionalne i kulturne zadatke, finansijski je pomoći, programski i stručno konstruisati i zahtijevati rezultate. Odmah.

LIČNOST DOGODINE
Ma, nije Neželjko Komšić u Banjaluci, na manifestaciji Ličnost godine, rekao da neće sjediti za istim stolom gdje je Kusturica. nego je Kusturica rekao da neće sjediti za stolom gdje je taj belćimhrvat. Moja kovanica.
Dobro, mogao bih sada da teoretišem o Filozofiji Balkanke, posebnoj vrsti palanke, Začaršijanoj Palanci. Kad nemaš ništa, ni novinara, ni čitalaca, ni tiraža, ni uticaja, organizuješ Ličnost Godine. Na što većim širinama. I slične manifestacije. Ali, onda zapadneš u problem. Taj geografski pojam I Šire, nema unutar sebe nikakve veze. Pa nije moguće ni da da Ličnost Godine, Sportistu Godine, Kurvu Godine... Novak Siroče Đoković, Siroče, jer je, izgleda, upao u klopku u kojoj je još Ana Ivanović, otkad su joj počeli govoriti da je najljepša, najslađa, najcmok, najguza, najnogica, najfejs... a ona shvatila ozbiljno i počela da se kurči po društvenim manifestacijama, ode tenis u 3LPM, klopku Fenomen, Rekorder, Najbolji, Najsrbin... ne spada u tu kategoriju Ličnost godine na Balkanu, naprosto zato što je on Ličnost Planete i ne priliči da bude Ličnost Bunjišta.
Nu, da se vratim skandalu koji je već obznanjen a kojeg Zlataganov Agitprop već moluje u svoju korist. Kao Komšić rekao. Ma, kome je dosad štogod Komšić rekao. Nije ni reko a kamoli rekao.
Za glavnim stolom su sjedili Boris Tadić, Milorad Dodik, Nebojša Radmanović, Novak Đoković, Termin Nikšić, Aleksandar Džombić, Igor Radojičić, organizator Željko Kopanja i Neželjko Komšić.
Ruku na srce, nekim ličnostima nije mjesto za tim stolom. Najprije, Nikšiću, kojeg Naša Država Srpska ne priznje kao legitiman Organ Druge Države. A ni Komšiću. Onaj drugi bošnjački član nešto i sarađuje sa bgd ali ovaj bošnjački član, Komšić, čistokrvni je trag otrova. Niti zna šta su Bošnjaci, niti zna šta su Hrvati, niti zna šta su Srbi, al mrzi Srbe, Nemere in gledat. Osim toga, nema legitimitet za tog Druga Člana.
I, kakav obol njih dvojica mogu dati manifestaciji Ličnost Godine.
Pošto je Kusturica, koji je stavio kravatu i obukao odijelo, i time se, samo za ovu priliku, odrekao svog nizaštonejebavajućeg umjetničkog stava kojeg mu tolerišu i uvažavaju u cijelom svijetu, bio pozvan od Predsjednika Republike, bio s njim, i sa Tadićem, na autoputu, prvom Ovdje otkako su otišli Turci i ostavili kopitoputeve, bio je red da sjedi za Glavnim Stolom. Kusturica je veći i od Novaka. I uvijek će biti veći. To nije predsjednička manifestacija. To je Ličnost Godine. Nikšić/Komšić nisu ličnosti ni za Velešićki kanton. Osim toga, Kusturica se odrekao Islama, vratio se korijenima. A Komšić se, bez korijena, prihvatio Islama. 51. otišao u Četnike.
Sada Zlataganov Agitprop lansira tezu koja i priliči Komšiću. Samo provincijalci odbijaju da sjede za istim stolom sa svjetskim ljudima. Jer svjetski mogu da biraju s kim sjede a provincijalci, sokaklije, ne mogu.
Ličnost Dogodine ne treba organizovati. A ako se organizuje onda treba paziti koga pozivati. Ne treba Banjaluka da sastavlja Bosnu i Hercegovinu. Ovdje, u Našoj Državi.
Dovoljno je što u centru grada postoji Hotel Bosna.

POBIJEDILI SRBI, RUSI I PIJETLOVI
Generalno, sve političke stranke koje su, na područjima bivše SFRJ, ratovale i poratovale, kreirale su samo jedan politički sistem. Sistem otimanja, krađe i grabeži onoga što je stekao komunizam. Sve one sišle su ili silaze sa vlasti ali će se posljedice njihovog sistema teško uklanjati. Čak i one same će se povremeno revitalizovati, u ovoj ili u onoj mjeri, na osnovu moći koje su stekle u ratu i javnoj pljački ili u poslijeratnoj tajnoj krađi.
Za svaku jaku ili pobjedničku stranku je potrebno nekoliko faktora:
• Ideja i program
• Taktika i strategija
• Struktura i članstvo
• Birači
• Novac i moć
Neki od tih faktora mogu bezopasno biti tajni a neki moraju obavezno biti javni. Ratne i poratne stranke Balkana, nastavak su njegovog mraka unazad nekoliko vijekova. Osobina političkog mraka je da teško nestaje zorom i danom.
Stoga se ratne stranke, Janša, HDZ, SDS, SDA, SPS... još uvijek nalaze u izbornom bubnju. Zbog tromosti biračke svijesti i zbog moći koju su izgradili njihovi važni članovi i fragmenti. Zasluge njihovih protivnika ovdje neću uzimati u obzir.
Ako ratovi bratskog socijalizma nisu pokazali koliko je opasno njima u ruke dati sudbinu društva, možda je sada vidljivije. Te stranke ne znaju očuvati pobjedu. A očuvanje pobjede je presudno za svako društvo. Pobjeda i njeno očuvanje je, u stvari, napredak društva.
Slovenački socijaldemokrati nisu umjeli očuvati pobjedu. Počeli su da lutaju od EU do Balkana. Nisu imali nikakav ekonomski program. Gore ne mogu, ovdje ih baš ne vole. Pa im neki Privatni Srbi kupuju Fruktal. A Hardagrokor Hrvati dignuli ga na Merkator. Potom ponovo hrane Ratnog Krimosa Janšu. I omogućavaju da Jankovič, Srbina sa Č, uzme i Sloveniju poslije Ljubljane. Srbi su im vladali i prije rata. Nisu trebali da se otcjepljuju. Samo su navukli Hrvatsku i one Bukvomeđedaše iz Bosne. Ali, ono što je bitno jeste da je Jankovič došao, Janša se vratio, ne zbog toga što su nešto ponudili ili uradili, nego zato što onaj Lahor nije uradio ništa osim što se malo upucavao Kosorici. I lagao Republici Srpskoj da mogu da grade autoput.
HDZ, zagrebački, je imao sve u rukama. Cijelu Hrvatsku. Vlast je sitnica. Narod, Ustaše, Crkvu, Tajkune, Evropu, Nato... bio je toliko jak da je mogao da podnese i nekoliko budala, uključujući i Mesića. Ali to što je mogao, ne znači i da je znao. Najprije, nije znao da se organizuje kao stranka. Da je znao, ne bi sada, u ovim izborima, prizivao Tuđmana u pomoć. Tuđman je za Dragaljevac, Gornji i Donji Rajić, za Kninsku tvrđavu, nije za EU. I ne bi njihov Predsjednik Znanander po kafanama vadio baterije iz mobilnog i ugovarao provizije a blagajnica u dvorištu zakopavala papire kao u lošim kriminalnim filmovima. Da je znao, ne bi se hvalio ulaskom u EU. Nije Hrvatska ušla u EU, EU je primila Hrvatsku. Nego bi u toj primidbi zahtijevao više koristi za Hrvatsku nego što je imaju druge zemlje.
Pošto, dakle, nije znao da održi pobjedu, došao je SDP. Sada kukulikuju, mada to nije neka značajna pobjeda jer su toliko glasova, u zbroju sa drugima, imali i prije. Samo je HDZ pao.
Birači, dabome, imaju pravo da se izjasne za promjene, da se nadaju, da daju povjerenje. Vidjećemo šta će biti sa Kukuriku 21. Ali, Hrvatska je tako loše, da neće biti ništa.
Izbori su uvijek, na vidljiv ili posredan način, rezultat pobjednikove pobjede. Odgovornost pobjednika je velika. Ne samo prema sebi, svojoj stranci, nego i prema društvu. Kvalitet održavanja pobjede, uslovljava i kvalitet Igrača Promjena ili Novih Pobjednika. Nekad taj kvalitet daje napredak. Ali nekiput daje katastrofu.
Koliko je ukupno vrijeme pobjede bitno, a ne sama kampanja i Dan Izbora, vidljivo je u slučaju Jedinstvene Rusije. Birači, očito nisu dobro primili taj prividno neizvjesni ringišpil Putin – Medvjedev – Putin.
Moju postavku Pobijedio je onaj ko je već pobijedio a izgubio je onaj ko ne zna ko je pobijedio, moguće je prevesti i sa dodatkom Pobijedio je onaj ko je bio samo svjedok onom ko je izgubio a koji nije znao da pobijedi.

OČARAVAJUĆA
SPONTANOST
DIRIGOVANOG OTPORA
Srbin Srđa Popović, bivši Otporaš, Gotovaš, Pesnicaš, sada izvršni direktor beogradskog Centra za primenjenu nenasilnu akciju, CANVAS, zvuči nežno u trilepeP, čim je Primena tu je i Sila, našao se na listi Sto američkog spoljnopolitičkog časopisa Forinj polisi. Na listi Sto Globalnih Mislilaca čije ideje i javno i profesionalno delovanje utiču na globalnu svetsku javnu i društvenu scenu. STJ.
Nek je neki Srbin među Sto Svetskih.
Ako iza Noleta stoji rad, rad, rad, Od kolekve pa do Vimbldona, ako iza Srba na Severu ne stoji više niko, ko stoji iza Otpora, Srđe, Gotov je, Crno Bele Pesnice, Arapskog Proleća.
Pa oni koji su ga uvrstili u Sto.
Pošto vole Srbe Ko Pizda Kišu, ne bi to nikada uradli bez velikog razloga. Kakve ideje i mislioci koji utiču na svetsku javnu i drštvenu scenu. Srđa Otporaš je završio biologiju koja sa društvom ima veze koliko i Kosovo sa Stabilizovanom Demokratijom.
U obrazloženju je navedeno da su Ideje Otpora bile inspiracija seriji proleća na Severu Afrike a njegova Crno Bela Pesnica postala je simbol tamošnjeg studentskog Pokreta 6. april. Taj crni diktatuski mrak, i mrakovi, od Tunisa pa do Sirije, već deceniju je ludio za Pesnicom, sakupljali se noću, uz sveće i klanjali posteru njenom. JMM. A dokumentarac Otpora pod imenom Rušenje diktatora, prevden je na arapski i tamo išao kao tahan halva. Nije navedeno da je Otpor imao pesnice i u Ukrajinskim Narandžama. Mada se nisu baš primile. Navedeno je da je Popovićev cilj da se ideje otpora prošire po celom svetu.
Srđa Otporaš je sada predavač na beogradskom FPN. Koautor je knjiga Nenasilna borba u 50 tačaka i Nenasilna borba – plan i program. Šta bi na to rekao Gadafi.
To je, dakle, kratka istorija nenasilne spontanosti koja je programirana kao i sve iznenadne uzjebice u svetu. Bolje rat nego pakt. Bolje Otpor nego tor.
Danas se, i uvek će, pad Miloševića pripisuje Otporu.
Milošević je, međutim, priča o tome kako Zapad stvara, koristi i odbacuje Lokalne Lidere.
Bilo bi mnogo bolje da je demokratski sistem u Srbiji, ili pak, čisti narod, svrgnuo Miloševića.
Ovako, on se oseća i danas u Srbiji. A jedan u Sto uživa.

PARLAMENTOGLU ZA BALKAN
Uzjebala se vremena na Balkanu.
Srbija, Predsidetelj i Vladateljstvo, poziva Barikude, to je posebna vrsta Srbalja koja slavi jednog boga, Boga Barikadu i ima himnu Kojekude, na barikude, da napuste politiku Balvansiranja i da se povuku u Mir Božiji i Oazu I EU i Kosovo. U BJRM, odlučili da ukinu predstavničku glasačku demokratiju po kojoj jedan Šiptar glasa za cijelo pleme. Veselinov, izvjesni profesor ekonomije na bgd univerzitetu, zahteva da se raspiše Referendum u Vojvodini jer je i pola Srba za odreferendumisanje, nakon sto godina života sa Srbijom i Niš. Ako ga čuje Incko i PIC, mogao bi se naći u picki veseloj i pod Bonskim ovlaštenjima. U Saraj Polju Željko Komšić stao na Branik Domovine i spriječio mrskog Agresora da sa Vašom Državom potpiše neki pravni protokol. Komšić se u to, mada ga nije vidio, razumije Ko Mara u Kriv Kulac.
A iz Stambola stižu žute dunje. Izvjesni tamošnji narodni poslanik predlaže osnivanje Balkanskog Parlamenta koji bi obuhvatao sve zemlje Otomanske Stabilnosti, one na kojima, i bez arheoloških iskopina, ima tragova Otomanske Imperije, i Tursku. Jakako. Sjedište bi mu bilo u Izmiru. Regija bi, tako, postala stabilna jer bi nad njom bio Parlamentoglu.
Turska je možda nekad i bila pohodovna sila, ograničena ili uzdignuta nemoći drugih. Sada je to smiješna sila. Sila koja se samo tako predstavlja. Te ekonomski lider na Bosforu, te partner Amerike, te Nula problema sa susjedima a u Siriji lom, te rješava probleme koje naprave MuaCerić i MuaZuki, te spašva oko Halidu, te obnvalja Ćupriju na Drini... strah me da neće, za Nobelovu nagradu, Turska da napiše i novu Na Drinu Ćupriju.
Istovremeno, srbijanski mediji, sarajski mediji, zegejski mediji, ne govore ništa o tome kakva je ta Turska, unutra, anatomski, demokratski, sistemski.
A stanje Anatomije Anadolije više je nego katastrofalno.
Detaljnije o tome može da se vidi u svježem tekstu Endija Rodrika, harvardskog profesora, koji secira unutrašnje stanje Turske.
Uglavnom, Kurdima uopšte nije najgore u Turskoj Stabilnosti. Tamo se hapse profesori zbog predavanja, pisci zbog knjiga, penzionisani vojnici zbog namještenih planova za vojni udar, novinari zbog slobode medija... tamo se gradi jedna sistemsatska diktatura koju još uvijek Određeni Faktori tolerišu i partnerišu.
Ali, koja će završiti kao i sve okolne. Kao Tursko Proljeće. Samo kad dođe vrijeme.
Ataturk je, ipak, najviši podiok civilizacije i demokratije na tom području.

HAŠKI TRIBUNAL
FORMIRAN DA
IZMISLI GENOCID
Histerično demokratsko pismo, primjereno kakvom džingiskančini a ne demokratskoj Evropi sa Slobodnog Oltara, kojeg je uputio Haški tribunal, neka njegova služba-program, Državnoj Televiziji Švedske, tamo nema javne televizije, STJ, a dok dođu do Bakira, kuku njima, zbog prikazivanja filma Srebrenica – grad koji je žrtvovan, pokazuje da je Genocid marketinški programiran i da je i Haški tribunal jedna od karika debelog lanca kojim je Genocid morao biti odnekle dovučen i natovaren na leđa Republike Srpske, Srbije i Srba.
Haška služba piše nekoliko zapanjujućih stvari:
• Sadržaj filma, njegov veliki dio, u suprotnosti je sa presudama Haškog tribunala. Prvo. Film govori o Srebrenici, mada nisam gledao, koja je žrtvovana a ne paraleliše sa presudama Tribunala. Drugo. Otkad su Presude Tribunala konačne istine. Treba li pominjati da nema drugog suda kome se neko može žaliti. U okviru tog suda je i kadija za tužbe i kadija za sudbe i kadija za žalbe.
• Najbitnija činjenica je da žalbeni sud masakr u Srebrenici naziva pravim imenom Genocid. Kaže služba, Programmonstrum. Za genocid nije bitna presuda suda. Bitno je mnogo šire ustanovljenje istine, činjenica, okolnosti, funkcionisanja sistema i, što je ključno, državna, institucionalna, sistemska, organizovana odluka, aktivnost i realizacija na istrebljenju neke grupe, nacije, vjere. Istrebljenje muškaraca, nakon zauzimanja neke nedođije, nije genocid. Strijeljanje ratnih zarobljenika nije genocid. Kao što ni prikivanje na vrata, za Pravoslavni Božić, mrtve srpske djece nije genocid. Ali može dovesti do strijeljanja ratnih zarobljenika.
• Haški sud laže: Izvan svake sumnje je dokazano da je Srebrenička operacija ubijanja bila planirana i da to nije čin osvete. Ne postoje dokumenti i nikad nisu prezentovani da je neko planirao operaciju ubijanje. U ratnom haosu kakav je bio u BiH, da bi se tako nešto ostvarilo, potrebno je potrošiti mjesece i mjeseca na planiranje i organizaciju Operacije Ubijanja. U takvoj Planiranoj Operaciji Ubijanja, ne bi se moglo dogoditi da Kos kaže da ne može da ide da strijelja sljedeću grupu jer je umoran.
• Nemoguće je, kaže Programmonstrum, ubiti 7.000 ili 8.000 ljudi u jednoj sedmici bez metodičkog planiranja. Volio bih da je ta haška služba bila dva dana u tom Našem ratu za Vašu zemlju pa da vidi kako je moguće bez Metodičkog Planiranja istovremeno se ulitati, trčati uz brdo, cijediti i osušiti se, ubijati neprijatelje koji bježe ispred tebe i biti usran danima a da ne smrdiš sam sebi. Ključna stvar je što Haški Tribunal i Programmonstrum ne zna da li je sedam ili osam hiljada. Ako je tako metodično planirano a vi metodično istražili, onda je ili Sedam ili Osam. A nema dokaza ni za jedno od otga. Toje jedino metodično.
• Sam Programmonstrum haškog Tribinala, poslije se uključila i Portparolica Nerma, Nerma je, inače staro srpsko ime, čime je obezbijeđena adekvatna zastupljenost osoblja prema popisu iz 91., priznaje da film pokušava prikazati Srebrenicu kao vojnu posljedicu širih sukoba između bosanskih Srba i muslimana, ja bih to precizirao: Bosanskih Srba i Srpskih muslimana, ako postoje prvi, postoje i drugi, i kroz odluku Alije da ne brani grad. Na taj način se i Srebrenica, i sve drugo u građanskom ratu u BiH, mora i jedino može gledati. Ako primjenjujete metodiku Tribunala onda ćete morati suditi za desetine genocida nad Srbima i nad Hrvatima. Ili je sedam ili osam, ili tri ili četiri.
Sad je jasno zašto i bošnjački političari i fabrikovane nevladine žene i islamski hegemonisti koriste Činjenicu da je Haški Tribinal Presudio Genocid.
To je bio Metodičan pristup Fabrikovanju Genocida.
Napomena: Molim Onaj Furuntal da ne prenosi moje tekstove jer među registrovanim komentatorima imaju sloj izuzetno priglupih neostvarenih i nedojebanih usidjelica koji mentalno funkcionišu kao uvrijeđene jetrve, kao Čavićke i Ivanićke, do podne im krivi oni koji su vlast a popodne oni sami, koji nisu na vlasi. Onaj jedan udnik se stidi što je Srbin, dok je čitao moj tekst. Samo izuzetno tepsijast mozak čita tekstove nekog kretena kojeg ne može smisliti. Pa se onda stidi. U tekstu Komo opanci, Komo obojci, rekao sam nekoliko suštinskih stvari. Nije pristojno da kažem da čitate nekoliko puta.
Zahvaljujem se, ipak, Furuntalu. Bez .ba

KOMO OPANCI, KOMO OBOJCI
(razlaz na jezeru Komo)
Ne razumijem zašto Zlaja pizdi.
Sve što Republika Srpska priča, stara je europska priča. A i Zlatagan se stalno zalaže za evropski put, evropske integracije, evropske standarde, evromotokultivator. Dobro, nad Tešnjom se pjesma čuje, Dabogda, kćeri, da te Brisel uzme al Jašarević pod prozorom puca. Pa, evo, i mirni razlaz je stara evropska priča. Te fudbalske reprezentacije, isto viđeno. Na sjeveru, u kolijevci demokratije, u toj Ingleskoj koju zovu Velika Britanija. Ako će Zlataganu biti lakše, ja neću biti ni igrač ni selektor Fudbalske Reprezentacije Republike Srpske.
Ne razumijem zašto je Zlatagan na tom jezeru Komo histerisao pošto je Dodik nabrojao nekolicinu evropskih dostignuća. Pa i ako se BiH Mirno Raziđe, nije mu je majka rodila. Hrvatska izgubila Tuđmana, Srbija izgubila Zlobodana, Crna Gora ostala bez Cice Kranjačara, pa može i Zlaja bez BiH.
Zlatagan je, izgleda, podlegao medijskom pritisku Saraj Polja. Pregovori na jezeru Komo propali. Ko je pomenuo pregovore. To je izvjesna fondacija organizovala ferijalni izlet. Niko tamo nije otišao da pregovara. To smo rekli čim je stigao poziv.
Oni kao da su mislili da možda Srbima ne prija Vojna Baza, onomad onaj Butmir, Srbi nježni, samo vole žene, mada žene vole oficire, pa da im priredimo jezero. Došli iz Šumske, smekšaće se i pregovarati.
A i tema im je u 3LPM. Da li je Ustav BiH kompatibilan sa EU. Pa, ovdje ni Ustavni sud nije komaptibilan sa Ustavom. Mogli ste kolokvijum, Jebo Državu za koju se organizuje Kolokvijum, upriličiti na Balkani. Bliže je i jevtinije a jednako bi ustanovili nekompatibilnost. I budala zna da nije komaptibilan.
Samo što su Zlatagan i Saraj Polje očekivali epohalne ustavne promjene. Po stoti put. Ćopić bi to opisao kao Sto osmu ofanzivu na Ustav Naseobine.
Ali, da ipak stvar pogledam ozbiljnije.
Jedini način da Naseobina opstane jeste ta ugradnja amortizera u vidu protokola mirnog razlaza. Tada bi svako bi siguran da mu se jednog dana pod prozorom neće pojaviti Komšić.
Ratovi u SFR Jugoslaviji nikada se ne bi dogodili da je ustav sadržavao tu proceduru. Dobro, i da je JNA imala muda da bombarduje Ljubljanu. Kome bi bilo do samoopredjeljenja do otcjepljenja.
Ugradnja Miroljubivog Razlaza preduslov je Miroljubive koegzistencije u BiH. Pri tome Saraj Polje treba da izbjegava prijetnje na temu Nije moguć razlaz bez rata. Jednom ste, gospodo bošnjački oficiri i političari, probali i izgubili rat. Pošto više nema Jugoslovenske narodne armije, te formacije pičaka, ne bi bilo preporučljivo da se vatate oružja. Jer, da u Toj Agresiji nije bilo Vojske Hrvatske i Američana sa nebesa, ne bi vas niko stigao ni do Beča. Prošli bi kraj Blajburga ko Usein Bolt na 200 metara. Sve što ste znali rata naučili su vas Srbi u JNA. A sada, u OS BiH, uglavnom se uči krađa eksploziva.
I suštinski argument.
Niko se tako zdušno neće zalagati za BiH kao što se onomad zalagao za njenu samostalnost. Neće se ni po guzici počešati. Ako neko misli da hoće, onda ne razumije prirodu raspada SFRJ i suštinu ovog političkog bunjišta poslije nje.
Sarajevski Politički Krug bi, dakle, prvi trebao biti za ugradnju tog samonavijajućeg mehanizma mirnog razlaza.

PARLAMENTARNA
DIKTATURA
Tokom svake ustavne poplave bošnjački politički akteri potežu prijedlog po kome bi se Članstvo Predsjedništva BiH biralo u Parlamentu. Sada je već došlo do članstva jer su predložena četiri člana a stalno očekujem da neka bošnjačka budala predloži da se biraju tri člana, za jedan narod i dva podnaroda, sedam ostalih, za svakog po jedan i još jedan neodređeni. Za slučaj da se neko nastani u BiH a nema svog predstavnika u političkom životu.
Doista je ozbiljno pitanje zašto Sarajevski Politički Krug insistira na indirektnom, parlamentarnom izboru članova Predsjednišva ili Jednog predsjednika i dva do dvanaest potpredsjednika.
Zašto, kad im taj izborni džambasluk, prepredenjački trgovluk konjima, dobro ide. Dva Bakira, nigd Hrvata nema.
Glavni razlog je Većinski Izborni Inženjering i Procent Poturčavanja.
SPK računa na većinsku mogućnost biranja tri vlastita člana Predsjedništva BiH, od kojih dva mogu biti rođena u hrvatskom ili srpskom zavičaju, ali je poželjno da budu rođeni što je moguće bliže Saraj Polju. Prošle godine im je to umalo uspjelo pošto su naredili Bošnjacima u Republici Srpskoj da glasaju za Mladena Džanum Ivanića.
Sa tom tehnologijom računaju još uspješnije u Parlamentarnoj skupštini. U Domu naroda je ona i demonstrirana a ako Esdepe nastavi sa proizvodnjom svojih Srba i Hrvata, Bošnjaci će moliti Zlatagana da ih, barem, uzme u ostale.
Glavni razlog je da se Srbima i Hrvatima dalje destruira političko biće. Hrvati su već dovedeni u položaj da se jedino na izborima evidentira da postoje a kod Srba bi se Republici Srpskoj onemogućilo da direktno participaciju u kolektivnom šefu Naseobine. Tako bi se Srbima Član predsjedništva birao u Sarajevu. I tako bi Srbi izgubili konstitutivnost. Jer samo Republika Srpska znači konstitutivnost. Ustav BiH, Ustavni sud, u tom segmentu, možete okačiti mačku o rep. Ili o Kalabićevu Mušku Sisu.
Jasno je da bi parlamentarnim manipulacijama SPK, odnosno Bošnjaci, uvijek bili u prednosti. Njihovo neosporno dostignuće je Parlamentarna Eliminacija Drugih Nacija. Još iz Sarajevske Skupštinske Noći. Bez Srba.
Druga prednost koju bi imao SPK, i Bošnjaci, jesu Ostali. Tako su imali Ejupa Ganića, Bogića i ostale ostale.
A cijeli projekt je u vezi sa uvođenjem Građanovštine na poliitčku scenu čime bi se defintivno potopile druge dvije Nacije, u stvari jedine dvije nacije u BiH. Pošto se vjere ne ubrajaju u nacije.
Hrvati se moraju izboriti za vlastiti izbor Hrvatskog Člana Predsjedništva, najbolje u zagrađenoj i izdvojenoj, precizno definisanoj izbornoj jedinici. Član Predsjedništva im, koliko, toliko, nadomješta Treći entitet. Republika Srpska, dok ima tri Srbina, treba neposredno birati Svog Predsjednika Republike i Člana Predsjedništva Naseobine. Time čuva Svoj Unos u Dejtonsku BiH.
Republika Srpska ne smije gubiti svoja državna obilježja jer Bosna i Hercegovina, nema unutrašnju budućnost. Greška je bila Reforma odbrane, greška totalna prodaja banaka, greška jedan račun za indirektne poreze... Prostora više nema.

DRŽAVNI DINO

MEĐU FAŠISTIMA
Da Beograd nije pička kao što jeste, što se nimalo ne uklapa u Patriotsku Istinu Saraj Polja, o kojoj su još bogumili klesali, o tome da je to Centar Genocida, Nukleus Agresije, Destabilizator Regije i još uvijek Teritorijalni Aspirator, nikada se onaj službeni Bosanski Pjevuljak ne bi pojavio na tamošnjoj sceni.
Meni u Beograd ne bi ušao niko iz tog Saraj Polja, uključujući i Pjevuljke. A šta tražite kod Agresora, u gradu gdje Otac Nacije Dobrica još uvijek postrojava kordone za Veliku Srbiju. Ne bi ušao ni Bakir, ni Tihić, ni Gulu, ni Zulu, ni Dvaputoglu.
Kao jevtini Propagandni Srbin, mogao bih sada da kažem kako Beograd i Srbi, gošćenjem Dine Merlina, pokazuju svoju panslavensku, mondijalističku, modernističku, dušu i toleranciju. Ma, nema veze. Beograd, taj koji je na koncertima, nema pojma o onome šta se događalo Ovdje i šta se događa. Oni ne znaju sačuvati ni Kosovo, na koje su Srbi došli prije onih Ćulapdžija, njih je Legija terorisao kao male mace, Sloba im zavrtao uši a Mira vadila Kvrgana na njih kadgod je htjela.
Taj Beograd je samo velegrad kojem treba zabava. I dvadeset hiljada ljudi ne znači neku brojku. Toliko će sutra onaj iz Napredikala da skupi na trgu. Bez pesmu i svirku.
Saraj Polje, pak, ima obraza kao junac neubalegane guzice. Već nedjeljama pjevaju svi mediji o tome kako je interes za Dinu ogroman, kako će to biti serija koncerata, kako je organizacija na visokom nivou, kako četiri fašista prijete bombardovanjem beograda, kako beograd troši milion evra na obezbjeđenje... bez imalo srama zbog toga što, kao i u prosjeku za ovo doba godine, mrzilački, pišu i govore za taj Četograd.
Pjevački i mladalački beograd nema zlih ili drugih namjera. Politički beograd, očito, ima. Regionalna Tolerancija. Samonud EU. Mi Se Izvinjajemo. Mlogo Se Izvinjajemo. Beograd je kriv za Zonu A i Zonu B, za Zločine na Blajburgu, za Šamaranje Slovenačkih Belih, za Zločine Tuđmanovih Kosovaca, za Vukovar, za Lipik, za Sarajevo, za Batka, za Rušenje Ferhadije, za dvije, tri Srebrenice...
Beogradu dobro dođe ta Mondijalistička ponuda. A Saraj Polju služi za dalju dogradnju Državnog Dine i ravnopravljenja sa beogradom.
No, suštinski problem ostaje. Kako da Propaganda Saraj Polja objasni svojoj javnosti toliku oduševljenost Fašista svojim Žrtvama. Ili žrtve nisu žrtve, ili fašisti nisu fašisti.
A za pjevače. Nema zime. Svi će oni, kad, tad, dospjeti u Grand Šou, Pink Šou, Saša Šou, Brena Bre Šou. Osim onog kojeg će istranžirati Arduana.

BOSNIĆ BOSNIĆEVIĆ
Jebeš čojeka, govorio pradjed Toman, ako ne znaš šta mu je ime a šta prezime.
A ni sam Bogić Bogićević ne zna šta hoće niti šta da kaže.
BB je redovna ukrasna jelka za Veliki Praznik Dana Državnosti Vaše Države. Kadgod zatreba Državi, potegnu Bogićabogićevića.
A sam Bogić je Politička Pička, izvorni proizvod dobrotvorne organizacije Tito & Ceka. Iz te garniture je i Azem Vlasi, Brane Miljuš i slično. No, dobro, ne mogu svijet premrežiti samo mudonje. Čovječanstvo bi izmurlo. Ne od nedostatka razmnožavanje nego od tuge za nekim, znate vi dobro kojim, zadovoljstvima.
BB je, kad je gorilo, glasao protiv ustavnih nadležnostui institucija Države SFRJ u čijem je Pčelarskom Društvu sjedio u ime Branka i Hamdije. Da je glasao Za nikada se Serija Masovnih Krvoprolića ne bi dogodila na području te SFRJ. Možda bi to bila i Vojna Hunta, Vojna Ditkatura, Državni Udar... ali ne bi izginulo toliko ljudi i ne bi došlo do uništavanja imovine koja je sticana i građena decenijama. I ne bi bilo etničkog čišćenja, kako mu u Saraju tepaju. I najgora Jnahunta bi morala ostaviti prostor da se dogovori miran razlaz po čeho-slovačkom sistemu. Ovako, bogićevština je proizvela Slobodana u Miloševića, trgovca Kninskim i ko zna kojim još Srbima, Tuđmana u Heroja, trgovca Vukovarem i još ko zna sve čim, Aliju u Oca Nacije i miniranog mezarja, Radovana u Karadžića Haškog ...
Zato je Pičić Pičićević.
Dabome, on je svijetli lik Sarajske propagande. Propadagande. Te oni nama, Narodu BiH, nikad nisu dali da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Te u Berlinu, te u Versaju, te u Moskvi, te u Dejtonu. Bolje vam je što nisu dali. Da daju, niko ne bi ostao sa Sarajevom. Predlažem da se uvede Dan Versaja, Dan Berlina... pored Dana Državnosti, na dan 25. novembra. Tog dana je, kaže sarajpropaganda, spriječeno da se BiH pripoji Srbiji. A da se BiH ne pripoji Srbiji najprije su mnogi muslimani išli u ustaše i u handžarregimente. I nisu htjeli u partizane.
To vještačko Bosnarenje, taj vještački Teferič Državluk, popeo mi se, popeo mi se, ma, na takve nivoe da počinje da iritira i one koji su prema Naseobini ravnodušni. Davnobih i Bogićević svjetionici i orijentiri, međaši i ugaonici BiH.
Žalosna zemlja žalosnih protuva.

OSMA OFANZIVA
SARAJEVSKE
MULTIETNIČNOSTI
Svetozar Pudarić, Podbudimir Federacije BiH, Srpski Saraj Sin, jedan iz skupine srpskih funkcionera Esdepea, kojih ima nešto više nego srpskih glasača istog, kupi poene prinošenjem ljiljana na Kazane, jedno od brojnih srpskih stradališta u Patriotskom, Granatiranom, Opsadnutom, Slobodarskom Saraju.
Ta jevtina propagandna akcija Esdepea, dio je Naleta Multitničnosti koju je preduzela Esdepeova vlast kako bi potkrijepila svoju građanovštinu, svetu srpsko-hrvatsko-muslimansku trojnost i samooplodnu multinacionalnost. U tom sklopu su i hapšenja vezana za Logor Silos i ostala Srpska Ratna Izletišta. Dok nene, kone i patriotdžije ostaju zapanjeni. Tu su i privođenja i pretresanja drugih osvjedočenih patriota. Tu je i kahvenisanje Ejupa Ganića u tužilaštvu na temu Dobrokoljačka.
Očekujem dan kada će Lagumdžija negirati da je njegova Partija bošnjačka pošto su na čelu Federacije Srbin Živko i Srbin Svetozar. Jer, Živko i nije neko hrvatsko ime.
Pudarić je svoju multietničnost partijske provenijencije demonstrirao i u velikom intervjuu banjalučkom Pressu. Tu opisuje kako je na Kazane nosio Ljiljane što bih ja, i da sam mrtav u tim Kazanima, smatrao uvredom. Priča o tome kako se Erbih branila pod ljiljanima, pa su ih neki uprljali, pa ih sada ne mogu koristiti kao obilježje Vaše Države, pa ih je nosio na kazane jer su simbol ponovnog rađanja i nevine smrti. Kakve monstrozne mrtvozornike ima Esdepe.
Erbih se branila kao Država ali je u Saraju, tada, u njenom Glavnom Gradu, bilo stanje prelaza iz nevlasti u haos pa kriminalci nisu bili pod punom kontrolom i bilo je pojava da je neko namjerno, na zločine, okretao glavu i nije htio da zna. A u Dobrokoljačkoj se radilo o legitimnom vojnom cilju. Sud će to dokazati. Zadivljujuće kako to Esdepeovac zna. Analogija sa Koferom. Neko u Kazane, nešto u Kofere.
Stradanje Srba u Sarajevu ne može se dočarati samo Kazanima i Dobrovoljačkom. Dobrovoljačka je izraz čistog divljaštva muslimanske patriotske vlasti nad Jna. Kazani su samo mali uzorak torture, terorora i ubijanja kojeg su godinama trpjeli Srbi u Sarajevu. Muslimanski ulični i podzemni patrioti pod okriljem Esdea, ne imavši hrabrosti krenuti u proboj tog strašnog Četničkog Obruča, iživljavali su se nad nemoćnim srpskim civilima Sarajeva.
Postdejtonski Sarajevski Divjak, Svetozar, ne može izbrisati tu činjenicu. Jedino mu na ruku ide srpsko svojstvo da od svojih stradanje ne žrtveniše svaki božji dan kako to čine sarajevski mediji čineći da svakodnevni život Bošnjaka pretvaraju u morbidno ižrtvljavanje nad njima i latentnu repeticiju srpskih zločina.
A kad sve utihne, kad prođe dnevna potreba, sleći će se i Osma ofanziva Esdepeove multietničnosti. Niti će biti spomenika na Kazanima, niti ljiljana, niti će ko biti osuđen za Silose niti za Dobrovoljačku...

BOHSANSKI JEHZIK
Iako Bakir Izetbegović i Sulejman Tihić sve više govore Lagumdžijinim jezikom, i taj jezik se širi i na garaže Nekih Ambasada, tiho forsiranje Bosanskog Jezika se nastavlja i u institucionalnom, službenom smislu, i u javnom segmentu, i u internetskom saobraćaju, i u profesorskoj i akademskoj zajednici. Postoji Institut za jezik Sarajevo, postoje rječnici Bosanskog Jezika.
Tako jezik postiže ono što Bošnjaci nikako ne uspijevaju. Postaje Jezik Bosne, kako mnogi pokušavaju da imenuju Bosnu i Hercegovinu. Ako to uspiju, onda će samo iz unutrašnjeg džepa izvući Bosanski Jezik i Bosance. A Hercegovina će postati neki geografski pojam, neživ, kao Ljuta Krajina, na primjer.
U tom promovisanju Bosanskog Jezika koriste se sva moguća propagandna sredstva sienen i amanpurovskog tipa. Citira se Aleksandar Belić ili Isidora Sekulić, kako se dive tom Svebeharaisvecvjeta jeziku. Citira se i neimenovana buhdala iz lista Bošnjak, štampanog 1891. godine, koja kaže Mi se ponosimo time da je upravo naš jezik iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata.
Kao što se Arapin ili Turčin ne postaje miropoturčavanjem, tako se ni jezik ne stvara ako mu dodaš Naše H.
Sve što ovdje ispovijeda islamsku vjeru, govori srpskim jezikom. Tako je bilo i prije dolaska islama na konju i na sablji.
Stručna javnost Republike Srpske, akademijska, profesorska, književnička, šuti dok Bohsanska Kahravana Prohlazi. Ne može biti odšućeno to što neko proizvodi vještački jezik i rasplašćuje ga diljem BiH, mijenjajući tako i njenu nacionalnu, i jezičku, i geografsku stvarnost. Pravo da svako svoj jezik nazove kako hoće, završava se na njegovim bogazima. Niko nema pravo da svoju jezičku prljavštinu i taložinu iz prošlosti, mislim na turcizme, nameće drugima. Naročito ne Srbima i Republici Srpskoj.
Pomenuta javnost Republike Srpske mora odmah da pokrene projekt Srpski Jezik u Bosni i Hercegovini. Nije dovoljno estradno razmašćivanje o tome Kako se kaže i kako je pravilno. Nastavnici i profesori Srpskog jezika su, ovako, ostavljeni bez orijentira. Mi se ne možemo osloniti na Matice, Tamo Daleko. Njih ne znanima Naš Srpski Jezik. Oni imaju svojih briga.
Nepokretanjem tog projekta, mi Srpski jezik prepuštamo drugima da ga razvlače i svojataju, koristeći ga u borbi za Bosnu, zemlju jednog glasa, jednog naroda, jedne vjere i jednog jezika.
Oni na Univerzitetu u Banjaluci, najodgovorniji su da se formira Institut za jezik, a ima još instituta koje treba formirati, zajedno sa Univerzitetom u Istočnom Sarajevu, i da se okupe stručnjaci koji mogu sačiniti jedno takvo djelo. I cijeli projekt održavati u životu jer je to trajna i nikad nezavršena djelatnost.
Umjesto da u njedrima gaje razne đeriće. Dok oni u vladi imenuje direktorice Narodne i univerzitetske biblioteke u mrežastim čarapama, dok Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta nema ni za poštansku marku, dok je Narodno pozorište Republike Srpske devastirano kao Srbi na Kosovu i trebaće jedno sto Novakovića da ga reanimiraju, dok neke manifestacije crtanog filma troše stotine hiljada maraka, dok se organizuje tradicionalni Jednominikadviše Filmski Festival, dok mediji troše milione nezavisnih donacija...

NE SKRNAVITE MI GODIŠNJICU
DANA DRŽAVNOSTI
I NASEOBINSTVA
Po nalogu Tužilaštva BiH, bez Barašina, uhapšen je određen broj lica koje se sumnjiči da su počinili ratne zločine protiv civilnog stanovništva.
Ovaj put Civilno stanovništvo su jedinke srpske i hrvatske nacionalnosti. Civili su podišli pod zločine u Silosu u Tarčinu, u Osmoljetki 9. maj u Pazariću i u magacinu kasarne Krupa, koliko razumijem sve u Autonomnoj Patriotskoj Oblasti Hadžića.
Izvršeni su i pretresi raznih lokacija.
Prvo. Petnaest godina je Tužilaštu trebalo za nalog. Ili su se osumnjičeni skrivali kao Radovan Karadžić.
Drugo. Efikasnost pretresa, nakon tih petnaest godina, na visini je istraživanja tragova lanjskog snijega i služi samo da navodnoj aktivnosti Tužilaštva, u jeku i praskozorje Strukturalnog dijaloga, da izvjesni obol ozbiljnosti.
Treće. Najvažnije. Nemojte mi sada, kada Vaša Zemlja BiH slavi taj dan državnosti, taj DAVNOBiH, šta li, kaljati Svijetlu Patriotsku Istoriju, nekakvim zločinima nad civilnim stanovništvom povlaka Srbima i Hrvatima.
A ni obrazloženje ne umijete napisati.
Osumnjičene se tereti za ratne zločine nad osobama srpske i hrvatske nacionalnosti koje su bile u protupravnom zatočenju na navedenim lokacijama i izložene nečovječnom postupanju, mučenju, namjernom nanošenju snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje, nanošenju velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, oduzimanju prava na pravično suđenje i prisiljavanje na prinudni rad.
Pa, šta će im pravično suđenje ako su protupravno zatvoreni.
I još jedno važno pitanje. Imate li, u Vašoj Zemlji, neku Biljanu Plavšić. Nisu valjda osumnjičeni pod dejstvom Nare i Tonika, jedne večeri kraj pionirske logorske vatre, odlučili da pozatvaraju, protupravno, nešto civila, slučajno, mrske i krvatske nacionalnosti. Ko je bio tada iznad, u nekom važnom Organu.
Strukturalni ste u 3LPM.

KO JE AUTOR
GRČKOG SCENARIJA
ZA REPUBLIKU SRPSKU
Nastranu to što je sinoć ATV Kad lišće pada, ponižavala Predsjednika Republike puštanjem poluminutne, vjerovatno Srnine, audi izjave da bi nakon toga desetak minuta prostora dala Mladenu Ivaniću, glasovnom i izbornom marginalcu kojeg je u životu održao Zlatagan Lagzumdžija izabravši ga u Dom naroda, mada ovaj spada u Dom Nenaroda, i što jadnom Rakulju, ta Ateve, grkljan vadi, Kad će penzioneri na ulice, Kad će nejač u proteste, po ovoj smrzlici, nebili ih desetkovalo, udarna politička detonacija bilo je Ivanićevo pominjanje Grčkog scenarija koji čeka Republiku Srpsku.
Negdje je ta sintagma skovana i podmetnuta prvo Presingu pod kojom je najavljivan što je prije emisije stornirano. Sada je taj isti scenario oživio Mladen Ivanić, za prsa bolji ekonomist od Svetlane Cenić i Alekse Milojevića. A teškom mukom se izborio u njihovu skupinu.
Mladen Ivanić je, uz Dragana Čavića, jedan od rodonačelnika reda Potopnici i Nudiguzi. Pošto je za ponudu ostalo malo, nakon izbornog kraha, Potopništvo je jedina ideološka i politička matrica sa koje djeluju.
Izgubili smo Fabriku Duvana, Glas Srpske, Mljekaru, Fabriku alatnih mašina Jelšingrad, a sada ćemo, veli Ivanić, izgleda i Kosmos.
Za neupućene ekonomiste, sve su to kompanije koje su ostvarivale ekstraprofit tako da je, onomad, Srbija, kad je kupila Telekom, za one pare, za koje bi se od Ivanića moglo kupiti pola miliona banaka, i kad je vidjela kako je promašila, nudila Republici Srpskoj da joj vrati Telekom Srpske a da uzme samo Kosmos i Mljekaru.
Najjača ekonomska teza Mldena Ivanića, kakva teza, takva i televizija, jeste ona: Ma, mogu oni pričati što oće (Vlada, kobiva), sljedeće godine stižu anuiteti na otplatu, 300 miliona maraka.
I to je podloga Grčkom scenariju za Republiku Srpsku.
Istraživao sam izbore, trećinu svog života time se bavim. Još nigdje nisam našao slučaj da ih je neko dobio proklamujući sutrašnji potop. Zna to i Ivanić. Ali bi trebao da objasni ko mu je servirao Grčki scenario.
Barem kad se vrati iz Engleske gdje je otišao na neki Think tank, grupnu terapiju. Ili na dodatne upute.

MIRKAT PAŠA PEJANOVIĆ
Poturčavanje je na sadašnjim međunarodno priznatim prostorijama između Srbije i Hrvatske toliko bila raširena pojava i toliko utemeljena u izvitoperenu ljudsku svijest da je poprimila univerzalnija značenja i može se smatrati da, kad se kaže Poturčavanje, da se govori o pojavi koja znači i posrbljavanje i pohrvaćenje. Takođe, Poturčavanje može da označava i nasilno primanje vjere ili ga, koje su izvodili pripadnici konzorcijuma Handžarlije & Sabljadžije, kao i dobrovoljno prihvatanje istog ili e.
Može se razumijeti Poturčavanje kao način da jedinki, insanu, bude bolje bez škode za nekog drugog. Jednako i kao način da kolektivitetu bude bolje bez škode za pojedince.
Ali se teško može razumjeti Poturčavanje da bi Turcima bilo bolje.
Upravo to su izveli neki nesretnici koji su ostali u službi Sarajske borbe za Bosnu Jedne Bosne. A da to niko od njih nije tražio. Pri tome mislim na one koji imaju javnu težinu. Ne govorim o običnim ljudima koji su bili u rovovima takozvane Armije BiH, pa i HVO i VRS a ne pripadaju tom pripadništvu. Ti ljudi su imali svoj interes, radili to u skladu sa svojim pogledima i nisu od toga pravili javnu estradu i nametali to kao obrazac ponašanja drugima. Nakon rata su se opet vratili u svoju ponosnu inokosnost, ne tražeći ni zlatne krstove ni zlatne dukate ni zlatne ljiljane, za svoje rovovanje. Svakom takvom borcu, na svim stranama, dao bih najzlatniji orden ljudskosti i hrabrosti, nevezan ni za koga, čak ni za geografiju, vezan samo za njih.
Ali, oni koji su svjesno pošli u Poturčavanje sa namjerom da sebi pribave javnu, državnu ili materijalnu korist, treba da ponesu i javnu proskribu kao ljudi koji pokušavaju da Vrijeme Okrenu Naizvrat.
Posljedica takvih inokosnih poteza nije samo uperena protiv vlastite Nacije, jebo Naciju koju će da devastiraju Pejanovići, Markešići i Komšići, nego je uperena protiv vrijednosnog toka jednog vremena, protiv činjenica koje treba da se uklešu u istoriju. Oni te činjenice pokušavaju da speru još dok su svježe uklesane.
Fra Neki Markešić iz Udruge Bosfor, STJ, veli u prigodnoj izjavi za medije i dimije, kako su Hrvati u BiH nastali nakon Ahdname. Ahdnama je sačuvala katolike a onda su katolici postali Hrvati. Taj Markešić je dao repliku Ahdname Fra Mirkešiću, Mirkat Paši Pejanoviću i tepao joj Magna Karta, Magna Karta Libertatum. Velika Povelja Slobode. SJJS. Slobodno.
Nisam evidentirao šta je umilozvučio i razdragano vrtirepio Mirko Pejanović. Bilo bi, u skladu sa velikom Voljom Za Poturčavanje, da jednako i odbije takvo poniženje kojim se prekraja istorija i preimenuje jedna od najvećih klanica milenijuma, najezda radi ukrvljenja vjere. Licemjerno ahdnamovanje, tada, samo je bio taktički potez ulizivanja, tako svojestven otomanskoj stabilnosti, kojim bi se malo počeškala mudanca Vatikana. Dajemo vam slobodu. Fišek jedan, fildžan.
Danas je to podsmijavanje, ponovno poturčavanje. I čin Pejanovićevog priznanja nepostojeće Zlatne Sobode i Otomanske Darodajnosti, u krvi, zulumu i imperijalnom šićaru.

MOJE SAUČEŠĆE
POVODOM DEJTONSKOG
SPORAZUMA
Dabome da ne želim ni da popujem ni da hodžujem o tome kako bi i u Saraju trebali da slave Dan Dejtona kao dan u kojem je spašena BiH.
Dabome, da razumijem kad iz Saraja lansiraju tezu o Srbima kao agresorima, genocidašima i fašistima. Ono, Saraj, tako veliča sebe jer je opstalo pod takvom u istoriji neviđenoj nemani pošasti i opštim potopom.
Ne razumijem kad oni intelektauloidi iz Kružnog toka 99 tvrde da je Dejtonski sporazum samo jedna od faza u razvoju, genezi, usponu, BiH.
Niti kad izvjesni Ćazim Sadiković, profesor, unitarist, hegemonist, etnotamničar, tiho cvili kako Dejtondžije nisu bile naklonjene Bihi. I žali za Demokratskim Ustavom, JMM, Republike BiH, koji je, kaže, neobjašnjivo sklonjen a na njegovo mjesto došla Republika Srpska.
Nakon 16 godina, realnost bi trebala biti prisutnija.
Dejtonski sporazum je, na velikom i tužnom času anatomije, pacijenta, tu tada mnogoljubljenu BiH, današnju Naseobinu, nakon obimne, skoro četverogodišnje, obdukcije, na brzinu zašio i preparirao, da izgleda kao živa. Republika Srpska je primorana da uđe u sastav BiH i da potpiše Dejtonski sporazum i njegove Anekse. Hrvati su prevareni da uđu u Muslimansko-hrvatsku Federaciju.
Ta Takozvana Republika BiH, nije nestala u Dejtonu. Jer, nikada nije ni postojala. BiH Branka i Hamdije, i BiH u kratkom vremenu nakon prvih višenacionalnih demokratoidnih izbora, nestala je u čuvenoj Sarajevskoj Skupštinskoj Noći Bez Srba. Nakon toga Nije Bilo Ništa.
Sarajevska, muslimanska, alijaizirana, deklaracijska politička koncepcija unitarne i centralizovane političke nacionalne tamnice, izgubila je rat za BiH. Za BiH, zbog koje je Alija Izetbegović žrtvovao mir.
Taj gubitak rata ne može nadomjestiti bjesnilo optuživanja Srba za genocid, agresiju i fašizam i bjesomučno negiranje Republike Srpske kao genocidne nagrade Srbima koji su samo pokušali, i uspjeli, da opstanu na svojoj zemlji.
Uz moje iskreno saučešće, na vašem mjestu, mjestu vas sadikovića i sličnih, bio bih realniji u svojim pogledima. I mnogo bolji sa Republikom Srpskom. Jer je i ona mnogo bolja. Slavi dan kada je mrtvac skrpljen. Ona je, Republika Srpska, bila i prije toga dana. Što se za RBiH i BiH, ne bi moglo reći.

OKUPIRAJTE POVRŠINU KRIZE
Okupatori Vol Strita i drugih teritorija, velika je vojska bez zemlje i armada bez oružja i gaća. To je, u stvari, žalosni indikator potpunog neshvatanja kuda ide ekonomski svijet i priručnog lutkarskog pozorišta kojeg su članovi i okupatori koje policija rastjetuje i lišava ih strašnog oružja, malih kamperskih šatora vrijednih 15 dolara.
U to neznanje i nesnalaženje uključuju se i veliki umovi Harvarda. Džefri Saks, legendarni jahač rodea za krotitelje hiperinflacije, sada uprosječeno zaboravljen, podržao je okupatore i priključio im se. Džozef Štiglic odavno kritikuje Sistem Jedan odsto.
Ali, Sistem Jedan Odsto je samo površina. Kao što je kampovanje po svjetskim tačkama okupacije takođe površina.
Jedan Odsto je tek jedna od pojava, na jednom dijelu Ekonomske kugle i jedna od posljedica. Proces se treba gledati cjelokupno. Sjeća li se iko trenutka kad je propao Leman Braders. A tada se mislilo da je to ključni trenutak i da se došlo do dna.
Finansijaši i Saksari, ne, dakle, samo Jedan Odsto Bogataša, doveli su, svojom nekonotrolisanom igrom, do podjele svijeta po novim mjerilima. Svijet nije podijeljen Berlinskim zidom, paktovima, štitnim zonama ili pustinjama i žitnicama. Svijet je sada podijeljeniji nego što je to bio u doba kolonija i istrebljenja Indijanaca i domorodaca Južne Amerike.
Finansijaši i Saksari su, sada, u trci za tim novim svijetom. Neko će u toj trci plaćati glavom, neko novcem a najviše njih plaćat če teritorijama. Višedecenijskom nepažnjom i njihovim oskudnim znanjem o tome kuda ide svijet, jer su svo vrijeme i svu pamet trošili na tokove ne novca već virtuelnih finansija, došlo se do podjela Eekonomske Zemljine Kore i do formiranja Novih Ekonomskih Kontinenata. Neki od tih kontinenata, Rusija, Kina, Brazil, prevarili su analitičare u toma da će se to sve raspasti pod pritiskom Ljudskih prava i ostalih Demokratskih Kurčevina i sami pasti u pregršt i krilo Finasijaša i Saksara.
Pojava se sada prikazuje potpuno drukčijom. Rusija gradi gasni krvotok oko Evrope, perforiše jednom oteti joj teritorijalni prsten oko sebe i bezobrazno je nezadužena, u odnosu na Evropu i Zapad. Kina je Prva Ekonomska Sila. Samo još nije objavljena rang lista. Brazil je takođe u usponu mada običan posmatrač odavde nema ni jedan posto podataka o tome. Šta je zajedničko za ova tri nova kontinenta. Teritorije. Velike Neosvojive Teritorije.
Dabome, ostalo je još neosvojenih teritorija i to se sada ubrzano obavlja. Afričko proljeće je jedna od najvećih nezauzetih teritorija. Sirija se još drži.
Evropske okrajine su uglavnom zaposjednute. Soroš, jedan od Usranih Finansijaša koji se proseruckario svojim Otvorenim društvom, došao je na Kosovo i uložio u rude. Tu je i bivši Rio Tinto, sa novim imenom, tu su i drugi bušotinarci. Samo Rudnici Trepča imaju, po procjenama, 425.000 tona olova, 415.000 tona cinka, 185.000 tona nikla, 800 tona srebra. Zato su hiljade vojnika Nato najprije upale u Trepču i radnike istjerale na ulice. Ni toga se više niko ne sjeća. Sad je u modi Sjever Kosova. Kosmetski lignit je procijenjen na 300 mlrd dolara. Baš to hoće da eksploatišu Soroševe Otvorene Ralje. Soroš je tako postao Autonomna pokrajina Srbije.
Ova kriza, dakle, nije suštinska pojava. To što će u njoj stradati po koja zemlja, nešto naroda, nekakvi diktatori i šačica banaka, to nema veze ni sa čim.
Finansijaši i Saksari shvataju da su u finansijskom ratu izgubili teritorije i sada ih se na sve načine nastoje domoći. Već odavno se u toj bici vode i ratovi. I vodiće ih se još više. Stalno je otvoren konkurs za Gavrila Prinicipa, ili na regionalnom ili na svjetskom planu.
Nije uputno dirati Kinu i Rusiju, Brazil i Australija su još Tamo Daleko, pa se Evropa čini najranjivijom. Pošto se smatra da će Proljetni Dio Afrike šaptom pasti. Nije moguće očekivati bojevu municiju u Evropi, odnosno ratove. Ali, zar Grčka nije u totalnom ratu i zar nije kapitulirala. Sada je u toku sanacija bojišta.
Evropa je pod dvostrukim ili trostrujkim udarom. Finasijaši i Saksari, i Amerika, Obama stalno alarmira svijet o kolapsu Eurozone, Rusija, a i Kina, čekaju pogodne trenutke da uskoče, priskoče, zauzmu pozicije. Možda je plan o Zdravom Jezgru Evrope, sačinjen i za takve prilike ili pod tim pritiskom.
Za to vijeme policija po Americi rastjeruje Okupatore koji su, od nekadašnje Djece Cvijeća, postali Djeca Bez Gaća.