NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
BORCI ZA PRAVA PARKINGA
Meždunarodnaja zajednica se ušutila, ko Mijat koji je na seoskom prelu pustio goluba. Analitičari im rekli da ga ne šilje na Republiku Srpsku jer će oni tamo dobiti 70%. Moj prevod: Sve što kažete i poduzmete, tako ste pametni, može biti idskorišteno u njihovu korist.
A i pomirili su se. Onaj NDI, Endi Aj, čuveni Američanin ljubitelj, demokratskog instituisanja, istraživao i istraživao, plaćao ove majstore, one majstore, svuda isti postoci. U korist Dodika i Esenesdea.
Shvatili su svi. I Incko, i Ognjeni Tadija, čak je shvatila i Debela Berta, shvatila je i BN TV. Predao se Bezidejni Bosić. Svi shvatili, samo još nisu Depeče, Demokratska Partija Čavić i Ateve.
Organizovali smo, mi iz SNSD, Konvenciju. Predizbornu. Red je da pozovemo iz svih odbora barem ponekoga. Pa i kandidate. A ljudima nije teško po ovakvoj božijoj sjalici i pripeci, sjesti u automobil ili u autobus i putovati od tri sata ujutro u Banjaluku, preko cijele Republike Srpske.
Digitalni mediji izvijestili kako jest. Evo slika iz Dvorane Borik. Evo šta je rečeno. Evo ko je govorio.
Jedino nudiguzi iz Atevea, ima i u medijima nudiguza i potopnika, dabome, zato i pišem ovo, sve pokušali uniziti smiješnom konstatacijom da, kad je za govornicu izašao Dodik, sve što je rekao dobilo je frenetičnu podršku. Ovacije zapeta aplauz.
Otkrili toplu vodu. Tako je već petnaest godina.
A onda važno citirali Depeče, partiju Ranjenog Vojnog Policijca Čavića. Građani protestuju jer su autobusi Esenesdea pritisli zemlju što ne pamte ni najstariji banjalučani. Blokirali parkinge, vele demokrati. I Ateve još dosoli: Rekli su nam da je u Dvorani Borik bilo osam hiljada ljudi a neki tvrde da ne može u Borik da se smjesti više od šest.
To je jedno od velikih dostignuća istraživačkog novinarstva. Izmisliš laž pa je onda pobijaš drugom laži. Ne može vam, da izvinete iz Atevea, stati ni šest. Mogli ste poslati tajnog istraživačkog novinara da izbroje stolice. Jedino što vam možemo priznati jeste da smo to organizovali tako da vama i drugim nudiguzima izgleda da je tamo bilo stotinu hiljada ljudi.
A parkinge smo platili gradskoj upravi.
I to je bila dobra prilika za istraživačko novinarstvo.
Uglavnom, pored tog velikog novinarskog uspjeha kesonskih, salonskih i trapskih parainetelktualnih cinika Novijeg Srpskog Novinarstva, zabilježen je i veliki programski projekt Čavićeve borbe za slobodu parkinga, danas popodne je u banjalučkom naselju starčevica Esdees ubacio letke u 34 poštanska sandučeta, prije nekoliko dana uputili su otvoreno pismo Dodiku i Vasiću i saopštili da nisu za nacionalni popis po slobodnoj volji.
Toliko o obimnoj djelatnosti opozicije
Procjenjujem da im to neće donijeti ni jedan minibus glasača.

STRUJNI UDAV RAFI
Nedobog da nešto Rafi Gregorijana pitam o struji. Sigurno bi mi savjetovao da, kad pregori sijalica, promijenim osigurač, kad pregori osigurač da zaustavim hidroelektranu pa onda da ga promijenim, kad mi se isprazni akumulator da se popnem na banderu i spustim dvije žice do klema. Prvo lizni da vidiš koja je plus.
Koliko sam shvatio, tako se nekako razumije u struju. Da ne kažem, Ko struja.
Kada se ogole sve velike pravne odluke Visokog Supervizora za Brčko i Dalekovode, iza svega stoje dvije činjenice: potrebno je oteti imovinu za potrebe Distrikta, kada ima Država da ima i Distrikt i, drugo, potrebno je da Republika Srpska struju daje jevtinije nego što daje svijim distributerima.
Ne znam zašto Rafi misli da smo svi mi Ko struja.
Elektroprivreda Republike Srpske isporučuje struju svojim regionalnim distributerima, Elektro-Bijeljina, npr. Oni, onda, to razvoze tanjim žicama i niskonaponskom mrežom, do potroršača. Taj strujotok košta. Oni liznu olovku pa saberu: pošto struja od EPRS, naši troškovi, amortizacija, pedeve, zaokruži koju decimalu i pošalji račun na strujomjerno mjesto.
Mađioničar Rafi, u mjetničkom svijetu poznatiji kao Rafi Distrikt Kilovat, smislio je zahtjev da Elektroprivreda Republike Srpske isporučuje struju Distriktu za cijenu umanjenu za te distributivne lokalne troškove. To znači jevtinije nego što je isporučuje svojim regionalnim elektrodistributerima. Onda bi, lijepo, Elektrokomunalac, ili kako se već zove taj multietnički distributer u Brčkom, dodao svoje troškove i isporučivao struju krajnjem kupcu, građanima, po cijeni kilovata po kojoj ga dobije i ElektroBijeljina, ElektroTrebinje, ElektroPale... Jevtinije nego svim domaćinstvima Republike Srpske.
To je ta nova tržišna elektroprivreda. Nju je prvi izumio koncern Sovgosplan, Sovjetski Gosudarstvenij Plan, još dok je Staljin smišljao da li da uzme vlast i ideologiju odmah ili da čeka se Lenjin mauzolejiše. Dirigovane cijene. Rafinirane.
Sad, ja, kao odnjegovani balkanac, na lopovluku, podjebi i zavali, nisam siguran da bi to tako bilo prema krajnjim kupcima. Sve nešto mi se u džepu i u glavi mota mogućnost da neko mrdne tih pet, šest posto, na trjnijoj bazi.
Nije pravno.
Ma jebeš pravo.
Pitanje je šta je pravno kada se u Americi donosi zakon o lovostaju, amnestiji i imunitetu za Am. Sl. na Sl. u OHR.
Neko odlazi u legendu, neko u imunitet.
Ostaje nerazgovjetno da li je Rafi Distrikt Kilovat to sve tako objasnio političkim direktorima PIC-a, nekidan. Ili je samo rekao da su aparati zabilježili veliki omski otpor kod Dodika.
Razumljivije je istosmjernom uhu.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
KAKO OKUPITI BIRAČE OKO CRNE MAGIJE
Moram priznati da ja, koji sam sklon svakovrsnim političkim perverzijama primjenom svih sredstvava u ostvarenju cilja, koji istražuje teroiju i praksu permanentnog izbornog procesa, i koji se petnaest godina bavi izborima, od malih saopštenja do velikih zajebancija, ostajem zapanjen dostignućima opozicionog dvojca Kandidovani Mladene – Nekandidovani Mladen, Ivanić – Bosić, u nastojanju da izmisle rupu i ofarbaju je u crno.
Kada je Suzana Been Todorić ubacila peškir u ring, pošto je Bosić zavapio kako ih se već mjesecima optužuje za bezidejnost, znao sam da sam bio u pravu kad sam, tu nedavno, na konferenciji za medije, rekao da opozicija nema programa, koncepta, ideje i ideologije oko kojih bi se okupila.
Dabome, sve može da se iskoristi u predizborne svrhe, od mlade ljubavnice do stare ideje. Ali još niko nije uspio da okupi birače oko Velikog Političkog Programa pod nazivom: Dragi Birači, Naši Glasači, ovaj autoput se nikad neće izgraditi.
A upravo je to saopštio prosječno uvaženi profesor ekonomije Mladen Ivanić.
Već vidim stotine hiljada pedepeovih i esdeesovih glasača sa transparentima na kojima su decidne programske parole: Jebeš autoput, živio prognozer; Nikad asfaltom; Umjesto Mak Adama, Mak Mladen; Bolje but nego autoput... kako marširaju po strništima i ostružarnicima Republike Srpske i začinju novu političku ideju za dvadeset prvi vijek: Ovdje Nikad Neće Biti Ništa.
To i priliči Mak Mladenu. Jer je tokom cijele emisije uspio kao reference svoje vladavine i vladavine svoje partije, istaći činjenicu da je prodavši banke za jedan Euro, a ne za jednu Kaemu, kako tvrdi gledalac, uspio sačuvati broj radnika u tim bankama. Kao da banke zapošljavaju 170.000 radnika.
I uspio je reći da Dodik i Vlast nisu ništa uradili nego samo sačuvali Republiku Srpsku onakvu kakvu su i dobili.
Drugi Mladen, pripremio je sitnu knjigu o tome šta je sve obećano pa nije urađeno. I čitao je to gledaocima i Suzani. To je vrsta političke borbe slična onom jaranskom čitanju izjava iz novina uz jutarnju kavu.
I na kraju je zakukao: Čak i Vi, Suzana, iz emisije u emisiju optužujete nas za bezidejnost.
Opoziciju, Dva Mladena, jednoga Milanka, muči činjenica da ih, opoziciju, okuplja, u stvari, Milorad Dodik. Da Milorad Dodik ode u istraživačku misiju na Antarktik, na šest mjeseci, nikom nije jasno šta bi opozicija radila i pričala.
Drugo veliko dostignuće opozicione političke borbe, koje me je oduševilo i obnijemilo, jeste Bosićeva konstatacija, izrečena u svrhu samosalijevanja strava: Milorad Dodik se prepao Ognjena Tadića pa se kandidovao za Predsjednika Republike Srpske.
Primijeniću stari Lenjinov trik. Mjesecima ću ženi lagati da sam sa ljubavnicom a ljubavnici da sam sa ženom pa se zabiti u prašnjave biblioteke i proučavati ovu mudru tezu Nekandidovanog Mladena.
Ljudi, glasajte za njih. Od njih nikad neće biti ništa.
Počinjem da učim.

ZA POČETAK PARK
Kantonalni parlamentarci Sarajevskog kantona donijeli su odluku da se park na Džidžikovcu imenuje Parkom Recepa Tayyipa Erdogana.
Haris Recept Silajdžić, dobio je, tu ne tako davno, park u Koniji, sa svojim imenom.
Ti meni park, ja tebi park. Iako Haris ne vlada ni u Kantonu Konija ni u Kantonu Sarajevo. Može i tako da se gleda.
Ja , ipak gledam ovako: Za početak park. Za početak tradicionalne otomanske stabilnosti. Pakt za balkansku otomansku stabilnost. Neko mora da zamijeni Bodu Hombaha Waza.
A sada, kad je proces otvoren, treba biti ozbiljan pa vidjeti šta može da dobije Davutoglu. Napimjer. Njegovo ime bi mogla da nosi ime Granične karaule u Bihaću. Pa da se onda i karaula i ime pomijeraju prema Beču. U skladu sa otomanskom stabilizacijom.
A trebalo bi razmisliti i o promjeni imena nekih mjesta u BiH. Recimo Donji Vakuf u Dogubajazid. Bugojno u Dijarbekir. Zenica u Viranšehir.
Mada ne znam šta nedostaje Džidžikovcu.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji

POPIS NEPOSTOJEĆE BiH
Možda u slavu hajdučkog sastanka političkih direktora ministarstava izvannutarnjih dela zemalja članica PIC-a, Pedstavnički sprat Parlamentarne skupštine Naseobine BiH, usvojio je u konačnom gledanju Zakon o Popisu stanovništva u BiH.
Sverepubličko srpstvo nije funkcionisalo pa neki izvanesenesdeovci, esdeesovac Erić, čavićevac Novaković i pedepeovac Dokić nisu bili protiv pa je Zakon o Popisu prošao. Trebalo je deset Protiv iz Republike Srpske.
Dobro. Nije sporno što je zakon prošao. Bitno je s čim će pred Dušanku. A i, ako prođe, dobro je da BiH ima barem nešto kao evropska država. To je zaista susret civilizacija. Imamo bombaški terorizam, doduše, ne u pjeskovitim uvjetima kao izvorno, nego u bugojansko zelenoj, sa Istoka i Popis stanovništva sa Zapada.
Sporno je što tamo stoji Nerealna Želja Pusta da se rezultati Popisa91, koga niko nikad nije verifikovao, primjenjuju u sastavljanju vlasti dokgod se ne realizuje Aneks Sedam. To znači Sedam Narednih Vijekova. Jer nikada se neće vratiti Srbi u Sarajevo, Bošnjaci u Čelinac, Hrvati u Bugojno. U Posavinu, nadam se, hoće.
A primjena tih rezultata u BiH samo znači slabljenje vlasti na svim nivoima. Jednostavno, čast izuzecima, radi se o prinudnim ili samoprihvaćenim fikusima, spavačima, zabušantima, opstrukcionistima... pa imamo cijela područja, koja vode pojedini ministri, i ministarstva, koja su poptuno zapuštena. Jer, zašto bi neki ministar iz onog naroda, radio za dobrobit onog entiteta.
Tako se najbolje razvija mržnja na kraktim razdaljinama.
Tako se najbolje vlast čini trajno atrofirajućom, sklerotičnom i sušičavom.
Tako se BiH čini pogodnom za trajno prisustvo Ohaer Vezirijata.
Ali, za Republiku Srpsku najindikativnije je ponašanje One Trojice. Dokića, Erića, Novakovića.
Prvi i treći su poslušali saradnički, kooperativni, podanički nudiguzeći glas svoje partije. Imaju potrebu i zahtjev da pokažu kooperativnost. To su mali znakovi velikih davanja koja bi uslijedila nakon dolaska, sakloni i sačuvaj, Ivanića u Predsjedništvo, u krilo Silajdžiću, i Pedepea na vlast.
Na osnovu takvih nudiguza u Sarajevu, a vjerovatno i u garažama pojedinih ambasada u Sarajevu, kalkuliše se sa činjenicom da ne mogu pobijediti Republiku Srpsku u Banjaluci ali mogu u Sarajevu. Pomirili su se da će SNSD i Dodik opet pobijediti Tamo ali u Glavnom Saraju Naseobine, moglo bi se uz pomoć tri Vuka Brankovića iz entiteta uvijek imati pet. Za usvajanje. Ne dati im deset za obaranje.

GARGAMEL FIFA-e PROTIV DRŽAVE FRANCUSKE
Nekidan je neki medij iz Njemačke obznanio fenomenalnu analizu o monstruoznosti svjetske fudbalske asocijacije, kako to demokratski zvuči, i o tome kako je Južnoafrička Republika, u stvari, izgubila, organizujući Svj. Prvenstvo. Pa čak i kad je reprezentacija na igralištu pobijedila.
Danas, onaj Gargamel na Krstu FIFA i na čelu Krstaškog pohoda protiv fudbala, fudbalera, država i saveza a u korist love, kapitala, kompanija, mlatipara, smutljaroša i svih drugih Mračnih Sila Protiv Igre, optužuje Francusku da se miješa u poslove svog Fudbalskog/Nogometnog saveza i da bi fufara FIFA mogla da suspenduje taj Savez.
Francuska je uložila mnogo u svoju produkciju fudbala uopšte. Rezultati su vidljivi. Mnogo trenera i mnogo igrača po cijeloj Evropi širi Zdravi Miris Igre. Na hiljade siromašnih useljenika i njihovih potomaka, vezano je za klubove, akademije i fudbal uopšte. Fudbal je postao i prozor ljepote i prozor za socijalnu sigurnost. Ne mislim da je Država zaslužna za to. Zato i kažem Francuska. To je mnogo šire od Države. Ali, svejedno, Reprezentacija Francuske se zove Reprezentacija Francuske a ne Reprezentacija Fudbalskog saveza i Fife. Dakle, Francuska ima da se pita. Naročito nakon ponižavajućih događaja na SP i organizovanog razularenog ponašanja fudbalskih vehabija-bugojanaca u dresu Trikolora. Ne mislim na ispadanje u prvom kolu nego na sveopštu sramotu koju su prosuli na svoju zemlju. Svi, od FSF, onog priludog trenera pa do igrača koje boli kurac za sve osim za još malo para. Svi su odgovorni za raspuštenost. Kad bi onaj Evrić onako srao kod Ferguson dobio bi kopačku u arkadu, kao i Bekam. Za raspuštenost treba da snose posljedice. A posljedice ne mogu da im nature FIFA i fosili na njenom čelu. Mada bi trebalo, jer oni su ukaljali i Igru uopšte.
FIFA se ponaša kao Nezavisno Regulatorno Tijelo u BiH.
Pri tome nije sposobna da riješi problem igranja rukama, problem ofsajda koji se vidi i sa Kineskog Velikog Zida, problem lopte iza linije gola, problem nesposobnih sudija, problem pljačke tih istih fudbalskih saveza čiju nezavisnost štiti kobiva, problem osiromašenja zemalja u kojima se organizuje SP...
Da je kakva FIFA, poništila bi utakmicu u kojoj se Francuska plasirala rukom.
FIFA je samo malo bolje upakovana privatizovana skalamerija u stilu Bernija Eklstona. Gulikožniji i sofisticiraniji Cirkus.
I stoga je države moraju prisiliti na transformaciju jer njihovi FS to ne mogu pošto i oni puše Malu Sisu Fife.
Igra, govorim o ligama, prvenstvima, kupovima a ne o samoj igri na terenu, mora se transformisati da se iz nje izbaci novac kao glavni generator koji uništava sve, od zdravlja igrača pa do pravila koja su toliko jednostavna da bi trebalo da su neuništiva.
Doista mi je žao što ja nisam Sarkozi. Ne zbog Karle, nego da Blateru, u ime Francuske, pomenem nekoliko stvarčica, uključujući i nešto iz balkanske seksološko-familijske tradicije.

DAJ BA, SJAŠI VIŠE
Samo što se nije tako novinarima obratio Državni Tužilac Broj 1, Barašin, na konferenciji za štampu povodom aktiviranja nekoliko stotina fišeka eksploziva u Bugojnu, gradu Druga Tita i Branka Mikulića..
Taj folklorni izliv kaljužarskog provincijalnog kafanskog komunikativnog sindroma, koga su neki slikovno-govorni mediji prenijeli, i hvala im, najbolja je analiza i studija o stanju tog sudsko-bezbjedničko-obavještajnog sektora u BiH.
Najprije, Državni Tužilac, bez obzira koliku glavu ima, i ministar Državne Bezbjednosti, ne pojavljuju se na konferencijama za štampu za svašta. Naročito ne kad se toliko zasralo da smrdi i šef i stanica. A naročito mi nije jasno šta će Gojko Vasić tamo. Valjda da se krivica disperzira na cijelu Naseobinu. Jer, ovo je akt protiv Naseobine BiH, reče Brašin. Protiv ustavnog poretka, sunce ti nejebem.
Nije ni čudo što smrljane bradate protuve iz lokalnih brdusina, amaterčine, nabave 15 kg eksploziva, opreme ga detonirajućim potrepštinama, donesu i aktiviraju ispred nosa, kad je takva postava izašla na konferenciju za štampu.
Kad se Državni Tužilac Broj 1 užegao od povlađivanja i snishodljivosti svojim vlastitim postavljačima i mentorima koji od njega očekuju podanost a ne profesionalnost.
Kad je smušeni, osumnjičen za obljubu sirote cigančice, neprofesionlani provincijalni politikoid, postao ministar bezbjednosti, ej. Dobro,nije lako naslijediti Sadovića.
Kad policajci u Bugojnu nemaju nikakvo obezbjeđenje i osiguranje svog bivaka pa im iza zgrade može da kampuje četa indijanaca, ili domobrana, danima.
Kad se Sipa godinama bavi dokumentacijom o izgradnji zgrade Vlade Republike Srpske.
Kad se Osa bavi međusobnim sakrivanjem ubuđalih obavještajnih podataka.
Kad je najvažnije zauzeti poziciju na Nivou Naseobine, za Bošnjake, koji su uvrijeđeni i poniženi, a ne obavljati posao u korist tri naroda i dva entiteta.
Nije ni čudo što spodobe po bugojanskim brdusinama prave petnaestokilske bombe.
Šta bi tek bilo da su naišli profesionalci.
A oni sa konferencije, prva dvojica s lijeva, trebali su umjesto dolaska, podnijeti ostavke. Kao i novinari koji, u slobodi medija, pitaju ljude, Barašina, ono što on ne zna. Umjesto da su upotrijebili to svoje istraživačko nezavisno novinarstvo, od kojeg ima pucaju crveni obrazi i uši, pa ispisali to ranije, da Barašin i Ministar znaju na vrijeme o čemu se radi.
Ali, domet novinarstva je kao i domet Barašina i Ahmetovića. Mama Zineta: Ne znam šta je mog Arisa moglo tako naljutiti.

EUROPA JE DOPUSTILA TERORIZAM U BUGOJNU
Reisul Cerić je u Ajvatovici, jubilarnoj petstotoj, lakomislio sam da je to počelo i prije dolaska Dede Osvajača, rekao da je Evropa krajem prošlog vijeka dopustila genocid nad Bošnjacima.
Krivica se tako, sa regionalnog koljačko-genocidnog korpusa oko Srebrenice, proširuje na Evropu. Republika Srpska i Srbi su već dovoljno puta okarakterisani kao genocidni. Idemo dalje.
To je monstruozna poruka Evropi.
Pošto Reisul Cerić govori u ime vjernika, jer nacionalno nije instaliran ni po kom osnovu, a i vjera je muslimanima mnogo bitnija od nacije, nacija je nešto što je nepotrebno između države i vjere, odnosno, na putu vjere prema državi, to je prije svega vjerska poruka Evropi i hrišćanstvu.
To je svjevrsna objava rata Evropi.
Potpuno slučajno sinhronizovana, takva je poruka stigla i iz Bugojna.
Bombaško-terroristički napad na policijsku stanicu nije napad na Državu, kako to svečano i ceremonijalno izjavljuje vanpravnozačeti Državni Tužilac Barašin, već je napad na evropsko ustrojstvo BiH. Jasna je poruka da se instiutucije ovdašnjeg prava, i aparata, koje je instalirano po evropskim mjerilima, ne mogu tolerisati. To što se bombaštvo oblanduje u neke osvete za nečiji vehabijski zatvor i slično, samo je maskirna mreža.
Krajnji cilj ovog i drugih akata koji će uslijediti jeste odvojiti BiH od Evrope i EU. To je prva faza. U drugoj fazi, bombaštvo i terorizam će imati isključivo unutrašnje ciljeve – unitarizacija, uniteizacija, izgrdnja islamske države.
Silajdžić, forsiranjem Turske, i Turska, forsiranjem Silajdžića, imaju za krajnji politički cilj odvajanje BiH od EU.
To je sada proklamovano i kao teroristički cilj.
Mala stanica u Bugojnu izabrana je, ako su tačne informacije o zbornom mjestu onih koji su trebali paziti na javni red tog dana, zbog moguće pogibije više policajaca. A terorističko ubijanje više policjaca, neodvojivo podsjeća na Irak, Afganistan... prva poruka je: opasno je biti u njihovoj policiji.
BiH se mora spremiti za ovakvu vrstu Demokratske Djelatnosti.
Dabome, nije nikom jasno kako.
BiH nema ni jednu instituciju koja može profesionalno, ravnopravno, za dobrobit svih da radi taj posao. Obavještajnu, tajnu, prevenetivnu, koja dobronamjerno i ravnomjerno distribuira informacije svim punktovima vlasti u BiH. I neće ih nikada ni imati. Jer Sarajevski Politički Krug želi da stvori situaciju da je sve pod sarajevsko-državnom šapom.
Republika Srpska mora sve legalne i legitimne institucije podići na znak dugotrajnije uzbune. Ne treba biti naivan, samo je pitanje vremena kada će se pokušati bombaško-teroristička aktivnost prenijeti na druga područja BiH.
Cerićeva poruka da su Bošnjaci duboko povrijeđeni i poniženi, dovoljan je znak.
Samo čekam ko će za bombaški teroritam u Bugojnu optužiti Evropu.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opozicije
IVANIĆ:

NISAM

MOGAO

DA VLADAM

SVOJIM MINISTRIMA, HOĆU BOSNOM

U Dobrotvornoj emisiji Amplituda, dobrotvornoj, jer se sistematski trudi da ugosti opozicione protuve koje nemaju šta da kažu, iako je govorno-slikovita emisija a oni ružni za slikanje a slabi za kazivanje, gostovao je i Mladen Ivanić.
Emisiju niko nije gledao jer Inijesta, Čavi, Čabi Alonso i Fabregas, bolje igraju fudbal od Ivanića. Moja komšinka Paša, koja ne gleda fudbal, kaže da se danas brzo igra a njene naočare su sporije izvedbe, iz pedeset i neke, gledala je Ivanića i referisala mi da je rekao kako onima iz svoje stranke, jedan je bio Ministar Radnika a jedan Direktor Penzionera, nije mogao komandovati jer su radili po svojoj savjesti i slušali Dodika i Mrski SNSD. A zašto se ono on kandidovao, pita me Paša.
Za Člana Predsjedništva BiH. Kandidovali su ga.
Paši spadoše naočare. Pa što onda priča o poplavama. Njegova poplava je Haris.
Pedepe, dakle, priča o poplavama koje nisu božije davanje nego greška aktuelne vlasti. I bog traži promjene. Samo je poslao Ivanića, dolje, na zemljicu, da prethodno optuži vlast. Nije, naravno, saopštio, ni on ni njegov Borenović, koji je o tome imao konferenciju za štampu, da je u toj direkciji za vode njegov, Pedepeov, kadar na čelu. To nije zato što on to zna da radi, nego što su ministar, vlada i vladajući SNSD, dobri ljudi i ne ponašaju se po mom čuvenom kadrovskom pravilu: Hodže ne idu u crkvu. Ili po mom još čuvenijem humanitarnom pravilu: Kad crkne tvoja stranka, crko si i ti.
Dakle, opozicija Opšteg Potopa i Svevišnje Propasti, koja će nastupiti u oktobru, odmah poslije izbora, tako je najavio Ivanić, i dalje reklamira Sudnji Dan. Sve je crno, sve je propalo, jedina svijetla tačka je dolazak opozcije na vlast.
A glavna stvar.
Predsjednik progresivno-galopirajuće demokratske stranke nije u stanju da komanduje, koordinira, ajde, svojim najvažnijim kadrovima a hoće da vlada Bosnom. Koliko vidim, ako, sakloni me i sačuvaj, bude izabran vladao bi kao i Drug Član Bibliotekom.
Onaj brani kriminalce, onog ne slušaju njegovi u stranci. Jadna sam ti s vama Srbima, reče moja komšinica Paša.

NUDIGUZI PONOVO JAŠU
RADI SE O ODUZIMANJU TERITORIJA A NE O DRŽAVNOJ IMOVINI

Prirodno je da Republika Srpska zakonodavno reguliše svoje nadležnosti nad teritorijalnom i drugom imovinom sa kojom je ušla u Dejtonski mirovni proces i koju je unijela u sastav BiH. Samo unitaristi i jevtini prodavači, kao što je PDP, može da spori to pravo ili da tvrdi da je to narodno kolo za predizborne svrhe.
SNSD već godinama, dok razni izbori prolaze, ima identičan stav. Imovina Republike Srpske, kao što su vojne baze i kasarne, može da se da na korištenje bez prava raspolaganja i bilo kakavog knjiženja i popisivanja.
Oni koji zajtijevaju prenos imovine na takozvanu državu, žele u stvari da otmu teritorije od Republike Srpske. Jer, vojni poligon Manjača, na prmjer, ima 75 kvadratnih kilometara teritotorije, sa rubnim područjem od 15 kvadratnih kilometara, ukupno 90 kv. km, što je četiri puta više nego što imaju sve druge baze, poligone i kasarne u BiH. Niko nema pravo da tu teritoriju preda BiH, čak ni da proda za jedan euro kako bi to uradio PDP, po Borenovićevoj izjavi da se radi o predizbornoj priči. Borenović i PDP, očito, poručuju zainteresovanima u BiH da će, ako dođu na vlast, dati u vlasništvo Manjaču i druge baze i kasarne, budzašto ili bepslatno.
Javnost treba da zna da se u ovom slučaju radi o teritorijama i o pokušaju otimanju prostora koji je Republika Srpska unijela u Bosnu i Hercegovinu, prilikom mirovnih pregovora i potpisivanja međunarodnog ugovora.
Predizborna kampanja, očito nema ravnopravnu programsku utakmicu. Opozicija, nasuprot političkom programu i koncepciji Esenesdea, nema ništa da ponudi javnosti pa razni nudiguzi, kao što je Borenović, Ivanić je i ovaj put mudro sebe sklonio u stranu, kao i u Butmiru, javno poručuju šta bi dali samo da se guza voza u foteljama.

SPASITE NAŠE DUŠE
U ovdašnjoj užegloj i ustajaloj javnosti, što se uglavnom odnosi na sarajevsku, sve istambulske izjave Borisa Tadića nisu dobile jednaku pažnju. Dobro se promeću izjave o dolasku u Srebrenicu. Ostalo ne prolazi. Možda zbog obraćanja na engleskom jeziku.
Boris Tadić je u Istambulu uputio posljednji vapaj pred bacanje spasilačkog pojasa davljenicima: Pozivam Evropsku uniju da se izjasni da li želi da zemlje Svijetlog Balkana primi pod svoje još svjetlije skute.
To, na svim jezicima i u svim prevodima, znači da EU ne želi da te zemlje primi. Uključujući Srbiju.
Zašto bi, inače, Predsjednik Srbije, to u Istambulu pitao Evropsku uniju. Mogao je to saznati u svekolikim kontaktima sa Europljanima i Intelektualcima, direktno.
Tako se sve više tačnim čini teza da je Srbija u povlaštenoj neizvjesnosti u pogledu primanja u EU, kao i Turska. A sa Srbijom i ostali Sepeti Balkana.
Alkalajisana Sarajevska Bosna se, očito ne uzbuđava ni koliko Đoletov Pantić. Važno je da Silajdžić hoda od Libije do Malezije, od Turske do emirata. A kao znak strasne želje za ulazak u EU, srušičemo još neizgrađeni sarajevski spomenik papi.
Kad ga već nismo uspjeli aliagdžirati dok je, onomad, dolazio u Simbol Stradanja.
Možda i Sarajevo, kao i Boris Tadić, zna da od EU nema ništa. Pa samo postavljaju pitanja: Izvinite, da li i ova rijeka teče nizbrdo.

TADIĆ U SREBRENICI
Dakle, daleko je odmakla operacija uvlačenja Srbije u ratove na Balkanu koji su jednom završeni.
Još dalje je odmakla operacija izvlačenja Srbije iz Evrope i odvlačenja od EU.
Srbija je sve bliža turskom statusu kod EU – permanentni povlašteni pričlanak.
Boris Tadić, razumitelj bosanskohercegovačkih i regionalnih prilika, prisustvovao je u Istambulu nekom sastanku regionalne incijative, a kadgod nekog treba sjebati u regionalnom smislu, pokrene se regionalna incijativa, to je plodna formula još od austrougarske Podunavske federacije, pod nazivom Proces saradnje, kao da između drugih zemalja traje proces kontaminacije.
Tamo je Boris Tadić, na opšte oduševljenje Nataše, Sonje i lista Danas, izjavio da će prisustvovati obilježavanju petnaeste godišnjice stradanja u Srebrenici.
Nema nikakve političke ni ljudske potrebe da predsjednik Srbije tamo bude. Srbija je donijela rezoluciju o tome, u svojoj skupštini, iako je sud rekao da ona nije kriva ali je kriva što to nije spriječila. Toliko je kriva i Holandija.
Ali, predsjednik Srbije, Tadić, mora da prisustvuje ukopu u Srebrenici. On se uhvatio u Gluvo Istambulsko Kolo i sada je teško pustiti tkanicu i izaći.
Srbija na taj način od Srebrenice čini svoje krivilište, osudilište i podredilište.
Neka Srbija radi šta hoće, samo neka se to ne češe o Republiku Srpsku i Srbe u BiH.
A ta inicijativa, taj Proces saradnje kome predsjedava Turska a u čijem sastavu su još Srbija, Albanija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Bugarska, Grčka, Makedonija, Moldavija, Rumunija. Sve istaknute članice NATO ili mlade kandidatkinje.
Dakle, Srbija se uvlači u nato-pokrov.
I odvlači se od Evrope. Umjesto da, kao Hrvatska, glavom bez obzira bježi od istoka, od Male Azije i od jevtinih regionalnih poljskih toaleta, Srbija se veže lancima. Ne vrijeđajući nikoga, mnogi od tih članova, nisu evrorpsko društvo Srbije, nego upravo maloazijsko, ćepenačko, sokačko.
Zato Tadić ne treba u Srebrenici a mora.

UDRUŽENJE MAĆEHA USTAVNOG PORETKA
Majka Srebrenice i Žepe, Ibran Mustafić, predsjednik Upravnog odbora Udruženja, potpisao je saopštenje za javnost i okolna brda, u kome se kaže da se 11. jula može dogoditi da se krene u rušenje „genocidnog ustavnog poretka“.
Misli se na Republiku Srpsku.
Očito je da fiolozofija muslimanske žrtve nadilazi i sva očekivanja i rezultate, istražena u tehnologiji kosovobojskog šestovjekovnog korištenja poraza i izgibije za permanentnu hranilicu nacije.
Ovdje, u Srebrenici, Majke idu i dalje. Najavljuju nove žrtve i produžetak spirale smrti, koja je počela onog dana kada su srpskog golokurana u sepetu prenijeli preko Drine pa ga vratili kao Mehmed-pašu Sokolovića. A on je sagradio most kome je, u međuvremenu, promijenjena namjena pa tokom vijekova uglavnom služi za velike civilizacijske rasprave ko će koga u kom ratu s mosta u Drinu. Pri tome bratokoljački narodi dobro paze na red. Onaj film sa Fabijanom Šovagovićem, mislim, Ritam zločina, mala je maca u odnosu na Zločine Podrinja. Kroz istoriju.
Mogao bih da budem zlurad pa da kažem da je Veliki Zločin u Srebrenici samo red u zločinima. Kao što je i zločin prema srpskom življu u cijelom tom području, samo zločin po redu. Zločini imaju svoje dugove i dužnike.
Ako neko želi zaustaviti red zločina trebao bi u tišini odavati poštu, sjećati se mrtvih, obilježavati mjesta i žrtve, pamtiti. Ne zaboravaljati i ne opraštati. Ali ako se od zločiništa i žrtava pravi Velika eksperimentalna scena, promoviše zločinocentričnost, najavljuje rušenje ustavnog poretka... onda to traži i donosi nove žrtve.
Srebrenica se polako pretvara u mirnodopsku tragediju. Ratna tragedija je, očito, nedovoljna. Broj žrtava je toliko rastegljiv da postaje nepristojno prema mrtvima. Jedanput se Majke i drugi pozivaju na sud a drugiput na Čavića i njegovu brojku od 8.300 i neznam koliko još.
Sada se ta tragedija želi pretvoriti u Oglasnu Ploču Mržnje pa Ibran Majka zahtijeva da, pored zastave zločinačke Armije Alijine Republike BiH, stoje još i veliki megabordi sa citatima presuda haškog tribunala. Kao u najsvjetlije doba Moacedungovih citata razapetih po komunističkoj Kini. Svrha je ista. Mozgovni teror.
Niko ne spori žrtve. Žrtve su jedino i nesporne i neosporive.
Ali radi njih, treba istražiti i Veliki Zločin u Srebrenici. Mada ne razumijem zašto su mali zločini nebitni pa stotine stratišta, srpskih i hrvatskih, po BiH, zarasta u koprive, bujadluke i bosanski usrani patriotizam. Lako je istražiti. Sve muslimanske jedinice, kao i srpske, na tom području imale su knjige boraca, knjige oružja, knjige zaduženja, knjige razduženja. Osim ako Orićeva Slavna Armija Na Bijelom Konju, nije bila divlja azijatska horda, i po njima se može rekonstruisati sve. Dakle, ratni msulismanski komandanti i nastavljači patriotizma treba najprije da iznesu podatke o svojim borcima pa će se lako ustanoviti ko je poginuo pod oružjem i pod uniformom a ko kao civil. Nigdje u svijetu vojne podatke o zločinima ne daju kone i nane, majke i porodice žrtava. Nego vlast. Ili možda u Srebrenici i nije bilo vojne i civilne vlasti.
Ibran Mustafić, i Majke raznovrsne, bi od Republike Srpske, očito, načinili Srebrenicu.
I po žrtvama i po anarhiji.

DRŽAVNI FUDBALSKI TEROR
Ljubazni kablovski operateri, na kanalu gdje se zadesi Radio-televizija Srbije 2, obavještavaju da se utakmice SP mogu gledati na kanalima i kaljužama javnih emitera BiH i da im je žao. Signal HRT 2 neko jednostavno zasniježi. Crko.
Država Bosna i Hercegovina tako pokazuje svoju snagu.
Jebe gledaoce tamo gdje se to ne čini.
I nameće nam državne komentatore fudbalskih utakmica. A poznato je da u BiH, uključujući i Mihajlicu, ne postoji ništa gluplje od fudbalskog komentatora. Najprije su htjeli nametnuti onu folklornu atrakciju, nekog Marjana koji se u svom transvestitodinom grču, dok kobiva komentariše utakmice, pretvara iz normalnog mladog čovjeka u baščaršijca sa izgovorom i vokabularom kone i nane.
Onda nam seviraju one koji su na silu naučili hrvatski jezik koji im stoji ko krmači monokini Bruk Šilds iz najboljih dana. Pa onda njih nekoliko, koji se ubiše, a ubiše i nas, serući o Našoj zemlji, Našoj reprezentaciji, o igračima koji igraju sa Našim Pjanićem, sa Našim Džekom...
Da o elementarnoj gluposti ne govorim. Zatrpavaju ljude nebitnim podacima, seljaci se dokopali interneta, pa je, tako, moguće saznati koliko je rezane građe izvezao Brazil u godini kada je Garinča proturao loptu kroz uši, po desnoj strani, u finalu onog i onog SP.
Regulatorna agencija i na silu prenešene nadležnosti na Naseobinu, direktni su krivci. Mediji su, po Svetom Dejtonu, u nadležnosti entiteta i ni po čemu niko ne može da odlučuje u toj sferi. Te sarajevske protuve misle da tako prave državu a u stvari krše ljudska prava i želje. Ljudi mogu da gledau šta hoće. I oni u RTS 2 i oni u HRT 2 platili su prava prenosa. BHT nije ni morao da plati jer u normalnoj tržišnoj konkurenciji, niko ih ne bi gledao.
Mislio sam da se države prave zbog ljudi.
Kao i fudbal što se igra.

SRETAN ZATVORDAN
Po kišnom banjalučkom vremenu održana je Parada ponosa čiji je osnovni cilj bio da se u Hagu Caru Radovanu čestita rođendan. Javno, demonstrativno, koristeći pri tome kratko zaustavljanje kolone kamiona i automobila u centru grada da bi se rukovodstvo Čestitališta pomolilo bogu i uzelo blagoslov za svoju akciju.
Prva pogreška. U Hagu Car Radovan nije volio popove i crkvu. Smatrao ih je tek alatkom na svom putu, putu Čupavog Prosvjetitelja za Srbe.
Druga pogreška je što se još jednom svima u tom, inače Srbima izrazito i neskriveno naklonjenom svijetu, pruža dokaz o potpunoj iščašenosti zgloba u kome su povezani Srbi i Vrijeme.
Ali cijela ta parada koju je organizovao Srpski narodni pokret Izbor je naš i izvjesni Dane Čanković, nije inspirativna jer je to samo obična nataložina starog proteklog, proludjelog i probudalasanog vremena.
Stoga ću, kao i svaki pravi balkanoidni klasik, citirati sam sebe.
U knjizi BiH ne postoji, koju sam objavio u januaru 2006., napisao sam kratki tekstić o Blagu Cara Radovana. Dakle:
Radovan Karadžić ne treba da ide u Hag. Njemu bi Srbi trebali suditi ovdje i osuditi ga na smrt javnim strijeljanjem na Trgu iseljenih, prognanih, prevarenih i uništenih Srba.
Radovan Karadžić je usrao hiljadu godina poštene srpske istorije a kriv je, najmanje, za:
• Lakomisleno organizovanje rata, zajedno sa muslimanskim i hrvatskim radovanima, u kome su nepotrebno stradali Srbi i njihova imovina i u kome su počinili nezaboravljive zločine
• Oranizovanje kriminala i šverca, u toku i poslije rata, u kome je mali broj ljudi preoteo društvenu i privatnu imovinu
• Marginalizovanje ratnih i poratnih ustavnih institucija pri čemu je sebi, kao nikad izabranom lideru, prigrabio svu vlast i moć
• Poistovjećivanje SDS (tj. Njega i njegove uske klike) sa državnim institucijama
• Preporuku da članovi SDS-a ne idu u rat da bi imao ko vladati poslije rata
• Latentni sukob sa Vojskom Republike Srpske
• Formiranje lične nelegalne špijunsko-policijske organizacije koja nije nikome odgovorala osim njemu lično („Tajfun“)
• Prepuštanje ovdašnjih srpskih ustanvih poslova Slobodanu Miloševiću
• Sukobljavanje ovdašnjih Srba sa međunarodnom zajednicom
• Prodaju i predaju srpskih teritorija
• Pljačku filijala SDK i banaka pri kraju i po završetku rata...
Završen citat.

NOVA SRPSKA TRAGEDIJA: ODLAZI WAZ
Demokratizovana Srbija, pošto postoji mnogo vrsta Srbija, Vozi Miško Srbija, Zatravnjena i neobrađena Srbija, Munze Konza Srbija, Miško Beko Srbija, Rodoljubnosrbna Srbija, Kosovo Srbija, Srbija oko Moravu... digla se na noge pošto je Bodo Hombah napisao tiho pismo Predsjedniku od Kosova pa do Subotice ravne, u kome ga obavještava da njemački koncern WAZ, što nikako ne znači Wolksvagenov Avto Zavod, koga on, Bodo, jaše, povlači svoj kapital iz Srbije i moli da se to uradi proceduralno i tiho. I zahvaljuje. WAZ ima svoje kapitale u Politici i u Dnevniku, važnim novinama. Već devet godinica.
E , sad.
Bodo Hombah je član SDP. Bio je ministar privrede Sjeverne Rajne – Vestfalije. Šef biroa saveznog kancelara. I savezni ministar za posebne zadatke u prvoj vladi Gerharda Šredera, svoga prijatelja.
A 1999. odlazi u Brisel i preuzima funkciju koordinatora Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope. Pri čemu niko nje znao šta je JIE a ni sama JIE nije znala da joj treba koordinator i pakt. Na donatorskoj konferenciji za JIE, Bodo Hombah je skupio 4,6 mlrd eura. Dio tih eura, vjerovatno, sada, i već godinama, istražuju parlamentarne kurcomisije u BiH, u španskoj sapunici Donacije GdjeSteŠtaSte.
Dakle, vrlo je važno da je prvo bio Koordinator Pakta pa onda Šef koncerna WAZ. U mom selu se, uobičajeno, sa mjesta jahača velikog koncerna ide na mjesto jahača pakta. Nikada obrnuto, koliko pamti moj pradjed Toman.
Onda WAZ kupi udio u Politici, Beograd i u Dnevniku, Novi Sad. Onda apetit ide prema Večernjim Novostima, najtiražnijoj srbijanskoj novini, bre.
I tu stvar puca. Neda Manjo, hoće Beko, hoće Miško.
I da nije Bodo Hombah zatražio od Borisa da to bude tiho, jasno bi bilo da je sve sumnjivo. Očito je WAZ u Srbiji imao specijalne namjene. Očito je da je jedna faza specijalnih namjena prošla. Očito je da srbijansko, kao i svo balkansko novinarstvo i novinstvo, pojma nema o tome pod kojim specijalnim namjenama živi i radi u slobordarskom, nezavisnom demokratskom žurnalisanju.
Ali možda nikad neće biti jasno ni ko brani Novosti.bre za Srbiju ili od Srbije. I kakva je uloga koncerna BekoMiško.ko. I drugih.
Ne samo da ima mnogo Srbija. Nego i Srbija ima mnogo života.bre. Novinarski život Srbije, naprmjer. A u tom fajlu Život Ćuruvije. Život Tijanićteve. Život Manje Vukotića.
Vozi Miško.
Vozi Beko.
Wazi Bodo.

OBRAČUN KOD TOMPSONA
Balkanski primitivac, pjevatelj plastičnih kičnacionalnih pjesama, izvjesni Marko, u plemenima od Vukovara do Splita, poznat kao Tompson, izazvao je, opet, društvene potrese u Hrvatskoj.
Otkoncertisana je neakva pjevanja, pijevanj, festival, u dobrotvorne svrhe pod lirskim popnazivom Gotovina za Gotovinu. Skupljala se lova za HagGenerale. Pored Tompsona bili su tu i Tereza Nacionalsovija i Oliver Dragovoljević. Bilo je i određenih scenografskih ustašluka.
Onda su Ivo Josipović Ustavni i Kosorka Djevojka Izvršna, zajednički protestirali. Nakon što je protestirao diplomatski kor.
IJU je još, kao Vrhovništvo nad armijom, naložio istragu o učešću vojnog orkestra Sveti Juraj, na tom glazbovlju. To je kao kad bi kardinal došao u stanje da naloži istragu o pjevanju crkvenog zbora Haubica 110 milimetara.
Dovoljno ima uvoda da bih mogao da saopštim glavnu stvar.
Što zajebavaju Tompsona?
Kao što bi rekao moj drug Marks, Tompson se pojavio na određenom stupnju razvoja ustaških snaga i jednonacionalnih odnosa. Očito je da postoji veliki i debeo sloj življa u Hrvata koji rabi ustašoidne obloge glede svakodnevnog razmatranja nacionalnog pogleda na svijet. Očito je da se taj sloj, sa svojim potrebama, interesima, djelatima, efektima i artikulacijom, mora, zakonito, iskazivati u mikro i makro sredinama, u javnosti, politici, stvaralaštvu, poeziji, prozi i pjevanji.
Da se nije pojavio Balkanski Rambo Glazbenik Tompson, pojavio bi se neko drugi. Kakva je razlika između pjesama Jasenovac i Gradiška Stara i Kolji Srbe s puno žara.
Odnosno, kakve moralne integralnosti ima napadati Tompsona koji pjeva bezazlene, kroatoustašističkom puku uhUUgodne pjesmuljke, nakon što je protjerano, ubijeno ili otišlo 400.000 Srba iz Ustava Hrvatske.
Mislim na klapu Ivo-Kosor ali i na diplomate inostrane u Zagrebu.
Zabranom Tompsona neće se ništa riješiti. Ne može se zabraniti narod. Narodna svijest. Narodno poimanje zbilje.
Potreba zabrane revitalizacije fašizma ili divergentnih zbilja, ne ostvaruje se tako. Uzroci su mnogo dublji od Tompsona.
Zabranom Tompsona, određena klavijaturna i krompirsalatna gospoda pokazuju samo stid.
Smrad ostaje.

SVETI RED MILIJARDERA MILOSRDNICA
Kako je nekad rad stvarao ljude, područja i istoriju a kako je, danas, rad pogažen, pljačka uzvišena, rad oduzet ljudima a otimačina privilegovana.
Kako su nekada svećenici iz reda Trapista došli u Banjaluku, na rijeku Vrbas i radili, radili. Taj red je imao samo tri stvari na zadatku. Rad. Molitvu. Šutnju. Samo jedan u manastiru imao je pravo da priča. Svi ostali su radili. Trapisti su Banjaluci podarili govedarsku farmu, proizvodnju mlijeka, proizvodnju sira, čuveni sir trapist, proizvodnju električne energije i prvu sijalicu, mnogo prije nego u mnogim evropskim gradovima, pivaru... Taj red se danas jedva drži, nekolicina njih u samostanu Marija Zvijezda.
Ali danas svi, i u Banjaluci, imaju računare sa monopolističkim majkrsoftovim operativnim sistemima i programima. Od toga se obogatio Majkrogejts. Od muvanja na berzi, baloniranja, sofisticiranja, deriviranja, prevarantstva, obogatio se Bafet pa sada svemu svijetu dijeli lekcije pod serijalnim nazivljem Kako to radi Bafet. A prvi među otimačima bogatstva, izvjesni Meksikanac Salinas obogatio se na telekomu, televiziji, teleovoj, teleonoj...
Ima tu još sva sila njih. Svima je zajedničko da im prvi milion nije baš čist. A onda su se sljedeće milijarde dolara sticale sterilno, bezgrešnim začećem i genetski modifikovanim kriminalom. Potom su oni koji su radili kod tih protuva ostali i bez kuća, i bez radnih mjesta, i bez znoja.
Sada su se Majkrogejts, Bafet, Rokfeler i drugi, na tajnim intimnim večerinkama dogovorili da pola svog bogastva, otprilike 600 milijardi dolara, poklone u dobrotvorne svrhe.
Njima je, procjenjujem, dosadno. Ne znaju više šta da rade, pa će malo da poklanjaju. Neki su se i bukvalno povukli iz posla i upravljanja. Time su, kao Bil Gejts, pokazali da oni nisu zaslužni nizašta. Jer se bogatstvo i dalje, bez njih, vrtoglavo uveličava.
Ta protuvska bratija sa socijalnom svjetskom tragedijom pravi zajebanciju.
Najprije opljačkaju svijet pa onda poklanjaju.
Radi se o tome da ih se spriječi da pljačkaju.
Svijet će propasti pod najezdom tih skavaca i gubara. Pljačka ne razmišlja u smjeru opstanka, društvene svrsishodnosti, socijalne uravnoteženosti... pljačka razmilja uvijek jednosmjerno. Ajnbanštrase. Uanvejtiket.
Svijet je u velikoj opasnosti da propadne. Da ne opstane. Ali ne zbog nuklearnog oružja Irana ili bilo koga, zbog ceodva, zbog novih ekonomija u usponu. Nego zbog potpunog odustva socijalnog upravljanja radom, kapitalom i strukturama.
Doklegod se ljudima ne vrati pravo i dužnost rada, znojavog rada, i državno-socijalno-tržišna kontrola i raspodjela efekata, svijet je u opasnosti.
Svaku od ovih milijardi koje stiču i poklanjaju Bil, Bafet, Salinas... može se u bližoj budućnosti platiti milionom života. 1 bilion dolara – jedna mlrd života na zemljici kuglici.
Socijalizam i socijaldemokratija, lijeve ideologije, i političke stranke, ne mogu same da se izbore u ovoj krvožednoj utakmici. Ljevica više teško da i postoji. I teško da i može da postoji jer se društva raslojavaju na mali broj bogatih i na savostali broj siromašnih. Srednji slojevi na koje se danas, kao nekad na radništvo, kalemi ljevica, nestaju. Njemačka je, čak, najnoviji primjer.
Sa tim bogatašima i njihovim načinom upropaštavanja moraju se obračunati države i društva u najširem smislu.
Prisila.
Regulativa.

REKLAMNA AGENCIJA OPŠTE PROPASTI
Koalicij Zepede, Zajedno Protiv Dodika, konačno je, trojno, potvrdila moju tezu da nemaju političku platformu, programsku vertikalu i ideološku nit koja ih okuplja i koju nude biračima, građanima i javnosti.
Bržebolje su izašli na konferenciju za štampu i saopštili da će u narednim danima saopštiti svoje ekonomske programe a onda sjesti i od toga sačiniti Ujedinjeni Ekonomski Program i ponudiiti ga biračima.
Jad i bijeda opozicije. Sto dana prije izbora ne nudi se program i ne pravi od njega zajednički sataraš.
Srpski demokratisti, progresisti i novogradski radikali su ponovili svoje priče o opštoj propasti penzija, smanjenju plata prosvjeti i policiji čime žele da ljudima zagorčaju život i svakodnevicu učine neizvjesnom kako bi ti unesrećenici glasali za njih. Kao, ako je sve tako propalo i para nestalo, mudrijaši iz Esdesa, Pedepea i Mihajlica, imaju formulu kako napraviti pare.
Bljuzgaroši.
Naročito Ivanić i Pedepe nemaju kredibiliteta da pričaju o penzijama jer su deset punih godina upravljali penzionim fondom Republike Srpske. Ako je upropašten, onda su ga oni upropastili.
Koalicija zajedno se tako deklariše kao Reklamna agencija opšte propasti.
Suštinski, okupljeni su po principu sakupljanja sekundarnih sirovina. Tovari štagod nađeš. Recikliraj stare teme kao što je kriminal u Srebrenici. Laži o novom zapošljavanju, propseritetu poljoprivrede, kao što je to radio Pedepe u prvom mandatu. Dovedi Milicu Bisić, napadaj medije, naročito RTRS. Tako je činio i Čavić pa gdje je stigao.
Inače, toplo pozdravljam dvadesretodnevno uzdržavanje Koalaicije Zajedno od užitaka pojavljivanja na Erteeresu. Trebaju narod da ma,o odmore od svojih praznolikosti.

BUDUĆNOST EVROPE
Nakon što je zajebani slovenački ekonomist Jože Mencinger izjavio da se Hrvatska, nakon ulaska u EU, ne nada milionima, čak ni jednom jedinom euru moj indeks EURAJK, Rajkovo oduševljenje Evropskom unijom, pao je za 23%.
Ali, da se pravim da sam to znao.
Onda je Mencinger rekao da je jedina budućnost Evrope u postepenoj deglobalizaciji i povratku mnogih proizvodnji „iz Kine“ i tako se potpuno složio sa mnom.
Imao sam dosad stotine razgovora sa strancima. Pitali me šta mislim o povratku, o pomirenju, o povjerenju, o saradnji, ljubavi i seksu, prekograničnom, ne međutjelesnom, o socijaldemokratiji, o zločinima, oprostu, ispovijedanju, o zajedničkoj državi, o bogu ocu i boginji... uvijek sam im govorio da je sve to veoma dobro, da je mnogo bolje od mržnje u koju su došli ali da to neće riješiti našu ljubav. Zašto niko ne ulaže u BiH, pitao sam. FIAT došao u Srbiju, Reno u Rumuniju, iz BiH pobjegli i oni što su bili, pobjegli čak i Malezijci, hoće da se izvuku i Natron-Turci...
Zašto nam ne pomognete da radimo.
Oni me gledaju očim mrtvih riba.
Pa opet ispočetka: povratak, pomirenje, povjerenje...
Dabome, i mi smo se navukli. Dajte pare, jebeš rad.
E, sad je dogorjelo sokolu do muda a euru do Grčke.
Niski Sarkozi i bucmasta Merkel sami dogovaraju kako upravljati krizom. Evropski parlamentarci pište kao sokolići u gnijezdu.
Evropi se sveti halucinantni kolonijalizam. Kao i Americi. Preračunali su se da će drugi, Kinezi etc. rmpačiti a mi se bogatiti. Niko nije mogao da se sjeti da će Kinezi etc. početi da rmpače za sebe. Ta jevtina radna snaga donijela je Kini toliko živih para da može jednu sitnicu odviji i da otkupi skoro bilion dolara američkih obveznica. Američkog duga.
Neko će morati da počne da radi. Bez one stvari stvari neće ići.
Dok Evropa i Kacin, seru o uslovima Srbiji, Srbima i Bosni Ponosnoj, o biometrijskim pasošima, uslovima i uvjetima, njih 274.336,875 uslova i 456.789,657 uvjeta, a Kacin je nosilac ordena Zlatnog usranog sepeta sa srebrenim grančicama, drugi će se oznojiti i nešto proizvesti.
Kao što se nekad, u doba industrijskih dosjetki, govorilo da trebaš spavati sat manje jer će se za taj sat u svijetu neko nečega sjetiti, sada je došlo do toga da će za taj sat neko nešto uraditi.
Svaki dan evropskog proseravanja, dan je manje za trajanje EU.
Mencinger kaže da je njena, EU, sudbina kao sudbina SFRJ.
Da nam živi, živi rad. Ako nije kasno. Nove ekonomske ploče na zemljinoj kori već uveliku pucaju. Dok nama, i Evropi, puca dugme, puca puce, puca petarda, puca...